HercegBosna.org

HercegBosna.org

Forum Hrvata BiH
 
Sada je: 28 ožu 2024, 17:51.

Vremenska zona: UTC + 01:00




Započni novu temu Odgovori  [ 6 post(ov)a ] 
Autor/ica Poruka
 Naslov: fra. Luka Marković
PostPostano: 26 ožu 2017, 13:16 
Offline
Avatar

Pridružen/a: 03 svi 2009, 08:25
Postovi: 43997
Lokacija: Folklorni Jugoslaven, praktični Hrvat
Politički, pa i civilizacijski ispravni stavovi, a k tome je još riječ o franjevcu (Bosna Srebrena) i Posavljaku. Thumbs up od mene, iako naravno mislim da mu je životni poziv budalaština.

http://www.dnevnik.ba/teme/pismo-uglednog-teologa-fra-luke-markovica-hrvatima-potreban-entitet-strah-od-islamske-drzavice

Citat:
Pismo uglednog teologa fra Luke Markovića: Hrvatima potreban entitet, strah od 'islamske državice' opravdan

Luka Marković, franjevac i doktor povijesnih znanosti, rodom iz Orašja, regirao je na članke Dnevnik.ba o prijedlogu Biskupske konferencije BiH o preustroju BiH.

Fra Luka Marković je, između ostalog, naveo kako ne vidi nikakav problem u tome da Hrvati govore o svom entitetu ili federalnoj jedinici diskontinuiteta. Naveo je i kako je strah Hrvata od stvaranja 'islamske državice 'u BiH opravdan.

Reakciju prenosimo u cijelosti:

U zadnje vrijeme vodi se žučna rasprava oko pitanja regionalizacije Bosne i Hercegovine. U jednom hrvatskom tjedniku je prikazana čak i karta te regionalne preraspodjele. Ideja o takvoj regionalizaciji se pripisuje hrvatskim biskupima.

Na sreću oni su se distancirali od te zastarjele ideje, koja bi zasigurno bila definitivni, dugoročno gledano, kraj hrvatskog narod u Bosni. Ostala bi samo Hercegovina naseljena Hrvatima. Zasigurno u Hrvatskoj ima puno političara koji se tome ne bi niti protivili, jer za njih ionako ne postoje Hrvati u Bosni i Hercegovini.

U jednom eseju sam prije nekoliko godina upozorio na to da će Hrvati u Bosni i Hercegovini ulaskom Hrvatske u Europsku zajednicu biti na velikoj kušnji. Naime, otvorit će im se mogućnost da s hrvatskom putovnicom potraže posao u nekoj od zemalja Europske zajednice. I upravo se to danas događa.

Odlazak je poprimio daleko veće razmjere nego to stručnjaci upozoravaju. Broj Hrvata samo u Njemačkoj je porastao u zadnje dvije godine za više od stotinjak tisuća. Radi se uglavnom o mladim ljudima, koji dolaze direktno iz Bosne i Hercegovine ili iz Hrvatske, jer su tamo kao djeca odselili s roditeljima. Daleko manje je onih koji su rođeni u Hrvatskoj. I to govori nešto o političkim odnosima. Do takvih statističkih podataka mogu doći svi oni koji rade u hrvatskim zajednicama u Njemačkoj i susreću se s pridošlicama. Popis stanovništva u Bosni i Hercegovini je zasigurno nevjerodostojan, jer je brojka prisutnih kod sva tri naroda manja nego to statistika pokazuje.

Ono što zastrašuje jest činjenica da se odseljavaju hrvatske obitelji s djecom koje i ne stoje loše, koje imaju čak i relativno dobar posao. Mnogi su zaboravili, ili nisu nikada niti znali, da za sretan život treba puno više od novca. Pa ipak uzroke za taj novi hrvatski odlazak iz zavičaja ne treba tražiti samo u ekonomskom stanju nego i u određenoj političkoj nesigurnosti. Jer mnogi mladi ljudi ne žele da im djeca dožive ono što su oni proživjeli kao djeca za vrijeme rata. Danas žele mnogi pobjeći iz Bosne i Hercegovine. Hrvati su pri tome na poseban način „privilegirani“, jer im hrvatska putovnica omogućuje lakši odlazaka u inozemstvo nego Srbima i Bošnjacima. Budući da starije generacije Hrvata iz Bosne i Hercegovine koje žive u Njemačkoj imaju uglavnom rezervne kuće u Hrvatskoj i tamo žive određeno vrijeme, dok drugo provode u Njemačkoj, za pretpostavit je da će iz sigurnosnih razloga to učiniti i oni koji tek odlaze iz zavičaja. Ionako već opustošeni hrvatski krajevi u Bosni, bit će još pustiji. Saznanje da su mnoga sela u Srednjoj Bosni i Posavini već prepolovljena brojčano, ne daje veliku nadu za opstanak hrvatskog naroda. Situacija je trenutno u Hercegovini nešto bolja, ali nije ružičasta. U Njemačkoj se na svakom koraku susreće mlade ljude i iz tih krajeva.

Uzimajući u obzir katastrofalno iseljavanje Hrvata iz svih krajeva Bosne i Hercegovine u zadnje vrijeme, postavlja se s pravom pitanje njihove opstojnosti. Ta bi opstojnost bila još više ugrožena regionalizacijom kakva se pripisuje biskupima. Zašto? Onaj tko pogleda regije i općine koje bi se u njima mogle naći, može doći do određenih zaključaka koji su za Hrvate katastrofalni. Tuzlanska regija bi prema mojim procjenama, realno gledano, imala oko 700 tisuća Bošnjaka, 400 tisuća Srba i osamdesetak tisuća Hrvata. Mislim tu na one koji doista tamo trenutno žive. Muslimani bi se nalazili uglavnom na kompaktnom prostoru (Tuzlanska županija) i dio Zeničko- dobojske, dok bi Srbi imali za sebe gotovo čisto područje koje pripada današnjoj Republici Srpskoj (Istočna Bosna i područje oko Doboja).

Hrvati rastureni u nekoliko enklava, mogli bi izgubiti sve

Hrvati bi bili rastureni u nekoliko malih enklava (Žepče, Usora, Odžak, Domaljevac, Orašje, Brčko, Tuzla). Što bi dobili tom regijom? Ništa. A što bi izgubili? Onu političku i kulturnu autonomiju koju sada imaju u Posavskoj županiji, Usori i Žepču. Regionalni centar u Tuzli gdje bi se kreirala politika bi mogao brzo učiniti Hrvate i u tim krajevima manjinom. Zar se to nije dogodilo s općinom Brčko, kad je poslije Drugog svjetskog rata naseljeno dosta Sandžaklija. Što bi time dobili Hrvati djela Posavine (Derventa, Modrića, Brod, Gradačac, Bosanski šamac) koje su nasiljem uzeli Srbi. Ništa. Bili bi i dalje beznačajna manjina, bez nekih prava i mogućnosti za razvoj. Dobili bi, ukoliko bi bilo povratka. Nažalost krajnje je vrijeme da se okanimo lažnih snova i borimo za očuvanje onoga što je još tamo. Facit: Hrvati u toj regiji ne bi dobili ništa, a mogli bi izgubiti sve. Što više time bi vjerojatno pojačan odlazak iz onih dijelova gdje su danas kakav takav politički faktor.

Kako izgleda stanje u Banjalučkoj regiji. Tamo bi bilo oko 550 tisuća Srba, c. 400 tisuća Bošnjaka i šezdesetak tisuća Hrvata. Ionako katastrofalno stanje iseljavanja Hrvata iz tih krajeva bi se još i pogoršalo. Jer onaj dio vlasti koju imaju Hrvati u Livnu i Tomislavgradu, koji im garantira kakvu takvu političku i kulturnu samobitnost, bi se istopio. Ostali bi upravo ono što geografski u toj regiji jesu, beznačajni na rubu, prepušteni daljnjem iseljavanju dok ne nestanu. I tu bi se Srbi i Bošnjaci uzajamno tolerirali, ne ugrožavajući privilegije jednih drugih. A Hrvati Livna i Tomislavgrada bi zadesila ista ona sudbina koju bi zadesila i Hrvate u Odžaku, Domaljevcu i Orašju. S vremenom bi iscurili.

Sarajevska regija bi također, uzimajući u obzir natalitet Bošnjaka i doseljavanje nekih čudnih muslimana iz arapskog svijeta, svela Hrvate na beznačajan politički faktor, koji bi još bržim tempom iseljavao. One političke samostalnosti u odnosu na Sarajevo koje imaju trenutno Kreševo, Kiseljak, Vitez, a djelomično Busovača, Novi Travnik i Jajce, bi brzo nestale. Zar nam o tome ne govori puno stanje Hrvata u Bugojnu, Fojnici, Kaknju, Varešu?

Nažalost okruženi velikom bošnjačkom većinom (c. 600 tisuća) su ionako u budućnosti u nezavisnom položaju. Taj bi se položaj još pogoršao, jer bi politička moć bila prenešena potpuno u Sarajevo. Srbi koji žive u istočno od Sarajeva (c 200 tisuća) u vrlo kompaktnom prostoru, nakon što su protjerali Bošnjake, mogli bi se i dalje jedno vrijeme neometano razvijati, jer se Bošnjaci ne bi usudili dirnuti u njihove privilegije. Ali zbog lošeg nataliteta i iseljavanja, te blizine Sandžaka iza leđa, vjerojatno bi s vremenom postajali sve malobrojniji.

A sada nešto o četvrtoj regiji. Da sam hercegovački Hrvat, zahvalio bih se biskupima na prijedlogu. Zašto? Pa u toj regiji bi živjelo oko 60 tisuća Srba, devedesetak tisuća Bošnjaka i nešto ispod 200 tisuća Hrvata. Brojka Hrvata bi se s vremenom povećala, jer bi se u tom pravcu kretao iseljavanje i dio Hrvata iz Srednje Bosne. Naslanjanje na Hrvatsku daje određenu političku sigurnost. A s vremenom će porasti i ona ekonomska.

Ali budući da nisam hercegovački Hrvat, nego iz Posavine, iako od srca želim sve najbolje Hrvatima iz Hercegovine, ne bih se mogao složiti sa spomenutom regionalizacijom. Jer takva regionalizacija bi definitivnom dokrajčila Hrvate u Bosni i Posavini. Na kraju bih želio reći da su regije imale smisla prije rata, kad su Hrvati bili puno prisutniji u Bosni i Hercegovini nego to danas jesu, dok zlo mržnje, potaknuto srpskom megalomanijom, nije ovladalo političkim strukturama, koje ne vide da zbog nesposobnosti rješenja problema guraju narode u još jedan rat.

Hrvatima potrebna federalna jedinica diskontinuiteta

Pa gdje je onda izlaz iz tog začaranog kruga? Već sam u nekoliko eseja pisao o tome da je Bosnu i Hercegovinu danas moguće urediti jedino kao savez županija, kombinacijom nacionalnog i građanskog. Utoliko ne vidim nikakav problem u tome da Hrvati danas govore i o svom entitetu ili federalnoj jedinici diskontinuiteta. Ovdje je potrebno napomenuti da bi u slučaju onih predloženih regija Hrvati dobili svoju geografsku jedinicu kontinuiteta. Savez hrvatskih županija bi garantirao Hrvatima određenu političku i ekonomsku i kulturnu ekonomiju. Omogućio bi im biranje svojih predstavnika u državne strukture vlasti. Iz Bosne i Hercegovine ne bi mogli odnijeti hrvatske županije poput one koja bi bila formirale u srednjoj Bosni, jer su okružene bošnjačkom većinom.

A u tom slučaju bili bi zadovoljniji i Hrvati Hercegovine, zapadne Bosne i Posavine, pa nitko ne bi niti pomišljao na separaciju. Možda bi za tridesetak godina došlo i do onog stanja koje Švicarci imaju danas. Brčko bi napokon moglo prestati biti distrikt i mogući izvor rata, jer bi se istočni dio pripojio Bijeljini, središnji Tuzli, a zapadni sadašnjoj Posavskoj županiji. To bi bio razlog i za Srbe da shvate da od pripajanja Republike Srpske Srbiji nema ništa. Utoliko bi bio moguć razgovor o povratku određenih hrvatskih područja Posavskoj županiji. U tom prostoru bi Srbi mogli imati svoju općinu sa svim nacionalnim i građanskim pravima. Ne vidim razloga za strah Bošnjaka od takve hrvatske zajednice, sve da Srbi ustraju u svojim iluzijama kako će se majčica Srbija jednog dana protezati do Banja Luke.

Nitko nema pravo držati Hrvate kao taoce bošnjačkih problema

Zato vjerujem da izvor straha ne treba tražiti u hrvatskim željama za izlaskom iz Bosne i Hercegovine koliko u strahu Bošnjaka da se suoče sami sa sobom, oni koji sanjaju o Titovoj Bosni i Hercegovini i onih kojima nije daleka ideja islamske državice. Takav strah je opravdan. Ali Hrvati ne mogu riješiti taj problem, niti su pozvani rješavati ga. Ali isto tako nitko ih nema pravo držati taocima neriješenih bošnjačkih problema. Pored hrvatskih županija, koje bi garantirale građanska i nacionalna prava Bošnjacima i Srbima, mogle bi se stvoriti isto tako srpske i bošnjačke jedinice, koje bi učinile sve da se i Hrvati u njima osjećaju dobro. Srbi bi mogli imati tri takve zajednice, oko Banja Luke, Bijeljine i u istočnoj Hercegovini, Bošnjaci oko Bihaća, Tuzle i Sarajeva.

Zato bih preporučio Bošnjacima da se više politički orijentiraju u pravcu dokidanja Republike Srpske, a manje u pokušaju potiskivanja Hrvata. U tom kontekstu smatram ispravnim podnošenje ponovne tužbe protiv agresije Srbije na Bosnu i Hercegovinu u Hagu. Da se nešto iza brda valja, pokazuje ponajbolje strah koji je spopao Srbe s obje strane Drine. Na kraju bih sugerirao Bošnjacima da zbog vlastitih interesa i mira u kući, uzmu ozbiljno i činjenicu da strah Hrvata proizlazi iz činjenice da se u Stolac i ostale većinske hrvatske općine vratilo dosta Bošnjaka, a jako malo Hrvata u one danas većinske bošnjačke, zaključio je u reakciji fra Luka Marković.

Ugledni teolog i sveučilišni profesor

Inače, fra Luka Marković rođen je 09.05.1953. u Matićima, općina Orašje. Osnovnu školu pohađao je u Matićima i Tolisi, a klasičnu gimnaziju u Visokom. Studirao je filozofiju i teologiju u Ljubljani, gdje je i diplomirao. Od 1980. studira filozofiju i povijest na sveučilištima u Münsteru i Bochumu, gdje 1986. postiže magisterij iz oba spomenuta smjera. Magistarski rad iz filozofije, koji se bavi kritikom marksističke filozofije, izdaje mu 1987. poznata izdavačka kuća Lit. 1992. doktorira povijest na sveučilištu u Zadru.U međuvremenu djeluje u Njemačkoj kao svećenik, te jedno vrijeme predaje honorarno na Volkshochschule u Kraefeldu. A od 1987. upravitelj je HKM - Münster.

Pjesme, pripovijetke, eseje i mnogobrojne članke objavljuje u raznim časopisima za kulturu, književnost i religiju. Objavljene su mu tri zbirke pjesama; dvije na hrvatskom i jedna na njemačkom."Živo vrelo" mu je pjesmu "Oproštaj od majke" uvrstilo među izabrane hrvatske pjesme s područja duhovne lirike. Pored zbirke pripovijedaka, objavio je za vrijeme domovinskog rata i politički roman "Predodređen za Gradišku".

Katolički tjednik iz Sarajeva objavio mu je 2006. knjigu eseja o politici, filozofiji i teologiji, pod naslovom "U potrazi za istinom". A 2007. izlazi mu dvojezično kod njemačke izdavačke kuće "Dialogverlag" knjiga "Heimta in der Fremde - Dom u tuđini".

Uvršten je u Leksikon 60 najpoznatijih emigrantskih pisaca, u Leksikon poznatih hrvatskih pisaca u Bosni i Hercegovini u zadnjih 500 godina, te u Leksikon franjevačkih autora. Član je franjevačke provincije Bosne Srebrene.

Dnevnik.ba

_________________
sklon'se bona Zineta sa penđera, vidiš da te vlasi oćima kurišu
slika


Vrh
   
 
 Naslov: Re: fra. Luka Marković
PostPostano: 26 ožu 2017, 13:18 
Offline
Avatar

Pridružen/a: 03 svi 2009, 08:25
Postovi: 43997
Lokacija: Folklorni Jugoslaven, praktični Hrvat
http://www.dnevnik.ba/kolumne/europska-drustva-ne-mogu-se-suprotstaviti-politickom-islamu

Citat:
Europska društva ne mogu se suprotstaviti političkom islamu

Da ljudska povijest nije samo stvar linearne progresije, kako su mislili neki prosvjetitelji 19. stoljeća, nego i opasne destrukcije pokazuje se najbolje u dvjema zločinačkim, propalim sistemima komunizma i nacizma. Dok je s komunizmom u vrijeme velike ekonomske i ideološke krize u ljudsku povijest ušla destrukcija preko ideje o potpunoj emancipaciji pojedinca od svih ekonomskih i religijskih okova, pojavila se u nacizmu preko uvjerenja kako se pojedinac može ostvariti ponajbolje preko „nadčovjeka“ u nadljudskoj naciji. I u jednom i u drugom sistemu čovjek, u čije se ime odvijala podvala, je doživio degradaciju, jer je bačen nekoliko desetljeća, ako ne stoljeća, unazad.

Ono što zabrinjava jest činjenica da su oba sistema gradila budućnost i na ideji napretka znanosti, tehnologije i „ljudskog prosvjećenja“, obećavajući bolji život. U oba slučaja zapostavljena je ona bitna duhovna komponenta, koja daje orijentaciju u kriznim vremenima, bez koje nema progresije u ljudskoj povijesti.

Nažalost, kako kaže Walter Benjamin u svom tekstu „Über den Begriff der Geschichte“ (O pojmu povijesti) ni mrtvi nisu bili sigurni u tim diktaturama. Oba spomenuta sistema su se obračunavala i s mrtvima iz povijesti koji se nisu slagali s njihovom ideologijom. I dok pobjednik nad nacizmom ispravio brzo nanešenu nepravdu mrtvima, komunizam se s njima obračunavao gotovo jedno čitavo stoljeće, pokušavajući izbrisati svaki trag onome u povijesti što bi moglo baciti sumnju na boljševički uspjeh.

Danas početkom dvadeset i prvog stoljeća nalazi se naš svijet ponovno na putu velikog previranja i moguće destrukcije, jer bi poneki nositelji moći i kapitala htjeli sami odrediti što je ispravno, previđajući nezadovoljstvo naroda. Nažalost, moglo bi se reći da živimo u svijetu diktature parlamentarne demokracije, gdje se neistomišljenike brzo gura u povijesno smeće. Isti oni koji povijaju kičmu pred narodom kako bi dobili dovoljno glasova za svoju političku ideju, proglašavaju često te iste birače retrogradnim smećem, ukoliko se suprostave „besprijekornoj liberalnoj korektnosti“ i potiskivanju problema pod tepih.

Nažalost takva brza etiketiranja neistomišljenika danas podsjećaju na ona tragična vremena koja su bila uvod u dolazak opasnih ideologija. Idealizirani neokapitalizam i ideološki neoliberalizam čine veliki dio populacije u svijetu nezadovoljnim i nesigurnim.

Ono što bi posebno trebalo zabrinjavati jest šutnja i nezainteresiranost određenih intelektualnih krugova, pogotovo u Europi, koji se zbog svog konformizma zadovoljavaju postojećim stanjem, prepuštajući samo političarima da određuju sudbinu svijeta. Još veća opasnost se krije u tome da su, zbog sve učestalijih promašaja političara, na pomolu ponovno novi „spasitelji“, poput onih marksističkih i nacističkih, koji bi mogli vratiti čovječanstvo nekoliko desetljeća unazad, a možda i nekoliko tisuća. Problem danas pojačavaju upravo tehnološke mogućnosti koje mogu dovesti čitavo čovječanstvo na rub opstanka.

Krajnje je vrijeme da se ponovno čuje glas onih koji imaju što reći, kako političari zbog svog slijepila i guranja problema u stranu, ne bi otvorili prostor razarajućem zlu destrukcije. Obećanja političara su sve površnija, a problemi iz dana u dan sve veći. Europa koja je bila do sada najstabilnije i najperspektivnije područje u svijetu ekonomije, politike i ljudskih prava, slobode i socijalne osjetljivosti, postaje i sama prostorom mogućih nezadovoljstava i sukoba. Posebna opasnost leži u činjenici da je europskom čovjeku izbijeno ispod nogu tlo one tradicije koja oblikuje, pa su mogući skokovi u opasan rizik ponude destruktivaca, koji su uvijek lovili u vremenima velikih nesnalaženja.

Svijet zapadne postmoderne koji je obilježen na jednoj strani potpunom dominacijom neokapitalizma i liberalne ideologije, koja odriče svako pravo tradiciji i tradicionalnom subjektu, suočava se sa svijetom azijskog i afričkog islama koji još uvijek nije započeo niti s prosvjetiteljstvom, duboko uronjen, i pored ekonomske bijede, u samosvijest vlastite tradicijske nadmoći.

Već je nekoliko autora u svijetu progovorilo o mogućem sukobu civilizacija, koji bi bio poguban za daljnji razvoj čovječanstva. Problem liberalne, sekularne, političke zapadne elite, pa i nekih intelektualnih krugova, opčinjenih idejom potpune liberalizacije i zaborava tradicije, leži u tome da gleda na sva događanja kroz poprilično jednosrtane naočale, ne uočavajući dvije vrlo važne činjenice. Prvo, na pomolu je sve veće obezvrjeđivanje osjećaja zapadnog čovjeka za drugim i drugačijim utočištem od onog materijalnog, što vodi u potpuni zaborav duhovne tradicije kao oslonca pojedinca u najtežim vremenima. Drugo, svim religijama se pristupa s istog gledišta, smatrajući ih nečim anakronim, s čime se progresivno društvo može lako nositi. Pri tome se zaboravlja da svijet islama živi u jednoj povijesnoj epohi koja je miljama udaljena od današnjeg zapadnog kršćanskog svijeta, pa i onog hinduizma i budizma u Aziji, koji je nastajao više na filozofskim nego političkim osnovama.

U europskom kršćanstvu, koje svojevremeno pokušalo i politički ovladati zapadnim svijetom, zaboravljajući često na poruku Evanđelja, došlo je do ekstremne sekularizacije, koja ga sve manje čini važnim partnerom političkim elitama. Hinduizam i budizam su, zahvaljujući svojem povijesnom razvoju izgradili osjećaj za tolerantan pristup životu s drugim idejama, pa i religijama. A kršćanstvo je poticanjem znanosti omogućilo čak i ateizam. Nasuprot njima razvija se islam i danas, i to upravo danas, nakon jednog perioda ideološke stagnacije, kao politička ideologija koje ne želi biti ovladana nego želi vladati, i to na svakom prostoru na kojem mu se pruži prilika. Zato je svaki pristup zapadne, sekularizirane politike religijama s istog stanovništva prema svima u temelju kriv i poguban.

Taj problem opterećuje sve veća prisutnost azijskog i afričkog islama u Europi prema kojemu se političari odnose vrlo površno i neznalački. Diskusije o tome problemu vode medijski uglavnom neupućeni politički nosioci vlasti i neobrazovani novinari. Neki od njih uopće ne uočavaju kako se uvezeni, politički islam, jer onaj europski zbog pritiska komunizma nije mogao biti politički orijentiran, se prilagođava vrlo lukavo europskom podneblju, igrajući na kartu toplog i hladnog. Dok se jedni ponašaju prividno tolerantno, hvaleći dostignuća zapadne civilizacije (osjećaj za toleranciju i multikulturu), nadajući se pri tome jačoj političkoj ulozi islama u društvu, drugi to izražavaju vrlo agresivno, izazivajući strah kod domicilnog stanovništva.

Taj strah postaje uzrokom sve većeg jačanja europske desnice koja bi jednog dana mogla eksplodirati poput velike razarajuće bombe. Mogućnost takve eksplozije uvećava činjenica da je zapadno društvo do te mjere sekularizirano da se svojom religijskom idejom nije sposobno suprotstaviti političkom islamu. Pri tome očito nikog ne zabrinjava činjenica da u većinskom svijetu islama iščezava ona kršćanska komponenta koja ja bila neka vrsta mosta između islamske i kršćanske civilizacije.

I dok je u zapadnom svijetu sve više muslimana, pa i onih fundamentalistički orijentiranih, u islamskom svijetu je sve manje kršćana. Političari bi mogli naučiti nešto iz one svojevremene šutnje odgovornih i njihovog popuštanja opasnim igračima u Europi pred izbijanje komunističkog i nacističkog zla. Ali za tako nešto potrebna je sposobnost izlaženja iz svijeta narcisoidnog uvjerenja kako je sve dobro dok oni vladaju, ali i neodgovornog razmišljanja kako ih i onako ne zanima što će biti kad ne budu na vlasti. Problem povećava svakako i ekonomsko stanje u zapadnom svijetu koje samo na prvi pogled zadovoljava. Većina europskih država je prezadužena i živi od kredita koji stvaraju jedno umjetno stanje sigurnosti i blagostanja.

Mali ekonomski poremećaju na globalnoj razini mogli bi baciti mnoge europske i zapadne ekonomije na koljena, a Europu i zapadni svijet prepustiti onim opasnim ideologijama koje bi mogli iskoristiti priliku kaosa, nudeći stare ideje spasa, koja bi slijepu toleranciju zamijenile brutalnim nasiljem nad neistomišljenicima. Nažalost europska politika to nije još uvijek ozbiljno shvatila, ignorirajući moguće sukobe velikih razmjera, jer stanje europskog mira ne ovisi samo o takozvanim velikim političarima. Koliko su ti isti veliki doista mali pokazalo se najbolje u vremenima nadiranja komunizma i nacizma, čije posljedice europska politika nije znala spriječiti, ili nije niti mogla, jer je pustila da se stanje kaosa ode tako daleko da iz njega više nije bilo povratka.

Komunizam nije bio doista želja potlačenog čovjeka nego posljedica propusta socijalnih reformi u jednom potpuno nepravednom društvu. Hitler nije samo produkt njemačke nacije, kako neki anglosaksonski povjesničari rado tvrde, nego i nesnalaženja tadašnjih europskih političara koji su u svom konformizmu zaboravili da bi bijeda, strah i osjećaj poniženja koji je vladao u tom trenutku kod njemačkog osiromašenog naroda, mogli dati priliku bolesnom manipulatoru. I danas bi trebalo ozbiljno shvatiti onu mudrost da je povijest učiteljica života. Povijest nam je ukazala na to da se u teškim vremenima uvijek radije pribjegava polemici nego dijalogu i razumskom traženju rješenja u zajedništvu.

Raspoloženje koje vlada danas u nekim europskim državama je opasno ne samo po zapadno društvo, nego i po milijune čestitih imigranata koji žele život u slobodi, toleranciji, multikulturi i multireligioznosti. Problem pojačava još više to što mnogi doseljenici iz islamskih zemalja na prostor zapadne civilizacije, doživljavaju ekonomsku globalizaciju kao novi val svjetskoga imperijalizma (Alain Badiou) koji ih je potjerao iz rodnog kraja. Moglo bi se čak reći s pravom da globalna ekonomija doista želi samo prividno blagostanje čitavog svijeta, dok je uglavnom orijentirana na izrabljivanje slabijih ekonomija. Na koncu takvih razmišljanja i zapažanja ima i unutar Europske zajednice, koja nalaze svoju potvrdu u činjenici da se trenutno događa neviđena seoba mladih ljudi iz siromašnih krajeva Europe u one bogatije, što dovodi do opustošenja pojedinih područja, te na taj način stvara još veće probleme i razilaženja.

Ponekad se stječe dojam kao da neki takvo stanje i podupiru, pokušavajući riješiti svoj problem lošeg nataliteta. A tu je i sve veći prodor ideološkog liberalizma u one manje tradicionalnije zemlje, koji ponekad nudi uvjerenje kako je tradicionalni moralni život perverzija, dok se istovremeno gotovo sve seksualne orijentacije predstavlja kao normalne pojave. A govor o individualnim slobodama je otišao tako daleko da se ponekad stječe dojam kako je društvo oslobođeno od brige za pojedinca. Kako drugačije shvatiti činjenicu da u bogatijim zapadnim društvima nikoga ne smeta što po na ulicama spavaju milijuni asocijalnih beskućnika koji su zbog prevelikog individualizma izgubili osjećaj za društveni život i odgovornost za same sebe. Ako se odgovornost modernog društva sastoji samo u tome da se pojedinac ima pravo i uništiti, onda nešto nije u redu s čitavim društvom.

Do koje mjere se otišlo pokazuje najbolje slučaj u jednom njemačkom gradu, u predvorju banke. Pored na podu ležećeg starca prošla je nekolicina ljudi ne obazirući se na to da li mu treba pomoć, jer su mislili da se radi o pijanom ili drogiranom beskućniku. Starac, koji je želio dići novac u banci, je preminuo na putu do bolnice. Da mu je pružena pomoćna vrijeme, ostao bi živ. Istina, država je kasnije pozvala na odgovornost one koji su propustili priliku pomoći, jer ih je kamera snimila kako nezainteresirani prolaze preko starca. Oni bi se mogli braniti činjenicom da je čitavo društvo zbog svog neodgovornog odnosa prema ugroženima, pa makar i vlastitom krivicom, odgovorno, jer nije sposobno pronaći način život a u kojem bi bilo manje beskućnika, manje neodgovornosti prema samome sebi i društvu.

Činjenica da je nešto trulo u liberalnom, sekulariziranom, otuđenom društvu, društvu bez bez tradicije i onoga što bi moglo pružiti utočište pojedincu u vremenima osobne krize, jedva da nekoga zanima. Nezadovoljstvo naroda zbog prevelikih ekonomskih razlika, nadiranje agresivnog afričkog i azijskog islama, političke drskosti izabranih, šutnje intelektualaca, sve jače prisutnosti praktičnog nihilizma, potiskivanja tradicionalnih zapadnih vrijednosti, neuvažavanja neistomišljenika, manipulacije medija, moglo bi dovesti do eksplozije povijesnog zla, povratku opasne destrukcije u zapadnom svijetu, što bi se zasigurno odrazilo i na čitavo čovječanstvo. Jer povijesno zlo nikada ne spava. Pogotovo ne tada kad u zaborav počinje odlaziti povijesno dobro. Povijesno zlo čeka uvijek svoju priliku kako bi u razaranju stvorilo nešto novo.

Nažalost danas se polazi previše od pretpostavke da je homo sapiens okrenut životu, a ne smrti, da je eksplozija zla nemoguća. Očito je da niti svijet postmoderne nije dovoljno shvatio kako ljudska povijest nije prožeta samo napretkom. Zaboravlja da je homo sapiens u vrijeme kriza i straha znao djelovati iracionalno, otvarajući prostor zlu. S Voltaireom bi se moglo reći kako bi bilo bolje živjeti u nadi da će biti bolje jednog dana, nego u uvjerenju kako je danas sve uredu.

I to pod uvjetom da shvatimo, na što često upozorava poznati psiholog Viktor Frankl, da kriza pojedinca, ukoliko ju se ozbiljno shvati, a to važi i za društvo u cjelini, ne mora biti bezuvjetno i nešto tragično. Naime one mogu potaknuti na promišljanje i nove pozitivne iskorake u životu. O tome bi upravo danas, u vrijeme velikih previranja u svijetu, trebali razmišljati ne samo političari nego svi odgovorni subjekti. A odgovorni su doista svi koji mogu učiniti nešto da se kriza pozitivno riješi. Da ne dođe do eksplozije povijesnog zla.

_________________
sklon'se bona Zineta sa penđera, vidiš da te vlasi oćima kurišu
slika


Vrh
   
 
 Naslov: Re: fra. Luka Marković
PostPostano: 26 ožu 2017, 13:22 
Offline
Avatar

Pridružen/a: 03 svi 2009, 08:25
Postovi: 43997
Lokacija: Folklorni Jugoslaven, praktični Hrvat
http://www.dnevnik.ba/kolumne/europa-treba-erdogana-shvatiti-ozbiljno

Citat:
Europa treba Erdogana shvatiti ozbiljno

Posljednji tjedana suočava se Europa s eksplozijom bijesa malog Erdogana, koji sanja o tome da jednog dana postane veliki sultan nove osmanlijske imperije. Ali i one islamske imperije u kojem bi stajao na čelu svjetske muslimanske zajednice (umma).

Danas je i najnaivnijem europskom političaru jasno da Erdoganu i njegovim istomišljenicima nije mjesto u Europi, jer je Europa davno porazila ono o čemu on sanja, a o čemu je sanjao i Sulejman Veličanstveni, vraćajući se podvijena repa nakon neuspjelog osvajanja Beča i prodora u zapadni dio kršćanskog svijeta. Potišten, Sulejman Veličanstveni je, tako neke povijesne pribilješke, bio silno razočaran što mu nije uspjelo taj prelijepi europski prostor učiniti islamskim. Očito je, nakon svih zadnjih arogantnih izjava da i Erdogan, koji se dugo vremena dodvoravao europskim političarima, sanja tako nešto. Jer kako drugačije shvatiti njegov poziv muslimankama u Europi da rađaju barem petero djece. Bio je to očito poziv, politički i vojno nemoćnog islamiste, na obračun za zapadnom civilizacijom, i to na najprimitivniji način.

Pa ipak iako su njegove izjave odraz jedne primitivnog, neobuzdanog karaktera, treba ih uzeti ozbiljno. Jer pitanje nataliteta jest uvijek i pitanje budućnosti jednog naroda i civilizacije. One pozivaju sve odgovorne u Europi na ozbiljno promišljanje o stanju u kojem se europsko društvo nalazi. Većina europskih država ima negativan priraštaj, pa bi se u doglednoj budućnosti doista i moglo dogoditi da zapadno kršćanska civilizacija bude stavljena pod upitnik. Ako i bude robota koji će obavljati poslove, oni neće biti ljudi s tradicijom i kulturom. To će ipak ostati pridržano onima od žene rođenim.

Ono što zabrinjava na poseban način jest i Erdoganova prijetnja europskim građanima kako nigdje i nikada neće biti sigurni.

Takve izjave nisu daleko od onih izjava ISIL-a i Al Qaede. I treba ih uzeti sasvim ozbiljno, jer fanatika i psihopata ima uvijek i među ljudima vjere. Na koncu užas islamskog terorizma u zadnje vrijeme nam o tome puno govori. Ono što treba na poseban način zabrinuti jest činjenica da islamski teroristi nisu samo oni nepismeni i socijalno ugroženi, kako se stječe dojam čitajući zapadni tisak. A Erdogan očito ima puno pristalica, i to ne samo u Bosni i Hercegovini, nego i među mnogobrojnim Turcima širom europskih gradova.

Za mnoge neupućene izgledaju Erdoganove izjave u zadnje vrijeme vrlo zbunjujuće. Pa ipak za one koji nešto znaju o prilikama u Turskoj i islamskom svijetu one su samo potvrda njegovom bijesa, jer sve ne ide onako kako je zamislio.

Pokušaj da se približi Kurdima je propao, jer je Erdogan polazio od pozicije kako je islam važniji od nacije, pa je mislio da će Kurdi prihvatiti biti turski muslimani. Koliko je taj čovjek opsjednut islamom kao nadnacionalnim pojmom, što ima uporište u muslimanskoj tradiciji, pokazuje se najbolje u njegovom bijesu na Kurde, ali i Europljane koji nisu spremni zatvoriti stotine tisuća onih koji ne žele glasati za njegovu suludu ideju da građansku Tursku vrati na put islamske republike, u kojoj će islamska vlast vladati islamskim društvom.

Teško je znati koliko je Erdogan bio opčinjen snovima o obnavljanju osmanlijske imperije, a koliko i idejom Alije Izetbegovića da muslimansko društvo mora imati islamsku vlast ukoliko želi biti prosperitetno. U svojoj Islamskoj deklaraciji govori Izetbegović o stvaranju islamske zajednice od Maroka do Indonezije, o bratstvu muslimana koje nadilazi nacionalne kategorije.

Muslimanska zajednica (umma) je doista u islamskoj tradiciji viša poveznica od nacionalnog. Zato se muslimani u čitavom svijetu osjećaju pripadnicima jednog naroda, muslimanskog naroda. Zapadni svijet ne posjeduju takvo razmišljanje u svojoj tradiciji, pa čak niti u onoj iz vremena papinskih država.

Zanimljiva je svakako i Izetbegovićeva kritika Ataturkove Turske kao vazalske zapadne zemlje, plagijata koji se ne uklapa u političku filozofiju islama. Zato prema njemu muslimani moraju razvijati vlastitu životnu filozofiju, koja se ne temelji na kopiranju zapadne demokracije nego na Kuranu i islamskoj tradiciji. Samo je na taj način moguće da se muslimani širom svijeta osjećaju jednom dušom i tijelom. A to je moguće postići, analizira Izetbegović dalje, ukoliko se ostvari muslimanski odgoj, koji će biti oslobođen „perverzija“ zapadne civilizacije.

Istina, on zagovara i školovanje žena, s tim da i dalje budu nositeljice nataliteta i domaćice. Kao da je moguće školovane žene ostaviti da žive u srednjovjekovnim pogledima na svijet. Škola je uvijek vezana i uz emancipaciju, istina ponekad i uz onu pretjeranu, što se danas događa u liberalnoj Europi, koja pokušava čak dokinuti spolove preko gender teorije. Pa ipak žena se s pravom izborila za svoje mjesto u svijetu još uvijek kršćanske Europe, na što je nažalost čekala stoljećima. Taj proces će biti nezaustavljiv i u islamskom svijetu, kolikogod se pojedini teoretičari trudili za očuvanje arhaičnog pristupa položaju i vrijednosti žene. Jer žena nije samo majka i domaćica nego i sudionik u kreativnom oblikovanju svijeta.

Izetbegović upozorava na to da je problem islamskog svijeta nepismenost, ali i kriva pismenost. Misli na onu pod utjecajem zapadne civilizacije. Za njega i pismenost mora biti utemeljena na islamskim idealima. U svezi s tim kritizira dokidanje arapskog pisma u Turskoj, upućujući na to da su Japanci i pored svih izazova zadržali svoje pismo. U svakom slučaju po njemu su potrebne velike korekcije Atatürkove politike.

Ako se analizira politička karijera Erdogana u Turskoj, ne može se oteti dojmu da je dobrim djelom bio vođen istim mislima. Istina nije još dokinuo latinicu niti uveo arapski jezik, ali je zato počeo s mnogim drugim promjenama u odnosu na civilnu Atatürkovu Tursku.

Prvo s čime se Erdogan obračunavao bila je vojska, koju je vrlo lukavo i sustavno podrivao. A ona je bila i ostala garancija civilnog društva u Turskoj. Danas, kad je nakon još uvijek nerazjašnjenog pokušaja vojnog udara, krenuo i u obračun s civilnim društvom, zatvarajući i izbacujući s posla desetke tisuća ljudi, postaje jasno u kom pravcu želi krenuti. Povratak islamskoj tradiciji je na svakom koraku uočljiv, kao i pokušaj odstranjenja svega onoga što miriše na zapadni oblik demokracije.

Slijedeći koraci, ukoliko prođe njegova ideja na referendumu, će ići u pravcu stvaranja jakog islamskog društva s islamskom vlašću. O takvom društvu sanjari u Islamskoj deklaraciji i Alija Izetbegović, naivno vjerujući da je tehnološki napredak moguć s vladavinom političkog islama. Koliko se radi o utopiji, osjeća turski narod već zadnje dvije godine na svojim leđima. Gubici od nekoliko desetaka milijardi dolara, bit će ove godine još daleko veći. Jer teško je zamisliti nekog od Europljana da će ove godine krenuti na odmor u Tursku, nakon Erdoganovih izjava o europskim nacistima i onima koji neće biti sigurni niti na ulicama vlastitih gradova.

Ako izostanu ti „europski, dekadentni i nacistički građani“, Turska će bankrotirati. Jer i dosadašnje idealizirano stanje turske privrede je u usporedbi s europskim ekonomijama jako bijedno. Najbolje upućuje na to činjenica da ta „banana republika“ Nizozemska, kako u svom izljevu bijesa kaže Erdogan, sa svoji 17 milijuna stanovnika ima gotovo istu bruto zaradu kao Turska sa svojih osamdesetak milijuna.

Sve kad bi se turska ekonomija razvijala s privrednim rastom od 7% trebalo bi joj nekoliko desetljeća da dostigne standard današnje Nizozemske. Na koncu Europljani ne hrle u Tursku po zaradu, nego Turci u Europu. Ukoliko Erdogan doista nastavi s politikom vrijeđanja europskih političara i naroda, mogli bi mu se vrlo brzo raspasti snovi o tome da bude veliki sultan, na što upućuje i njegova rezidencija koja je nekoliko puta veća od one Angele Merkel, kancelarke bogate Njemačke.

Američko angažiranje s Kurdima u Siriji oko osvajanja Rakke, sjedišta ISIL-a, govori o tome da je Zapad prozreo njegov plan osvajanja pograničnog područja uz tursku granicu, kako bi spriječio povezivanja Kurda u Turskoj i Siriji, a time i stvaranja vrlo velikog kompaktnog kurdskog prosta unutar Turske, Iraka i Sirije.

S mnogobrojnim protivnicima, Kurdima, koje sustavno zlostavlja i progoni, jer nisu htjeli biti samo turski muslimani, dio svjetske muslimanske zajednice (umma), s liberalnim Turcima, koji neće lako odustati od Ataturkove civilne države, te s povelikim postotkom onih koji su islamski još radikalniji od njega, mogao bi Erdogan strovaliti Tursku u krvavi građanski rat, u kojem ne bi bilo pobjednika.

U tom slučaju ne samo da bi stradao turski i kurdski narod, nego i Europa bi se našla pred velikim valom izbjeglica. Dodaju li se k tomu i oni iz nesigurnih arapskih područja, te gladni iz Azije i Afrike, brojka bi se mogla kretati u desecima milijuna. Uzevši sve to u obzir, kao i ogromnu muslimansku dijasporu u Europi, europski političari bi trebali biti jako zabrinuti, ali i puno hrabriji u sučeljavanju s Erdoganom.

Da je Trump rekao o Europi ono što govori Erdogan, svi bi europski političari vrištali. Teško je razumjeti zašto se na Erdoganove ogavne i opasne izjave tako mlako reagira. To bi moglo biti za njega samo ohrabrenje da se dalje i dalje ponaša kao slon u porculanskoj radnji.

Dnevnik.ba

_________________
sklon'se bona Zineta sa penđera, vidiš da te vlasi oćima kurišu
slika


Vrh
   
 
 Naslov: Re: fra. Luka Marković
PostPostano: 26 ožu 2017, 13:27 
Online
Avatar

Pridružen/a: 02 kol 2012, 10:47
Postovi: 35589
Lokacija: Ulica Nemanje Bilbije 99
Studirao teologiju u Ljubljani, sve jasno zašto ima normalan pogled na Europu i BiH.

_________________
mostarski europski


Vrh
   
 
 Naslov: Re: fra. Luka Marković
PostPostano: 25 lis 2018, 19:25 
Online
Avatar

Pridružen/a: 24 ruj 2009, 10:09
Postovi: 24534
Lokacija: Heartbreak Hotel
Odlična kolumna fra Luke zbog koje sam htio otvoriti novu temu ali sam se obradovao kada sam vidio da već postoji.




Citat:
FRA LUKA MARKOVIĆ: Vrijeme je za gandijevski otpor


U kolumni „Vrijeme je za otrježnjenje“ sam jasno rekao kako niti u snu ne bih mogao dati glas Željku Komšiću, čovjeku koji na jedan mafijaški način, iz čistih financijskih razloga, oduzima hrvatskom narodu ono na što ima pravo; oduzima mu pravo biranja vlastitih političkih predstavnika.

Već se ta šteta pokazala u tome, kako sam upozorio, što se Hrvati grupiraju iz straha oko jedne stranke i jednog čovjeka uništavajući pluralizam mišljenja i odabira pravog kandidata, što je nužnost svake prave parlamentarne demokracije.
Krajnje je vrijeme da Hrvati aktivno pokažu da ne prihvaćaju poniženje i nadglasavanje.
A za tako nešto ima puno mehanizama.

Kao prvo treba po županijama s hrvatskom većinom odstraniti dosadašnje profitere i nesposobne, napraviti vlade nacionalnog spasa, koje će znati raditi za dobro svog naroda, ali i isto tako imati hrabrosti stati zajedno s drugima u obranu hrvatskih interesa u BiH.

Ostavimo po strani to koliko je tko dobio glasova. Ta dobro znamo kako se do glasova dolazilo.

Drugo treba jasno definirati hrvatske interese na razini države. Entitet diskontinuiteta ili nepovezana hrvatska federalna jedinica, uz dobru županijsku vlast, su jedino što može zaustaviti odlazak hrvatskog naroda.

Srbi i Bošnjaci ne smiju imati ništa, što bi Hrvatima bilo uskraćeno.

Tu se ne treba puno obazirati na američke izjave. Zar se nismo do sada u povijesti naslušali i nagledali glupe američke politike, od rata u Iraku i Afganistanu, pa do podupiranja vrlo upitnih grupacija u Siriji?

Ako se budemo ravnali prema izjavama američke diplomacije i Angele Merkel, čiju politiku njemački narod jasno odbacuje, završit ćemo jadno.

Treće što je vrlo važno jest angažiranje svih hrvatskih intelektualaca i Crkve da se ozbiljno počnu zauzimati za svoj narod, ostavljajući po strani politička razilaženja.

Jer pet je do dvanaest.

Bošnjaci koji podupiru Komšića to dobro znaju. Oni igraju na vrijeme. Ne trebaju dugo čekati i Hrvata u BiH neće biti. Ili biti će ih toliko da ih se može svesti na beznačajnu nacionalnu manjinu.

A tada niti HDZ neće moći vladati u županijama. Dobro uhljebljeni i politički nezainteresirani funkcionerčići će se preseliti u Hrvatsku. Ostat će nam samo sjećanje na to da smo nekada živjeli u Hercegovini, Posavini i Bosni.

Statistički podaci koje biskupije imaju upućuju upravo na to. I pored oštre kritike upućene Čoviću u prošloj kolumni, spreman sam podržati njega i reformirani HDZ, ali bez uhljebljenih nesposobnjakovića.

Utoliko podržavam njegove izjave da nema formiranja vlasti na državnoj razini dok se Hrvatima ne osigura ravnopravnost, i to ista ona koju uživaju Bošnjaci i Srbi.

Priče američke veleposlanice se ne smiju uzimati ozbiljno. Hrvati imaju pravo svim mirnim sredstvima tražiti svoja prava.


A Erdogan ne želi građansku državu. Dobro to zna i Komšić. Zato želi zgrnuti nešto novca kako bi se kao i mnogi drugi mrzitelji hrvatstva jednog dana skućio u Hrvatskoj.

Ima ih tamo iz BiH puno. I dobro im ide.

A što će biti s hrvatskom sirotinjom koja bi željela ostati u svom zavičaju? Hoće li potražiti utočište u Njemačkoj?

Ta niti u Hrvatskoj nisu siromasi dobrodošli. Da se to ne bi dogodilo, potrebno je hrvatsko zajedništvo, hrabrost i svaki legalni otpor protiv onih koji žele da nas u BiH nestane.

Zato svaki onaj tko uđe u bilo kakvo koaliranje na razini države dok se ne riješi hrvatsko izborno pitanje ne može više govoriti da mu je stalo do hrvatskih interesa.


Zbog duljine sam iznio samo najvažnije dijelove. Cijela kolumna na linku ispod

http://hms.ba/fra-luka-markovic-vrijeme ... 2_bGeSP5G0

_________________
"Uzalud vam sav tisak i sve radio postaje, našim srcima nikad nećete ovladati", nadbiskup Alojzije Stepinac, Zagreb, 1942.


Vrh
   
 
 Naslov: Re: fra. Luka Marković
PostPostano: 25 lis 2018, 21:06 
Offline

Pridružen/a: 03 sij 2012, 23:08
Postovi: 4974
odličan tekst, svaka na mjestu, ovakvih ljudi nam treba.


Vrh
   
 
Prikaži postove “stare”:  Redanje  
Započni novu temu Odgovori  [ 6 post(ov)a ] 

Vremenska zona: UTC + 01:00


Online

Trenutno korisnika/ca: crni_bombarder, daramo, iprodano, Naša Kvačica, nesorta, Tomba17 i 289 gostiju.


Ne možeš započinjati nove teme.
Ne možeš odgovarati na postove.
Ne možeš uređivati svoje postove.
Ne možeš izbrisati svoje postove.
Ne možeš postati privitke.

Forum(o)Bir:  
Powered by phpBB © 2000, 2002, 2005, 2007 phpBB Group
Facebook 2011 By Damien Keitel
Template made by DEVPPL - HR (CRO) by Ančica Sečan
phpBB SEO