|
Kome zvona zvone u Oksfordu
Nenad Kecmanović
sreda, 06. novembar 2013.
„Osmanlijska imperija je osvajala teritorije a nije porobljavala narode i trebala bi se zvati Osmanlijski komonvelt – zajednica naroda ... Za sve stanovnike Bosne nije bilo drugog imena doli Bošnjani ili Bošnjaci sve do polovine 19. vijeka kada se, pod uticajem velikodržavnih projekata iz susjedstva, bosanski pravoslavci i katolici počinju imenovati Srbima i Hrvatima ... Islam je u mnogim aspektima bio prirodan nastavak vjere dobrih Bošnjana ... Austro-ugarska okupacija se pokazala spasonosnom za fizički i duhovni opstanak Bošnjaka ... Bošnjaci su u vremenu od 1918. do 1992. bili ignorisani i asimilirani, a povremeno su napadani njihovi životi ... U vremenu Prve Jugoslavije kojom su dominirali Srbi, Bošnjacima je oduzeto preko milion hektara zemlje ... Cijela Bosna je groblje nevinih muslimana, a rijeka Drina na granici sa Srbijom je njihova najveća masovna grobnica ... Oko dvije trećine stanovništva BiH je izašlo na referendum i skoro stoprocentno podržalo njenu nezavisnost ... Snage i akteri koji su razarali BiH oružanim sredstvima su i dalje snažno prisutni, i uvijek postoji opasnost da svoje planove pokušaju dovršiti blokadom državnog sistema ... Moraju biti spriječeni uz pomoć međunarodne zajednice.“
Ovo je samo nekoliko primjera iz širokog repertoara istorijskih falsifikata koje je Bakir Izetbegović plasirao 28. oktobra na predavanju u Centru za islamske studije Univerziteta u Oksfordu i koji su već doživjeli brojne negativne reakcije u medijima.
Izostalo je, međutim, pitanje šta je inspirisalo spektakularni ispad Izetbegovića juniora? Sa jedne strane, to je njegov rahmetli babo, a sa druge, njegov kaharli rođak. Okruglo deseta godišnjica od smrti Alije Izetbegovića učinila je da kritičke ocjene o ličnosti i djelu, koje postoje i među bošnjačkim intelektualcima, u trenutku komemoracije budu stavljene u zagradu. To se vremenski poklopilo sa javno obznanjenom ljekarskom prognozom da Sulejman Tihić neće još dugo moći da ostane na čelu SDA. Ukratko, došao je trenutak kada su se stekle okolnosti da Bakir sebe prepozna kao političkog nasljednika nespornog oca nacije i lidera najveće muslimansko-bošnjačke stranke.
Otkud se dede Bakir? Još prilikom povlačenja iz javnog života, otac ga je kao politički neukog poslao na šegrtovanje kod rođaka Sulje, kojeg je prethodno postavio za predsjednika SDA da malom pričuva stolicu dok ne stasa za najviši partijski položaj. Javnosti malo poznatog Tihića izvukao je negdje iz trećeg partijskog safa ispred brojnih jačih pretendenata (Silajdžić, Čengić, Ganić, Bičakčić), a ovaj mu je odmah uzvratio isturanjem sina za potpredsjednika. Naravno, ništa nije moglo bez demokratskih izbora u Glavnom odboru SDA, ali tim vjernim baštinicima feudalne tradicije nepotizam nije bio problem, nego posve prirodan sistem kadrovske promocije.
Tokom godina Kraljevine Jugoslavije braća Spaho su dijelila najvišu političku (Mehmed) i vjersku (Fehim) vlast, a većim dijelom komunističke ere muslimane su predstavljale dinastije Pozderac (Nurija, Hakija, Hamdija, Halid) i Dizdarević (Zija, Nijaz, Raif, Faik). Ni na početku 21. vijeka političko kadriranje u Bošnjaka nije bilo drugačije, a obuhvatalo je i brojne daiđiće, amiđiće, tetiće, snahe i zetove, koji su raspoređeni na nižim nivoima i čine duboki i široki oslanac vrha porodične hijerarhije. U konkretnom slučaju, sve se odvija prema Alijinom planu ...
Tihić je bio pravi izbor utoliko što više od decenije na čelu SDA nikada nije ispoljavao ambiciju da postane jak partijski lider, nego se ponašao tiho, odmjereno i miroljubivo, kao da je samo čuvao mjesto Alijinom nasljedniku. Bakira, opet, niko nije uznemiravao na rezervisanoj potpredsjedničkoj funkciji, tako da je u miru mogao da peče zanat i sprema se za uspon. Izbor na mjesto člana Predsjedništva BiH prije tri godine bio je preporuka šire bošnjačke javnosti za, u doba partitokratije, ono glavno: liderstvo u stranci, na čemu je i babo Alija zasnivao svoju moć. Već sasvim izvjesnim povlačenjem oboljelog rođaka, koji će ga na odlasku, ne manje izvjesno, predložiti za nasljednika, Bakir će narednih mjeseci objediniti i najvišu partijsku i najvišu državnu funkciju.
Senior Izetbegović je, istina, istovremeno kontrolisao i Islamsku zajednicu, bez koje u Bošnjaka nema jake vlasti, ali Bakiru ide naruku da je u isto vrijeme pala i smjena reisa, odnosno da je umjesto vječnog i moćnog Cerića došao novajlija Kavazović. Da su mu se sve kockice složile, svjedoči i dramatičan pad popularnosti glavne konkurencije - vladajuće SDP i njenog šefa Lagumdžije, ni godinu do izbora. Kao i to da se u njegova kola upregao lider „bošnjačke matice“ Turske, pa agencija Anadolija emituje sve nove i nove Erdoganove izlive prijateljske ljubavi prema Izetbegovićima.
Ukratko, svojim na početku citiranim šokantnim tezama, Bakir je krenuo u akciju da iskoristi povoljne okolnosti kako bi od oktobra 2014. u Bosni postao i sultan i kalif i politički homogenizovao muslimansko-bošnjačku, kako Suljo već sluti, natpolovičnu većinu. Poziv da se predstavi predavanjem na Oksfordu svjedoči da ga je i Zapad procijenio kao političara koji će u narednim godinama predvoditi Bošnjake - muslimane sa snažnim uticajem na sunarodnike i istovjernike u regionu i pod ne manjim uticajem Istanbula. Da ima i mnogo šire panislamističke ambicije, Bakir je pokazao tako što je predavanje počeo citirajući oca Aliju: „Čitav muslimanski svijet se nalazi u stanju previranja i promjena ... Jedan svijet od 700 miliona ljudi, sa ogromnim prirodnim resursima ..., koji je nosilac žive islamske misije, ne može još dugo ostati u položaju najamnika. Ne postoji sila koja bi mogla spriječiti novu generaciju muslimana da ne učini kraj tom nenormalnom stanju.“
Sigurno da je britanska, ne samo akademska, birana publika pažljivo registrovala panislamističke akcente Bakirovog predstavljanja, ali bi naivno bilo pomisliti da ih je iznenadio. Naprosto, poslije trogodišnje pacerske igre na Lagumdžiju kao reintegratora Bosne, Vašington je svojim najbližim prijateljima i starim specijalistima za Balkan povjerio da nastave posao sa Izetbegovićem mlađim. Na udaru će se najprije naći hercegovački Hrvati, koji, uz podršku Berlina, Vatikana i evropskog Zagreba, biju posljednju i odlučujuću bitku za ravnopravnost u Federaciji. Ne treba imati iluzije da će se evro-američki pokrovitelji posvađati oko dvije strane u bosanskom većem entitetu.
Kao i 90. (svezani barjaci) i 94. (Vašintonski sporazum), rješenje će naći u njihovom izmirenju protiv Srpske i Srba. A Bakir je u Oksfordu ponudio dobru platformu: osmanska okupacija je bila blagodet za hrišćane, Austrougarska – spas za muslimane, dvije Jugoslavije pod Srbima bile su najveće zlo, Srbija je Bosnu pretvorila u mezaristan (groblje) nevinih Bošnjaka, a o 1914. i 1941. ni pomena. Unitarizacija BiH biće dokaz Muslimanskoj braći u Tunisu, Egiptu, Libiji, Palestini i Siriji da ih Zapad uprkos svemu, zapravo, voli. U Oksfordu zvona zvone za Srpsku.
|
