Danas i sutra se navršava 80 godina od kraja ww2.

Smatrate li da taj datum obilježavamo primjereno, bi li ga trebali obilježavati drugačije i na koji se način postaviti prema tome događaju?

Velike zemlje ( USA, UK, FRA) saveznka kompletno ignoriraju taj datum, kao da ne postoji, dok male zemlje koje su oslobođene ipak obilježavaju dan uz proslavu kraja okupacije, ali bez velikog dnevnopolitičkog naglaska

"veliki" Ako šta spominju ww2 to je Dan D ili bacanje atomske na Japan te kapitualcija Japana.

Njemačka je jedva dočekala baciti sovjetske spomenike u smeće, nakon dugo godina im je dopušteno od strane zapada ne posipati se pepelom na taj datum.

Rusi naravno likuju i pumpaju datum do besvjesti, dok istok Europe uvažva važnost datuma ne odaje se ni trunka oduševljenosti, kamo li slavlja.

Daleko daleko se više slavi, čuje i spominje 1989 , pad Berlinskog zida te dekomunizacija.

Štoviše, u čitavoj europi datum kao da je zamro u javnom mijenju osim u Rusiji. Svi i dalje znamo što se dogodilo, ali nije "a thing" što se kaže.

Razlika između nekog bezveznog praznika ili slavlja Oluje u Hrvatskoj recimo.

Zanimljivo pitanje, međutim koji su to ”mi” t j na koga i na što se odnosi?

U Francuskoj je 8.5. praznik. A i Trump ga je uveo.

Sve što ima "prizvuk" istoka ili je u nekoj izravno/neizravnoj vezi sa socijalističkim
idejama, kao 8.3., kao da se sve više marginalizira. Posebice taj 9.5. kojeg Rusija
sve više obilježava kao dan demonstracije svoje moći. Nekako je to izašlo iz okvira,
pa će sad nakon rata u Ukrajini, izgleda postati jedan lokalni praznik uz par iznimaka,
kao što znamo. Zapravo je to ono što je 11.11. zapadnim saveznicama kraj I sv. rata.
Pobjednici slave, poraženi ignoriraju.

U Srbiji je praznik, moj deda je bio u nemackim logorima i nije dizao ruku hitleru.

Ovo nije mjesto za takva pitanja i rasprave, čuj na hb.orgu pitat za slavlje nekog nazovi oslobođenja 1945. godine. Nije oslobođenje niti je ikad bilo niti ga priznam. Idemo dalje.

8. svibnja je, osim u Francuskoj, također praznik i u Češkoj i Slovačkoj i Ukrajini (do ovog rata su slavili 9., ali prebacili su na dan ranije).

Zanimljivo, Nizozemci dan oslobođenja obilježavaju 5.5.

Slazem se. Da smo oslobodeni 1945., ne bi morali ratovat 1991.

KOMUNISTIČKI ZLOČIN NAD HRVATIMA U METKOVIĆU 1944.

''Oslobođenje'' Metkovića dogodilo se dana 26. listopada 1944. godine. Nije bilo govora o nikakvom oslobođenju. Njemačka vojska već je bila napustila grad prije ulaska partizana, tako da partizani ulaze bez ispaljenog metka. Titovi partizani sa sobom donose spisak ljudi, nedužnih Hrvata iz doline Neretve koje su uhitili, sudili i strijeljali na gradskom groblju sv. Ivana u studenom 1944. godine, a taj su popis imali još i prije preuzimanja vlasti u kotaru Metković. Kada su preuzeli vlast, osnovali su svoje institucije. Najprije je osnovano javno tužilaštvo i sud kojima je najvažniji zadatak bio suđenje onima koje su komunisti smatrali ''narodnim neprijateljima''. Da su spomenuti popisi postojali, dokaz je dopis Opunomoćeništva OZNA-e Biokovsko-neretvanskog okruga od 23. listopada 1944. u kojem stoji: ''(...) Pisao sam komandi mjesta Metković radi hapšenja osoba koje su u popisu, a koji popis će mi donijeti drug Đorđe (...) Također sam pisao drugu Filipu Bobancu da zatraži bataljon s Hvara radi hapšenja popisanih osoba (...)''. Ubrzo su bili uhićeni mnogi Hrvati koji su se nalazili na popisu. Nije poznato koliko se ljudi nalazilo na tim popisima. Neki su uspjeli pobjeći prije uhićenja, dok su neki ostali kod svojih kuća, smatrajući se nedužnima. Pojedincima su komunisti obećali da im se neće ništa dogoditi ako spase od rušenja pojedine vitalne objekte, međutim, komunisti se svojih obećanja uglavnom nisu držali. Metkovski vojni zatvor uskoro je bio pun uhićenih Hrvata, od kojih je najveći broj ostao u Metkoviću. Manji dio je prebačen u makarski i trogirski zatvor gdje su ih partizani također strijeljali. Uhićenima je sudio Vojni sud VIII. korpusne oblasti NOVJ u Metkoviću, po kratkom postupku i bez prava na žalbu, po uputama dobivenim od Komunističke partije. U jednoj takvoj ''uputi'' stoji: ''U suglasnosti sa drugovima iz OZN-e i ostalih tamošnjih organizacija, pravilno postupati prema zločincima, ali energično (...)''. Komunistički je sud tako osudio na smrt strijeljanjem oko 30 Hrvata. Presuda je odmah izvršena, bez prava osuđenih na obranu i žalbu. Žrtve ovoga partizanskog komunističkog ratnog zločina bili su hrvatski vojnici pripadnici oružanih snaga NDH i civili, iz Metkovića, Opuzena, i okolnih mjesta. Prva takva masovna smaknuća bila su u noći s 16. na 17. studenog 1944. na groblju sv. Ivana Nepomuka u Metkoviću. O zločinu su građani Metkovića bili obaviješteni putem javnog oglasa pod nazivom ''U ime naroda Jugoslavije'', pod brojem-službeno i bez potpisa, na kojemu su bila ispisana imena ubijenih te noći. Te su noći sigurno pogubljeni:

Jozo Bukovac, Mijin, iz Vida,
Rade Gnječ, Ivanov, iz Krvavca,
Ivan Krstičević, Jozin, iz Krvavca,
Jure Krstičević, Markov, iz Krvavca,
Jure Popić, Petrov, iz Opuzena,
Milan-Mato Veraja, Matin, iz Metkovića,
Marijan Zovko, Jurin, iz Metkovića i
Vinko Zovko, Petrov, iz Metkovića.

Na popisu strijeljanih nalazio se i Mile Ostojić, sin Mije, iz Pline Zapadne, pripadnik Hrvatskih oružanih snaga, ustaša. Međutim, on je preživio ovaj zločin. Neko se vrijeme skrivao da bi ga na kraju komunisti ipak uhitili i osudili na zatvorsku kaznu u Lepoglavi, odakle je pobjegao. Ponovno je uhićen i strijeljan 6. ožujka 1945. kod sela Hudovljani, kotar Bjelovar.

Dokumentacija o ovom događaju nije poznata, a prema nekim pokazateljima (prema izjavama svjedoka) broj strijeljanih koji su te noći izvedeni iz zatvora je bio veći, čak 21. Među njiima se nalazila i jedna Njemica, supruga njemačkog časnika i majka četvero malodobne djece. Čini se da je ovo strijeljanje izvršila veća skupina egzekutora, partizanskih komunističkih zločinaca, među kojima je bilo i maloljetnika. Iako se sve odvijalo pod okriljem noći, glas o zločinu se ubrzo proširio Neretvom, tako da se ubrzo pred zatvorom u Metkoviću okupila rodbina ubijenih. Kada ih nisu pronašli na tom mjestu, uputili su se na groblje, gdje su zatekli tragove izvršenog zločina (groblje je bilo svo krvavo od izvršenih egzekucija). Da bi se uvjerili, otvorili su grobnicu u kojoj su našli tijela izmasakriranih žrtava, među kojima su prepoznali svoju rodbinu. Po povratku sa groblja, presreo ih je partizanski ''oficir'', uz prijetnju da će i oni biti strijeljani, ukoliko nastave dolaziti na groblje.

Drugo masovno strijeljanje Hrvata na metkovskom groblju dogodilo se u noći s 20. na 21. studenog 1944. (po nekim informacijama 23./24. studenog). Prema sačuvanom prijepisu presude Vojnog suda od 19. studenoga 1944. osuđeni su i strijeljani:

Petar Batinović, Ivanov, iz Momića,
Toma Ćelić, Šimunov, iz Podrujnice,
Srećko Dropulić, Antin, iz Opuzena,
Marko Jelčić, Ilijin, iz Desana,
Petar Sršen, Ivanov, iz Opuzena,
Marko Vlahović, Lukin, iz Komina,
Nikola Vlatković, Jurin, iz Komina,
Jozo Nikolić, Jurin, iz Krvavca

Među osuđenima se nalazio i Mijo Popović, iz Podgradine, kojemu je smrtna kazna zamijenjena kaznom od godinu dana prisilnog rada i gubitkom građanskih prava na dvije godine. U presudi Vojnog suda VIII. korpusne oblasti, Vijeće pri komandi Biokovsko-neretvanskog područja između ostalog za spomenute ubijene piše: ''(...) Svi gore navedeni učinili su zločin opisan u članu 13. i 14. Uredbe o vojnim sudovima te se radi toga po članu 16. i 17. iste Uredbe kažnjavaju na kaznu smrti strijeljanjem, na trajan gubitak građanskih i vojničkih prava, te na konfiskaciju imovine u korist NOF, strijeljanje će se izvršiti odmah (...)''.

U proljeće 1945. strijeljana je na metkovskom groblju sv. Ivana i jedna grupa domoljuba iz Imotskog, koja je gore dovezena kamionom. Tada je zavladala praksa da se žrtve pogubljuju izvan mjesta stanovanja.

Drugo veliko stratište u Metkoviću je bili su podrumi ''Vage'' (Duhanske stanice), jer je to mjesto bilo tajanstvenije za izvršenje zločina nego gradsko groblje. Prema izjavama svjedoka ovdje su partizani ubili mnogo veći broj Hrvata nego na groblju. Pogubljeni na ovom mjestu su zakopavani u rovove u blizini ''Vage'', a kasnijih godina su na tim mjestima sagrađene zgrade (škole, Dom zdravlja, stambene zgrade i još neki objekti) zato da bi komunistički zločinci na taj način zataškali svoje zločine. Svjedoci toga vremena su kazivali da bi nailazili na svježe zatrpane rovove o kojima nitko nije smio pitati.

Prvo javno obilježavanje spomena na stradanje ljudi na metkovskom groblju i na širem području Metkovića bilo je 2. studenog 1990. godine. Tada je održana misa zadušnica za sve nestale i pogubljene žrtve komunističkog terora u Metkoviću. Ovaj događaj je snimio pok. Hrvoje Šakota koji je iz snimljenog materijala montirao film ''Requiem'' u kojem je želio očima nevinih zarobljenika predočiti sliku onoga što su žrtve gledale na putu do svoga stratišta. Dovedeni u koloni, vezani žicom, pogubljeni su na najbrutalniji način tek nekoliko metara od kapelice na groblju.

[Izvori: LIKEmetkovic.hr, Ivan Jurić - ''Borbe i stradanja Hrvata kotara Metkovića 1918. - 1945.'']

Vi se uhvatili na udicu i krenuli iskopavati kosti, ali Lasica je u ozbiljnom problemu: voli Ruse, ali voli i ustaše, kako se ispravno postaviti po tom pitanju?

Mujo je nezajažljiv i halapljiv

Nije mu dovoljno to što na dnevnoj bazi dobije po suđukicu - kako od komšije tako i od suseda

Pusti muju i vrpoljenje. Drzi se teme pa nam reci, jesu li Srbi oslobodili Hrvate 45?

I tvoji su bili 'Hrvati' 1945.

Sama činjenica da je se u YU slavio 9.5. tj. ruski datum, govori o karakeru tog dana.
A nismo imali rusko vrijeme, nego srednjeeuropsko. Kapitulacija Njemačke potpisana je 8.5.
Uz to, rat je na prostoru ex-yu završen tek 15.5.

I dalje nitko nije napisao kakav bi službeni stav Hrvatske trebao biti.

Naravno da nismo “oslobođeni” to je jasno kao dan osim nekim fanatičnim jugićima

Ne možemo naravno ni udarit kontru i mora se takijat o antifašizmu.

Najbolje bi bilo kopirati stav Litve/Latvije/Estonije priznati kao važan povjesni događaj ali ništa više

Što se tiče priče oko toga je li Hrvatska 1945. "oslobođena" ili "okupirana", činjenica je da je pola Hrvata bilo bezuvjetno protiv bilo kakve Jugoslavije, a druga polovica je bila spremna na neki kompromis- ako ne može odmah neovisna Hrvatska, dobra je i federalna Jugoslavija.

E sad, jesu li htjeli komuniste na vlasti, to je priča za sebe.

Radilo se o građanskom ratu, što hrvatsko iskustvo čini bližim ostatku mediteranske Europe- Grčkoj, Italiji i Španjolskoj.

Pa mi u mnogočemu slijedimo upute EU. U većini zemalja to nije praznik.
Ne treba biti ni kod nas. Ali i ne samo zato, nego jer mi doista 8.5.1945. nismo
postali demokratska država niti slobodan narod.

Nepopularno mišljenje: velika većina desnog tabora u Hrvatskoj ne zamjera Titu i komunistima masovni teror i uvođenje jednopartijskog sustava, nego to što nije stvorio neovisnu Hrvatsku.

Titu bi bilo oprošteno i milijun ubijenih na Bleiburgu, da je to rezultiralo samostalnom državom.

Hrvatska desnica, realno nije uopće antikomunistička.

Hrvatska desnica je prije svega antijugoslavenska i anti unijatska u pogledu Srbije. Hoćeš monarhizam, ustaštvo, komunizam, sve im je pasalo samo da nema države sa Srbima.

Da je Tito napravio komunsitičku Hrvatsku u granicama makar Banovine, da ne govorim Do Drine, mi bi danas njega slavili kao Budu.

To je pitanje za Hrvate. Njih pitaj da li su se tada osjećali oslobođenima

Nego, zašto vi balije slavite ZAVNOBiH kada ste u strukturi delegata činili 2% ?

https://www.youtube.com/watch?v=v3XjNKF ... 87Thompson

Napokon da je i to tema, napokon istina

26./27.5. 1945.

Da rezimiramo danas u Europi 9. maj slave Rusi i Bošnjaci.

Bitnije se sjetiti Bleiburga tjedan dana kasnije...

I duže. Škripari su još godinama djelovali.