BH Muslimani/Bošnjaci – turska nacionalna manjina u BIH

Piše : Đuro Vidmarović, Hrvatski pisac i istoričar (tekst objavljen 2014)

Bosanski nogometaš Edin Džeko pozvao svoju maticu zemlju Tursku da navija za BiH !

Na svemrežju se često vode žučne diskusije oko efemernih problema, ali često se ondje otvaraju i vrlo važna pitanja i na njih nude odgovori. Jedno od takvih zbilo se na „facebooku” (ne znam kako se to kaže hrvatski, možda: osobna bilježnica ili osobni dnevnik-spomenar na svemrežju? – skraćeno OBS!) koji ima naziv „Blago Zadro”. Riječ je o osobi ili grupi ljudi iz Vukovara, gdje je ratovao i poginuo legendarni vojni zapovjednik obrane grada, Blago Zadro.



Dana 8. lipnja 2014. jedan od portala (kako se pak to prevodi? – možda kao „dnevne novine na svemrežju” ili „dnevni zapisi na svemrežju”: DNS?) prenio je zanimljivu parbu oko etničke pripadnosti BH muslimana, koji su se 1993.odlučili za novi etnonim Bošnjaci, a među kojima postoje i oni koji se osjećaju pripadnicima turske nacionalne manjine u Bosni i Hercegovini.

Posjetitelji facebook profila Blago Zadro nisu najbolje prihvatili video poziv Edina Džeke u kojem poziva Tursku da navija za BiH. Nogometaš Džeko nije ni slutio kako će njegovo obraćanje Turskoj izazvati žučnu raspravu koja je, kako to obično biva, otvorila rane iz devedesetih, pa se tako jedna sportska priča razvila u priču o krivnji, ratnim zločinima i izazvala veliku debati Bošnjaka, Hrvata i Srba iz BiH!”

Drugi vlasnik facebook stranice koji se krije iza pseudonima „Marija Voli Vukovar” napisao je sljedeće:

„Može li mi itko normalan objasniti, kako je moguće da se tzv. Bošnjaci, tretiraju drugačije od Srba? Znači ubili su 105.1 hrvatskog civila, od toga 121 malodobno dijete, danas je i sama godišnjica ubojstva nekolicine hrvatske djece, imali su 323 logora za Hrvate, najgori je onaj u Jablanici, jer su se tu mučila djeca.
Također su zabili nam nož u leđa i surađivali sa Srbima, poznata je široj javnosti, operacija Neretva, znači Srbi kolju Muslimane, a oni umjesto da idu s Hrvatima, pridružuju se Srbima i kreću u proboj prema moru, i naravno na HVO.
Poznata je također izjava Izetbegovića, kada su srbi napali selo Ravno, ‘OVO NIJE NAŠ RAT’, i ništa manje bitna izjava ‘NAS ĆE BRANITI JNA’.
Da ne spominjem 400 000 muslimana, izbjeglica koji su bili u Hrvatskoj, i dan danas su tu neki. Hrvatska vojska im je dala oružje, a oni su tim oružjem ubijali Hrvate. Spasili smo ih od nove Srebrenice, a dobili opet nož u leđa.
Vjerujem duboko da su za neznanje naše nacije i kratku pamet, krivi isključivo mediji, pa tek onda vlada, a na kraju nezainteresiranost same nacije. Nisu vam Muslimani nikakvo cvijeće, niti braća, mrze nas više nego Srbe, ali to je hrvatskome prosječnom ”genijalcu” teško objasniti. Kažu ‘zavadila’ nas UDBA, pa i da je, to je prošlo svršeno vrijeme, od toga se više ne živi, i moramo gledati što nam se događa u sadašnjosti”.

Na istom portalu pronašao sam fotografiju „Hrvatskog doma” u nekom mjestu, očito u BiH, „ukrašenog” zastavama države Bosne i Hercegovine i Republike Turske.



Političke parbe

Mladi je nogometaš Edin Džeko potegnuo neugodnu lavinu komentara koji su poprimili oblik povijesnih i političkih parbi. A on je samo iskreno iskazao ono što osjeća: ne osjeća se Bošnjakom već pripadnikom turske nacionalne manjine u BiH i zbog toga je prirodno što matičnu zemlju svoje manjine poziva da navija za nogometnu reprezentaciju države u kojoj živi i igra nogomet. Jednako bi bilo da npr. gradišćanski Hrvata kaoreprezentativac Austrije pozove Hrvatsku kao matičnu zemlju svoga naroda da navija za reprezentaciju Republike Austrije.

Gdje se onda pojavio nesporazum? Oko etnonima. Zbog službenog stava političke elite Edinovih sunarodnjaka bilo je za očekivati da on – kao Bošnjak – ne učini to što je učinio, već da to učini privatno i bez nazočnosti novinara i javnosti. Problem je u etničkoj samobitnosti, historijskoj svijesti i oblicima rodoljublja bosansko-hercegovačkih Muslimana koji su se 1993. prozvali Bošnjacima.

Budući su Bošnjaci povijesno čedo otomanske okupacije i zbog toga se njihova samosvijest temelji ponajprije na islamu, a zatim na povijesti te okupacije u BiH, oni Tursku i dalje doživljavaju sasvim drukčije od Srba i Hrvata. Stoga vrijeme Osmanlijske najezde, zaposjedanja naših zemlja i uništavanje naših država za njih nije vrijeme okupacije i krvavog nasilja, etničkog čišćenja, istrebljenja, zarobljavanja i protjerivanja, gaženja svih ljudskih prava kaoi politički, juridički i vjerski ozakonjene diskriminacije ne-turskog pučanstva, odnosno kršćanske raje, već vrijeme sreće, napretka, sklada, mirne multietničnosti i multikonfesionalnosti i prosperiteta.

Današnju Tursku, bez obzira na njezinu agresivnu povijest, rečeni Edin doživljava kao zemlju svoga matičnog naroda. To je dokaz kako etničko podrijetlo za njega nije bitno, već je bitna pripadnost islamu koji je došao iz Turske i turskom etničko-civilizacijskom krugu.

Nije na odmet kazati riječ-dvije o tematici koju je potaknuo mladi nogometaš Iz BiH, Edin Džeko, pripadnik turske nacionalne manjine u BiH. Bosna i Hercegovina su u 19. stoljeću bile najnemirnije pokrajine Osmanskog carstva. U njima su često izbijale pobune i ustanci. Godine 1875. izbio je ustanak hrvatskih seljaka u Hercegovini. Ubrzo se pobunilo i srpsko pučanstvo istočne Hercegovine, a potom se ustanak proširio diljem Bosne. Bosanski su franjevci vodili samostanske ljetopise u kojima su bilježili najvažnije događaje iz prošlosti, ali i svoga doba. Ovo je ulomak iz «Godišnjaka fra Jake Baltića» u kome se govori o bosansko-hercegovačkoj buni:

«Uzrok bune nije drugi nego veliki danjak turski, kog nije moguće izdati ni živiti, osobito seljaku. I najpošteniji ljudi tužili su se ovako: ‘Sto nam puta dojde miso u glavu da skočimo u vodu. Sve radimo i potrsimo se radeći, a opet nejmamo ništa, sve nam Turćinoduze…’ Zato narod prihvati se sikire i vile, volide od puške i jatagana turskog gnuti, negoli od glada. Narod bosanski od naravi miran i za jedno čudo strpljiv, skrajno siromaštvo trpi, progonstva i nepravde, ali kad se zidu pritira, najedanput bukne.»

Ustanak je privukao pažnju susjednih država i velikih sila. Stoga događaje i ratove u svezi bosansko-hercegovačkog ustanka nazivamo velikom istočnom krizom. Bečki je Dvor već otprije imao plan da pomogne oslobođenje Bosne i Hercegovine, a potom ih podvrgne pod svoju vlast. Srbija i Crna Gora – još uvijek pod vrhovnom osmanskom vlašću – smatrale su da je došao čas da se potpuno oslobode sultanove vlasti, a uz to i prošire.

Srbija je namjeravala pripojiti cijelu Bosnu, dok je Crnoj Gori bio cilj Hercegovina. Godine 1876. Srbija i Crna Gora objavile su rat Turskoj. U taj rat se je ubrzo uključila Rusija. Nakon što su Rusi pobijedili Turke, prisilili su ih na potpisivanje mira u San Stefanu u Bugarskoj 1878. Uvjeti mira bili su porazni za Tursku, a Rusiji su osiguravali potpun utjecaj na Balkanu.

Protiv naglog porasta utjecaja Rusije u tom području najviše su se borile upravo Austro-Ugarska i Velika Britanija. Njemačka i Austro-Ugarska bile su zabrinute naglim porastom panslavizma pod utjecajem snažne Rusije, što je moglo ugroziti položaj Habsburgovaca. Velika Britanija i Francuska s nelagodom su gledale prema širenju ruskog utjecaja na jug, gdje su ove dvije zemlje imale svoje interese: Francuska u Egiptu, a Britanija u Palestini. Stoga su Velika Britanija i Austro-Ugarska zajednički zatražile održavanje Berlinskog kongresa.

Prisiljena međunarodnim pritiskom, Rusija je morala popustiti, a i San-Stefanski mirovni ugovor je poništen, dok su pregovori o teritorijalnom uređenju Balkana krenuli iznova. Kako Njemačka praktično nije morala štititi vlastite interese na Balkanu, pri tim je pregovorima kancelar Bismarck mogao nastupiti kao “relativno neutralan” (poznata je uostalom Bismarkova izjava da Balkan “nije vrijedan ni malog prsta ili kostiju jednog pomeranskog panzir-grenadira”).

Berlinski ugovor

U pregovorima su sudjelovali samo pregovarači velikih sila, dok su predstavnici malih zemalja pokušavali utjecati na ishod posrednim putem, te su sudjelovali isključivo na onim zasjedanjima koja su ih se izravno ticala. Ishod pregovora je bio Berlinski ugovor, potpisan 13. srpnja 1878. godine. Njime je temeljito izmijenjeno ili poništeno 18 od 29 točaka San-Stefanskog sporazuma. Time su bile priznate Rumunjska, Srbija i Crna Gora kao suverene države, a Bugarska je podijeljena južni dio koji je ostao pod osmanskim suverenitetom, postao je autonomna pokrajina Istočna Rumelija, dok je na sjevernom dijelu osnovana Kneževina Bugarska.

Niz drugih turskih provincija odvojeno je od Turske i dano na upravljanje drugim državama, poput Cipra koji je dodijeljen Velikoj Britaniji, te Bosne i Hercegovine, koja je dodijeljena Austro-Ugarskoj. Srbija je znatno proširena i dobila je četiri okruga na račun Turske: niški, pirotski, toplički i vranjski, Rumunjska je dobila Dobrudžu, a Crna Gora Nikšić, Podgoricu i Bar.

Turska je morala jamčiti građanska prava svojim nemuslimanskim građanima, ostvarujući tako odredbe Organskog zakona iz 1868.

U lipnju 1878. na Berlinskom kongresu velike europske sile su dale mandat Austro-Ugarskoj da uđe s vojskom u Bosnu i Hercegovinu pod izgovorom uspostave reda i mira. Austro-ugarska vojska je na čelu s generalom Josipom Filipovićem potkraj srpnja iste godine prešla granicu. Glavne austro-ugarske snage od 9.400 vojnika brzo su prodrle kroz sjevernu Bosnu osvojivši Banju Luku, Maglaj i Jajce. Nakon bitke kod Viteza u srednjoj Bosni, u kojoj su presudno porazile vojsku bosanskih muslimana, Filipovićeve postrojbe zauzele su Sarajevo, u kojemu je pružen žestok otpor domaćeg muslimanskog stanovništva, te napredovanjem kroz Hercegovinu i Novopazarski sandžak zauzele cijelu Bosnu i Hercegovinu.

Nakon tri mjeseca borbi, Austro-Ugarske je uspostavila vojnu okupaciju na čitavom prostoru Bosanskog pašaluka, uključujući i Sandžak. Zbog dogovora na Berlinskom kongresu o zadržavanju vrhovne sultanove vlasti, ali i zbog dualističkog ustroja Monarhije, Bosna i Hercegovina nije pripojena ni austrijskom ni ugarskom dijelu, nego je nad njom uspostavljena zajednička vlast, kondominij. Nova vlast je pretvorila Bosnu i Hercegovinu u protektorat. U Sarajevo, Tuzlu, Banja Luku i Mostar poslani su stručnjaci uglavnom iz Hrvatske, Češke, Poljske, Slovenije i drugih slavenskih zemalja, koji su znali jezik. Na čelu svega bio je hrvatski general u austrijskoj vojsci Josip Filipović, ali je uskoro smijenjen po nalogu iz Budimpešte, a Bosna i Hercegovina je podijeljena između Austrije i Ugarske kao kondominij.

Mladoturska revolucija

Od 1878. do 1918. godine traje austrijska uprava u Bosni i Hercegovini. Tijekom toga perioda, najznačajni procesi koji su oblikovali društvo bili su: ponovno uključivanje Bosne i Hercegovine u kulturni i politički prostor Europe (od 1878. BiH i njeni narodi su dio europskog poretka, i njena sudbina je povezana s europskim ideologijama, sukobima i geopolitičkim planovima) i konačna kristalizacija bosanskohercegovačkih Hrvata i Srba od etničko-vjerskih u moderne političke subjekte, ili od naroda u nacije, integrirane u nacionalni korpus zajedno sa svojim sunarodnjacima izvan BiH

Bosanskohercegovački muslimani, koji su teško primili odvajanje od Osmanskog Carstva, i prvi puta se našli pod vlašću stranog, kršćanskog i zapadnog imperija, reagirali su dvojako: jedan dio (po nekim procjenama, od 100.000 do 200.000 ljudi) se iselio u Tursku, a drugi su nevoljko prihvatili austrijsku vlast, i pokušali se prilagoditi, bilo inzistiranjem na održanju zatečenog stanja (većina muslimanskog plemstva), bilo modernizacijom u zapadnom stilu.

Srpanj 1908. je donio Mladotursku revoluciju. Intelektualci i časnici iz pobunjeničkih redova natjerali su sultana da opet uspostavi Ustav iz 1876. te sazove Parlament. Sazivanje je značilo i biranje i pozivanje zastupnika iz svih krajeva, što je uključivalo i BiH, jer je ona formalno bila dio turskog teritorija. Čim su vlasti u Beču doznale da su muslimani i pravoslavci iz BiH stvarno odlučili birati zastupnike koje bi poslali u Carigrad, čime bi ugrozile pripadnost BiH Austro-Ugarskoj i potvrdile njenu pripadnost Turskoj, hitno su donijele dekret kojim su pripojile Bosnu i Hercegovinu. Dekret su objavile 6. listopada 1908. godine.

Nova austrougarska vlast naseljava u BiH i druge narode, poglavito Slavene poput Čeha, Ukrajinaca, Slovenaca i Poljaka, te Nijemce koji dolaze kao stručnjaci za otvaranje rudnika, izgradnju željeznica i cesta. U 40 godina nova je vlast znatno gospodarski podigla BiH, ali nije riješila agrarno pitanje, jer se bojala oduzeti zemlju muslimanskom plemstvu na koje se oslanjala.

Potkraj 19. st. počinju u BiH politička okupljanja na vjerskoj, a to ovdje znači i na nacionalnoj, osnovi. Muslimani i grkoistočni Srbi se bore za svoju crkvenu i školsku autonomiju, a Katolička crkva 1882. dobiva Vrhbosansku nadbiskupiju sa sjedištem u Sarajevu. Bosansko-hercegovački Srbi sve se vise povezuju sa Srbima iz Srbije i Vojvodine, a tamošnji Hrvati s Hrvatima iz Hrvatske (Dalmacije i Slavonije).

Habsburgovci izmišljaju „bosansku naciju”

U želji da BiH što vise izolira od utjecaja iz Zagreba i Beograda austrougarski upravitelj u BiH, mađarski povjesničar Benjamin Kallay(mađ. KállayBéni ili Benjamin von Kállay), (Pešta, 22. prosinca 1839.- Beč, 13. srpnja 1903.), nameće bosansko ime za jezik i pokušava ustrojiti i novu, bosansku naciju. On odobrava muslimanskim intelektualcima izdavanje lista „Bošnjak” (1891.) koji izlazi pod geslom: „Od Trebinja do Brodskijeh vrata, nije bilo Srba ni Hrvata!”

Dakle, pokušalo se od već formirane hrvatske i srpske nacije stvoriti zajedno s muslimanima jednu novu – bošnjačku naciju. Taj ahistorijski pokušaj nije uspio, a navodimo ga zato sto se na sličnim načelima pokušava i sada (1998.) negirati Hrvatima i Srbima u BiH nacionalna pripadnost.

U BiH je Bečki Dvor agresivnim nastupom zabranio inkorporiranje tamošnjeg muslimanskog življa u njihove naravne etnose: Hrvata i Srbe, i odlučio se na stvaranje nove bošnjačke etnije. Time je onemogućeno postojanje Hrvata muslimanske vjere, osim onih u Turskoj Hrvatskoj koji su sačuvali hrvatsku historijsku svijest.

Nakon zaposjedanja BiH djelatnici bivše turske vlasti, njihovi uglednici i hijerarhija preseljava se u Tursku.

Muslimani u BiH u vrijeme prve Jugoslavije

Nakon raspada KuK Monarhije i stvaranja Kraljevine SHS pod vlašću srpske dinastije i političke elite opterećene velikosrpskim programom, dio preostalih muslimanskih uglednika bježi u Tursku, a oni koji su odlučili ostati vežu se u manjini uz Srbe, odnosno Hrvate, dok većina ostaje neutralna, bez etnonima. Njihova politička stranka zvala se Jugoslavenska muslimanska organizacija. (Jugoslavenska muslimanska organizacija (JMO) nastaje ujedinjenjem muslimanskih lokalnih političkih organizacija u veljači 1919. godine.

Imala je i svoj političko-informativni list – „Vrijeme”. Prvi predsjednik JMO bio je tuzlanski muftija hadži hafiz Ibrahim Maglajlić, a JMO je na izborima za Ustavotvornu skupštinu Kraljevine SHS raspisanim u studenom 1920. U BiH osvojila najveći broj glasova i 24 mandata. Njen najistaknutiji član zapravo je sve vrijeme bio dr. Mehmed Spaho, a uz njega istaknuti su još dr. Halid-beg Hrasnica, dr. Hamdija Karamehmedović, Osman Vilović i Sakib Korkut.

Spaho nakon sporazuma sa radikalsko-demokratskom vladom u ožujku 1921., dobiva novi ministarski resor – industrije i trgovine. JMO je ovim sporazumom izborila član 135. u Ustavu Kraljevine SHS, koji je u povijesti prepoznat kao “turski paragraf”, a kojim se, zapravo, određuje da BiH tada “ostaje u postojećim granicama”. Tijekom 1923. JMO se raspada na dva krila, Mehmed Spaho ostaje u jednom (JMO), a Ibrahim Maglajlić u drugom (JMNO). Mehmed Spaho (1883.-1939.) bio je žestoki protivnik Sporazuma Cvetković – Maček o formiranju Banovine Hrvatske.

Među bosansko-hercegovačkim muslimanima bilo je između dva svjetska rata različitih tendencija glede nacionalnog izjašnjavanja. Veća skupina se izjašnjavala Srbima, malo manja skupina političkih vođa, s Hakijom Hadžićem na čelu, izjašnjavala se Hrvatima, a muslimanski kler, uz koji je vjerojatno pristajala većina vjerničke populacije, najradije je ostajao neutralan, neopredijeljen.

Iznimka je bio brat čelnika Jugoslavenske muslimanske organizacije, Mehmeda Spahe Fehim koji je bio Reis ul-ulema od 1938. do 1942. i koji se izjašnjavao Hrvatom. Kroz kulturno društvo Narodna uzdanica Fehim Spaho utjecao je na mnoge muslimanske obrazovanije krugove da se osjećaju Hrvatima. No postojalo je i Srbima naklonjeno društvo Gajret.

Muslimani u BiH za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske

Budući da su ustaški čelnici bili sljedbenici ideologije koja je bosansko-hercegovačke muslimane držala najhrvatskijim dijelom hrvatstva, a Bosnu i Hercegovinu prirodnim sastavnim dijelom nezavisne hrvatske države, muslimane nije smetalo takvo njihovo uzdizanje, što se pokazalo i u prigodi uspostave NDH. Hrvatsko muslimansko društvo u Zagrebu na svojoj svečanoj sjednici srdačno je pozdravilo uspostavu hrvatske države u čijem sastavu je bila Bosna i Hercegovina.

Pavelić je pokazao svoju trajnu naklonost muslimanima i u prigodi imenovanja najviših državnih dužnosnika, kad je potpredsjednikom vlade imenovao dr. Osmana Kulenovića. Na dužnosti ga je zamijenio 7. studenog 1941. njegov brat Džafer-beg. Ujedno je 30. travnja objavio odredbu o preseljenju potpredsjedništva u Banja Luku, kamo se Kulenović preselio već 4. svibnja.

U prigodi primanja zagrebačkoga muftije Ismeta ef. Muftića 23. travnja 1941. Pavelić je izrazio nadu da će se svi muslimani iz hrvatskih zemalja naći na okupu u nezavisnoj hrvatskoj državi. Pri tom je mislio i na Sandžak. U razgovoru s Ribbentropom 6. lipnja 1941. Pavelić je izrazio uvjerenje da s muslimanima neće biti problema. Ne treba također smetnuti s uma da su politički predstavnici muslimana, okupljeni prije rata u Jugoslavenskoj muslimanskoj organizaciji, većinom izrazili lojalnost NDH i njegovu poglavniku.


Meštrovićev „Umjetnički paviljon” pretvoren u Džamiju


Jedan od njih, Hakija Hadžić, bio je imenovan ustaškim povjerenikom za Bosnu i Hercegovinu. No ustaška se vlast sporo uspostavljala u Bosni i Hercegovini, a poneg¬dje se nije nikad uspjela ni uspostaviti, osobito u dijelovima pod kontrolom Talijana. Upravo su talijansko-njemačke igre oko dodjele Bosne povećava¬le strah hrvatskih vlasti da bi Bosna i Hercegovina mogle biti istrgnute iz hrvatske države, što se smatralo vrlo pogubnim.

Stoga su se hrvatske vlasti u Zagrebu žurile što prije poslati u Sarajevo postrojbu od kojih 1000 ljudi, što su i učinile 20. travnja 1941. Po dolasku u Sarajevo, pročitan je proglas vojskovođe S. Kvaternika u kojem se vrlo naklono govori o muslimanima. Usprkos svim poteškoćama hrvatske su vlasti do lipnja 1941. uspostavile velike župe, na čelu kojih su u Bosni i Hercegovini bili najčešće muslimani.

Najviši vjerski autoritet muslimana bio je jeruzalemski veliki muftija Muhamed Emin El-Huseini. Tijekom Drugog svjetskog rata priklonio se Hitleru, nadajući se da će s njim, nakon pobjede, onemogućiti cionističku židovsku ekspanziju u Palestini koja je težila obnovi svoje nacionalne države. Ta katastrofalno loša procjena nanijela je nenadoknadivu štetu političkim težnjama palestinskih Arapa.

Tijekom Drugog svjetskog rata sarajevska ulema iznimno je cijenila El-Huseinija te je pratila njegovu međunarodnu aktivnosti. Reis-ul-ulema F. Spaho napisao mu je pismo podrške prilikom sretnoga bijega iz Perzije u Italiju. Kada se preselio u Berlin, izmijenili su čestitke za Bajram. Sredinom siječnja 1942. EI-Huseini je u pismu zahvale Spahi naglasio da se moli za sve muslimane da ih “spasi od njihovog najvećeg neprijatelja Engleza”, te da se nada prilici da uzmogne osobno upoznati vjerskog poglavara muslimana u BiH.

El-Huseini je “hrvatskim muslimanima” poželio “svaku sreću i napredak u njihovoj domovini”. Fotografija prikazuje Muftiju kako pozdravlja formiranu vojnu postrojbu oružanih snaga NDH, sastavljenu od muslimana iz BiH, nazvanu „Handžar-divizija”.



El-Huseini je za muslimane u BiH kazao da imaju odlike predstraže islama: “Vi ste spona između Istoka i Zapada, zato je i vaša uloga velika. Vi ste predstraža islama u – Europi. Radi toga islamski svijet gaji najiskrenije i najživlje naklonosti prema hrvatskim muslimanima.” U nizu drugih prilika El-Huseini je nastojao uvjeriti bosanskohercegovačke muslimane da islamski svijet shvaća “njihovu veliku povijesnu ulogu” i da će njihova povijest krenuti uzlaznom putanjom.

Više puta je izjavio da je NDH dobro rješenje za muslimane. Za Hrvatski narod izjavio je 1942.: “Radujem se što su se hrvatski muslimani konačno našli u svojoj vlastitoj nezavisnoj Državi Hrvatskoj ( … ), da su jednakopravni, da uživaju sva prava i da su njihovi životni probitci u najvišoj mjeri zaštićeni.”


Džaferbeg Kulenović i muslimanski uglednici 1941. prisežu

Slavko Kvaternik je dan poslije proglašenja NDH uputio proglas Muslimanima, „najkorjenitijem i najplemenitijem dijelu velikog i junačkog hrvatskog naroda”. Mile Budak je u govoru u Slavonskom Brodu tvrdio kako nema više „Turaka” – „to je najčišća hrvatska krv”, “nema više kaura, to je isto tako najčišća hrvatska krv. Treba složnog razumijevanja, treba složnog rada i neizmjerne političke vjere u katolika i muslimana”.

Muslimani iz BiH u vrijeme komunističke Jugoslavije

Nakon Drugog svjetskog rata i stvaranja komunističke Jugoslavije, odlučeno je (netko?, kažu Tito?) da se muslimanskom pučanstvu (samo u Bosni i Hercegovini kao tampon-Republici), oktroira pseudo-etnonim Muslimani, dakle, po židovskom modelu. Naime, kod Židova imamo dvojstvo koje se iskazuje velikim, ili malim početnim slovom: veliko Ž označava etnonim, dok je malo oznaka konfesije, pa onda imamo Židove i židove. Isti su, dakle, princip komunisti primijenili u BiH: Muslimani i muslimani. Najvjerojatnije je idejni začetnik ovakvog rješenja bio Moša Pijade.

Bez obzira na nelagodno dvojstvo malog i velikog sloma „M”, ovo je rješenje omogućilo muslimanskoj populaciji u BiH da se konstituira kao poseban etnički entitet, odnosno da prijeđe put od turske manjine kojoj pripada, preko neopredijeljenosti, do vlastitog etnonima, pa makar neadekvatnog naziva. Dio BH muslimana i dalje se smatrao Srbima, odnosno Hrvatima, ali je značajan dio prihvatio nadetničko ime Jugoslaveni. Npr. veliki Mehmedalija Mak Dizdar (1917.- 1971.) smatrao se hrvatskim pjesnikom iz Bosne i Hercegovine. S druge strane veliki Meša Selimović(1910.-1982.) smatrao se srbijanskim piscem.

Raspad SFRJ donio je BH Muslimanima, pored ljudskih žrtava, mogućnost da odrede svoj željeni etnonim i da se konstituiraju kao nacija jer su postali suveren narod u dijelu Dejtonske BiH. Godine 1990. Na politički vrh izbila su dva muslimanska lidera: gospodarstvenik Fikret Abdić (29. rujna 1939. u Donjoj Vidovskoj u zapadnoj Bosni), podrijetlom Hrvata i vjersko-politički fanatik Alija Izetbegović, podrijetlom Srbin. I ostao je do kraja života nesklon Hrvatima.

Fikret Abdić je dobio 1990. najviše glasova biračkog tijela na izborima za Predsjedništvo BiH. Na iznenađenje mnogih, umjesto da prihvati najvišu političku funkciju, od se te funkcije odriče u korist Alije Izetbegovića (Bosanski Šamac, 8. kolovoza 1925.-9. listopada 2003.).

Portal bh muslimanske dijaspore se pita ...

jel bio neki referendum ? koji ti je uzorak ? sto je babi milo, to joj se i snilo ...

Uzorak je veliki ...

Muslimanski magazin danasnjice, na fotografiji inace autohtoni Bošnjak



Muslimanska djeca u Turskim narodnim nošnjama na kolektivnom obrezivanju u Sarajevu





Svi ste vi Turci ...

Nismo, ima nas i kojima ma se sve ovo duboko gadi.

Nikakvih problema s Turcima nemam, naprotiv: veoma radisan narod i uglavnom su oni koje sam uspio upoznati manje vise okej, i uopste nije frka imati prijateljske odnose, ipak ta zemlja pomaze BiH na razne nacine, ali ovo vec prelazi granice dobrog ukusa. Pretjeruju vise nego Srbi s Rusima (iako je pokrice za turcenje malo vece nego za tu nelogicnu rusofiliju jer Rusi na Balkanu nikad nisu vladali). No dobro, tako je kad si mala kita na posranom Balkanu, hvatas ze sa svaku slamku da se malo ufuras.

Pa prvo promjeni ime ako ti se gadi.
Navedi mi samo jednu vasu "bošnjacku" tradicionalnu osobenost koja nema veze za Turskom. Jednu?

Turci će kroz par decenija početi da izumiru (sve provincije sa fertilitetom ispod 2,1) uz demografsku eksploziju kurdske manjine na jugoistoku.
Doseljavanje Bošnjaka i Albanaca bi donekle ublažilo negativne trendove u Anadoliji.

Nemate ni vi osim crkve nista sto vas od njih i njihove kulture razlikuje. Muzika, jela, mentalitet, cak se i po akcentu (ovi u Srbiji) blizi Turcima nego sto su to ljudi u BiH. No dobro, to je fonetika.

Nije dovoljno kod "hajvara" maknuti "h" da bi to postalo "vekovno srpsko jelo".

Razlikuje nas jezik, primjera radi, cinjenica da su Bosnjaci, kao i Srbi, skloniji onome sto se zove "gradjanski model zivljenja" (gradjanstvo 19. vijeka i ti ideali), dok su Turci patrijarhalniji, blizi su Aziji, mi smo ipak "vise Evropa".

O kakvom imenu govoris?

Vujadine, ako cemo po onome sto govori srpska mitologija, onda u Turskoj zivi koliko ono miliona Srba?

Tako da, ako neko ima odlicne predispozicije da se asimilira u tursko drustvo, onda su to braca Srbi, koji su ih btw. i doveli na Balkan (ne zaboravimo kad, zasto i kako je Sultan Murat I. presao Dardanele i na ciji poziv). ;)

U prevodu, nemate ni jednu osobenost koja vas razlikuje od Turaka.
Pitas kakvo ime? Pa tursko ime. Sva vaša imena su turska imena.
Sve vam je tursko. Sve.
Jer ste Turci.
Jedino vam je jezik ostao srpski.

E moj deder, zar ćeš mirno gledati kako majku Tursku razara kurdski karcinom iznutra.

Brzo, organizujte akciju spasavanja Turske i naseljavanja dobrih Bošnjana po prostranstvima Anadolije.

Kurdi su vecim dijelom lojalni turskoj drzavi. Da ih se malo popusti mislim da uopste nebi pravili probleme.

Izsjesce te ta mrznja. Nisu te Turci, vec braca Hrvati sutnuli iz Hrvatske.

Vidis da ti ne govorim dzaba da si kultur-rasista. Ti automatski polazis od toga da ja nosim "tursko ime", mislis naravno na arapsko ali posto si zadojenko tebi je sve to isto. Turci imaju svoja etnicka imena ali i arapska, poput svih muslimana na svijetu. Ja ne nosim ni jedno ni drugo, ali to je kultur-rasisti dzaba govoriti jer svaki kultur-rasista sve trpa u isti kosh i donosi ocjene iskljucivo kolektivno.

Taj jezik mi zovemo bosanskim, Hrvati hrvatskim. Srbi srpskim. Govorimo svi istim jezikom. A imamo tri naziva. Po tebi naravno samo Srbi imaju pravo da jezik kojim govore nazivaju svojim.

I vec sam ti rekao da vi osim crkve nemate nista. Dakle crkva i vasa krstena imena, sto opet ima veze s crkvom. Sve ostalo vam je kao kod Turaka.

Da ste ostali na našoj strani drugačije bi se rat završio, i sad bi se ti kupao na bosanskom moru u Makarskoj.
Ali svakako ste platili najveću cijenu, muslimančine ogavne.

Znači i dalje ne znaš navesti ni jednu osobenost koja vas razlikuje od Turaka?
Jednu?
Nemoj ti nas ubacivati u te vase turske price. Mi smo Turke otjerali, pobili, dzamije porušili, nema njegovanja turske tradicije sto vi i dan danas radite.




Sanski Most i tzv. Bošnjaci

Koliko ste vi Turaka pobili i dzamija porušili? Kad se već poredite sa Srbima.
To što jedemo burek ne znači da smo Turci ko što nismo Amerikanci jer koristimo kompjuter.
Daj bar jednu "bošnjačku" osobenost?
Jednu?

Bosanskom moru ?

Sve te priče mi govorimo istim jezikom ne drže vodu. Hrvati i Srbi imaju vlastiti jezik, vi nemate. Srpski i Hrvatski su jako slični ali nisu isti. Svi slavenski jezici imaju bar još jedan slavnenski jezik koji je im je jako sličan. Primjerice Ruski-Ukrajinski ili Češki-Slovački. Vi govorite uglavnom kao i Srbi s nekim elementima Hrvatskog jezika. Južni Slaveni imaju četiri zasebna jezika a to su Slovenski, Hrvatski, Srpski i Bugarski. Ostali su izmišljeni i rezultat su geopolitičkih potreba. Hrvati imaju bezbroj izvora iz srednjeg vijeka poput Bašćanske ploče ili Vinodolskog zakonika koji su dokaz naše zasebnosti. Isto vrijedi za Bugare i Srbe dok ostali imaju samo jaku maštu.

Na fotografijama inace Turski vojni orkestar, orkestar koji je pratio Osmanlije i davao im moralnu podršku u klanju, ubijanju, nabijanju na kolac, silovanju i paljenju, i takvi danas šetaju kroz vecinski muslimanske gradove bejha, a kaže mUjo da je Tvrtko bio njegov kralj, i da su ljiljani njihovi, a isti ti Turci "im ubili kralja i lijljane bacili u blato" ...

Kolektivno bolestan narod, bolesni izmiješana genetika ...

Ja pomislio prajd

Ja moram respektirati njihove osjećaje i želje (većinske, preko 51%). Oni su za mene Muslimani i Turci. To se nikad neće promijeniti.