Ne znam bas, cinjenje ratnih zlocina nije bas za pohvalu.

Praljak je pomogao i učinio više dobra za bošnjačke civile u ratu nego Alija i Silajdžić zajedno.
Trebao bi imati spomenik u svakom gradu u Federaciji.

Ne govorim konkretno ni za koga, nego ovo sto ovaj prica, da se uspjeh mjeri kolicinom zlocina.

Da li treba suditi za ratne zlocine? Ubistva civila, zarobljenika itd?
Ako treba ko treba, onaj ko ih je cinio?

Da li treba suditi za ratne zlocine? Ubistva civila, zarobljenika itd?
Ako treba ko treba, onaj ko ih je cinio?

Rat Hrvata i Muslimana eskalirao je u travnju 1993. a prethodio mu je sukob u dolini Vrbasa, tj. području općine Uskoplje – Gornji Vakuf koji je izazvala muslimanska strana kada je u prosincu 1992. počela dovoditi snage iz središnje Bosne i usmjeravati ih prema prijevoju Makljen. To je bio povod za sukob, a ne širenje Herceg-Bosne kako se tvrdi u presudi šestorici dužnosnika Herceg-Bosne. U mojoj knjizi su dani argumenti za to i zainteresiranim čitateljima predlažem da ih usporede s kontekstualnim „činjenicama“ koje je za ovaj slučaj utvrdio Sud. Cijela optužba se zapravo temelji na zapovijedi predsjednika HVO-a, Jadranka Prlića od 15. siječnja 1993. koja je napisana tri dana nakon što je počeo sukob u dolini Vrbasa. A na osnovi te zapovijedi je iskonstruiran i povod za sukob u travnju 1993. na temelju sjednice Hrvatske zajednice Herceg-Bosna od 3. travnja na kojoj je navodno donesena politička odluku o provedbi odredbi Vance-Owenova plana. Dokaz na kojem je Tužiteljstvo gradilo, a suci prihvatili takvu tvrdnju jest vijest novinske agencije Reuters objavljena u jednim srpskim novinama 5. travnja 1993. „Ultimatum“ je zapravo bio prijedlog izjave, tj. vojnog sporazuma koju je HVO planirao poslati Aliji Izetbegoviću na potpis. Sud je to prihvatio kao činjenicu premda se na njihovo traženje Izetbegović 22. srpnja 1997. očitovao da nije potpisao izjavu i da je nema u „dokumentaciji kojom” raspolaže. Izmišljeni „ultimatum“ naveden je kao hrvatski krimen u presudi Dariju Kordiću i Mariju Čerkezu. U analizi Tužiteljstva Haškog suda izrađenoj za slučaj Prlić i ostali ultimatum se ne spominje izrijekom, nego se posredno uvodi u interpretaciji Zapisnika sa sjednice HVO-a od 3. travnja, uz napomenu da točke 3. do 6. sliče „ultimatumu kojeg je Jadranko Prlić izdao 15. siječnja 1993. godine”. I to je „sudski utvrđena činjenica“ koju bih ja kao profesionalni povjesničar trebao poštivati?

Još je grotesknija „sudski utvrđena činjenica“ iz presude Šestorici da je HVO kriv za travanjske sukobe u središnjoj Bosni i sjevernoj Hercegovini, na temelju dviju zapovijedi u kojima je brigada HVO-a iz Čapljine zahtijevala da se postrojba Armije BiH izmjesti iz njezine zone odgovornosti s područja općine Stolac. Te zapovijedi su potom postale „sudski utvrđena činjenica“ o ultimatumu Hrvatske zajednice Herceg-Bosne i općim mjerama koje je Glavni stožer HVO-a poduzeo na temelju njega. Ni jedna od tih navodnih mjera nije priložena što nije čudno, jer ih nema. No to nije bila zaprjeka da točkom 471 Presude (1. tom) suci sugeriraju da je HVO kriv za sukobe koji su oko „15. aprila 1993. izbili … između HVO-a i Armije BiH, konkretno u opštinama Prozor i Jablanica” premda su prihvatili dokaz iz siječnja 1994. u kojem je Komanda 6. korpusa Armije BiH priznala da je 14. travnja „preventivno” napala HVO. Znači, ako Sud presudi da je kruška jabuka, slučaj je završen i tu nema više rasprave, to je jabuka. „Istina“ na razini vica o Muji koji vodi svinju na povodcu i mrmlja sebi u bradu: „Rokć’o ti ne rok’ćo, ti si za mene ovca“.

Davor Marijan

Ne govorim konkretno ni za koga, nego ovo sto ovaj prica, da se uspjeh mjeri kolicinom zlocina.

Ne samo SAD nego je i Rusija raspisala potjernice za suce izmišljenog suda.

Taj sud je izmišljen da pacificira balkanska plamena.
Čak i navodno primarnu funkciju pomirenja tih plemena nije ostvario, nego je posijao novu mržnju i danas se upravo taj sud i njegove presude koriste za širenje mržnje prema drugim narodima.
Taj politički sud je pao na svim poljima.