Godine 1861. državnik Massimo d’Azeglio izjavio
je: „Pošto smo stvorili Italiju, ostaje nam još da
stvorimo Italijane“. BiH nije Italija, ali dijelim
mišljenje onih koji vjeruju da postoji neki
integrativni faktor, održiv konsocijacijski model, to
opće, zajedničko dobro, koje još nismo pronašli.
Piše: Emir Hadžikadunić
Prvi predsjednik BiH Alija Izetbegović u svom je
zadnjem javnom istupu iz bolnice rekao da Srbi,
Hrvati i Bošnjaci ostanu to što jesu, ali da pritom
budu i Bosanci. Ima i onih kojima je budućnost
bilo kakve bosanskohercegovačke državnosti
diskutabilna, upitna. I neumorno rade na njenom
uništenju. Tako je Milorad Dodik obnovio gradivo
da je njegov politički program jačanje autonomije
RS-a do ostvarivanja njene nezavisnosti i da su
dešavanja na Krimu, uz referendum, dobar primjer
kojim bi se moglo ići.
Većina građana BiH, međutim, pasivno prihvataju
postojeći status quo. Da krenemo od tog
scenarija.
Status quo
Bosna i Hercegovina je dvoentitetska, asimetrično
uređena i skupa. Politika straha i podjele nameće
se kao dominantna misija političkog opstanka.
Mir je prihvaćen, ali su etničke elite zatočene u
teritorijalnim šablonima i odane teorijskom
tumačenju Clausewitza. Svoj ratni konflikt
nastavljaju drugim sredstvima u kojem je svaki
dobitak jedne strane direktno proporcionalan
gubitku druge. I tako nema konsenzusa o
nedavnoj prošlosti ili dogovora o zajedničkoj
budućnosti. Država je pusti i sve tužniji otok
Balkana, jedina bez statusa kandidata za članstvo
u EU. Ekonomija nije funkcionalna, javna potrošnja
nije podnošljiva, manjine su diskriminirane...
Državna politika koja je ovisna o stranom faktoru
i bez političkog subjektiviteta, uhvaćena je u
raskoraku između prestanka postratne
međunarodne supervizije i vlastitog tranzicijskog
upravljanja. Sva tri naroda jednako su
nezadovoljna, građani frustrirani i raspamećeni od
propalih, višegodišnjih i izvaninstitucionalnih
pregovora. Bijela kuga uzima svog maha.
Taj bolji dio BiH kako mu tepaju u RS-u ima
negativan prirodni priraštaj u posljednjih 10
godina. Bosna i Hercegovina je invalid. Gore od
toga samo je sklonost većine njenog stanovništva
da to stanje vide kao nekakvu sudbinsku
predodređenost koju je moguće jedino pasivno
prihvatiti. Zato invalidnost može trajati toliko
dugo da današnji klinci ostare u besperspektivnom
društvu najčesće nesposobnih, podobnih i
povlaštenih. Može li gore od ovoga? I treba li
vjerovati političkim oportunistima, kratke i
primordijalne pameti?
Otcjepljenje RS-a
Republika Srpska proglašava nezavisnost. Treći
pješadijski puk u Banjaluci najavljuje odvajanje od
Oružanih snaga BiH. Sigurnosne i vojne snage
Srbije i RS-a uspostavljaju zajedničku komandu.
Dobrovoljci iz Srbije prelaze Drinu. Srbija i Izrael
prve priznaju Republiku Srpsku kao nezavisnu
državu. U odsustvu trećeg, dva člana
Predsjedništva BiH proglašavaju vanredno stanje,
odbacuju odluku o nezavisnosti.
Traže energičnu reakciju međunarodne zajednice i
najoštrije sankcije za separatističku politiku.
Optuženi ratni zločinci, opskurni kriminalci,
ponovo izlaze na političku pozornicu.
’Balkanizam’ i ’Balkanizacija’ vračaju se u
evropski vokabular kao odrednice za iskonski
ratnički mentalitet, beskrajne etničke sukobe i
političku nestabilnost.
Dejtonski sporazum gubi pravnu validnost
ocjenjuju pravni stručnjaci. Na dijelu FBiH i RS-a
koje kontrolira Armija BiH proglašava se
Republika Bosna i Hercegovina. Vlasti RBiH
potpisuju sporazum o vojnoj saradnji sa
Republikom Turskom. Isporučuju se prve količine
modernog naoružanja Armiji RBiH. U dijelovima
zapadne Hercegovine formiraju se hrvatske vojne
postrojbe. Članice EU traže da se političke elite
Srba, Bošnjaka i Hrvata dogovore o zajedničkoj
sudbini ili mirnom razlazu.
Godine 1861. državnik Massimo d’Azeglio izjavio
je: „Pošto smo stvorili Italiju, ostaje nam još da
stvorimo Italijane“. BiH nije Italija, ali dijelim
mišljenje onih koji vjeruju da postoji neki
integrativni faktor, održiv konsocijacijski model, to
opće, zajedničko dobro, koje još nismo pronašli.
Na međuentitetskim linijama postavljaju se
barikade, lokalno stanovništvo se naoružava s
obje strane. Hiljade rasljenih osoba traži utočište i
sigurnost. Bošnjačko stanovništvo oko Doboja,
Bijeljine, Prijedora, Zvornika i Srebrenice odbacije
odluku o nezavisnosti RS-a i nadležnost lokalne
srpske policije. Formiraju se krizni štabovi i
naoružane formacije.
Posebno je osjetljiva situacija u Brčko distriktu
gdje su oružani incidenti prerasli u prave sukobe.
Raniji status quo pretvara se u stanje općeg
haosa i sve većeg bezvlašća. Nema nikakvog
krimskog scenarija. Pale su prve žrtve. Počinje
građanski rat.
Bajka ili?
Bosna i Hercegovina istinski je spoj različitih
kultura, konfesija, gastronomija, civilizacija…,
Balkan u malome. Država je model za
multikulturna društva, konsocijacijskog uređenja,
jednakopravnih naroda i slobodnih građana.
Osiguran je visoki stepen individualnih i
kolektivnih prava. Bosna i Hercegovina je
decentralizirana država koja posebno afirmira
vrijednosti ZAVNOBiH-a i antifašizma. Nacionalne
politike su inkluzivne, otvorene za saradnju,
političke elite su privržene zajedničkim
vrijednostima suživota, tolerancije i solidarnosti.
Političke i religijske elite organiziraju zajedničko
obilježavanje svih stratišta svih naroda u BiH iz
proteklog i Drugog svjetskog rata. Lokacije
najmasovnih ratnih zločina koje su kao takve
potvrdile nacionalne i međunarodne pravosudne
institucije mjesta su posebnog pijeteta. Hrvatske
stranke u BiH odustaju od koncepta dvije škole
pod jednim krovom.
Sve institucije vlasti preuzimaju punu odgovornost
i vlasništvo nad procesom donošenja sudbonosnih
odluka. Bosna i Hercegovina afirmira bliske
političke i zavidne ekonomske odnose sa
Hrvatskom i Srbijom. Hrvatski Sabor i Narodna
skupština Srbije trajno odbacuju međunarodno-
pravnom i obavezujućom izjavom bilo kakve
teritorijalne aspiracije prema BiH i ideje o njenoj
podjeli.
Ima i onih kojima je budućnost bilo kakve
bosansko-hercegovačke državnosti diskutabilna,
upitna. I neumorno rade na njenom uništenju.
Državna politika koristi prijateljske relacije i
investicijske potencijale bogatih muslimanskih
zemalja, energetske Rusije i uređene Zapadne
Evrope. Ujedinjeni Arapski Emirati i Turska
investiraju u turističke kapacitete u Banjaluci, Rusi
u termoelektranu u Tuzli.
Uspostavlja se zajednička konzularna saradnja
Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Srbije u
državama u kojima sve tri nemaju svoja
diplomatska predstavništva. Bosna i Hercegovina
i Srbija završavaju pristupne pregovorima sa
Evropskom unijom. Očekuje se skoro pristupanje u
punopravno članstvo. Vojne strukture Bosne i
Hercegovine i Srbije integrirane u zajednički
sigurnosni kišobran NATO-a.
Umjesto zaključka
Status quo može trajati još 3 ili 33 godine. Ova
zero-sum opcija apsolutnih gubitaka, postepena
je i dugoročna degradacija svih nas u očima
civiliziranog svijeta. Mada je drugi scenarij
nerealan, nije nemoguć. Ako političke snage koje
zagovaraju ekskluzivne teritorije, podjele i secesije
dobiju izborni vjetar u leđa po treći put i
pretpostave da su sazrele međunarodne okolnosti,
da je došlo to vrijeme, njihova historijska minuta,
treba biti oprezan. Bila bi to za sve narode i
građane BiH neizvjesna i opasna etapa, trijumf
barbarstva nad civilizacijom, mraka nad svijetlom.
Najbrža moguća opcija apsolutnih gubitaka (lose-
lose).
http://radiosarajevo.ba/novost/16008...-tri-scenarija