OPTUŽNICA
Dvije tačke za genocid
(tačke 1 i 2)
Pet tačaka za zločine protiv čovječnosti
Progoni (tačka 3)
Istrebljivanje (tačka 4)
Ubistvo (tačka 5)
Deportacija (tačka 7)
Nehumana djela (prisilno premještanje) (tačka 8)
Četiri tačke za kršenja zakona ili običaja ratovanja
Ubistvo (tačka 6)
Terorisanje (tačka 9)
Protivpravni napadi na civile (tačka 10)
Uzimanje talaca (tačka 11

Karadžiću 24. ožujka presuda i za genocid nad Hrvatima u BiH

Haški sud će 24. ožujka izreći presudu bivšem predsjedniku RS-a Radovanu Karadžiću koji je optužen po nekoliko točaka optužnice za genocid, zločine protiv čovječnosti i kršenje zakona i običaja ratovanja.

No, malo je poznato da je Karadžiću suđeno i za genocid nad Hrvatima u Bosni i Hercegovini, piše Hrvatski Medijski Servis. Osim za Srebrenicu Karadžića se tereti da je „najkasnije od listopada 1991. do 30. studenoga 1995. sudjelovao u udruženom zločinačkom pothvatu koji je imao za cilj trajno uklanjanje bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata s područja u Bosni i Hercegovini na koja su bosanski Srbi polagali pravo“, navodi se u optužnici.

Suđski proces Karadžiću bilo je prvo suđenje koje se odnosilo na genocid nad Hrvatima u BiH. U bosanskohercegovačkoj tužbi za genocid protiv Srbije, pred drugim Sudom pravde u Haagu, hrvatske žrtve su potpuno izbrisane, a hrvatska tužba za genocid protiv Srbije nije se doticala i genocida nad Hrvatima u BiH, podsjeća HMS.

Banjalučki biskup dr. Franjo Komarica stalno upozorava kako se na području RS-a dogodio genocid nad Hrvatima katolicima.

“Radi se o desetinama tisuća uništenih katolika. Prema međunarodnom pravu, zločin za djelo učinjeno s namjerom da se potpuno ili djelomično unište narodne, vjerske ili etničke skupine ljudi naziva se genocid“, izjavo je na jednom od zasjedanja Biskupske konferencije BiH dr. Komarica.

Prema procjenama katoličke crkve na području RS-a je prije rata živjelo oko 220.000 Hrvata katolika, a danas ih je oko 12.000. Nad Hrvatima i Bošnjacima su tijekom rata na području današnjeg RS-a činjeni masovni zločini ubojstava, zatvaranja u logore, mučenja, deportacije te uništenja tragova postojanja njihove kulture.

Genocid je najteži oblik zločina kojega poznaje čovječanstvo a odnosi se namjeru i izvršenje potpunog ili djelomičnog uništenje nacionalne, etničke, rasne ili vjerske skupine. /HMS/

Možda je trebalo više od dva desetljeća, ali "nikada nije prekasno" za izvršenje pravde, izjavio je u nedjelju glavni tužitelj Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju Serge Brammertz uoči skorašnjeg izricanja presude bivšem političkom vođi bosanskih Srba Radovanu Karadžiću, optuženom između ostaloga za pokolj više od sedam tisuća muškaraca i dječaka u Srebrenici te granatiranje Sarajeva.

Više od 20 godina nakon duge opsade Sarajeva i masakra u Srebrenici, na istoku BiH, Karadžić će 24. ožujka saznati smatraju li ga suci Haškog tribunala odgovornim za genocid, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine.

"Bilo je vrlo važnih suđenja na ovom tribunalu i također vrlo važnih presuda, ali ova protiv Karadžića će zasigurno biti jedna od najvažnijih u povijesti ICTY-a", ocjenjuje Brammertz koji se na čelu Tužiteljstva nalazi od 2008.

Nakon što je 2006. u ćeliji preminuo bivši srbijanski predsjednik Slobodan Milošević, Karadžić će biti najviše rangirani dužnosnik kojem će se presuditi za zvjerstva počinjena tijekom rata u BiH od 1992. do 1995.

Presuda protiv 70-godišnjeg bivšeg predsjednika Republike Srpske je stoga "vrlo važna glede odgovornosti političkih vođa za patnje njihovih vlastitih naroda", ističe Brammertz u razgovoru za AFP.

Kada je jedne srpanjske večeri 2008. Brammertzu, koji je tada bio glavni tužitelj ICTY-a tek nekoliko mjeseci, zazvonio telefon, glas sa suprotne strane mu je priopćio da nakon 13 godina provedenih u bijegu, Radovan Karadžić samo što nije uhićen u Beogradu.

Od uspostave Haškog suda 1993., cijeli je svijet postao "vrlo pesimističan" glede izgleda da će biti uhićeni i posljednji bjegunci, među kojima Karadžić i vojni vođa bosanskih Srba Ratko Mladić te je čak i za 2010. bio najavljen kraj mandata UN-ovog suda.

No, sa svakim novim susretom sa žrtvama, uhićenje Karadžića i Mladića je bio "zahtjev broj 1". Kada je konačno stigla potvrda Karadžićevog uhićenja, Brammertz shvaća težinu tog trenutka i što će on "predstavljati za tisuće i tisuće žrtava".
'Najveći zločin počinjen na europskom tlu od Drugog svjetskog rata'

"Ima jedna izreka da je pravda koja kasno stiže zanijekana pravda, ali ja mislim da u ovom slučaju nikada nije prekasno", dodaje Brammertz i podsjeća da je srebrenički pokolj, koji se Karadžiću stavlja na teret kao zločin genocida, "najveći zločin počinjen na europskom tlu od Drugog svjetskog rata".

Bosanski Srbi, pod dirigentskom palicom Karadžića i Mladića, ubili su u srpnju 1995. gotovo 8000 muslimanskih muškaraca i dječaka u srebreničkoj enklavi pod zaštitom UN-a, a Sarajevo su držali pod opsadom 44 mjeseca. U tom je gradu tijekom opsade ubijeno više od 10.000 ljudi, uključujući 1500 djece.

Suđenje Karadžiću počelo je u listopadu 2009., a iznošenje završnih riječi bilo je u listopadu 2014.
Tužitelj odbacuje kritike u kojima se tvrdi da tribunal budi bolna sjećanja iz prošlosti i ističe čvrstu uvjerenost da je "pravda od ključne važnosti ako se želi dati šansa pomirenju".

Činjenica da tijela brojnih žrtava ni do danas nisu pronađena je "bolna", priznaje Brammertz i dodaje da je razočaran zbog povratka diskursa koji dijeli zajednice u regiji.

Priznaje, međutim, ograničenja svog mandata i činjenicu da su neki zločini izostavljeni.

"No pravda je zadovoljena, to je sigurno. Da li za sve žrtve? Nažalost ne, jer smo morali probrati slučajeve. Zbog nedostatka sredstava i novca moj je ured bio primoran izabrati između teških i još težih slučajeva", pojašnjava Brammertz.

Sud, koji je procesuirao 161 osobu, nije mogao pokrenuti postupak za "svako silovanje, masakr ili zločin" i to je "jedna od naših najvećih frustracija", priznaje tužitelj.

I dok se priprema za odluku sudaca, Brammertz kategorički tvrdi: "bez tribunala, bez pravde, situacija bi danas bila sigurno gora".

Izricanje presude u slučaju Karadžić održat će se u četvrtak, 24. ožujka u 14 sati u sudnici 1, stoji u odluci Raspravnog vijeća koju potpisuje predsjedavajući sudac O-Gon Kwon.

Tužiteljstvo Međunarodnoga kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju zatražilo je u završnim riječima u rujnu 2014. kaznu doživotnog zatvora za nekadašnjeg čelnika bosanskih Srba.
"Pod Karadžićevim zapovijedanjem i nadzorom njegovi su podređeni sa suradnicima protjerali, ubili, mučili i na druge načine zlostavljali stotine tisuća Muslimana i Hrvata", napisali su tužitelji u završnom podnesku.
'Doživotni zatvor jedina je prikladna osuda'

"Proglasi li vijeće Karadžića odgovornim za znatan dio tih zločina... doživotni zatvor jedina je prikladna osuda", poručili su u podnesku.

Nekadašnji predsjednik Republike Srpske uhićen je u srpnju 2008., nakon višegodišnjeg skrivanja pod lažnim identitetom "doktora Dabića", a tjedan dana kasnije izručen je Haškom sudu. Optužnica Tužiteljstva Međunarodnog suda za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji (ICTY) tereti ga za genocid i zločine protiv čovječnosti koje je počinio na teritoriji BiH od 1992. do 1995. godine.

"Pokolj u Srebrenici u lipnju 1995., u kojem je likvidirano skoro 8000 muslimanskih muškaraca i dječaka, jedna je od crnjih stranica u povijesti čovječanstva, a zločini u srebreničkoj enklavi predstavljaju vrhunac odluke Radovana Karadžića da se istočna Bosna očisti od muslimanskog stanovništva", izjavio je u uvodnim riječima na početku suđenja Karadžiću u studenome 2009. tužitelj Alan Tieger.

Karadžića je ICTY optužio po 11 točaka optužnice za ratne zločine, zločine protiv čovječnosti i genocid.

"Preživjeli nisu uspjeli obnoviti svoje živote. Ta trajna tragedija dio je zločinačkog naslijeđa", poručio je tada Tieger.

ICTY je prvi put optužnicu za genocid protiv Karadžića podignuo 1995., ali se bivši predsjednik RS uspješno skrivao punih 14 godina.

Haški sud 31. ožujka izriče presudu i Vojislavu Šešelju, vođi srpskih radikala i četničkom vojvodi, za zločine protiv čovječnosti, kršenje zakona i običaja ratovanja te progon na političkoj, rasnoj i vjerskoj osnovi u istočnoj i zapadnoj Slavoniji, dijelovima BiH i u Vojvodini. (Hina)

Za formiranje RS-a, pobunu protiv unitarne BiH i borbu za nezavisnost-----nije kriv

Za plansko i organizovano etničko čišćenje nesrpskog stanovništva----kriv

Ima li igdje na prostora bivse nam zajednicke drzave , gdje je vodjen rat..a da nije bilo etnickog ciscenja , tj , da jaci nije ''cistio'' slabijeg ?

Radovan Karadžić, arhivska fotografijaRadovan Karadžić, arhivska fotografija

Žana Kovačević

23.07.2008

Radovan Karadžić rođen je 19. juna 1945. godine u selu Petnjica, opština Šavnik, koje okružuju planine Durmitor, Lola i Gvozd. Porodica Radovana Karadžića pedesetih godina seli iz Petnjice u Šavnik, a zatim u Nikšić.

Godine 1960. Karadžić odlazi u Sarajevo, gdje upisuje srednju medicinsku školu. Deset godina kasnije u tom gradu završava i medicinski fakultet. Tokom studija bavi se novinarstvom. Postaje urednik studentskog lista “Ponoćnik” i član Saveza komunista. Piše poeziju.

Nakon druge godine studija ženi se svojom koleginicom sa fakulteta Ljiljanom Zelen. Te 1967. godine dobijaju kćerku Sonju, a nakon šest godina i sina Aleksandra. Nekadašnji Karadžićevi bliski prijatelji sada tvrde da je Ljiljana na njega imala izuzetan uticaj i da je “ona bar 50 odsto odgovorna što je on bio najtraženiji haški optuženik”.

Kao mlad ljekar dr. Karadžić se zaposlio u državnoj bolnici na Koševu u Sarajevu, na klinici “Dr. Neđo Zec”. Bio je i psihijatar Fudbalskog kluba “Sarajevo”. U psihijatriji se bavio neurozama i depresijama. Specijalnost: grupne terapije i psihoanalitičko tumačenje narodnih pjesama.

Početkom osamdesetih Radovan Karadžić napušta Sarajevo i seli za Beograd. Radi u Domu zdravlja na Voždovcu, postaje i psiholog fudbalerima “Crvene zvezde”. Radovan Kardžić je fudbalere “Crvene zvezde” pokušao osloboditi tzc. «kompleksa manje vrijednosti». No, ubrzo napušta Beograd i vraća se u Sarajevo.

Pod optužbom da se bavio finansijskim malverzacijama u vezi sa tzv. “zelenim planom”, Radovana hapse i odvode u sarajevski istražni zatvor 1. novembra 1984. godine. Izaći će jedanaest mjeseci kasnije. Tamo boravi sa svojim prijateljem, budućim haškim zatvorenikom Momčilom Krajišnikom, takođe optuženim za privredni kriminal u sarajevskom “Energoinvestu”. Na prvostepenom suđenju biće osuđeni na po četiri godine zatvora. Ali će ih drugostepeni i Vrhovni sud BiH osloboditi odgovornosti, jer u međuvremenu njihov SDS, zajedno sa SDA i HDZ-om, pobjeđuju na izborima, i oni postaju vlast u BiH.

Radovan Karadžić je jedan od osnivača SDS-a. Predsjednik je stranke od osnivanja 12. jula 1990. do 19. jula 1996. godine, kada je na zahtjev američke administracije i njenog diplomate Richarda Holbrookea podnio ostavku i ubrzo potpuno se povukao iz javnog života.

Radovan Karadžić bio je predsjednik Republike Srpske od 17. decembra 1992. godine do 19. jula 1996. godine, kada se posljednji put pojavio u javnosti. U ovom periodu Karadžić je obavljao i dužnost vrhovnog komandanta oružanih snaga RS-a.



Haški tribunal 1995. godine podigao je protiv Karadžića optužnicu za genocid, teške povrede ženevskih konvencija, kršenje zakona i običaja rata i zločine protiv čovječnosti. Svi zločini objedinjeni su u dvije optužnice pod nazivima “Bosna” i “Srebrenica”.

Nećemo prejudicirati.
Prema biografiji Karadžić nije ni Srpski lisac ni Vlaški kurijak nego Crnogorac ali ne iz Petnjice srez Šavnički nego iz Nikšića odakle je njegov otac doselio u Petnjicu. Tako kaže Marko Vešović. Aleksa Buha je rekao da Karadžić jeste Hercegovac po mentalitetu i fizičkoj konstituciji a da su Nikšić i Šavnik stara Hercegovačka teritorija. I ja mislim da je Karadžić Hercegovac.

Crna Gora je Turski naziv za 4 nahije u kojima su Turci imali stalnih problema pa su te nahije prozvali Karadag sto u prevodu na NAS jezik znaci CrnaGora
U Srbiji su isto tako Djordja Petrovica vodju prvog ustanka raje u srbiji prozvali Crni Djordje ili Karadjordje

Crna Gora je Turski naziv za 4 nahije u kojima su Turci imali stalnih problema pa su te nahije prozvali Karadag sto u prevodu na NAS jezik znaci CrnaGora
U Srbiji su isto tako Djordja Petrovica vodju prvog ustanka raje u srbiji prozvali Crni Djordje ili Karadjordje

Ima. Tuzla na primjer.

Ali problem je u organizaciji sa vrha. Kod Bošnjaka ipak nije bilo organizovano sa vrha. Kod Srba jeste i zato će Radovan biti osuđen. Kao dokaz da je kod Srba organizovano sa vrha a kod Bošnjaka nije dovoljno je pogledati najveće bogomolje koje su u Sarajevu ostale netaknute a u Banja Luci sružene upotpunosti. Takvo rušenje ne može se desiti bez odluke sa vrha. Uvijek se može desiti da neka budala poput Batka ili Cace ubija ljude ali rušenje bogomolja je ipak projekat koji nemože da se desi bez pristanka vlasti. U Sarajevu je policija čuvala crkve u toku rata. U Banjaluci je policija čuvala bagere koji su odnosili ostatke džamija na deponiju. Big diference. Političari ne mogu odgovarati za djela pojedinaca (bar ne bi trebali) ali moraju za djela policije.

DA LI ĆE RADOVAN KARADŽIĆ BITI OSUĐEN ZA GENOCID? Actus reus i mens rea genocida u 7 općina
22.03.2016. u 03:10

ANALIZA

Pitanje hoće li Radovan Karadžić biti osuđen za genocid za sada je izvan domena i žrtava i onih malobrojnih predstavnika bosanskohercegovačke javnosti koji su svoj doprinos dali kako bi osuđujuća presuda po ovim tačkama optužnice uistinu i bila donesena

Piše: Anida Ključanin, thebosniatimes.ba

U četvrtak, 24. marta, zakazana je dugo čekana presuda u predmetu Karadžić. Radovan Karadžić uhapšen je 21. jula 2008. godine, nakon 13 godina skrivanja. 29. oktobra 2009. godine započelo je suđenje koje je trajalo 497 sudskih dana i na kom je Tužilaštvo izvelo 337 svjedoka koji su posvjedočili u prilog 11 tačaka optužbe. Radovanu Karadžiću na teret se stavljaju dvije tačke optužnice za genocid (tačka 1 i 2), pet tačaka optužnice za zločine protiv čovječnosti (u koja djela spadaju: progoni (tačka 3); istrebljivanje (tačka 4); ubistvo (tačka 5); deportacija (tačka 7); nehumana djela (prisilno premještanje) (tačka 8)); te četiri tačke za kršenja zakona ili običaja ratovanja (ubistvo (tačka 6); terorisanje (tačka 9); protivpravni napadi na civile (tačka 10); uzimanje talaca (tačka 11)). Prema slovu optužnice, Radovan Karadžić je bio najviša civilna i vojna vlast u formiranoj Srpskoj Republici Bosni i Hercegovini najranije od marta 1992. pa sve do približno 19. jula 1996. godine

Međutim, ono što se iščekuje u javnosti Bosne i Hercegovine, ali i na međunarodnoj sceni, jeste hoće li Radovan Karadžić biti osuđen za genocid? Naime, Karadžić se u dvije tačke optužnice tereti za genocid u sedam bosanskohercegovačkih opština – i to: Bratuncu, Foči, Ključu, Prijedoru, Sanskom Mostu, Vlasenici, te Zvorniku (tačka 1), te u Srebrenici (tačka 2). Do sada je u presudama ovog suda, sudova drugih država, te Suda Bosne i Hercegovine pravnosnažno dokazan i presuđen genocid u Srebrenici, dok bi donošenje osuđujuće presude u dijelu koji se odnosi da drugih sedam opština, predstavljalo presedan.

Radovan Karadžić se tereti da je u dogovoru s drugima počinio, planirao, podsticao, naredio i/ili pomagao i podržavao genocid nad dijelom nacionalnih, etničkih i/ili vjerskih grupa bosanskih Muslimana (Bošnjaka) i/ili bosanskih Hrvata, te da je pored toga znao ili je bilo razloga da zna da se njegovi podređeni spremaju počiniti genocid ili da su ga već počinili, a nije preduzeo nužne i razumne mjere da spriječi takva djela ili kazni počinioce. Također, Radovan Karadžić se tereti da je bio učesnik udruženog zločinačkog poduhvata da se bosanski Muslimani i bosanski Hrvati trajno uklone s područja u BiH na koja su bosanski Srbi polagali pravo. Namjera djelimičnog uništenja grupe manifestovana je na najekstremniji način u Bratuncu, Foči, Ključu, Prijedoru, Sanskom Mostu, Vlasenici, te Zvorniku.

Genocid i djela u osnovi genocida

U cilju kako bi se moglo raspravljati o tome da li je u pobrojanim općinama počinjen genocid, odnosno da li su počinjeni zločini dosegli razmjeru genocida, potrebno je poći od definicije ovog krivičnog djela i onoga što se traži u cilju njegovog dokazivanja. Naime, genocid je inkriminiran Konvencijom o genocidu, ali i odredbama domaćeg krivičnog zakonodavstva Bosne i Hercegovine. Konvencija pod genocidom podrazumijeva bilo koje od niže navedenih djela, počinjenih u namjeri da se potpuno ili djelomično uništi kao takva neka nacionalna, etnička, rasna ili religiozna grupa:

ubistvo članova grupe;

teška povreda fizičkog ili mentalnog integriteta članova grupe;

namjerno podvrgavanje grupe takvim životnim uslovima koji treba da dovedu do njenog potpunog ili djelomičnog uništenja;

mjere usmjerene ka sprječavanju rađanja u okviru grupe;

prinudno premještanje djece iz jedne grupe u grupu. (član II Konvencije)

Prema odredbama Konvencije kažnjiv je genocid; sporazum o izvršenju genocida; neposredno i javno podsticanje na izvršenje genocida; pokušaj genocida; kao i saučesništvo u istom.

Radovanu Karadžiću se na teret stavljaju prva tri djela kojima se genocid može počiniti: ubijanje pripadnika grupe; nanošenje teških tjelesnih i duševnih ozljeda; te smišljeno nametanje životnih uvjeta sračunatih da dovedu do uništenja, iako postoje indicije pa čak i utvrđeni slučajevi činjenja i posljednje dvije faze genocida: prinudno premještanje djece iz jedne grupe u drugu (u jednoj od opština u kojoj su zločini prema slovu optužnice dosegli razmjeru genocida, Sanskom Mostu, djevojčica koja je ostala živa nakon pokolja žena i djece u selu Hrustovu, kada je ubijena i njena majka te kasnije i otac, data je na usvajanje u Veliku Britaniju, te iako ju je djed tražio po izlasku iz logora Manjača sud je odredio da ima da nastavi sa novom engleskom porodicom); te poduzimanje mjera usmjerenih ka sprječavanju rađanja u okviru grupe (grupa žena također iz Sanskog Mosta neformalno je posvjedočila kako je nad njima izvršena prisilna sterilizacija).

Referendum za nezavisnost kao povod otpočinjanja rata, ne i njegov uzrok

Preuzimanje vlasti je u svim općinama Bosne i Hercegovine teklo na gotovo pa istovjetan način. Pripreme rukovodstva bosanskih Srba zajedno sa rukovodstvom Republike Srbije za rat i stvaranje Velike Srbije počele su još osamdesetih godina 20. stoljeća, dok se istim užurbanije pristupilo od 1991. godine.

Agresija na Bosnu i Hercegovinu ne proizilazi, kako se to često danas iskrivljuje, iz činjenice da je Bosna i Hercegovina izašla iz SR Jugoslavije i proglasila nezavisnost; njeni uzroci leže i opredijeljeni su još od donošenja Memoranduma Srpske akademija nauka i umjetnosti (SANU). Nakon donošenja ovog memoranduma u Beogradu počinje širenje talasa nacionalističkih ideja i propagandno djelovanje koje je išlo prvenstveno u smjeru poticanja mržnje prema nesrbima. Dok su pojedinci različitim propagandnim djelovanjem, u pravilu putem medija i članaka tamošnjih akademskih članova zajednica, infiltrirani da Srbima prijeti još jedan genocid; da se tzv. muslimanski ekstremisti i ustaše užurbano pripremaju i naoružavaju da pobiju srpski narod; da se na teritoriju Bosne i Hercegovine priprema formiranje islamske države zasnovane na Šerijatu.., te različitim drugim smišljeno skrojenim činjenicama koje su imale samo jedan cilj: osiguranje što većeg ljudstva i širenje mržnje među tim ljudstvom za pripremanje zločina i počinjenje zločina nad svim zločinima – genocida, srbijansko i (bosansko) srpsko rukovodstvo djelovalo je hladne glave. Bio je to puki metod manipulacije vlastitim narodom u cilju njegovog iskorištavanja i korištenja kao izvršilaca najtežih krivičnih djela. Dok su tako izvršioci kasnijih monstruoznih zločina možda i djelovali iz predubjeđenja da ubijaju one koji su njima namijenili smrt, da štite i čuvaju srpski narod od genocida, razum najvećih dužnosnika kako Republike Srbije a potom i osnovane Srpske Republike Bosne i Hercegovine, ostao je trezven: znali su da ona politika koja se službeno propagira ne odražava realno stanje, ali svjesno su nastavili sa njenim provođenjem. Aspiracije su jednostavne: pribavljanje dijela tuđeg teritorija u cilju formiranja Velike Srbije (teritorija Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske).

Samim tim, pogrešno je ubjeđenje kako bi država Bosna i Hercegovina izbjegla agresiju da je ostala u granicama SR Jugoslavije ili da nije međunarodno priznata. Naime, teritoriji koji su namijenjeni za ulazak u Veliku Srbiju bili su oni u kojima su Srbi uglavnom bili u manjini. Priključenjem željenih teritorija Bosne i Hercegovine, Republike Hrvatske, ali i Makedonije, Srbi bi ostali u manjini u državi koja je trebala da okuplja “Srbe svih zemalja ma gdje živjeli”. Plan etnički čiste ili barem etnički većinski Velike Srbije mogao je da uspije samo uklanjanjem sa tih teritorija pripadnika svih drugih, svih nesrba. Tako i američki autor Norman Ciger u djelu “Genocid u Bosni: Politika “etničkog čišćenja”” navodi:

“Aneksija Bosne i Hercegovine, sa njenih skoro dva miliona Muslimana, napravila bi avet od Velike Srbije u kojoj bi, za nekoliko godina, Srbi postali manjina..”

Bez ulaska u rat i počinjenja zločina genocida Srbi bi bili manjina u formiranoj Velikoj Srbiji.

Stoga je jedini “racionalan” način izbjegavanja ovog scenarija u kom bi Srbi bili manjina u državi formiranoj za Srbe, bilo uklanjanje nepoželjnih. Predviđen je procenat nesrba koji “smiju” ostati na teritorijama koje će ući na prostor Velike Srbije dok je za druge predviđen plan podijeljen na tri potkategorije: dijelom protjerati, dijelom zatvoriti, dijelom ubiti.

Realizacija ovog plana mogla se postići samo genocidom, a genocid je u cilju izbjegavanja konsekvenci koje ovo najteže krivično djelo nosi sa sobom upakovan u naziv “etničkog čišćenja”. Ovaj se termin djelimično i može primijeniti pošto se uistinu i radilo o teritoriju čišćenja (“čišćene terena” kako na to referiraju srpske snage u svojim izvještajima) od onih nepoželjnih, međutim i etničko čišćenje je ovdje predstavljalo sastavni dio genocida.

Preuzimanje vlasti u općinama i pripreme za činjenje zločina

Proglašenjem Srpske Republike Bosne i Hercegovine, 9. januara 1991. godine, počelo je krojenje posljednjih detalja sudbine Bošnjaka i Hrvata u Bosni i Hercegovini. Čekalo se samo na najavljeni referendum Republike Bosne i Hercegovine i izlazak iz tada već krnje Jugoslavije, kako bi se ušlo u rat. Dakle, nakon sticanja nezavisnosti Bosne i Hercegovine izglasane 29. februara /1. marta 1992. godine i njenog međunarodnog priznanja 6. aprila iste godine, otpočinje agresija na međunarodno priznatu, suverenu BiH Pred ovaj čin, koji će poslužiti kao paravan nezapamćenog terora i pokolja, sve je već spremno: paralelna paradržavna tvorevina (Srpska Republika Bosna i Hercegovina), paralelni državni organi (Predsjedništvo, Skupština te tvorevine), te Srpska radikalna Stranka (SDS) kao svojevrsni civilni vrh ove piramide, te JNA, a kasnije i Vojska Republike Srpske (gdje su u velikom broju slučajeva nakon međunarodnog priznanja Bosne i Hercegovine samo zamijenjene oznake na uniformama bez povlačenja ove tada već strane vojske na bosanskohercegovačkom teritoriju), kao vojni vrh koji je imao za cilj osiguranje ostvarivanja zacrtanih ciljeva u praksi. Pored navedenog, koncem 1991. godine donesen je dokument koji će predstavljati osnov i modalitet djelovanja lokalnog rukovodstva SDS-a u ostvarenju svega onoga što je već unaprijed pripremljeno. Riječ je o dokumentu naziva „Uputstvo o organizovanju i djelovanju organa srpskog naroda u Bosni i Hercegovina u vanrednim okolnostima“ donesenim u Sarajevu, 19. decembrar 1991. godine. Uputstvo započinje sljedećim tačkama:

Zbog opravdane sumnje da određene snage uporno, temeljito i organizovano djeluju na nasilnom izvođenju Bosne i Hercegovine iz Jugoslavije, a time i srpskog naroda, donosi se ovo uputstvo kojim se razrađuju jedinstveni zadaci, mjere i druge aktivnosti koje će se sprovoditi u okviru nacionalne zajednice srpskog naroda u Bosni i Hercegovini u cilju sprovođenja plebiscitarne odluke kojom se srpski narod u Bosni i Hercegovini opredijelio da živi u jedinstvenoj državi, kako u postojećim, tako i u svim uslovima i okolnostima koje mogu nastupiti imajući u vidu razvoj ukupne političke i bezbjednosne situacije.

Zadaci, mjere i druge aktivnosti utvrđene u ovom uputstvu preduzimaće se radi povećanja mobilnosti i spremnosti za odbranu interesa srpskog naroda. (tačke I i II Uputstva)

Ovaj dokument, označen kao strogo povjerljiv, predvidio je ponašanje i djelovanje rukovodstva bosanskih Srba u mjesecima koji će uslijediti, odnosno modalitete djelovanja s obzirom na varijantu „A“ - u opštinama u kojima srpski narod predstavlja većinu i varijantu „B“ – koja se ima primjenjivati u onim u opštinama u kojima srpski narod pak nije u većini. Uputstvom je predviđeno formiranje Kriznih štabova, koji su od strane lokalnih organa SDS-a i formirani. Pored formiranja Kriznih štabova, na opštinskom nivou započela je mobilizacija i tajno naoružavanje srpskog stanovništva, u pravilu naoružanjem iz kasarni JNA, a potom i preuzimanje svih bitnijih funkcija u konkretnoj opštini, prije svih preuzimanje kontrole nad stanicama javne bezbijednosti kom prilikom se od policajaca nesrba tražila nelojalnost Srpskoj Republici, a u slučaju ne dobijanja iste što se u pravilu i događalo, njihovo protjerivanje iz policije (veliki broj ovih policajaca Bošnjaka i Hrvata će kasnije biti zatvoren u formirane logore, a mnogi od njih i ubijeni). Nakon svih ovih priprema, u opštinama je pristupljeno preuzimanju vlasti i to prvo napadima na sela i sam grad, likvidacijom civila pri tim napadima, odvođenjem lokalnog civilnog stanovništva u već pripremljene logore, te konačnom progonu preostalog nesrpskog življa. Sva ova djela počinjena su činjenem krivičnog djela genocida.

Inkriminirana djela (actus reus) genocida predstavljena su kao ubijanje pripadnika grupe; nanošenje teške tjelesne ili duševne povrede pripadnicima grupe; te smišljeno nametanje pripadnicima grupe životnih uslova sračunatih da dovedu do njenog potpunog ili djelimičnog fizičkog uništenja. Sva ova djela potrebno je da budu učinjena sa posebnom, specijalnom namjerom (mens rea) da se, u cijelosti ili djelimično, data nacionalna, etnička, rasna ili vjerska grupa uništi kao takva, odnosno pojedinci unutar ovih grupa moraju biti birani i „targetirani“, ubijani, zatočavani i fizički i psihički mučeni na temelju njihovog pripadništva grupi, a ne na temelju svojih individualnih svojstava.

Da li je u pobrojanim općinama za koje se Karadžić tereti došlo do počinjenja navedenih krivičnih djela, da li su konkretna djela bila usmjerena protiv pripadnika grupe kao takve i da li su ispunjeni uslovi za actus reus genocida, te da li je došlo do izražavanja genocidne namjere - da li su ta djela počinjena sa ciljem djelomičnog uništenja bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata? Navedeni aspekti bit će obrađeni s obzirom na razlučenje actus reus i mens rea genocida, referiranjem na sedam gradova optužnice koji se stavljaju na teret Radovanu Karadžiću.

Actus reus genocida – djela u osnovi genocida

Ubijanje pripadnika grupe

Kada je riječ o prvom djelu kojim se genocid može počiniti – ubijanjem pripadnika određene grupacije – ova djela razvrstavaju se u dva osnovna aspekta: ubijanje pripadnika grupe povezano sa preuzimanjem vlasti u opštinama i gradovima, odnosno nakon preuzimanja; te ubijanje pripadnika grupe povezano sa zatočeničkim objektima.

Kada je u pitanju ubijanje pripadnika grupe, u svrhu dokazivanja zločina genocida, potrebno je dokazati kako su oni ubijeni kao pripadnici date grupe u svrhu njenog uništenja. Pri tome, nije bitan stvarni, nego namjeravani domet uništenja grupe, koliko je genocidnim planom pripadnika date grupe predodređeno za uništenje.

Nanošenje teške tjelesne ili duševne povrede

Nanošenje teške tjelesne ili duševne povrede podrazumijeva radnje mučenja, nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja, seksualnog nasilja, ispitivanja praćenih premlaćivanjem, prijetnji smrću, različitih povreda kojima biva narušeno zdravlje, ili prouzrokovana nakaznost ili teška povreda kod pripadnika date grupe. Ovdje povrede ne trebaju da imaju trajne posljedice ili da budu neizlječive prirode, ali se traži uslov da one moraju biti teške.

Smišljeno nametanje životnih uslova sračunatih da dovedu do uništenja

Kada su u pitanju smišljeno nametnuti životni uslovi koji su sračunati da dovedu do fizičkog, potpunog ili djelomičnog, uništenja grupe, ove radnje podrazumijevaju izgladnjivanje pripadnika grupe ishranom koja je jedva dovoljna za preživljavanje, uskraćivanje prava na ljekarsku njegu, stvaranje uslova koji postepeno mogu da dovedu do smrti, uključujući i neadekvatan smještaj, nedostatak higijene i odjeće ili tjeranje na fizički rad. Ovi uvjeti moraju biti nametnuti smišljeno i sračunati sa ciljem da se grupa uništi, bez obzira da li to uništenje doista i uspije ili ne.

Actus reus i mens rea genocida u 7 općina

Navedeni aspekti (od preuzimanja vlasti, ubijanja pripadnika grupe, njihovog zatočenja u logorima i drugim zatočeničkim ubjektima, ubijanjima, mučenjima i smještaju u nehumanim i životinjskim uvjetima povezanim sa istim) doista su i počinjeni u svim gradovima za koje se prema optužnici tvrdi sa su radnje u njima dosegle razmjere genocida. U prilog tome, govore brojke ubijenih, broj formiranih logora i zatočeničkih objekata, broj civila koji je prošao kroz ove logore, mučenja kojima su bili podvrgnuti, te uslovi u kojima su bili smješteni.

Ubijanje

U sedam gradova optužnice prisutno je na desetina slučajeva likvidacije pripadnika grupe, kako tokom zauzimanja opštine, tako i onih likvidacija koje su vezane za zatočeničke objekte. U ovim napadima civili su ubijani na kućnim pragovima, među njima veliki broj žena i djece.

Iako nema opšteprihvaćenih podataka o broju ubijenih civila, kao i broju logoraša koji su prošli kroz logore, brojke ubijenih za općine optužnice su prema do sada izvršenim istraživanjima sljedeće: u Bratuncu je ubijeno 2077 civila nesrpske nacionalnosti; u Foči 1537 njih; Ključu 660; Prijedoru – 3741; Sanskom Mostu – 929; Vlasenici preko 1640; te Zvorniku preko 2070 ubijenih civila svih uzrasta i oba spola, Bošnjaka, Hrvata i drugih nesrba.

Ukupna brojka likvidiranih za sedam gradova optužbe je 12,656 ubijenih civila.

Podataka o broju ubijenih logoraša u logorima i zatočeničkim objektima ili lokacijama na koje su iz logora odvođeni i likvidirani nema, te se oni računaju pod prethodno navedene brojke (zajedno sa civilima ubijenim prilikom i nakon zauzimanja opštine).

U pobrojanih općinama formirano je na desetine logora i drugih zatočeničkih objekata u kojima je protupravno držano na hiljade Bošnjaka i Hrvata. Tako je u Bratuncu formirano 9 logora; u Foči njih 24; u Ključu 7; Prijedoru 58; Sanskom Mostu 22; Vlasenici 17, te Zvorniku 26.

U sedam općina optužnice ukupno su formirana 163 logora ili neka druga zatočenička objekta u kojima je držano preko 60,000 logoraša.

Nanošenje teških tjelesnih ili duševnih povreda

U svim opštinama koje se Radovanu Karadžiću stavljaju na teret civili koji su protivno njihovoj volji držani u formiranim logorima i drugim zatočeničkim objektima podvrgnuti su sistematskom mučenju i nečovječnom postupanju. Od tuče i premlaćivanja različitim predmetima (vojničkim čizmama, kunducima, palicama, lancima, letvama, nogama od drvenih stolica, topuzima..) koje je trajalo satima, preko tjeranja logoraša da se međusobno tuku, seksualnog zlostavljanja logoraša i međusobnog tjeranja na seksualno opštenje; sakaćenja, kastracije, skrnavljenja, ranjavanja i puštanja logoraša da iskrvare na smrt; tjeranjem logoraša da jedu fekalije, kosu ili druge tvari; pa sve do stvaranja uslova konstantnog straha i terora u kojima su logoraši svakodnevno strahovali za vlastiti život, dijapazon je primjera fizičkog i psihičkog mučenja kojem su logoraši bili izloženi u zatočeničkim objektima koji su bili pod jurisdikcijom bilo policije bilo vojske Srpske Republike BiH.

Smišljeno nametanje životnih uslova sračunatih da dovedu do uništenja

Logoraši su u svim logorima formiranim u gradovima koji su navedeni u optužnici protiv Radovana Karadžića bili smješteni u sličnim „uvjetima“: logoraši su smještani u prentrapane, zagušljive prostorije, u kojima su spavali na betonu ili nekoj drugoj podlozi bez bilo kakvim pokrivača. Zbog broja logoraša u pojedinim prostorijama često se ne bi mogli niti uspraviti; u pojedinim logorima logoraši su na smjenu spavali sjedeći, a u nekim objektima čak i stojeći. Logorašima je dijeljen u pravilu jedan obrok dnevno koji nije zadovoljao minimalne potrebe za njihov biološki opstanak (kruh je dijeljen u pojedinim slučajevima i na preko 40 dijelova), voda je također davana u nedovoljnim količinama. Logoraši nisu imali prostorija za obavljanje nužde pa su istu bili prisiljeni obavljati u prostorijama u kojima su bili zatvoreni, što je dodatno otežavalo uslove u kojima su se nalazili i pogodovalo je razvijanju različitih zaraznih bolesti.

II. Genocidna namjera (mens rea)

Sva navedena djela dosežu nivo genocida onda kada se uspije dokazati da „počinilac nije samo htio počiniti te radnje, nego je i imao namjeru da potpuno ili djelimično uništi ciljanu nacionalnu, etničku, rasnu ili vjersku grupu kao takvu. Konkretna djela počinjenja nije teško dokazati, ali ono što jeste teško dokazati jeste da su ta djela počinjena sa namjerom uništenja konkretne grupe. Namjera se može dokazivati na temelju činjenica, konkretnih okolnosti ili namjernog djelovanja.

Kada je u pitanju sedam gradova za koje se Radovan Karadžić tereti za genocid, genocidna namjera svakako da se može izvući iz izjava kako samog Radovana Karadžića o fizičkom uništenju (tada) Muslimanskog naroda, kao i izjava njegovog najbližeg rukovodstva, ali i dokumentima Kriznih štabova o formiranju i otvaranju logora, svjedočenjima članova porodica ubijenih, te preživjelih civila o metodama kojima su bili podvrgnuti, te uslovima u kojima su držani.

Da li će Radovan Karadžić biti osuđen za genocid?

Pitanje hoće li Radovan Karadžić biti osuđen za genocid za sada je izvan domena i žrtava i onih malobrojnih predstavnika bosanskohercegovačke javnosti koji su svoj doprinos dali kako bi osuđujuća presuda po ovim tačkama optužnice uistinu i bila donesena. Svjedoci optužbe dali su sve od sebe kako bi što je moguće vjerodostojnije opisali ono što su preživjeli i sva nedjela koja su nad njima sistematski činjena. Međutim, ishod presude je izvan njihove moći. Ukoliko se presuda bude donosila na temelju prava i nesporivih pravnih činjenica i dokaza koji upućuju i na počinjenje krivičnog djela genocida i postojanje genocidne namjere pri činjenju tih djela, te u cilju donošenja pravde i konačne satisfakcije za žrtve, presuda bi nesporna trebala da bude osuđujuća po svim tačkama optužnice. Međutim, ukoliko se u presudu u predmetu Karadžić umiješaju drugi argumenti, prije svega oni političke prirode, izvjesno je dokazivanje actus reus počinjenih djela, bez „uspjeha“ Tužilaštva da dokaže i samu genocidnu namjeru i donošenje osuđujuće presude po tačci optužbe za progon. Odnosno – Da ubijani ste, zatvarani, mučeni i držani u životinjskim uslovima, ali ne zato što ste Bošnjaci, Hrvati ili pripadnici druge grupacije, ne zato da bi bili istrijebljeni, nego samo malo razmješteni i prognani.


(The Bosnia Times)

Da, s tim da je stara Hercegovina bila u sastavu srednjovjekovne Bosne.