Sukobi dvaju naroda u Hercegovini koji traju stoljećima, ponovno eskaliraju u Stocu.

U Preporodu, službenom glasilu Islamske zajednice u BiH, koji je objavljen 20. kolovoza ove godine na temu političkih odnosa u Hercegovini. U članku su iskazane ambicije i planovi udruženih bošnjačkih političara i stranaka (Stranka demokratske akcije/SDA, Stranka za bolju budućnost/SBB i Socijaldemokratska partija/SDP), vezano za nedavno održane i u Stocu prekinute lokalne izbore.

Radi se o klasičnom velikobošnjačkom programu u rangu onoga VKK s prilagođenom parolom:
“Čuvaj Stoca, ne daj Počitelja, ni Mostara ne ostavljaj sama”

Autor članka piše o „rađanju jedne nove političke filozofije među Bošnjacima Hercegovine koja zajedništvo i interes bošnjačkog naroda stavlja kao cilj i svrhu političkog i stranačkog rada“. U mobilizacijski optimističnom tekstu posebno je naglašen Salmir Kaplan, turkolog, istanbulski student, bivši savjetnik ministra sigurnosti i bivši ministar kulture, koji je „uvjeren da će dobiti potrebnu podršku i postati novi načelnik općine Stolac“ gdje bi konačno načelnička pozicija „trebala pripasti Bošnjacima“ što će uz ostalo „omogućiti ulaganje našoj dijaspori“ (kako izgleda ulaganje „naše dijaspore“ vidi se na Ilidži i u okolici Sarajeva). Uglavnom, slavi se „jedinstvo Bošnjaka“ i predviđa im se svijetla budućnost u Hercegovini, a posebno u Stocu iz kojeg će se „moći doći do morske obale za 20 minuta“.

Kako su događaji iz nedavne prošlosti upotrijebljeni kao opravdanje za opisane kriminalne radnje, a uz to su krajnje problematično interpretirani, valja svakako upozoriti na nepovjerenje, prijepore i sukobe koji nisu započeli 1993.

Povijest Hrvatsko-muslimanskih odnosa u Hercegovini, jer kao što znamo ista ne počinje 1993. kao što nije počela ni 1945.

Ustanak kršćana Hercegovine protiv muslimanskog zuluma

Međutim, njihov ulazak nije propraćen oduševljenjem kako su to očekivali. Muslimani su pružili žestok otpor austrougarskoj vojsci koja je u tromjesečnim borbama imala 946 mrtvih i 3980 ranjenih vojnika. Velike gubitke imali su i u okolici Stoca gdje im je u pomoć priskočio vojvoda Musić sa svojim ustanicima i izvukao ih iz okruženja. Austro-Ugarska je uspjela donekle modernizirati BiH i urediti odnose između tri uglavnom suprotstavljena kolektiviteta, koji su se po europskome obrascu konfigurirali u moderne nacije.

Propašću Monarhije na povijesnu scenu stupa jugoslavenska država koja je bila obilježena srpskom hegemonijom i institucionalnim nasiljem nad nesrpskim stanovništvom.

Njezin raspad i proglašenje Nezavisne Države Hrvatske veći dio Hrvata u BiH doživio je kao oslobođenje i ostvarenje nacionalnih ciljeva. Muslimani su stekli status „Hrvata islamske vjeroispovijesti“ uz tvrdnje kako su oni „cviet naše hrvatske narodnosti“. Znatan dio njihove društvene i političke elite prihvatio je NDH, očekujući da će u savezništvu s Hrvatima izboriti bolju poziciju nego što su je imali u bivšoj Kraljevini.

Odmah po proglašenju NDH u BiH su izbili međunacionalni sukobi. Hrvatsko (katoličko i muslimansko) stanovništvo, organizirano u različite vojne formacije, žestoko se sukobilo sa srpskim, pri čemu su na obje (ili na sve tri) strane počinjeni brojni zločini nad civilima svih vjera i nacionalnosti. Nakon početnog oduševljenja, Hrvati i muslimani našli su se na udaru srpskih ustanika podržanih od strane talijanske okupacijske vojske. U izvješću četničkog poručnika Dimitrijevića iz srpnja 1942. piše kako je „između Hrvata i muslimana došlo do raz(mi)moilaženja i sada javno jedni druge osuđuju da su oni krivi za pokolj Srba, a naročito muslimani koji napadaju Hrvate i vele da su oni uvek bili prijatelji Srba i žele da se u najkraćem vremenu pomire… Naš komitet svim silama radi da u što kraćem roku zavadi muslimane i Hrvate, što će verovatno i uspeti.“ Četnički komitet i nije imao težak posao kad se uzme u obzir procjena talijanskog konzula u Mostaru, koji u izvješću s početka 1942. pisao kako je muslimansko stanovništvo u Hercegovini „u ogromnoj većini (80%) antihrvatski raspoloženo“ i po njihovom mišljenju potrebno je izdvojiti Hercegovinu iz sastava hrvatske države i dati joj samostalnu upravu pod patronatom Italije.

Pročetnička bošnjačka milicija

Na putu takvom rješenju bili su Hrvati, pa je i tu prepreku valjalo ukloniti. Zapovjednik pročetničke muslimanske milicije Ismet Popovac u studenom 1942. izvijestio je Dražu Mihailovića da su muslimani u suradnji s pravoslavnima očistili lijevu obalu Neretve (istočni dio Hercegovine uključujući i Stolac) od Hrvata, a broj protjeranih procjenjuje na 12.000 ljudi. Popovčevo izvješće bilo je točno, a zanimljivo je i to da je četnički komandant Vasilije Gutić spašavao hrvatske civile u selu Jasoč od njihovih susjeda muslimana, od kojih su neki obnašali različite dužnosti u NDH, kao što su to bili: Osman Balavac, koji je bio načelnik u Dubravama, zatim Ale Zilić, Šaban i Šaćir Đulić, Sule Hairlić i drugi. Nekako u isto doba hercegovački muslimani počeli su tražiti izdvajanje iz NDH, pokušavajući dobiti kako talijansku tako i njemačku podršku. Posebnu je važnost u tome imao Hitlerov i Mussolinijev saveznik jeruzalemski muftija El Huseini, koji je u travnju 1943. došao čak u Sarajevo, gdje je dočekan s oduševljenjem i svim počastima. Dio svih tih previranja bilo je i osnivanje posebne SS divizije (13. „Handžar“ divizija) koju su popunjavali uglavnom bosanskohercegovački muslimani, velikim dijelom preuzeti iz Ustaške vojnice.

Odnos Hrvata i Muslimana Hercegovine u Jugoslaviji

U izvješću CK KPJ iz ožujka 1948. piše: “Jedan od problema kod muslimana je ispoljavanje šovinizma u odnosu na Hrvate. Oni su pojam Hrvat, ustaša i katolik izjednačili”

KPJ je na prvom zasjedanju ZAVNOBiH-a u studenom 1943. definirala BiH kao zemlju „koja nije ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska nego i srpska i muslimanska i hrvatska“.

Muslimani su u jesen 1944. pod vodstvom prosrpski orijentiranih članova Gajreta koji su s vremenom pristupali komunističkom pokretu počeli masovno prilaziti partizanima. Kada su prešli na pobjedničku stranu, demonstrirali su otklon od ustaštva tako što su iskazivali ekstremnu mržnju prema Hrvatima. Tu svakako treba imati na umu da su oni muslimani koji su ostali na hrvatskim pozicijama ubijeni, prognani ili potpuno marginalizirani. U dopisu Sreskog komiteta SKOJ-a za Stolac iz kolovoza 1944. piše: „Stanje bratstva i jedinstva nije se nimalo popravilo a i ne treba da nas čudi kad na njemu nije ni rađeno. (…) Naročito je dubok jaz između muslimana i Srba s jedne strane i Hrvata katolika s druge strane.“

Početkom 1946. križar Ante Vrban sastavio je izvješće u kojemu piše kako su u BiH za razliku od katolika muslimani potpuno „u vodama komunističkim“ i „natjecali su se s komunistima tko će biti svirepiji prema katolicima“. Antihrvatsko raspoloženje kod dijela muslimana zadržalo se još dugo poslije rata. U izvješću CK KPJ iz ožujka 1948. piše: „Jedan od problema kod muslimana je ispoljavanje šovinizma u odnosu na Hrvate. Oni su pojam Hrvat, ustaša i katolik popuno izjednačili, tako da sva ona mržnja prema ustašama koja je u toku rata stvorena i dalje se gaji u odnosu na čitavu hrvatsku masu.“ Povjesničar Enver Redžić, ocjenjujući rezultat rata u BiH je napisao: „Na kraju, pobjednički tabor činile su mase srpskog naroda, Muslimani su zauzeli položaj drugog ešalona, a Hrvati su se našli na začelju.“ Takav raspored političkih snaga ostao je na snazi sve do 1990. S tim što su se krajem 80-ih Srbi i Muslimani (kojima je u međuvremenu priznata nacionalnost) borili za premoć u partijskim i republičkim institucijama.

Odličan Lučićev tekst u Večeranjaku. Vrlo dobro pokazuje sentiment hercegovačkih Bošnjaka (paradoks teži ) i jedan jasan politički refleks koji se očituje do danas - "Bosna" je samo naša ostali mrš, eventualno možete dobit status robova dok mi "begujemo".
Ilitiga u Bosni sa Hrvatima protiv Srba za svoj račun, a onda udari i Hrvate - ko ih jebe odnosno kad dođu na red i njih probat očistit. A u Hercegovini obratno - može i sa Srbima za početak, samo da prvo najvećeg dušmana (Hrvate) pometemo a onda ćemo se i sa Srbima raskusurat...

Samo plan im je blago rečeno doživio neuspjeh.

Hrvatsko-muslimansko „savezništvo“ funkcioniralo je dok se radilo o obrani, ali je pucalo čim su bila postavljena politička pitanja, posebno pitanje unutarnjeg uređenja BiH. Muslimansko vodstvo nije pristajalo na bilo kakvu vrstu hrvatske autonomije.

Sarajevska Slobodna Bosna objavila je u ožujku 1992. članak „Rat Srba i Hrvata za muslimanske gradove“ koji na specifičan način oslikava hrvatsku obranu Hercegovine (potpomognutu Muslimanima) od srpskih snaga. Kada je ipak uspostavljena crta obrane, središnja muslimanska politika inzistirala je na stvaranju Armije BiH i uspostavi „legalne vlasti“, što je uvijek značilo vlast s muslimanskom, odnosno bošnjačkom dominacijom.

Izetbegović, koji je zajedno s krugom svojih najbližih suradnika uvijek izražavao strah od „kroatiziranja“ muslimanskoga pučanstva, smijenio je krajem 1992. i početkom 1993. legalno izabrane muslimanske dužnosnike u Konjicu i Mostaru, a na njihova mjesta postavio osobe koje su bile spremne ući u sukob s Hrvatima.

Tako je uklonjen i predsjednik Regionalnog odbora SDA Ismet Hadžiosmanović, a na njegovo mjesto imenovan je Zijad Demirović
emirović je 20. veljače 1993. uputio dopis Izetbegoviću u kojem piše: „Naš je osnovni cilj da stvorimo što koherentniju, složniju i jedinstveniju političku i vojnu cjelinu, legalnih organa vlasti i muslimanskih organizacija, odnosno Armije BiH. Za nas nema nikakve dileme da je dolina Neretve, u kojoj se nalaze opštine sa apsolutnom ili relativnom muslimanskom većinom, od strateške važnosti i kao takva ključ za otvaranje sudbine i perspektiva ne samo Muslimana u Hercegovini već i u cijeloj BiH, kao i za sudbinu Republike BiH kao naše jedine države i domovine.“

Nakon određenog taktiziranja, aktiviran je plan napada ABiH na hrvatske snage u dolini Neretve. U operacijama koje su započele 14. travnja 1993. sudjelovalo je oko 13.000 muslimanskih vojnika. Brojčano nadmoćna ABiH uspjela je za dva tjedna gotovo u potpunosti ovladali Konjicom i Jablanicom kao i većinom hrvatskih sela u okolici. Na tisuće Hrvata protjerano je ili je izbjeglo, na stotine ih je uhićeno i zatvoreno u logore, a više desetaka ih je ubijeno. Izbjegli i prognani Hrvati pristigli su u Mostar i okolne gradove koje je kontrolirao HVO. Tu je još uvijek vladao kakav takav mir koji je bilo sve teže održavati. Sukobi iz središnje Bosne, gdje su Muslimani (ABiH) bili nadmoćni, preko Konjica i Jablanice došli su do Mostara, a prijetnje su stizale i iz muslimanskih uporišta u Stocu i Čapljini. Organizirano je podizanje svih jedinica ABiH u stanje pune borbene gotovosti, a Muslimani pripadnici HVO-a pozvani su „da pređu na stranu svoga naroda“.

Bajro Pizović zapovjednik 42. brdske brigade ABiH, koja je samovoljno stigla na plato Gubavica i ušla u zonu odgovornosti čapljinske Prve brigade HVO s ciljem da uđe u Stolac, uputio je 18. travnja 1993. poruku zapovjedniku te brigade: „Napominjem, a Vi to dobro znate da se jedan veliki broj vojnika iz redova Muslimana nalazi u Vašim postrojbama, a oni su Muslimani i pripadaju ovome narodu, pa ne bi bilo dobro da se naruši određena organizacija i formacija Vaših postrojbi.“ Da je Pizović ozbiljno računao na Muslimane u postrojbama HVO-a pokazuje i zapovijed kojom je dan ranije naložio uvezivanje „s našim ljudima u HVO-u“ te odredio kako „ljudstvo iz HVO-a Čapljina ima zadatak da zauzme s(elo) Tasovčiće i most u Čapljini“. Radilo se o pokušaju vojnog zauzimanja Stoca za što su planovi postojali od početka 1993. U zapovijedi se precizira „zauzimanje grada Stoca sa našim ljudima u HVO-u“. Stolac je inače jedan od gradova s većinskim muslimanskim stanovništvom koji su srpske snage u proljeće 1992. zauzele bez ispaljenog metka. Hrvatske su ga snage oslobodile dva mjeseca poslije.

Zapovjednici HVO-a bili su prisiljeni reagirati na muslimanske napade i zauzimanje taktičkih položaja i objekata. Dali su ultimatum brigadi „Bregava“ za povlačenje. Nacionalni sastav Prve brigade HVO-a bio je mješovit, trećina vojnika (njih oko 1.500) bila je muslimanske nacionalnosti, a primljeni su u brigadu nakon oslobođenja Stoca. Uvježbani su i naoružani od HVO-a, dok su u sastavu brigade „Bregava“ bili gotovo isključivo Muslimani. Nakon odbijanja zapovijedi za povlačenje i saznanja o pripremama za napad, pripadnici HVO-a su 19. travnja 1993. uhitili zapovjedništvo brigade i razoružali oko 700 vojnika koji su ih planirali napasti. Sjevernije od Stoca, na konjičkom i jablaničkom području, ABiH je nastavljala napade koji su se 9. svibnja proširili i na Mostar i trajali su sve do proljeća 1994., odnosno do Washingtonskog sporazuma.

Ovo nikako nije cjelovita priča o uzrocima i početku hrvatsko-muslimanskog rata (u dolini Neretve), ali je nužna za razumijevanje 1993. i svega onoga što se tada događalo u Stocu i u dolini Neretve.

Bez svega toga ne može se razumjeti ni ovo što se proteklih dana događalo i što se još uvijek događa u Stocu. Dosjetka o „kamionima i logorima“ jeftina je i licemjerna. U tom kontekstu svakako vrijedi spomenuti i podatak da se muslimansko izaslanstvo iz Mostara predvođeno Safetom Oručevićem i Fatimom Leho u ljeto 1993. više puta sastajalo sa srpskim političkim i vojnim vrhom, čak i s Ratkom Mladićem. U tim su prigodama izražavali žaljenje što nisu zajedničkim snagama porazili Hrvate i „izišli na more“. Snovi o „izlasku na more“ još uvijek se sanjaju. Neki od njih su i javno predstavljeni na posebno indikativan način.

Nekadašnji pomoćnik komandanta stolačke brigade „Bregava“ za moral i vjerska pitanjaEnes Ratkušić, u naglašeno antihrvatski, antikršćanski i šovinistički intoniranom autobiografskom romanu „Zaboravljeni govor probuđenih“, objavljenom u Mostaru 2000. godine, piše: „More će se krvlju zamutiti kad ta vojska jednoga dana krene…Toliko bih želio dočekati dan kad ćemo uspostaviti savezništvo sa najvećim dušmaninom, pa krenuti na još većeg. Možda ću i dočekati.“ Kako je krenulo, možda i hoće, jer vojska koju Ratkušić u romanu opisuje već ratuje pod crnom zastavom Kalifata, samo teško da će naći saveznika i još teže da će vidjeti mora.

Uglavnom, Stolac je „geostrateška točka ostavljena u amanet“, glavna postaja na bošnjačkom „putu prema moru“ i izravnoj vezi s (islamskim) svijetom. Izlazak na more postao je opsesija, spominje ga i Ahmet Davutoglu u knjizi „Strategijska dubina“. Izmišlja se „džamija u Neumu“, fantazira se o „gradnji luke“ u koju će uplovljavati turski ratni brodovi. Očito je „neoosmanizam“ zahvatio (i krajnji jug) BiH.

Zadatak osvajanja Stoca, glavne geostrateške postaje na bošnjačkom (i neoosmanskom) putu prema moru, dobio je istambulski đak i turkolog Salmir Kaplan. Kada je vidio da ga neće moći osvojiti, učinio je sve kako barem ne bi pao u neprijateljske ruke. Riječ je, naravno, o izborima, ne o ratu. Ali, ako bi se pitalo ljude poput Kaplana, Ratkušića ili generala Armije BiH Sefera Halilovića, morali bismo dodati – za sada.

Tekst i Večernjaka, autor Ivo Lučič, odlično oslikano i objašnjeni odnosi Bošnjaka i Hrvata u Hercegovini i prikazani velikobošnjački planovi i mokri snovi o moru.

Trebali bi dobiti po piksi i to malo žešće.
Muslimani Hera (kod Rame) su poznati po tome kaj su se izjašnjavali kao Srbi (što je presmješno jer Rama je ikavski i šćakavski kraj).
Imali su više mržnje prema Hrvatima nego Srbi (s time da su Srbi u ww2 poklali dobar dio muslimanskog stanovništva Prozora).
Izgleda da je ista matrica bila i Stocu i u drugim krajevima Hercegovine.

Kakvi velikobošnjački planovi? Kakve su ovo gluposti. Ne čudi me što je ovo napisao ivo lučić. Bošnjaci su bili većina u Stocu i imaju svako pravo tamo živjeti. To je i bošnjački životni prostor. Kao i susjedna Čapljina i PProzor. Uz naravno Mostar, Konjic i Jablanica.

Točno.

ovi islamisti iz IZBIH gube vezu s realnošću, oni kao da su zaboravili tko su Hrvati Hercegovine. možda bi ih trebalo još jedanput podsjetiti.

Bile su nekad Osmanlije većina, ali više nisu. Povijest će muslimanima biti stroga učiteljica.

Stolac i Rabrani u susjednoj općini Neum, uz bošnjačka sela Čapljine je najjužniji bošnjački bastion u BiH.

Izgleda da će morati biti ponavljanja

ponavljamo im svaki dan u Mostaru, ali oni viču još još, jače jače.

Samo vi ponavljajte materiju u Agramu.

Glavni iz redova muslimanskih četnika



Dr Ismet Popovac, liječnik iz Nevesinja, Mustafa Pašić, sudija iz Mostara, te Mustafa Mulalić iz Livna, bili su glavni ideolozi i propagatori četničkog pokreta Draže Mihailovića među muslimanima Hercegovine i Mostara. Oni su već od početka 1942. godine radili na osnivanju muslimanskih četničkih odreda. (Dokumenti UNS - ustaške nadzorne službe, prosinac 1942 – Povjerenstvo za grad Sarajevo i Veliku župu Vrhbosna, Ured II, dokument broj 1754-42-Sarajevo- 14.prosinca, 1942. godine).



Ustaška tajna policija, odnosno UNS-a (Ustaška nadzorna služba), pratila je preko svojih infiltriranih doušnika aktivnost dr Ismeta Popovca i Mustafe Pašića u Hercegovini. Sredinom decembra 1942. godine ova dvojica su održali tajni sastanak sa četrdesetak svojih viđenijih istomišljenika. Svrha tog sastanka je bila da se muslimani što masovnije pridruže četnicima u njihovoj navodnoj borbi protiv ustaša i Nezavisne države Hrvatske. Donesen je zaključak da će se u Istočnoj Hercegovini formirati pet ili šest muslimanskih četničkih bataljona.



Svoju četničku aktivnost dr Ismet Popovac i Mustafa Pašić uglavnom su usresredili na područja Mostara, Gacka, Konjica i Nevesinja. Prema tvrdnjama vojvode Dobrosava Jevđeviča muslimanski četnici su brojali oko 8.000 ljudi, no prema ustaškim podacim, tačnije dokumentu broj 188, strana 421-423, iz Zbornika NOR-a – volumen IV-9, radilo se možda o najviše 2.000 tih muslimanskih četnika.



Na fotografiji je Dr Ismet Popovac s fesom na glavi u sredini, lijevo je neki neidentificirani saradnik dr Popovca, a desno je đeneral Draža Mihailović (mjesto fotografiranja nije pouzdano poznato, najvjerojatnije je snimljena u Bijeljini)





Prepiska dr Ismeta Popovca sa Dražom Mihailovićem



Dr Ismet Popovac je napisao na desetine pisama Draži Mihailoviću. U tim pismima on je izražavao svoju punu privrženost đeneralu i četnicima. Stajalište Draže Mihailovića je bilo da muslimani takozvane jugoslavenske orijentacije pristupaju u što većem broju četnicima i da što aktivnije učestvuju u obračunima sa ustašama, a posebno muslimanima – ustašama. Međutim, Draža Mihailović je bio jako oprezan u naoružavanju muslimana, jer se bojao da će ovi kad se dobro naoružaju preokrenuti ćurak i okrenuti se protiv četnika. (Dokument Zbornika NOR-a, broj 199, strana 734-746).



Evo, nakon punih 69 godina, teksta samo jednog od pisama dr Ismeta Popovca adresiranih na Dražu Mihailovića, da vam ono bude ilustracija tadašnje „muslimanske pameti i nekih muslimanskih političkih vizija“. Original pisma pisanog plavom tintom i svakako ćirilicom nalazi se u Arhivu Bosne i Hercegovine, BH-V-2046 je pohranjeno Original (pisan mastilom, ćirilicom) u Arhivu Zbornika dokumenata Vojnoistorijskog institute u Beogradu, Knjiga 1., VII, Ca, k. 171, reg. br. 26/2 - BH-V-2046).



PISMO DR ISMETA POPOVCA OD 21. JULA 1942. GODINE DRAŽI MIHAILOVIĆU O STAVU MUSLIMANA PREMA NDH I ČETNIČKOM POKRETU I MERAMA ZA NJIHOVO PRIDOBIJANJE


http://www.bosnjackooko.com/index.php?o ... &Itemid=68

U istoj mjeri koliko su sela oko Tuzle, Kakanj i Vareš bastioni hrvatstva u sred Bosne.
Zinula guzica za morem iz štokholmskog sluma.

Zna netko jel ovaj tekst izašao u hr verziji večernjaka i portal?
Ovo treba biti školsko štivo za svakog pereca i cvjećara.

A u čemu je onda problem da Bošnjaci Stolac smatraju i svojim? Neće postati "hrvatski" samim time što se nakecka 3000 kakanjaca koji u Stocu nisu endemska vrsta kao što to jesu Bošnjaci Stoca. I šta je krivo u tome da Bošnjaci Počitelj i ostala većinski bošnjačka sela Čapljine i Prozora smatraju svojim životnim prostorom?

To je licemjerje i double standards. Jasan je ton šovinizma u lučićevim tekstovima. To Bošnjake mrzi iz dna duše. I on i rasputić se izjedaju od muke što su Bošnjaci faktor u SBK i HNK.

To će biti bošnjački životni prostor kad Sarajevo, Tuzla i Zenica postanu i hrvatski.
To što je u njih nakeckano i nekoliko tisuća Srbijanaca muslimanske vjerospovijesti, Srebreničana i Arapa koji nisu endemska vrsta kao što su Hrvati i Srbi u njima.

Izjedaš se ti i svi unitaristi što su Hrvati politički faktor u Neumu, Čapljini i Stocu, općinama gdje su apsolutna većina.
A da ne govorim o tome što vas izjeda muka jer te Kakanjce niste mogli utopiti u moru kao što ste sanjali i

Džamijaši među sobom.

Kad bi sutra Bošnjaci Hrvatskoj i Hrvatima ponudili cijeli USK i SBK (plus naravno ZHK, K10, PK i zapadni dio HNK) samo za izlaz na more istočnim dijelom HNK vjerujem da bi Hrvati odbili.

Normalno da bi odbili,tko bio dao prostore naseljene Hrvatima i izolirao biser Jadrana Dubrovnik za vehabijska muslimanska sela USK gdje Hrvata nema u tragovima.

More, sava, ist. Sarajevo.. A ovaj nebula je jos među 0,1% normalnih bosnjaka s kojima bar mos pricat normalno
Zamisli sta je ostalima u glavi, cijela jedna jedina, sandzak.. Bec?

Ovaj bi hrvatizirao daleko u bošnjačkom zaleđu (Žepçe, Usora, čak se i Tuzla spominj) a istovremeno neda Bošnjacima bošnjacizirati po Stocu, Prozoru i Čapljini. E nemere stari.

Da niste toliki kartografski megalomani moglo bi se razgovarati. S Tutom se da sdogovoriti.