Ćirilica u Vukovaru – slovo i duh zakona, denotacija i konotacije

Svima onima koji nam dociraju da je ćirilica i hrvatsko pismo, bilo bi dobro otpovrnuti: Da, ali onda je to hrvatska ćirilica! Glavobolno je više slušati te sofizme odnosno smicalice i zamjene teza štono bi se mogle svesti pod naziv mutatio elenchi (već gimnazijalcima poznat iz predmeta Logika), gdje se umjesto relevantne teze dokazuje neka druga teza, samo naizgled slična relevantnoj. Jer hrvatsko je pismo stara hrvatska ćirilica, a ne moderna srpska! A hrvatsku ćirilicu ne bi znali, u najvećem broju slučajeva, pročitati ni vukovarski Hrvati ni njihovi sugrađani Srbi: prvi zato što je to hrvatsko staro pismo; potonji zato što to uopće nije srpsko pismo, ni staro ni novo.

Vratimo se onda konotacijama srpske ćirilice u Vukovaru. Mislim da će u tom smislu biti ilustrativan jedan poredbeni misaoni eksperiment, lako zamisliv kao stvaran događaj. Zamislimo naime da neki Izraelac u Tel Avivu istakne na pročelju svoje kuće velik i svima uočljiv kukasti križ. Jamačno bi taj nesretnik brzo završio na policiji, kod sudca za prekšaje ili nešto slično. Međutim, ne brani se on šutnjom, nego negoduje kako predstavnici vlasti ne znaju i ne razumiju da je kukasti križ iliti svastika jedan od najraširenijih drevnih simbola, prisutan na dalekom azijskom istoku, zatim u Indiji i Perziji, simbol poznat i starim Grcima, Etrurcima i Keltima, a nahodi se čak i u arheološkim nalazištima Srednje Amerike; redovito simbolizira kotač, okretanje, ciklus neprestane obnove, vječno trajanje života. I eto, izraelski se ljubitelj svastike čudi što vlast u Tel Avivu ne razumije njegovu argumentaciju, ne prihvaća njegovo objašnjenje. Pa zaključi: s kojim ja suvremenim barbarima, nepismenim neznalicama i židovskim desničarima imam posla.

Unatoč neospornoj denotaciji kukastog križa kao civilizacijski vrlo raširenog i prastarog simbola koji predstavlja ciklus obnavljanja života, konotacije su kukastoga križa za osviještene Židove (hvala Bogu da su takvi u velikoj većini), a također i za one koji nisu Židovi, jasne i prejasne – ne nikakav kotač života, nego zatorni vrtlog smrti, strašno uništenje, žrtva paljenica, dim koji se diže u nebo, holokaust, Šoa, barbarski pokušaj zatiranja jednog čitavog naroda, biblijskog, istaknutog i velevrijednog, prebogate kulture i tradicije. Dakle: Hitler i nacizam, antisemitizam i holokaust; drugim riječima: strašna nesreća, veliki pogrom, logori, smrt, genocid, istrjebljenje – to su za Židove konotacije kukastoga križa iliti svastike. Nažalost.

Želeći predusresti i obeskrijepiti eventualni prigovor da je neprimjerena usporedba stradanja za vrijeme holokausta sa stradanjima u Vukovaru za Domovinskoga rata, ističem da je po razmjeru zlodjela i njihovoj grozomornoj sustavnosti holokaust po svoj prilici najveći genocid i kulturocid u čitavoj povijesti ljudskoga roda. Užas nad užasima! Ali je moja analogija s Vukovarom 1991. ipak prikladna. Jer analogija podrazumijeva istodobnu sličnost i različitost. Argument iz analogije, ako je pravilno postavljen, iskazuje pod jednim vidikom relevantnu podudarnost, a pod drugim vidikom relevantnu različitost. U tom smislu ne nahodim ništa prijepornoga u konstataciji da je svakog pojedinog vukovarskog ranjenika, branitelja ili civila koji je skončao na Ovčari i drugim gubilištima, ili koji je zatočen u logor te tamo mučen i ponižavan, ili svaku vukovarsku ženu koja je doživjela zločin silovanja, zločin po težini ravan ubojstvu – pogodilo u određenom smislu jednako nečovještvo i zlo kao nedužne uznike u nacističkim logorima smrti. Zato su u Vukovaru ćirilica, crvena zvijezda petokraka i podignuta tri prsta simboli velikosrpske agresije, četništva i svega tomu pripadnoga, svega što je hrvatske vrijednosti htjelo ili unitaristički prisvojiti ili šovinistički zatri. Neka nas nitko ne omalovažava i ne docira nam kako bismo primjerice kao kršćani trebali znati da su tri podignuta prsta ustvari simbol Presvetoga Trojstva, te kako su i vojnici NDH polagali prisegu s podignuta tri prsta (a da su dva prsta u obliku slova “V” zapravo pozdrav preuzet od britanskih i američkih vojnika). Mi sve to dobro znamo, ali nas u ovom diskursu i kontekstu ne zanima denotacija nekog od tih simbola, nego su nam relevantne samo njihove konotacije, njihova dodatna značenja koja se odnose na točno određenu situaciju, na točno određeno mjesto i vrijeme: Vukovar 1991.

Glede odnosa denotacije i pripadnih joj konotacija bit će, nadam se, osobito ilustrativan i primjer koji nas vraća četvrt stoljeća u prošlost: u vrijeme održavanja zagrebačke Univerzijade, u godinu 1987. U političko, svjetonazorsko i afektivno ozračje pozne SR Hrvatske. Prisjetimo se zajedno, dragi štioci Hrvatskoga slova, da jedan od simbola rečene Univerzijade, uz vjevericu Zagija, bijaše slovo “y”. No zašto slovo “y”, kada je prvo slovo riječi “Univerzijada” – koja etimološki proishodi od latinskog universitas – jedno drugo slovo: ono “U”?! Mnogi su tada, više-manje potiho i konspirativno, to pitali. Premda je čak i onim ljubopitljivcima skromnije rasudne moći sve bilo bjelodano jasno.

No zašto oni koji danas nebiranim riječima omalovažavaju i ozloglašuju protivnike ćirilizacije Vukovara nisu onomad za Univerzijade napali tadanji komunistički estabilishment oštrim besjedama da su “nepismene komunističke neznalice” i “suvremeni barbari” što protjeruju jedno službeno slovo iz latinice, svjetskog pisma kojim su ispisani nebrojeni kulturni spomenici odnosno napisana premnoga veličajna djela unutar povijesti svjetske književnosti, te da je uza sve to latinica, uključiv i njezino 27. po abecednom redu slovo, ono “U”, u SR Hrvatskoj službeno pismo, koje samim time uživa neprijepornu ustavnu i zakonsku zaštitu? Zašto nisu osudili tu paranoidnu komunističku zabranu jednoga bezazlenog i tvorbeno korisnoga latiničnog slova?

Odgovora na to ima više, no izdvojit ću tri najvažnija. Prvo, bilo bi autodestruktivno da su takvim istupom ozlojedili istomišljenike, svoje očeve, biološke i ideološke. Drugo, čak i da ih je osupnulo protjerivanje jednog legitimnog latiničnog slova, šutjeli su bojeći se posljedica: uhićenja i pritvora, nasilnih istražiteljskih metoda komunističke milicije, nimalo lakih sankcija uključiv i zadobivanje kvalifikacija “nepodoban” i “opasan”, čime bi si zavazda zaprli dveri na sve partijske položaje povezane s obnašanjem poželjnih društvenopolitičkih funkcija. I treće, ne bijaše zapravo ni potrebno ukazivati da slovo “U” nije sámo po sebi neprijatelj, nego da je pače u mnogim slučajevima rječotvorno plodno, korisno i srcu priraslo. Naime, i najzagriženiji partizani, komunisti i udbaši predobro su znali da je dotično slovo primjerice prvo u riječi “UDBA”, drugo u riječi “Jugoslavija”, treće u sintagmi “drug Tito” i četvrto u riječi “komunist”. Znali su da je posrijedi jedno vrlo frekventno slovo. Ali su im u Zagrebu godine 1987., kada se već mogao jasno anticipirati predstojeći slom komunizma u Europi – reminiscencije slova “U” bile nešto poput elementarne nepogode. Na intuitivan i neupitan način, daleko od tematski posviještenih proplamsaja primijenjene semiotike, oni su znali da je slovo “U” po svojoj denotaciji nevino, bezopasno, u mnogim slučajevima i poželjno – ali da to slovo, ako je napisano latinicom, izdvojeno, postaje po svojim konotacijama u Hrvatskoj više nego nepodobno i opasno. Pa su stoga slovo “U” istaknuli na ćirilici: “y”. U Zagreb-gradu. Gnusne li drskosti!

Postavljam pitanje: Ako je njih tada, četiri desetljeća nakon Drugoga svjetskog rata, jedno latinično slovo, ono “U”, podsjećalo u Zagrebu na ustaše – zašto ne razumiju da nas danas, dva desetljeća nakon Domovinskog rata, sva ćirilična slova u Vukovaru podsjećaju na četnike?

Marito Mihovil Letica,
Cijeli članak: Hrvatsko slovo, br. 943, 17. svibnja 2013.