HercegBosna.org

HercegBosna.org

Forum Hrvata BiH
 
Sada je: 28 ožu 2024, 09:47.

Vremenska zona: UTC + 01:00




Započni novu temu Odgovori  [ 36 post(ov)a ] 
Autor/ica Poruka
 Naslov: Povijest Tuzle
PostPostano: 18 svi 2009, 17:55 
Offline

Pridružen/a: 17 svi 2009, 21:48
Postovi: 1387
Prvi pisani spomen o Tuzli potiče iz 950. godine. Te je godine bizantijski historičar i car Konstantin Porfiregonit u svom djelu "O upravljanju državom", izričito spomenuo Tuzlu kao grad, pod rimskim nazivom Salines što znači grad soli, sa napomenom da se nalazi u sastavu Raškog kneza Časlava, koji je poginuo u borbi sa Mađarima.

1463. Tuzla postaje dio Osmanskog carstva, a iz tog vremena potječe i njeno današnje ime, koje se izvodi iz turske riječi tuz , koja označava sol.

Po odlasku Osmanlija 1878. grad postaje dio Austro-Ugarske monarhije. Po završetku Prvog svjetskog rata Tuzla je, kao i cijela Bosna i Hercegovina bila dio novoosnovane Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, od 1929. zvane Kraljevina Jugoslavija.

Kada su tokom Drugog svjetskog rata 2. oktobra 1943. godine partizanske jednice oslobodile Tuzlu od okupatora, Tuzla je bila najveći oslobođeni grad u Evropi. Iako je bila grad u kojemu su odnosi vlasti i tadasnje tzv. JNA imali korektne odnose, pri izlasku iz grada, 1992. godine, na Brcanskoj Malti, pripadnici JNA su poceli pucati, na sta su reagovali gradjani Tuzle, organizovani u Teritorijalnu odbranu. Multietnicna tuzlanska vlast tada je uspjela sprijeciti da sudbina Tuzle bude nalik sudbini Zvornika, Brckog i drugih gradova, okupiranih od strane profasisticke JNA. To je i razlog zbog kojeg je u Beogradu uhapsen Ilija Jurisic, koji je, nakon godinu dana sudjenja, i svjedoka koji ga i ne poznaju, jos uvijek u beogradskom zatvoru, narusena zdravlja.

Tuzla je jedini grad u Bosni i Hercegovini u kojoj, na izborima 1991. godine, nisu pobijedile nacionalističke stranke. Pobjedu je na tim izborima odnio antinacionalistički blok koji je osvojio 68% glasova. Zbog toga je Tuzla je u stranim i domaćim medijima tokom rata imala predznak tolerantnog grada. Eksponent takve politike bio je ondašnji gradonačelnik Selim Bešlagić. U burnom periodu rata u BIH 1992. - 1995. godine Tuzla je, usprkos srpskoj agresiji na zemlju i sam grada, bila i ostala najbolje čuvani i odbranjen grad u BiH. Ipak, 25. maja 1995. godine desio se nezapamćen zločin u historiji grada, tzv. Masakr na Kapiji, kada je granata ispaljena sa srbo-četničkih položaja na planini Ozren usmrtila 71, a ranila 115 civilnih osoba. Zločin se dogodio u središnjoj gradskoj ulici, centru noćnog života, na popularnoj "Kapiji". Na tom mjestu, u znak sjećanja, stoji spomenik sa imenima svih žrtava i tekstom: "Na ovom mjestu, 25. maja 1995. godine, srpski fašistički agresor je granatom prekinuo 71 mladi život. Proučite fatihu i pomolite se. Pamtite i opominjite. Građani Tuzle."

UNHCR je 17. jula 1998. godine Tuzlu proglasio otvorenim gradom.


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Povijest Tuzle
PostPostano: 18 svi 2009, 18:01 
Offline

Pridružen/a: 17 svi 2009, 21:48
Postovi: 1387
o franjevačkom samostanu u Tuzli , možete se informirati na ovome linku:

http://www.fst.ba/zupe/tuzla_povijest.php


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Povijest Tuzle
PostPostano: 18 svi 2009, 18:47 
Offline
Avatar

Pridružen/a: 02 svi 2009, 18:19
Postovi: 4466
"proučite fatihu i pomolite se". Je li to vjerski spomenik. Jesu li poginuli samo muslimani. To je skandal nad skandalima. Toliko o multietničnosti Tuzle.

_________________
VUKOVAR=MARIUOPOLJ
SLAVA HRVATSKOJ- UKRAJINI SLAVA

Zbog Eline i bokala vina
zapalit ću Krajinu do Krima

Zapalit ću dva-tri ruska štaba
da ja nisam dolazio džaba


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Povijest Tuzle
PostPostano: 18 svi 2009, 19:23 
Offline

Pridružen/a: 17 svi 2009, 21:48
Postovi: 1387
hajd polako , jedni nek prouče fatihu ,drugi neka se pomole ...povuci ručnu.... jedino su zaboravili za komunjare Tuzlake minutu ćutnje


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Povijest Tuzle
PostPostano: 18 svi 2009, 19:48 
Offline
Avatar

Pridružen/a: 02 svi 2009, 18:19
Postovi: 4466
Betandwin je napisao/la:
hajd polako , jedni nek prouče fatihu ,drugi neka se pomole ...povuci ručnu.... jedino su zaboravili za komunjare Tuzlake minutu ćutnje


Tamo piše samo "proučite fatihu"

_________________
VUKOVAR=MARIUOPOLJ
SLAVA HRVATSKOJ- UKRAJINI SLAVA

Zbog Eline i bokala vina
zapalit ću Krajinu do Krima

Zapalit ću dva-tri ruska štaba
da ja nisam dolazio džaba


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Povijest Tuzle
PostPostano: 18 svi 2009, 19:58 
Offline

Pridružen/a: 17 svi 2009, 21:48
Postovi: 1387
pročitaj ponovo šta piše


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Povijest Tuzle
PostPostano: 18 svi 2009, 20:10 
Offline
Avatar

Pridružen/a: 02 svi 2009, 18:19
Postovi: 4466
Betandwin je napisao/la:
pročitaj ponovo šta piše


Jel se muslimani ne mole. Jel piše,možda, prekrstite se.

_________________
VUKOVAR=MARIUOPOLJ
SLAVA HRVATSKOJ- UKRAJINI SLAVA

Zbog Eline i bokala vina
zapalit ću Krajinu do Krima

Zapalit ću dva-tri ruska štaba
da ja nisam dolazio džaba


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Povijest Tuzle
PostPostano: 18 svi 2009, 20:11 
Offline

Pridružen/a: 17 svi 2009, 21:48
Postovi: 1387
oni će proučiti fatihu ,a Srbi i Hrvati će se pomoliti , naime Srbi i Hrvati ne uče fatihu


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Povijest Tuzle
PostPostano: 18 svi 2009, 20:14 
Offline
Avatar

Pridružen/a: 02 svi 2009, 18:19
Postovi: 4466
Betandwin je napisao/la:
oni će proučiti fatihu ,a Srbi i Hrvati će se pomoliti , naime Srbi i Hrvati ne uče fatihu


Znam ja da Srbi i muslimani ne uče fatihu zato tome i nijhe mjesto na zajedničkom spomeniku. Ako su poginuli samo muslimani, onda druga stvar. Samo što ni u tom slučaju nije u redu u jednoj SDP-ovoj multietnićkoj Tuzli. To je spomenik šehidima.

_________________
VUKOVAR=MARIUOPOLJ
SLAVA HRVATSKOJ- UKRAJINI SLAVA

Zbog Eline i bokala vina
zapalit ću Krajinu do Krima

Zapalit ću dva-tri ruska štaba
da ja nisam dolazio džaba


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Povijest Tuzle
PostPostano: 18 svi 2009, 20:16 
Offline

Pridružen/a: 17 svi 2009, 21:48
Postovi: 1387
predajem se....


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Povijest Tuzle
PostPostano: 18 svi 2009, 20:20 
Offline
Avatar

Pridružen/a: 02 svi 2009, 18:19
Postovi: 4466
Ne valja ti to. Nego, kako stoje Hrvati u Tuzli.

_________________
VUKOVAR=MARIUOPOLJ
SLAVA HRVATSKOJ- UKRAJINI SLAVA

Zbog Eline i bokala vina
zapalit ću Krajinu do Krima

Zapalit ću dva-tri ruska štaba
da ja nisam dolazio džaba


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Povijest Tuzle
PostPostano: 18 svi 2009, 20:24 
Offline
Avatar

Pridružen/a: 03 svi 2009, 21:11
Postovi: 23208
Lokacija: Multietnička federalna jedinica sa hrvatskom većinom
Betandwin je napisao/la:
predajem se....


Čuj predaja. Ne postoji ta riječ u hercegbosanskom rječniku.

_________________
Safe European Home


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Povijest Tuzle
PostPostano: 18 svi 2009, 20:27 
Offline

Pridružen/a: 17 svi 2009, 21:48
Postovi: 1387
Hrvati stoje kao i svuda drugdje u BiH , svoji na svome , evo jedan link , da vidite da ima Zrinski i u Tuzli :D

http://www.ljubace.ba/index.html


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Povijest Tuzle
PostPostano: 18 svi 2009, 21:36 
Offline
Avatar

Pridružen/a: 02 svi 2009, 15:17
Postovi: 3884
Lokacija: Nanya Lakes
Betandwin je napisao/la:
Hrvati stoje kao i svuda drugdje u BiH , svoji na svome , evo jedan link , da vidite da ima Zrinski i u Tuzli :D

http://www.ljubace.ba/index.html


Fina stranica. :-top2

_________________
Bona, pa skini puder MOŽDA se i znamo, a FUJ, nakeckaj ga ponovo majke ti :)

R.I.P. Aziz "Zyzz" Sergeyevich Shavershian - We are all witnesses


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Povijest Tuzle
PostPostano: 09 lip 2009, 21:24 
Offline

Pridružen/a: 04 svi 2009, 22:02
Postovi: 517
Betandwin je napisao/la:
Hrvati stoje kao i svuda drugdje u BiH , svoji na svome , evo jedan link , da vidite da ima Zrinski i u Tuzli :D

http://www.ljubace.ba/index.html


Aha, bila je hravtska brigada pod zapovjedništvom Armije BiH na tom području pod nazivom Zrinjski, ne sjećam se broja vjerovatno 115. Ima i spomenik za poginule.


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Povijest Tuzle
PostPostano: 09 lip 2009, 21:52 
Offline
Avatar

Pridružen/a: 03 svi 2009, 21:11
Postovi: 23208
Lokacija: Multietnička federalna jedinica sa hrvatskom većinom
Hmmm. Ovo me podsjeti, da bi Udruga prijatelja i navijača Zrinjskog mogla osnovati i gore Podružnicu.

_________________
Safe European Home


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Povijest Tuzle
PostPostano: 10 lip 2009, 15:20 
Offline

Pridružen/a: 04 svi 2009, 22:02
Postovi: 517
lider30 je napisao/la:
Hmmm. Ovo me podsjeti, da bi Udruga prijatelja i navijača Zrinjskog mogla osnovati i gore Podružnicu.


Pa eto, to sveto ime Zrin(j)ski im znači mnogo isto k'o nama u Mostaru, mogla bi tu nastati neka suradnja!


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Povijest Tuzle
PostPostano: 10 lip 2009, 19:33 
Offline

Pridružen/a: 17 svi 2009, 21:48
Postovi: 1387
Zapadni_Mostar je napisao/la:
Aha, bila je hravtska brigada pod zapovjedništvom Armije BiH na tom području pod nazivom Zrinjski, ne sjećam se broja vjerovatno 115. Ima i spomenik za poginule.

to nije bila hrvatska brigada pod zapovjednistvom Abih , to je bila HVO 115. brigada Tuzla , koja nikad nije bila pod zapovjednistvom ABiH , nego su se u vrijeme sukoba ,sami raspustili da nebi izbio rat na tom podrucju

115. brigada HVO 'Zrinski' postojala je od 10.5.1992 godine do 10.1.1994. Čitavo vrijeme postojanja usko je surađivala sa Armijom BiH u očuvanju teritorija pod kontrolom 2 korupsa. Brigada je bila sastavljena od jedinica sa područja općina Tuzla, Lukavac, Živinice, Banovići i Lopare (Drijenča). Borbeno je djelovala na planinama Majevica i Ozren, prema Šekovićima, u Gradaču i Bosanskoj posavini - Brčko. Zapovjedništvo brigade je početkom 1994. donijelo odluku o raspuštanju 115. brigade, kako bi se izbjegao neželjeni sukob sa Armijom BiH, a koja je imala zapovijed razoružati HVO i brigadu nasilno prevesti pod oznake Armije BiH.


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Povijest Tuzle
PostPostano: 10 lip 2009, 19:40 
Offline

Pridružen/a: 17 svi 2009, 21:48
Postovi: 1387
Zvonko Jurić, kao bivši zapovjednik brigade Zrinski Hrvatskog vijeća obrane, došao je u Haag svjedočiti u Delićevu korist opisavši ga kao čovjeka od povjerenja. Pri tom je istaknuo njegove zasluge za izbjegavanje sukoba između Hrvatskog vijeća obrane i Armije BiH na području Tuzle 1993. godine. Budući da je general Delić optužen za stravične zločine stranih muslimanskih boraca, koje su počinili na nacionalnoj osnovi ubijajući zarobljene Hrvate, te Srbe čak i na ritualan način - odsjecanjem glave, svjedok Jurić je kao Hrvat istaknuo kako je nakon prvog sastanka s optuženim shvatio da je on od ljudi koji ne žele rat:



„Kroz višesatne razgovore sa njim dao mi je dosta pojašnjenja i dosta naputaka kako kao vojni zapovjednik učiniti sve da se ne dešavaju zločini, da sve ono što se dešava da se evidentira, da su uspostavi suradnja i sa bošnjačkom i sa hrvatskom i sa srpskom stranom da žrtava što manje bude i da je naše vojnički da mi čekamo da političari donesu odluku.“



Iako je u vrijeme sastanka hrvatsko - muslimanski sukob na jugu dosegnuo vrhunac i brzo se prenosio prema sjeveru zemlje, Jurić je ustvrdio kako mu je Delić jasno dao do znanja da do sukoba Armije BiH i HVO-a na području Tuzle ne smije doći. Predložio mu je neka sam smisli kako izbjeći sukob. Svjedok Jurić je, nakon toga, donio odluku da rasformira brigadu Zrinski, čiji su se pripadnici potom mogli prijaviti, po volji, u redove Armije BiH


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Povijest Tuzle
PostPostano: 10 lip 2009, 20:05 
Offline
Avatar

Pridružen/a: 02 svi 2009, 18:19
Postovi: 4466
genijalno. Neka sam smisli način da izbjegne sukob. Tako da rasforimira brigadu. Drugim riječima da kapitulira. I da se eto borci samovoljno uključe u ABiH.

I on svjedočio za Delića. Prava ljudina nema šta. I Hrvatina k tome.

_________________
VUKOVAR=MARIUOPOLJ
SLAVA HRVATSKOJ- UKRAJINI SLAVA

Zbog Eline i bokala vina
zapalit ću Krajinu do Krima

Zapalit ću dva-tri ruska štaba
da ja nisam dolazio džaba


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Povijest Tuzle
PostPostano: 10 lip 2009, 20:10 
Offline

Pridružen/a: 17 svi 2009, 21:48
Postovi: 1387
sila boga ne pita ....a jasno je da mu je Delić rekao šta da radi inače ...a za svjedočenje , pare ,novci ....


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Povijest Tuzle
PostPostano: 10 lip 2009, 20:14 
Offline
Avatar

Pridružen/a: 02 svi 2009, 18:19
Postovi: 4466
ne, prejako kako je on hvali Delića kao čovjeka koji nije želio rat. i dao mu sugestiju, neka učini šta misli d aje najbolje. Ovaj je shvatio šta Delić želi i rasformirao brigadu. Koji mudar potez. A tek hrabar.

Inače nije smetao da se borci uključe u ABiH valjda isto mu je Delić šapnuo da promisli šta bi bilo najbolje. Pogađač Delićevih želja.

nema toga smajlića koji može prikazati gadljivost i povraćanje.

_________________
VUKOVAR=MARIUOPOLJ
SLAVA HRVATSKOJ- UKRAJINI SLAVA

Zbog Eline i bokala vina
zapalit ću Krajinu do Krima

Zapalit ću dva-tri ruska štaba
da ja nisam dolazio džaba


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Povijest Tuzle
PostPostano: 14 ruj 2009, 20:22 
Offline
Avatar

Pridružen/a: 14 ruj 2009, 16:26
Postovi: 22751
U djelu Adema Handžića : Tuzla i njena okolina u XVI vijeku, mogu se naći relevantni podatci o periodu turske okupacije župe soli. Turci su bili vrijedni i odmah popisali pučanstvo, pa se iz njihovih popisa da zaključiti da je u danasnjem tuzlanskom kraju bilo daleko vise katoličkih naselja.

Vrijedno je dokumentovano i prelazenje na islam, obično je jedan sin prešao na islam, dok je ostatak obitelji ostao pri katoličanstvu. Prelazak na islam jednog člana obitelji omogućavao je laksi zivot ostalima. Tako nalazimo i dosta imena onih koji su presli na islam i iz koje obitelji.

Zanimljivo je da se u tim turskim popisima spominju naselja i katoličke kuće u njima, a koja danas vaze kao srpska i muslimanska sela. Objašnjenje za tu pojavu je u velikom bijegu katolika sjevero-istocne bosne 1699 godine preko save i dunava. Opustjele su katoličke kuće od srebrenice, zvornika, teocaka, sapne, g.tuzle, tuzle,.. Potomci tih izbjeglica žive danas u iloku, vukovaru, sremu, somboru, zupanji, slavoniji. Slika gospe iz crkve u srebrenici, premijestana je par puta u nekoliko samostana, prvo u zvornik, pa u teocak, pa u gornju tuzlu, pa u gradovrh iznad tuzle, odakle je zajedno sa vjernicima zavrsila u Iloku, gdje je i dan danas.

Na opustjelu zemlju turske age i begovi dovode stočare srbe/vlahe i Muslimani iz srbije, crne gore, like. Tako je recimo nekada katolička Požarnica naseljena srbima.

Dva desetljeca poslije u tuzlanski kraj se vracaju franjevci i potiču svoje vjernike iz hercegovine, boke i srednje bosne da nasele plodnu i bogatu zemlju tuzlanskog kraja. Danas se je vrlo malo obitelji tj prezimena koja su na ovom području živjela i prije bečkih ratova.

Dolaskom AU vlasti život hrvata u ovom dijelu bosne se znatno popravio, da bi nakon IWW znatno pogorsao zbog srpske dominacije u svim sferama zivota. Rezultat tog tlačenja je bila i poznata 'husinska buna' tj pobuna hrvata rudara i oruzanog sukoba sa srpskim zandarima.

U IIWW hrvati su uglavnom ostali po strani, valjda poučeni iskustvom iz ranijih sukoba. Bilo je i partizana i ustasa i domobrana i njemackih vojnika no vecina njih je prislino mobilisana, tako da su se poslije rata vratili kućama, bez nekih posljedica. Hrvati su npr spasavali prezivjele srbe iz jeginjova luga, zrtve ustasa (muslimana).

Period između 2ww i rata u bih, za hrvate tuzlanskog kraja je bio iznimno povoljan, vecina je radila, započeo je trend skolovanja, zanat, gimnazija, fax, gotovo su svi bili zaposleni. Takođe osjetno se povecao broj novorodjenih, pa su hrvati u Tuzli procentualno prestigli srbe, a zajedno sa srbima su bili vecina u odnosu na muslimane.

rat u hr i bih, stanovnistvo je dočekalo nespremno, prije svega zbog velike koncentracije JNA i njihove propagande, vecina je bila pro jugoslovenski orijentisana. No ubrzo su se razbudili. U proljece 92 kuci se vrcaju tkz vukovarci u odrama hos-a, i započinju pripreme za obranu hrvatski naselja. poslije se formira HVO koji prerasta u 115 HVO brigadu 'Zrinski' koja u svom obrambenom zadatku daje 60-tak sinova. Razbuktali sukob sa muslimanima sve se vise priblizavao i tuzlanskom kraju. Nervoza se osjecala na svakom koraku. Počeli smo doživljavati verbalna vrijeđanja, dok smo sa autobusima prolazili kroz Tuzlu ili muslimanska naselja, okiceni znakovljem HVO ili hrvatskom zastavom. Onda je jedne noci uoči nove godine 94, dok smo bili na polozaju na majevici, dosla vijest o odluci da se razdruzimo, tj da predamo oruzje drugom korpusu abih. Sjećam se i danas tog 10.01.1994 kada smo predavali oruzje sa gorcinom i tugom u srcima. Znali smo sta nas ceka, ubrzo ce krenuti vojno policijske racije i prisilno mobilisanje u abih. tako je i bilo. Srcom samo 3 mjeseca poslije otvorio se put prema moru i tada je započeo naš egzodus. 97 i 98 cinilo se da ce se vecina vratiti i ostati, nazalost losa gospodarska situacija i rastući muslimanski nacionlizam, vecinu je natjeralo da se preseli u industrijski najrazvijenije krajeve Hrvatske.

Danas kako koja generacija zavrsi skolu odlazi u Hrvatsku, tamo osnivaju obitelji i ostaju.

To bi bilo ukratko o hrvatima soli, naravno ovo je moje vidjenje. :ujko

_________________
Sanjam da pripojim RH BiH


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Povijest Tuzle
PostPostano: 19 pro 2010, 20:31 
Offline
Avatar

Pridružen/a: 14 ruj 2009, 16:26
Postovi: 22751
Obilježava se 90 godina od Husinske bune
Citat:
Husinska buna je oružani otpor rudara rudnika Kreke protiv nasilja organa državne vlasti u toku generalnog štrajka rudara Bosne i Hercegovine, od 21. do 28. decembra 1920. godine, nazvan po rudarskom selu Husino kod Tuzle.
Mada je štrajk izbio zbog vladinog kršenja sporazuma o visini nadnica, koji je ona sama potpisala, proglašen je subverzijom. U njemu je učestvovalo oko 7.000 radnika, a vodila ga je Komunistička parija preko Saveza rudara, na čelu sa Mitrom Trifunovićem Učom.
Rudarske porodice u Brezi, Kreki, Tuzli i Zenici iseljene su iz državnih stanova, a rudari mobilisani. Više od 300 iseljenih rudara iz Kreke, pretežno Slovenaca, povuklo se sa štrajkačkim odborom u Husino i druga sela kraj Tuzle. Njihov otpor vojsci, žandarmeriji i „Narodnoj gardi“, koje su pokušale da strance protjeraju, a domaće rudare primoraju na posao, u krvi je ugušen 28. decembra 1920. Poginulo je sedam, a ranjeno više desetina rudara i seljaka. Uhapšeno je oko 400 osoba koja su se solidarisala sa štrajkačima. Surovi obračun policije i žandarmerije s rudarima u Bosni i Hercegovini izazvao je opšti revolt i protestne akcije radnika Kraljevine Jugoslavije.
Trinaest mjeseci kasnije husinska buna je dobila epilog u velikom sudskom procesu vođenom u Tuzli u januaru i februaru 1922. Optužnica je teretila 350 rudara, a suđeno je 20-orici učesnika. Jure Kerošević, optužen za ubistvo žandara, osuđen je na smrt vješanjem, a 10 rudara na vremenske kazne od jednog do 15 mjeseci. Protiv tog suđenja i za spašavanje Keroševića vođena je u zemlji i inostranstvu akcija solidarnosti, pa su vlasti bile prisiljene da mu zamijene kaznu smrti za 20 godina robije.

_________________
Sanjam da pripojim RH BiH


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Povijest Tuzle
PostPostano: 04 lis 2012, 18:52 
Offline
Avatar

Pridružen/a: 14 ruj 2009, 16:26
Postovi: 22751
Masovna grobnica iz 1945./46. na Gradovrhu?

Citat:
Prošloga ljeta (2011.), Rašid M.( 55) iz Tuzle, radeći oko svoje tek započete vikendice na padinama Gradovrha (Tuzla), zastao je šokiran, jer mu se pod trnokopom pojavila ljudska lubanja! Pozvao je tuzlansku policiju, koja je došla, fotografirala i odvezla kosti. U predjelu grudnoga koša kostura, pronađeno je puščano zrno, na temelju čega su policajci zaključili da se radi o Drugom svjetskom ratu. Gospodin Rašid je nazočio otkrivanju kostiju, i kaže da je pokojnik bio sahranjen na kršćanski način, tj. s rukama prekriženim na prsima.

Dan poslije, Rašidov sin Damir M. (20), nastavio je zemljane radove koje je započeo otac, i naišao na još jedan skelet, smješten tik do prvoga! Policija je odnijela i ove kosti, a javnost o tome nije obaviještena. Uz kosti nisu pronađeni nikakvi predmeti ili tragovi odjeće i obuće. Grobnica se nalazi nekih dvadeset metara od puta koji vodi na Gradovrh, a zbog tvrde škrlje zakopani su dosta plitko. Taj teren je u vrijeme ukopa bila gusta šikara, a cijeli kraj je bio nenaseljen, pa je to razlog zašto su upravo na tome mjestu sahranjeni. Računalo se očito da ih nikada nitko neće pronaći, isto kao i u slučaju rudnika Huda Jama u Sloveniji. Ali, zemlja im je izbacila kosti, i možebitni zločin se više ne može kriti.

Rahmetli, pokojni je Nazif M. ovu šikaru kupio koncem 40-ih godina, i godinama je krčio i pretvorio u obradivu njivu, koju je onda desetljećima orao, sijao, kosio… Je li moguće, da ništa nije vidio? Njegova udovica, i danas vrlo vitalna i lucidna žena kaže: «Možda je on nešto i vidio, ali nije smio reć’!?» Nazif je vrlo dobro znao što se događalo nakon završetka rata u Tuzli, i znao je da je šutnja – zlato.
Ratni i poratni zločini Titovih partizana, i danas su u «crvenoj» Tuzli tabu. Šume oko Tuzle, posebno Ilinčica, prepune su kostura poražene vojske, pobijene bez suda i mogućnosti obrane odmah nakon predaje, ili nešto kasnije osuđenih na bizarnim procesima, na kojima su ih tobožnji «branitelji» dodatno optuživali.

Što će biti sa gradovrškom grobnicom? Koliko kostiju je još u njoj? Policija je očito svoje već odradila. Što će biti sa ostalim grobnicama oko Tuzle? Hoće li i u nas jednom proradit svijest o tome da svaka žrtva ima pravo na dostojan grob, i ako ništa drugo, na svoje ime i prezime? Hoće li se ikada probuditi savjest još živih sudionika tih strašnih događanja? Pitanja je mnogo, a odgovor bi mogle dati političke i pravosudne institucije, kad bi bilo volje.

slika

U nastavku donosimo dva dokumenta, koja se nadovezuju na ovu tužnu temu, i obadva imaju veze upravo s Tuzlom. Prvi tekst je je prijevod dijela knjige njemačkoga autora Wolfganga Pabsta «Du sollst schön langsam sterben!» («Umri polako!»):, a drugi je svjedočenje Bože Jelića iz Hercegovine:

Ulomak iz knjige «Du sollst schön langsam sterben», autor Wolfgang Pabst, Njemačka 1982.;
(…) Nikola Mulanović, nakon otpuštanja u Sarajevu, ponovno uhićen, u logoru je prepoznao jednoga stražara, koji je bio iz obitelji starih prijatelja. Zamolio ga je da mu prokrijumčari pismo za roditelje. Tako su Jelka i Andrija Mulanović nakon skoro godinu dana doznali da im je sin živ.

Druga skupina zarobljenika, srpski četnici, bijaše od svojih dojučerašnjih neprijatelja partizana povlaštena, pošto su čuvari-stražari uglavnom bili njihove nacionalnosti. Imali su bolju hranu, i dopušten im je rad izvan logora. Četnici ponudiše Hrvatima «posao»: vi nama pronađite kremen, i dobit’ će te brašna! Mulanović i prijatelji imali su pak samo obične olovke. Vadili su iz njih olovo, brižno spakirali komadiće u vrećicu, i zamijenili («trampili») ih za vreću nedefiniranoga i nejestivog praha. Obje skupine su dakle nastavile ratnu tradiciju, međusobnog varanja i nadmudrivanja.

Nakon dobra dva tjedna boravka u logoru, [„Južni lager“ u Tuzli, na mjestu današnje Slatine, op. prev.], u srpnju 1945., Mulanoviću i drugovima narediše postrojavanje u dvorištu. Partizanski oficir stade širokonožno pred njih, te im glasno pojasni „humanu veličinu“ novoga jugoslavenskog socijalizma, i kako će grešnicima velikodušno oprostiti. I, molim lijepo, tko želi, bit’ će primljen u partizansku vojsku. Većina zarobljenika, u nadi da će tako spasiti život, pristade. Podijelili su ih u manje skupine i rasporedili u razne vojne jedinice.

Mulanović, s velikom maturom visoko iznad obrazovnog prosjeka partizanske vojske, postavljen je za tajnika u Štabu partizanske vojarne u Gornjoj Tuzli. Bio je dodijeljen komesarima, tj. komunističko-partijskim „instruktorima“ u vojsci. Novi gospodari, doskorašnji sitni seljaci, radnici ili pustlovi, sada su obučeni u pristojne britanske odore, okićeni bezbrojem različitih, dijelom i smiješnih odličja. Mulanović se u potaji zabavljao promatrajući te nametljivce. Komesari su svakodnevno trebali polupismenim vojnicima držati predavanja o komunizmu. Tekstove za ta „predavanja“, Mulanović i njegov kolega Zvonko Beban, svake večeri zapisivali su slušajući Radio Beograd. Bili su teško razumljivi, uglavnom se sve vrtjelo oko Tita, Staljna i Partije, uz neprekidne hvalospjeve i himne „svecima“ nove vladajuće vrhuške.


Zbog jednog pogrešnog slova, 12 godina robije

U brzini i žurbi noćnoga rada [„prepisivanja“ lekcija sa Radio Beograda, op. prev.], Beban je grješkom, umjesto „svjetska kriza“, napisao „sovjetska kriza“. Bez da je to zamijetio, komesar je sutradan pročitao priču, o „razarujućoj sovjetskoj krizi“. Tek dan poslije, pogreška je slučajno otkrivena, a hrvatski stenograf je odmah uhićen i po hitnome postupku optužen zbog „kontrarevolucije i veza sa stranim, kapitalističkim agentima“! Kazna: dvanaest godina robije!

U rujnu 1945. godine, Mulanović je premješten u Organizacijski odjel štaba 27. divizije u Tuzli. Konačno je svoje otrcane krpe mogao zamijeniti urednom odorom, uniformom. Jugoslavija, još uvijek politički i financijski subvencionirana od strane Londona, koji je od Beograda tražio uspostavljanje kakvih-takvih demokratskih odnosa u državi, bila je primorana dopustiti oporbu, koju je naravno, neprekidno zlostavljala i ometala u radu. Nakon što je Stjepan Radić, vođa Hrvatske seljačke stranke (HSS) ubijen 1928. godine od strane srpskih rojalista, porastao je utjecaj njegove udovice [Marije, op. prev.]. U Zagrebu je, neredovito, izdavala svoje skromne novine, jasno oporbene Srbima i komunistima. Mulanović je sa svojim prijateljima preuzimao članke iz ovih novina, i pravio od njih letke, koje su potom u večernjim satima dijelili na tuzlanskim ulicama.

U obližnjim šumama, skrivene i zabarikadirane, nalazile su se rasute manje hrvatske postrojbe koje su uspjele umaći partizanima. Mulanović i drugovi opskrbljivali su ove ljude potvrdama i iskaznicama, dakle „urednim“ dokumentima i opremama, tako da su mogli otići u svoje rodne krajeve. 22. rujna 1945. godine, zagrebački je Nadbiskup u katedrali pročitao svoje Pastirsko pismo: optužnicu protiv komunističkoga režima, masovnih ubojstava i terora nove vlasti. Prva bilanca državnoga progona Katoličke crkve u Hrvatskoj bila je otrježnjujuća: 243 redovnika su ubijeni, 89 nestali, a 169 uhićeni i zatvoreni. Nadbiskup je jasno tražio zaštitu ljudskog dostojanstva, dozvolu da Crkva opet može podučavati vjeronauk u školama i tiskati vlastite novine.

Režim je zabranio objavljivanje Pastirskog pisma, ali katolici posvuda u zemlji, među njima i Mulanović, požurili su se sadržaj Pisma širiti putem letaka. Komunistička tajna služba reagirala je brzo, samo u Tuzli uhićeno je 30 osoba. Dana 2. studenog 1945. uhićen je i Nikola Mulanović, te žicom vezan za još jednoga zatvorenika, bačen u ćeliju. Strogo im je naređeno da nesmiju razgovarati, agenti su ich neprekidno nadzirali. Uslijedila su ispitivanja, batinanja, prijetnje… „Nećemo se s vama previše zamučavati, i organizirati suđenja, nego ćemo vas jednostavno strijeljati, cak-cak!“

U okolicu gradića [Tuzle, op. prev.] na brdo Ilinčicu, redovito su marširali streljački odredi, zajedno sa svojim žrtvama. 6. studenoga, u ranu zoru zapovijed: ustati i postrojiti se u dvorištu! Mulanović i njegovi prijatelji, još uvijek žicom vezani po dvojica, kao komadi otpada bačeni su na kamion. Bolni jauci. Vožnja u smjeru Ilinčice. Zatvorenici su računali sa sigurnom egzekucijom. Neki su grčevito pokušavali odvezati se iz žice. Ipak, kamion je skrenuo u dvorište jednog drugog zatvora – „Štoka“. Prilikom istovara, stražari su primijetili (uzaludne) pokušaje oslobađanja iz žice, pa su kao podivljali, te zatvorenike tukli šakama i kundacima.

Stakla na oknima ćelija bila su razbijena, hladnoća i snijeg prodirali su unutra. Tijekom dana imali su kakav-takav mir, ali uglavnom noću, odvođeni su na ispitivanja. Opetovano su im predbacivali: „Vi ste htjeli likvidirati tuzlanske oficire, i Tuzlu opet vratiti u ruke ustaša! Priznajte da ste tajno djelovali!“ Mulanović i njegovi prijatelji, nisu se naravno upće ni bavili ovakvim suludim i neizvedivim idejama. Nemaju dakle što priznati. Agenti su divljali, udarali su ih, a u mučenju najviše su se isticali oficiri OZN-e Stevo i Spasoje.


Velimir Radoš, bistar, mlad i odlučan, smatran je vođom zatvorenika. [Oznaši su ga pokušali pridobiti na suradnju, trebao je prokazati svoje prijatelje, tj. lažno ih optužiti! kom. prev. ] Pokazali su mu crtež, na kojemu su bili visoka, raskošna zgrada, i nadgrobni križ. Možeš birati: sveučilište, sreću i budućnost – ili smrt! Dvadesetogodišnji Radoš nije dvoumio: „Ja sam kršćanin, i ostajem vjeran istini, prijateljima, Domovini!“ Srpski oznaši tukli su ga do besvijesti. Kada, nakon polijevanja hladnom vodom opet dođe k svijesti, opet mučenje… Tuzlansku ćeliju napustio je kao duševni bolesnik. Od tada luta izgubljen, odjenut u krpe po bosanskim selima, izrugivan od prostog puka, bez krova nad glavom: kao opomena svima koji se usude braniti čast i dostojanstvo svojega naroda!

Marin Radica, isto tako čvrst kod ispitivanja, mučen je tako brutalno da su mu teško ozlijeđeni bubrezi, jetra, slezena. Slijedile su tri godine laganog, i nesnošljivim bolovima ispunjenog umiranja. Jedan drugi zatvorenik, prilikom „isljeđivanja“ oglušio je, neizlječivo. Ostali robijaši izdržali su torture, zahvaljujući i pomoći izvana. Skoro svakodnevno su na ulaz dolazile hrvatske obitelji iz Tuzle, koje zatvorenike nisu niti poznavale, i donosili im hranu. Paketi su postajali sve veći i obilniji. Nu, taj val solidarnosti zatvorska uprava je s vremenom „razumjela“ kao „političku demonstraciju“ i pred Božić je zabranila donošenje hrane.


Nekoliko dana poslije, uslijedilo je suđenje, koje je Mulanoviću i drugovima više sličilo tragikomediji, farsi. Nu, takva suđenja su u to vrijeme bila standard. Neki srpski komunistički oficir bio im je dodijeljen za «branitelja», ali on se vidno trudio svoje «branjenike» dodatno optuživati! Kazneni zakonik još nije postojao, pa su sucima kao nekakve pravne smjernice, služile upute iz partijskog organa «Borba». Većina optuženih, zbog nedostatka klupa, čučao je na podu. Tužitelj je vrlo brzo došao do svojega pledoajea: za dvadesetoricu tražio je smrtnu kaznu, a za ostale najvišu moguću vremensku. Sud se pokazao «kulantnim», pa su na smrt osuđena «samo» trinaest zatvorenika, dok su ostali dobili kazne od šest do dvadeset godina. Mulanović nakon čitanja presude osjeti olakšanje, osuđen je na petnaest godina robije. Glava je na ramenima! U ožujku 1946. godine Vrhovni sud ublažio je kazne, strijeljani su «samo» dvojica svećenika, i dvojica maloljetnika. (…)
Ubijeni svećenici su: fra Ljudevit Josić, i fra Efrem Ćosić. (Op. ured.)
Prijevod sa njemačkog: http://gradovrh.com


Bože Jelić: U Štoku su nas mlatili kao stoku.

Nekoliko dana trajalo je pravo mučilište. Ponižavani smo poput životinja. Tek kad smo otrpili svakojaku muku, jad i poniženja, prestali su nas udarati. Mene su bacili u tamnicu u kojoj se nalazio četnik, sav zarastao u bradu. Partizani su ga strašno mučili. Na rukama i nogama je imao okove. Mene su vezali alkom za pod ćelije. Bio sam tako svezan punih deset dana, …
nakon čega sam jedne noći upućen na prisilni rad. Mukotrpno sam, bez odmora, danima kopao rovove.


Nas desetoricu jadnika tih je dana posjećivao naš izdajica Husein Ptica, rodom iz Ljubuškog. Nije ništa govorio. Podlo nam se osmjehivao. U tijeku rata je radio kod Nijemaca, u radnoj jedinici OTE-a (TODT? Op. prir.), koja je proširivala cestu od Mostara do Crnih Lokava, za potrebe rudnika boksita. Rečeni Ptica bio je vozač teretnog auta i s njim sam više puta kamionom, kao njemački vojnik, iz Trebinja putovao posjetiti oca i obitelj na Široki Brig. Husein me upravo zbog toga lako prepoznao u Tuzli i prokazao partizanima. U to vrijeme sam bio vrlo slab, iscrpljen uslijed napornog rada. Hrana je bila jako loša. Čekao sam dan kad će me partizanski zlotvori ubiti, jer su nas svaku noć ubijali te bacali pojedince u rovove, koje smo kopali.

Jutrom smo morali čistiti sobe pobijenih zarobljenika kojih je svakim danom bilo više. Među pobijenima je bilo svećenika, hodža i intelektualaca («gospode»). To smo ustanovili po odjeći koju smo vidjeli kad smo čistili sobe. Partizani su ljude prije strijeljanja dodatno ponižavali, skidajući ih do gola. U sobama smo nalazili dosta dobre hrane, ali su nam je partizani strogo zabranjivali okusiti, premda smo bili gladni kao vukovi. Na kopanju rovova za mrtvace proveo sam više od dva mjeseca.

Trebam nadodati kako su moje preostale kolege u logoru uz potok, već spomenute nedjelje ipak, unatoč pojačanim partizanskim stražama, uspjeli napraviti proboj prema Majevici. Pobjegli su tada brojni zarobljenici. Šimun Slišković, rodom s Trna kod Širokog Briga, nakon uspješnog proboja iz logora poginuo je na Majevici u borbi s partizanima. Majevica je tada bila puna partizana i četnika. Uspješan proboj iz logora napravio je i Jozo Ljubić iz Uzarića sa Širokog Briga te još nekoliko Ljubušaka i Čitlučana. Koliko se sjećam, čuo sam da Ivan Skoko, Joško Kutle i Karlo Zovko nisu sudjelovali u spomenutom proboju te su, hvala Bogu, kasnije amnestirani.

Nakon moga tromjesečnog boravka u logoru kod Tuzle, u zatvoru Štok i na prisilnom radu, koncem rujna 1945. otpremljen sam s drugim supatnicima u središnju OZN-u u Sarajevo, gdje smo prvu noć obitavali u podrumu, u kom nam je voda sezala do pasa. Tada smo s udaljenosti od dvadesetak metara čuli nepoznati glas: “Prijatelji, nemojte se pomicati s mjesta, jer vas to može stajati života!” Ni do danas nisam utvrdio identitet te osobe, ali smo poslušali glas nepoznatog čovjeka. U podrumu je vladao nesnosan smrad, svjetla naravno nije bilo. U hladnoj, mračnoj i zlokobnoj tišini, trpjeli smo svoje jade i muke do narednog jutra. Ujutro su nas izbacili na hodnik te potom odveli u jednu prostoriju, u kojoj su gorjele četiri peći napunjene ugljenom. Tu smo se svojski ogrijali i osušili. Kad smo ušli u prostoriju s pećima, bili smo mokri, prozebli. Drhtali smo od hladnoće i straha. Dok smo se sušili kod pećiju, godilo nam je promatrati vrele peći koje su se crvenjele kao krv. Taj doživljaj mi se tijekom života u nekoliko navrata ponovio u snu.


Kad smo se ogrijali i osušili, partizanski stražari su nas odveli u jednu praznu sobu, u kojoj smo sa zebnjom u srcima iščekivali svoju daljnju sudbinu. Uskoro su nas počeli poimenično prozivati da se javimo u susjednu sobu, do koje je svakoga od nas pratio knojevac, naoružan do zuba. U spomenutoj sobi ispitivali su nas dvojica oznaša. Jedan je stajao, a drugi sjedio u udobnoj kožnoj fotelji. Kad sam došao na red za ispitivanje, oznaš koji je sjedio u fotelji, pitao me: odakle sam, gdje sam bio u vojsci, u kojim sam bitkama protiv partizana sudjelovao i tsl. Nisam htio ništa reći. Gledao sam preda se i šutio. Oznaš koji je stajao, odveo me u susjednu sobu i svojski me iscipelario. U sobi u kojoj me zlotvor mlatio, bilo je puno kolaca, lanaca i drugih sredstava za mučenje. Samo to ozračje bilo je dostatno imalo normalnu čovjeku da se sruši u nesvijest. Poslije raznih mučenja koja sam samo zahvaljujući Bogu izdržao, ubacili su nas pod ceradu u stari kamion. Kako su nas dugo vozili, pomislio sam da nas transportiraju na strijeljanje izvan grada. Stigli smo tim autom, međutim, do središnjeg zatvora u Sarajevu.

Mjesec listopad 1945. bližio se svršetku, a u Sarajevu je bilo već jako hladno. Kad smo dotjerani kao stoka u središnji zatvor u Sarajevu, raspoređeni smo po ćelijama, ali ne u skupinama u kojima smo došli, već su nas stražari izmiješali. Iz ćelije u kojoj sam proveo oko tri tjedna, s drugim supatnicima jedne večeri odveden sam u prizemlje, gdje sam susreo dvojicu mučenika: dr. fra Mladena Barbarića i stanovitog Bajru iz Čapljine, čijega se prezimena ne mogu sjetiti.

Fra Mladen je bio vidno neraspoložen. Sutradan ujutro partizani su nas svezali te odveli na kolodvor. Na putu do kolodvora, oznaši su organizirali građane da nam izvikuju razne pogrdne riječi, kao što su: “Bando, Bando! Smrt izdajnicima!” Drugi građani tužno su gledali ispred sebe. Vjerojatno su nas žalili. Nakon nekoliko sati provedenih na kolodvoru vraćeni smo natrag u zatvor. Fra Mladen Barbarić tada mi je govorio: “Moj Bože, izgleda da je svršeno s nama, dočim su nas vratili natrag u zatvor s kolodvora. Ako nismo otpremljeni vlakom u Mostar, to je jasan znak da će nas partizani ubiti ovdje u Sarajevu.”

Tu cijelu bezsanu noć fra Mladen i ja smo molili Boga, da nam pomogne u nevolji. Kad je svanula zora, u duši mi se pojavila nada da nas možda i ne će strijeljati. Ujutro smo opet bili vezani te ponovno odvedeni na kolodvor. Ukrcani smo u vlak za Mostar, posljednju postaju moga križnog puta. Kod Jablanice smo bili primorani napustiti vlak zbog srušenog mosta. Od Jablanice do Mostara smo morali pješačiti. Poslije podne smo došli u Mostar, gdje nas je dočekalo mnoštvo ljudi. Neki su među zarobljenicima tražili svoju rodbinu, drugi su izvikivali partizanske parole: “Sudite, bandi! Smrt bandi!” i sl. Poglavito smo na slične načine bili vrijeđani i pljuvani na putu od kolodvora do zloglasnoga mostarskog zatvora Ćelovina. Udarali su nas šakama i nogama, fra Mladen je bio čitav popljuvan, tako da mi se ta kratka relacija činila neizmjerno dugom i mukotrpnom.


Dočim su se otvorila zatvorska vrata Ćelovine, Bajru iz Čapljine stražari su počeli nesmiljeno mlatiti željeznom šipkom. Kad su me trojica oznaša prozvali “njemačkim ustašom”, uvidio sam da o meni sve znaju, pa mi nije drugo ostalo nego reći istinu u kojim sam vojnim postrojbama bio tijekom Nezavisne Države Hrvatske. Nas dvadeset trojicu zarobljenih, poslije ispitivanja i mlaćenja, strpali su u prizemnu zatvorsku prostoriju, u kojoj je vladala velika studen. Nakon tjedan dana premješten sam u Sjeverni logor. Na oproštaju sa mnom fra Mladen mi je rekao: “Bože, neka te Bog čuva!”

U subotu, u studenom 1945., izveli su me svezanog u zatvorsko dvorište te mi zaprijetili da će me odmah ubiti pokušam li bježati. Predosjećao sam da me vode na strijeljanje i odlučio sam pokušati prvom zgodom umaći partizanskoj pratnji. Kad smo s glavne ceste stigli na Carinski most, otrčao sam do ruba mosta i skočio svezan u hladnu Neretvu. Partizani su zapucali s mosta, ali me nisu uspjeli pogoditi. Otplivao sam jedva do obale Neretve i sakrio se iza drača kupine. Noć mi je bila dobar saveznik u sakrivanju. Partizani su držali kako su me pogodili ili da me je hladna Neretva progutala. Međutim, ostao sam neokrznut te sam se nakon pola sata razmišljanja uputio dalje uz Neretvu, pa preko ceste, u smjeru Ilića i Cima.
M.R., gradovrh.com

_________________
Sanjam da pripojim RH BiH


Vrh
   
 
Prikaži postove “stare”:  Redanje  
Započni novu temu Odgovori  [ 36 post(ov)a ]  Stranica 1, 2  Sljedeća

Vremenska zona: UTC + 01:00


Online

Trenutno korisnika/ca: / i 9 gostiju.


Ne možeš započinjati nove teme.
Ne možeš odgovarati na postove.
Ne možeš uređivati svoje postove.
Ne možeš izbrisati svoje postove.
Ne možeš postati privitke.

Forum(o)Bir:  
Powered by phpBB © 2000, 2002, 2005, 2007 phpBB Group
Facebook 2011 By Damien Keitel
Template made by DEVPPL - HR (CRO) by Ančica Sečan
phpBB SEO