Čekanje...svi mi znamo šta znači čekati, i oni koji ne znaju će dočekati da znaju šta to znači. Čekanje je jedan od sastavnih dijelova našega života, a, sastavljeno je tako, da nam se često učini, kako nam ustvari i cijeli naš život prolazi u nekakvom čekanju...u najmanju ruku, u očekivanju.
Čekamo Godota, a, nije da nam treba, čekamo proljeće, da posijemo ljetinu, ljeto čekamo da je pokupimo, jesen da se odmorimo, zimu čekamo da dodje Božić, da kao uživamo, kad dodje, teško čekamo kada će proći, dojadilo nam, teško čekamo Novu godinu, dočekamo i odčekamo, sretni da smo ispratili staru, u kojoj smo se siti načekali, od nove očekujemo sve bolje, i da će biti manje čekanja...idemo dalje, čekamo dalje, nama se uvijek nešto čeka.
Čekamo da nam bude bolje, da nam se promjeni situacija, naravno na bolje, da nam uspije nešto, što željno očekujemo, a što realno za očekivati i nema nekog izgleda na uspijeh, ali svejedno...naša očekivanja, umotana u nade su uporna, i čekamo.
Čekamo da se razidju magle, da prestanu kiše, da se pokaže sunce, da nas, baš nas obasja...u Burkina Fasso čekaju da se navuku magle, da okrene kiša, da sunce ne sija.
Čekamo na semaforu, u pravilu je crveno, čekamo na gradski autobus, u pravilu kasni, čekamo u kilometarskoj autokoloni...u pravilu je neki teži zastoj, u redu za sladoled, u redu za Faks Helizim, to je naravno bilo za vrijeme one države, kada smo svi čekali rasplet zapetljane situacije, očekujući da nas neće tako brutalno strefiti.
Dočekali smo i to, strefilo nas je, odčekali i to, neki od nas još nisu bili stigli, čekali smo da se rode, da zajedno i dalje čekamo.
Idemo dalje, jurimo, trčimo, letimo, sad smo na pijaci, moramo dalje, brzina se traži, moramo dalje, čekamo kod doktora, nestrpljivi smo, poslije moramo u ljekarnu, u općinu, gdje se u uvijek dugo čeka, gdje nas oni, što čekaju da nas usluže u pravilu slabo, ili nikako ne razumiju, moramo dalje.
Čekamo u supermarktu na kasi.
Uzeo sam par sitnica, pokupio onako u žurbi, i ne čekajući da mi padne napamet šta mi stvarno treba.
Stojim na kasi, sračunao sam koliko moram platiti, žuri mi se, novac je u ruci, nestrpljivo čekam, mislim na upaljeni štednjak, na rižu, od koje će ostati samo neka neukusna kaša, nastavim li i dalje čekati, i čekam.
Ispred mene podosta starija gospodja slaže kupljeno, nakupovala svega i svašta i puževim tempom reda na traku.
Dočekala podosta starija gospodja svojih par minuta i očito je da uživa.
Cura na kasi otkucala, već ispružila ruku, i čeka...čekamo i mi. Šta ste rekli, pita gospodja, mirno, kao da je na izletu u prirodi, 34 eura...i sedam...ne, ne gospodjo! 43 eura, i sedamnaest centi…odmah proklinjem onih sedamnaest centi, kao da sam znao da će oni jako zakomplicirati cijelu stvar.
Starija gospodja se ogleda, gleda nas upitno, šta ono reče? 43 i 17 ponavlja cijeli red nestrpljivo, ponavlja i cura na kasi, ponavljaju opet oni nestrpljiviji od nas iz sve dužeg reda, gospodja se nešto misli, kao da nam ne vjeruje, cura s ispruženom rukom čeka i svi čekamo. Požurili bi mi gospodju, a, nju izgleda, nigdje nitko ne čeka, a ona čeka, i onako, polako prebire po tašni, nešto sama sa sobom priča…pa, gdje sam ostavila taj novčanik…uvijek mi je u ovom pregratku, pokazuje nam prgradak, da se i mi uvjerimo... a, sad ga evo nema, nastavlja gospodja sama za sebe, nešto poluglasno računa, za nas koji čekamo i naše nestrpljenje, ne haje, i dalje traži novčanik, mi se svi nestrpljivo zabuljili u njenu tašnu, napokon pronalazi novčanik, polako ga vadi...koliko ono bude? nevino pita curu na kasi, nemilice nam kidajući živce, je li ono...koliko no bude? Mi u glas vičemo cijenu, gospodja nas više ne uzbija, u ruci vrti novčanik, a, ne otvara ga.
Je li možete otvoriti i drugu kasu, neće ova baba do sutra, viče netko iz reda, netko kome se više ne čeka, a tko zna šta njega još čeka...a, baba ni makac. 43 i 17 ponavlja i cura, već dosta nestrpljivo, i čeka.
Red iza mene je sve duži, svi se zagledali u gospodjin novčanik, svi čekaju da izvadi novac i plati, oslobodi nas muke nepotrebnog čekanja...gospodja i dalje prebire, kopa po novčaniku, otvara sve pregrade, zaviruje, nešto se čudi, i mi se kolektivno čudimo, a ona i dalje kopa po našim živcima, svi, sve nestrpljivije čekaju, a nikome se ne čeka.
Napokon gospodja vadi pedeset eura, cijeli red odahne, gospodja curi, koja čeka, pruža novčanicu...hvala Bogu! Čuje se iz reda, a, onda opet gospodja...čekajte, čekajte...govori, i dalje nešto traži…cura čeka, da skrenem misli sa riže na štednjaku, razgledam curu, fina je, zgodna, da nju čekam ne bi mi bilo teško, ovako je. Sve su oči i dalje uprte u gospodju, svi čekamo! evo imam ja sitnih 3 i 7..usitnila gospodja,...nije sedam, gospodjo, sedamnaest je, naučili mi napamet, koliko to? - pita gospodja, i ponovno kopa po našim živcima...pogledajte, ja nemam naočara...je li ovo pet, ili su dva centa? Mi svi u glas, da bi je požurili vičemo da je pet, gospodja čeka šta će cura reći, ja čekam da ona plati, riža čeka da se ja vratim, da isključim štednjak...svi mi znamo šta je čekanje, i mislim da nitko na ovom svijetu ne može biti strpljiv i čekati, dok mu negdje nešto vrije, a svima nama uvijek negdje nešto vrije.
Čekamo kada će nas proći boljeti glava, čekamo na menstruaciju, (ja doduše nikada nisam čekao na svoju, ali jesam par puta na tudju, ali čekanje je, čekanje), i ako se ne smiluje, ako menstruacija izostane, mi nastavljamo s čekanjem.
Čekamo kada će stići ta prinova, koja nije mogla sačekati na neki red, nego se prekoreda utrpala u naš život, nismo je baš planski čekali, ali čekanje je nestrpljivo, ono se i ne da, Bog zna kako planirati...pa čak i kada ga isplaniramo, u pravilu nismo u stanju u to uračunati i faktor nestrpljivosti, pa nas to čekanje uvijek iznova zaskoči, iznenadi nas svojom tvrdokornom dužinom.
Znamo, stiže nam prinova...čekamo, očekujemo da će biti ono šta se nama hoće, čekamo da vidimo šta će priroda odrediti, rodi se prinova, jedni su čekali jedno, ispalo je drugo, drugi su dočekali šta su čekali, čekamo i dalje...čekamo prve zubiće, korake, prve riječi.
I prinova, tek je na svijet zinula, a, već je se uredala u red čekača.
Čeka sve i svašta, ustvari čeka kada će odrasti, završiti školu, kada će se nas riješiti, i naših nada u očekivanju, u nju položenih, kada će napokon postati svoj čovjek, upoznati očekivano pravog životnog druga...čeka, nada se da će i biti pravi, uglavnom dočeka krivog, i čeka da to prodje, i da joj se konačno ostvare očekivani snovi.
Svi mi vječito nekog vraga čekamo, a taj vrag, kao da nas čeka, požuruje nas, navodi na nestrpljenje..
Čekamo kada će proći radno vrijeme, kad će se smrknuti, svaniti, čekanje je sveobuhvatno, čekamo kada će proći tjedan, dva, mjesec, godina, da vidimo jesmo li dočekali, to što smo očekivali.
Netko čeka kada će mu netko reći da ga voli, taj drugi netko opet čeka kada će to isto čuti od nekog sasvim drugog, a taj netko sasvim drugi, opet čeka da mu se javi netko sasvim treći... i tako to od prilike hoda.
Tamo gdje se neki u tome čekanju i nadju, kad im učini da se ostvarilo, to šta su čekali, vrlo brzo otkriju da su ipak sve to drugačije zamišljali, nešto sasvim drugo očekivali, i nastave s čekanjem.
Mi ustvari uvijek čekamo i očekujemo neke predimenzionirane stvari, i toliko smo ufurani u to svoje čekanje, da niti ne osjetimo kada je nastupilo to, što smo tako, i toliko željno čekali, jer to nas ne ispuni tako, da bi to prigrlili, a odrekli se svoga naviknutog čekanja, svojih maštanja da smo zaslužili i ljepše i bolje, pa ćemo i dalje čekati, jer očekujemo da to ljepše i bolje nas ne može, i ne smije promašiti.
Čekanje je, kako vidimo usko povezano s očekivanjem, a mi uglavnom, ni u jednom, ni u drugom nemamo pravu mjeru.
Očekivanja su nam uvijek u raskoraku sa onim šta nam se stvarno nudi, a, nestrpljivost u čekanju je naša nesposobnost da uživamo u trenutku.
Ustvari, kad pogledam kako je posložen ovaj svijet, naš život, sve mi se čini da mi nikada nećemo dočekati čekano.
Čekanje je stvar prirode, sveukupno, ali i pitanje odgoja, živaca, stvar naše psihičke spreme, stvar samoodricanja, vlastitog ne precjenjivanja, životne filozofije, pojedinačno...a mi nažalost, svi od reda, nismo ni asketi, ni gurui, ni filozofi.
Današnji način života je ubrzao ritam, razvio pakleni tempo, za čekanje se nema vremena, ako smo prisiljeni negdje stajati i čekati, u mislima i dalje jurimo bezglavo, nemamo vremena za osvrniti se oko sebe, uživati u sitnicama, razaznati ono bitno.
Ja sam evo odredio da više neću...ja više ništa ne čekam...neka dodje, šta hoće, i kako hoće, prihvatam sve, bez da letim naprijed, i svojim željama odredjujem, šta bi mi trebalo doći.
Iz iskustva drugih, a i svoga osobnog znam, da treba poštivati ono sveopće pravilo….kao prvo: desi se!...a, kao drugo: uvijek drugačije nego samo očekivali.
Zato neću više...neka dodje šta hoće...i kako već reče... ja više ništa ne čekam...eto samo čekam da vidim, hoće li će mi to uspjeti.
borky

Još tamo od mojih malih nogu...davno je bilo...danas imam podosta velike noge, znači, tamo od davno i daleko, pa sve do dana današnjega, nesmiljeno se pitam, a, gdje sam ja ovo došao...medju kakav sam ja, ne svojevoljno ovo svijet upao? Kakvi su ovi, uglavnom neraspoloženi, tek na rijetke trenutke veseli...ali uglavnom besćutni ljudi oko mene?
Još kao sasvim malo dijete, zapravo beba, toga se naravno svijesno ne sjećam, ali u podsvijesti sam već tada skužio da nešto sa ovim svijetom nije u redu, zapravo, da nije kako bi trebalo biti.
Kada bi plakao, (a govore da nisam bio andjelčić) svi bi se ukućani sjatili oko mene, ljuljali me, zabavljali, i pokušavali utješiti.
Dok bi bio miran, šutio i razgledao ostalu familiju, nitko o meni nije vodio računa, i ako nisam znao šta govore, u hrvatski jezik se još nisam kužio, bio sam siguran da se došaptavaju...pusti ga, dok je ovako miran, ako se rasplače, ko će ga umirit.
Ja tada, još kao mala beba, nisam bio ni svjestan svoje moći, tako da sam taj svoj plač koristio samo u iznimnim situacijama, kada bi bio gladan, upiškio se, ili bi mi jednostavno dosadilo biti miran.
Život je prolazio, ja sam odrastao, naravno (podsvijesno) sve više shvaćajući zbivanja oko sebe, i sve više osjećajući, da što sam stariji, sve više da mi fali plač, ili bar neko drugo sredstvo prisile.
Kada sam malo podrastao, počeo sam razmišljati i svijesno pratiti svijet oko sebe, i tumačiti razna zbivanja u njemu. Ubrzo sam uočio da se ta razna zbivanja, od raznih ljudi, razno i doživljavaju…a još raznije tumače.
Ne znam, ne mogu reći da li je to bila moja prirodna nadarenost, ali ja sam odmah shvatio da se ne mogu osloniti na tudja tumačenja, i da moram, koliko znam i mogu, o svemu šta se dešava oko mene, dobro razmisliti, i o svemu donijeti svoje zaključke.
I tako je negdje u školsko doba došla Crvenkapica, i s njome su tu pred mojim očima, sve one ljudske opakosti, i sve okrutnosti našega svijeta isplivale na površinu.
Pred mene tako mladog i zelenog postavila su se mnoga pitanja.
Kao prvo vuk…šta je to vuk?...za babu sam već znao šta je, jerbo smo jedan živi primjerak imali u kući, a i cijelo selo je naprosto vrvilo babama.
Ovdje moram priznati da tada, još u samom početku svojih dječijih razmišljanja nisam bio načistu s tim, tko je gori, baba ili vuk… i baš ta činjenica me navela da tako malen (kažu da sam bio sladak...možda i lažu) počmem socijalnokritički posmatrati svijet oko sebe.
Pitanja su mi se postavljala sama od sebe, a ja sam počeo tragati za odgovorima..za pravom istinom.
Baba u šumi! Sama! Zašto nisu sve babe u šumi?
Zašto je jadna baba sama u šumi?
Kakvi su to ljudi koji su imali srca, da svoju babu otpreme samu u šumu?
Ponekada bi mi i opake misli dolazile na pamet...npr. a zašto mi svoju babu ne bi otpremili u šumu? U takvim situacijama bi krišom postidjeno pogledao babu i kao da bi me počela peći savjest.
Taj osjećaj je se još više pojačao, od kada sam iz priča saznao da je vuk jedna jako opasna zvijerka, i od tada sam se samodisciplinirao prošao takvih heretičkih misli.
Znači baba i vuk sami u šumi. Moram priznati da mi sudbina, te meni potpuno nepoznate stare gospodje, nikako nije dala mira.
Za mene je ta baba iz priče bila stara gospodja, od kada sam ju vidio u slikovnici.
Bila je skroz drugačija od naše babe. Naša baba nije bila tako fina, ni otmjena...bila je prava seljačka baba, onako, za našu seljačku kućnu upotrebu i tako sam ja bistro zaključio da je ova nesretna baba iz šume prava gospodja.
Kakva je to žena? pitao sam se dječački naivno, koja svoju rodjenu mater ostavi samu u šumi, pa joj onda šalje par kolačića... i to ako stignu?
Gdje je, pitao sam se nadalje, taj gazda kuće, da muški lupi šakom o stol i kaže...Evo li ga baba neće u šumu, pa se vi svi na glavu postavite..koga ona smeta, i ne može je gledat, neka on ide u šumu...baba neće!

Prošlo od tad mnogo godina, vuk je kako znamo pojeo babu, nastradao i sam, lovac ga je pravovremeno rasparao, babu od straha nije šlag strefio.
Svijet se promijenio, i ja sam se promijenio, ali sve mi se čini da me još uvijek dohvaća ono moje socijalkritično gledanje na ovo oko mene.
Možda mi se zbilja samo čini…možda mi se ovo bujanje, ove socijalne nepravde, ovaj primitivni Nasrtaj velikog kapitala na ljudske sudbine, zbilja samo čine, kao vuk i baba i crvenkapica.
Na jednoj strani veliki uglobalizirani kapital… ogromna vučija podlost, spremnost na napad…na ratove…na bezobzirnost izrabljivanja, na prevaru, na laž…na hod preko leševa, a na drugoj strani poput stare gosopdje babe, sve nemoćnije mase i mase naroda…koje su odavno izgubile i plač i bunt, kao sredstvo prisile, koje mogu plakati i vikati da se do neba čuje, ali nikoga to više ne brine, i te mase mirno leže, gladne i upišane, svjesne da su postale direktne žrtve te zastrašujuće globalne nezasitosti pojedinaca.
Trista familija, kažu statistike posjeduje šezdeset posto svih materijalno stvorenih dobara ovoga svijeta…znači četrdeset posto otpada na nas šest i pol milijardi, i da od toga odmah odvadim neke dvije milijarde onih, koji ne posjeduju apsolutno ništa…a od te dvije milijarde, jedna milijarda ljudi načisto gladuje.
Priznajem da bih volio da su i ovo bajke poput Crvenkapice…nadalje priznajem da mi je bajku o Crvenkapici ipak bilo lakše svariti,…znao sam tada da će doći lovac, da će vuk biti pravedno kažnjen, i doživjeti neslavan kraj.
Danas je sve drugačije…danas je veliki kapital globalistički onemogućio sve potecijalne lovce, sapeo pravdu... i u svoje vrzino kolo privukao skoro sve vlade i vladare ovoga svijeta, (a, drugog nemamo) davši im zadatak stvaranje uvijeta za njihovu sve veću, nemilosrdniju, nepravedniju i sve bezobzirniju ekspanziju.
Jedina svijetla točka, u moru političke neinventivnosti, da ne kažem pokvarenosti današnjih predsjednika država, je venecuelanski predsjednik Hugo Chavez…ali nekako me i sama njegova pojava… onako u onome svome grubom pletenom vunenom poloveru, više podjeća na baku, nego na nekog lovca….i sve mi je jasnije da će nas, tj. sve babe ovoga svijeta prožderati vukovi krvoločni, a od lovaca ni traga.
--------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Ovo sam pisao prije kojih desetak godina, a, eto čujem da je i posljednji lovac umro.

Lete mi lete, tridesete

Ujutro, nakon budjenja, prvog otvaranja očiju, kratkog razmišljanja, (gdje sam, tko sam, zašto sam, koji je dan, zašto je, kakvo je vrijeme, neka je) i ustajanja, mi, po nepisanom pravilu trebaju tri kave, i četiri cigarete, da krenem u dan, uhvatim kakav takav ritam, a kakav će ritam biti, poslije tri kave i četiri cigarete...naravno, bit će neuravnotežen i neritmičan.
Ustajem dosta rano, da bi na vrijeme obavio te jutarnjre, samonametnute obaveze, nešto malo gimnastike...čuo sam od drugih, pročitao, a i sam se uvjerio da je tjelesna vježba, tko bi rekao, dobra za tjelesnu kondiciju.
Umijem se na brzinu, i uvijek tako, ne volim se sporo umivati...poslije umivanja na redu je piškenje.
Znam da ima ljudi koji se najprije popiške, pa se onda umivaju...mogao bih i ja tako, ali nisam o tome baš puno mozgao, kod mene se, eto tako, jednostavno ustalio ovaj drugi redosljed.
Zube perem odvojeno od umivanja, što i nije baš uobičajno, ali eto, i to se kod mene ustalilo i pokazalo se kao jako praktična stvar, jer na taj način manje dangubim, ili bolje rečeno jutrogubim.
Poslije svih tih zavrzlama oko ustajanja, umivanja, pišanja, kao prvo upalim aparat za kavu, nešto pjevušim (jutri sam uvijek dobro raspoložen, sve dok mi nešto ne pokvari dan) potom upalim ovoga sveznalicu od kompjutora, i dok to dvoje polako napreduje, ja ne dangubim.
Hodam okolo po stanu, praznim pepeljeru, sklanjam stvari sa poda, sa stola, i ujedno, ustvari uredno, perem zube. Navratim svako malo do umivaonika, ispljunem, nastavljam hodati okolo, i prati zube.
Aparat sveznalica je brži od aparata za kavu, (a, ponekada i nije)i dok ovaj još stenje, pišti, kuha, na kompjutoru se već pokazuje reklama za antivirus.
Na čas prestajem s pjevušenjem, opsujem i virus i reklamu, kliknem na Mozzilu, u tome sam gotov i sa pranjem zubi.
Rano je jutro, još je prerano začitanje novina na netu, za crnu kroniku, tj. dnevnu politiku
Kava je gotova, cigarete su tu, klikam, idem na Youtube, i bez moga nekog posebnog učešća, na desnoj strani mi, ovako na uranku nude Severinu. Fino je to od Youtube-a, jer ja je se ovako, sam od sebe nikada ne bi sjetio.
Klikam na nju, tj. na Severinu, Seve pjeva, kako joj netko masti da su joj grudi kao rahetlokumi, ja rahetlokume, i ako sam iz Bosne, a, osjećam se Hercegovcem, baš i ne volim, grudi jesam, slušam dalje, kužim da ustvari taj netko bi htio Severinu da odvuče u krevet i napravi joj dijete...i sve mi se čini da ni ona nema ništa protiv, još se malo kao zateže a, mi se dobro sjećamo, zapravo, oni mi, koji su na svoje oči vidjeli, kako to u njenom slučaju izgleda, medjutim ovaj puta nije hercegovac, nema šampanjca, ovaj puta je Seve pametno izabrala...izabrala je odličnog...a i bilo je krajnje vrijeme. Tridesete su! A još i lete...lete, joj lete, te jebene tridesete.
Prolaze godine, putuju, idu nesmiljeno, ravnomjerno poredane, egzaktno rasporedjene.
Provozamo se, zajedno s našom planetom, jednom oko sunca, 365 ili 6 puta se okrenemo oko njene ose, milijune puta sami oko sebe, i eto ga! - prošla, zapravo, proletjela godina.
Godina je putanja kroz beskrajnost svemira, a ustvari je otkidanje od života, putovanje u konačnost, u prestanak vrtnje u krug, u nestanak nas, a drugima kako bude.
Lete mi lete, tridesete.
Ne znam šta je dalje bilo sa Severinom, je li izabrala odlično, ili je s pameti skrenula, samo znam da joj i dalje lete, tridesete, da će ih ubrzo nestati, da će se potrošiti u letenju, a, tridesete zaista nekako posebno brzo lete.
Mudre glave, za koje mi još kažemo da su naučnjaci, su dobrano istražile putanju ove naše planete, smjestile je medju milijarde galaksija i drugih planeta, učinile je beznačajnim komadićem univerzuma, i ustanovile da se ona ravnomjerno okreće, uvijek na isti način, po istim pravilima prirode, i nisu mogli ustanoviti da se naša zemlja u tridesetim okreće brže, što je normalno, i samo po sebi razumljivo...jer, nisu nam svima u isto vrijeme tridesete.
Svejedno ima istine u ovoj Sevinoj tvrdnji, da tridesete, lete, i lete.
Nije to Seve, sa rahetlokum grudima rekla tek, samo tako radi rimovanja...moglo bi se to reći i za sve ostale dekade, sve one se rimuju, ali to naviše pristaje upravo uz tridesete.
I meni su tridesete posebno brzo letjele, i proletjele.
Svi oni, kojima su već proletjele dati će mi za pravo, priznati će da su tridesete zaista najbrže godine.
Kava i cigareta se nastavljaju, i Seve je svršila, ko zna...možda je netko odličan upravo postao otac njenog djeteta, a, tridesete i dalje lete.
Da tridesete! sjećam se...bile su trideset puta brže od dvadesetih.
Život u dvadesetim je nešto sasvim drugo... pun je uglavnom naivnih nadanja, tvrdoglavih samoobmanjivanja, utrke stvarnosti sa željama, mjerenja sa drugima, ispitivanja svojih vlastitih sposobnosti, testiranje kakve mogućnosti ti pružaju, pun je, često iluzornih planova, i vjerovanja, koje su daleko od stvarnosti.
Dvadesete su vrijeme utrošeno na vrludanje, traženje sebe, na snalaženje, ili nesnalaženje u društvu, zauzimanje startne profesionalne pozicije, traženje partnera, ludovanje od ljubavi ili ljubomore, prva prava, svjesna razočarenja u druge, u sebe još nismo...nema se kada misliti na godine...ta, tek smo počeli samostalno živjeti, a toliko je toga pred nama.
Još smo opijeni sobom, na naš osobni limit i ne pomišljamo...još uvijek uspijevamo golu istinu zaogrnuti plaštom obmana, lažnih samouvjeravanja, prekriti izmaglicom nadanja, ustvari, sakriti od sebe. Vjerujemo, naravno bezrazložno, da smo nešto posebno, dopada nam se taj osjećaj, uvjereni smo da se nama neće dogoditi ono što se dogodilo našim roditeljima...njihovim roditeljima...tko im je kriv kad nisu vjerovali u sebe...mi vjerujemo...nama se to neće desiti, mi ćemo sve to bolje i pametnije udesiti.
Tridesete. Tridesete su, htjeli mi ili ne, godine prvih velikih propitivanja, šta sam i gdje sam, a, godine ubrzaju.
U dvadesetim je bilo još i većih pitanja, ali nam se nisu tako ultimativno postavljala.
Još je postojao osjećaj da imamo vremena, da će sve doći na svoje mjesto, da imamo mogućnost biranja. Koju profesiju izabrati? kojega partnera?, koji način života? ma, sve je išlo u najboljem uvjerenju da nas hoće, a zapravo, nama se to tako, samo činilo.
Imali smo povjerenja u sudbinu, a, znali smo da je baš nama naklonjena, i da nas ne može iznevjeriti.
Obaveze! pa, obaveza nam je da sebi stvorimo ugodan i lagodan život...a, za vrijeme nismo pitali...imali smo ga tada na pretek.
Odabiranje je išlo sekundarano. Profesija!...daj šta hoćeš, za sve smo sposobni, ali daj nam nešto što je lakše, nešto što nam neće već sada razbijati glavu, kvartiti mladost, činilo nam se tada, da i za to ima vremena.
Partner! - da ga biramo, prema sebi, po sebi...izabrao nam ga je slučaj, daj ga ovamo...prilika je prava...ni jedna nas misao ne opominje da bi to mogla biti i neprilika...mi jednostavno naivno vjerujemo u sreću, kao da je sreća u nešto naivno vjerovati.
Sigurni smo da će se posrećiti, ta, volimo se, a tu je i obećanje da će to ostati tako do kraja života.
Način života! Život smo tada još uvijek zamišljali kao veliki Luna park, stvoren za naš provod, postao i uredjen samo tako da nas zadovolji.
Tridesete! Počinju sumnje u nas same, u naše prave sposobnosti, prva stidljiva priznanja, da nam ne ide kako smo zamislili.
Raspoznajemo polako naše zablude, rušimo stvorene iluzije, život nije Luna park, život je potegni-povuci...a, godine lete.
Sve nam se postavlja kao pitanje...ova profesija je obično maltretiranje duše i tjela...evo Bog nam je svijedok da ovoga partenera nismo zaslužili, skroz je se promijenio...a, mi kao da nismo! Obaveze! uf! te obaveze! Obavezno jurimo, žurimo da ih stignemo, da ih riješimo, da ih se riješimo, a one se gomilaju, zatrpavaju nas do guše, guše nas, postavljaju pitanja pred kojima smo sve nemoćniji, sve nesposobniji da ih i shvatimo, o rješavanju da i ne govorimo...vremena je sve manje...sve više se stari. Dokle smo stigli? pitaju nas tridesete, u što smo potrošili dvadesete, je su li nam odluke tada bile promišljene, validne, ili sada plaćamo cijenu njihove nepromišljenosti.
Tridesete su godine, kada se sve češće, i sve ozbiljnije pogleda unazad...kada se sasvim drugačije usporedjujemo sa drugima. Bilo je toga i prije, ali tada smo posjedovali onaj takmičarski duh, koji nas je umirivao, stvarao nam dojam, da ćemo sve stići, i prestići, sada shvaćamo da nam vrijeme izmiče, da nam godine lete, sve češće nam se javljaju misli, da nas je promašilo skoro sve ono, o čemu smo maštali. Zar je to, to šta nam ovaj život nudi i za šta smo mi sposobni? pitamo se na poluvremenu života, koji nam sada više nikako ne liči na Luna park...a godine lete. Tridesete godine zbilja lete...tridesete su vrijeme deziluzioniranja, shvatanja da nismo ništa posebno, da smo na mnogim poljima zakazali, da smo promašili i profesiju, i partnera, a nas da je promašio život iz naše mašte.
Vrtimo se, često bezidejno, beznadno, vrtimo se sa planetom oko vlastite ose, planeta se i dalje istim tempom vrti oko sunca, a nama se čini da juri, da nas svojom vrtoglavom jurnjavom zakida za sve ono lijepo, u čemu smo se nadali uživati...i da nam prebrzo godine na grbaču slaže.
Prve bore, prve sjede, izgubljeni zubi, kosa, prve misli da nas život ne mazi...da nas bezobrazno i bezobzirno vara sa onima iza nas...sa onima u dvadesetim, da nas pred njima gura u stranu, da se sklonimo, da ne smetamo...nismo više zanimljivi...a, lete nam lete tridesete.
Još uvijek postoji neka nada, nada umire zadnja, ali mi sada jako dobro znamo, da i nada na kraju umre, polako kopni i vjera, da će biti drugačije...bolje.
Hoće! Mi koji smo prošli taj period života, mi znamo da će sve biti drugačije, ali ne i bolje.
I tako nam lete i prolete tridesete, donosu nam četrdesete, i za divno čudo, neko unutarnje smirenje.
Znamo, shvatili smo gdje smo, i šta smo, znamo šta je pred nama, vidimo da je zubi sve manje, kosa sve tanja, bore sve dublje, koraci sve teži, krsta sve bolnija, sve to primamo neko mirnije, staloženije...dobro je i ovako, samo neka nije gore, a i to gore smo spremni prihvatiti, jer znamo da i od goreg ima gore.
Čekaju nas klimterij, Midlife crisis, mi čekamo njih, pomireni sa neminovstvima života, znamo da će doći i proći, pomišljamo i na to da bi nas mogli i odnijeti, ali smo se pomirli, prihvatili neke neumitne činjenice, za koje prije nismo htjeli ni čuti. Pružamo se onoliko koliko se možemo pokriti, i dobro smo se naučili, da i pored svega toga, tu i tamo uhvatimo pokoju slast života. Mogao bi vam pričati i o pedesetim, ali neću!
borky