O tim temama je dosta pisano, no čini mi se da treba dati mali sažetak, a koji je za dibiduse težak... Ovo je realnost koliko može biti, o BiH, o prošlosti

* stari izvori, njih 4-10 uglavnom su nepouzdani, što su pokazali povjesnici Živković, Budak, Ančić, Džino i drugi...

* no, može se reći da je od 10-11. st. postojala neka zemlja Bosna, koja je bila kojih 20% sadašnje BH. Onda se širila do okupacije Osmanlija, pa je nekad obuhvatila dio susjednih krajeva u Hrvatskoj, Srbiji i Crnoj Gori, no dijelovi su ostali izvan, napose Bihać, no i više

* najtočniji prikaz te stare politije je dao Noel Malcolm u knjizi koju možete skinuti s HB, a to je da je to bio "narod" koji je bio bliži Hrvatima po nekim oznakama, no najviše što možemo reći je da su to Slaveni koji su prebivali u Bosni (Humu itd.). Postojao je i srpski kulturni utjecaj, napose nakon Tvrtkova osvajanja dijela Srbije, nakon kog su dovedeni pisari iz Srbije i očuvani dio pisane kulture je kulturno posrbljen, bar dijelom

* od stanovništva, većina su bili katolici, dio pripadnici Crkve bosanske, ujecajniji nego brojniji, a na istoku pravoslavci, napose u istočnom Humu, Podrinju, vjerojatno u Semberiji i i dijelu Romanije

* što se govora i jezika tiče, to je zapadna štokavština kao u Slavoniji i jugu Dalmacije, a govornici tipičnih bosanskih govora izvan ex-Yu su Hrvati u Pečuhu. Na istoku, kao što rekoh, to su srpsko-crnogorski istočni štokavski govori

* većina je te kulture propala, no ono što se očuvalo često je od strane tendenciozne strane slavistike poklanjano Srbima, iako s glavnim spisima- npr. Hvalovim zbornikom- nisu znali što bi jer je napisan u Splitu od pisara s tipičnim hrvatskim ikavskim, pa i čakavskim crtama

* u 15. st. Turci osvajaju i od onda ide dalje. Kreće islamizacija, koje je uspješnija među katolicima jer je na njih vršen pritisak - najveći protivnici su katoličke zemlje Austrija, Španjolska, Venecija
..- dok pravoslavnih sila i nema, ili su u Carigradu pod lokotom, pa se pravoslavce manje pritišće. No i oni se islamiziraju, a napose pravoslavni Vlasi.

* u sadašnjoj BH islamiziraju se u nekoj mjeri pripadnici obje vjere, a i krstjani, kojih je onda bilo zanemarivo malo- možda nekoliko stotina. Islamizacija je bila dosta uspješna u CG, osvojenim dijelovima Hrvatske (Lika, Slavonija), dijelovima Srbije, a dalje u Mađarskoj, Albaniji itd.

* među BH Muslimanima vladaju neki mitovi, ali i mitovi o njima. Npr. Hrvati, a i Srbi, smatraju da su oni nešto "izdali". To je bizarno, budući da ljudi koji su prešli na islam, učinili su to ili zbog pritiska ili profita, i raznih drugih kombinacija. Takav je život.

No, mit je isto da su Muslimani u BH nešto skoro posve domaće. A radi se o mješavini domaćih islamiziranih, onih iz Srbije, Hrvatske, Crne Gore, Mađarske, Slovačke, Albanije, Rumunjske,..te doseljenika iz Turske, Mezopotamije...odasvud.

U zadnje je vrijeme popularna haplotipska genealogija, a ta se krivo tumači. Dakle, dvije su skupine, genetski- mitohondrijska DNK i haplotipovi Y-DNK. Budući da prva, ženska linija, nije istaživana skoro nikako, dobije se samo 50%, a to je muška linija- a što je slabo. No, i tako se vidi da su svi narodi mješavina od kojih 4-5 sastavnica, a da je neslavensko muško podrijetlo najzastupljenije među južnim Hrvatima, manje među Musimanima i još manje među Srbima.

Ukratko, I2a2 marker je najzasupljeniji, oko 50-65% među Hrvatima na otocima, Zadru i Dubrovniku, a najviše u Hercegovini s oko 75%; među Muslimanima je preko 50%, a Srbima, preko 40%. Okvirno- to je to.
https://en.wikipedia.org/wiki/Genetic_studies_on_Croats
https://en.wikipedia.org/wiki/Y-DNA_hap ... hnic_group

Dakle, južni Hrvati, u Dalmaciji, otocima, gradovima... su genetski praktički isto s Hrvatima u Hercegovini i šire, a razlikuju se unekoliko od Hrvata na sjeveru; Muslimani su između- no ako se gura mit o autohtonosti, onda su manje autohtoni od južnih Hrvata; Srbi su isto dosta autohtoni, no manje od Hrvata i Muslimana.

No to je samo podrijetlo, a ne identitet.

Da su, recimo, crnogorska plemena Piperi i Kuči ostali katolici, danas bi se pisali Hrvatima. Tu je religijska civilizacija pokazala da je presudna.

* mitologija među BH Muslimanima je da su se i katolici i pravoslavci i muslimani smatrali Bošnjacima. To je besmisao. Oni su imali jasne vjersko-narodne odrednice, i nisu sebe držali pripadnicima inokonfesionalnih skupina. Među pravoslavcima, ime Bošnjak za kolektiv uopće nije postojalo; među katolicima je bilo jako nazočno, no kod njih je to značilo da su jedino oni pravi povijesni bošnjački narod, a ostali su ili došljaci ili otpali; među muslimanima, prevladavalo je tursko ime, a nekad u kombinaciji turci bošnjaci. No nikad nisu ni katolici ni muslimani mislili da su ista vrsta ljudu jer se zovu, nekad, Bošnjacima. Franjevačko i begovsko bošnjaštvo nemaju veze, to su odvojeni svjetovi.

U skoku na sadašnjost, možemo reći da su u BH tri nacije koje se ne trpe. One mogu opstati jedino uz kompromis, kao tri naroda koji žive jedni uz druge- ili raspad. Ti narodi nemaju ni iste ideje o prošlosti, iste lojalnosti u sadašnjosti, a kamoli iste želje za budućnost.

Tko to ne priznaje i ne poznaje- vuče tu zemlju u rat i konačni raspad.

Napisao si celi traktat da bi finiširao trima rečenicama koje su zapravo jedine relevantne a apsolvirane su još pre par decenija.

Povjesničari su subjektivni i to na dva različita načina, hrvatski povjesničari su pasivni i malodušni pa izbjegavaju teorije koje govore u hrvatsku korist a druga dva naroda su subjektivna preuveličavajući svoju važnost želeći pokazati svoju postojanost i veličinu koja to nije. Zato je zanimljivo ukoliko je moguće pronaći što više stranih zapisa i istraživanja kao sto su turski defteri, latinski zapisi, bizantski i razni putopisci i drugi koji se mogu tretirati kao objektivni.

Kakva zemlja Bosna u 10. i 11. stoljeću?
Vrhbosanska biskupija je osnovana za vrijeme Petra Krešimira IV, krajem 11. stoljeća.
Većinu tog vremena je taj prostor "zemljice" dio hrvatskog kraljevstva.

Bosna ne postoji ni 3 stoljeća u komadu.
Imaš je u drugoj polovici 12. stoljeća pod banom Kulinom, koji okuplja Usoru, Soli i Bosni, a njegov sin vlada samo Usorom i Solima. Njegov legendarni prethodnik, Borić je kajkavac iz okoline Zagreba.
Sto godina kasnije, opet imaš razdvajanje (središnje) Bosne, koja se vezuje za Donje Kraje, a sjever; Usora i Soli se vezuje za banovinu Mačvu, te Požešku i Vukovsku županiju. Tada se javljaju i Kotromanići kao banovi u (središnjoj) Bosni.
Krajem 13. stoljeća i Šubići postaju gospodari Bosne (a osvajaju i Hum).
1322. nakon kraljevskog obračuna sa Šubićima, njihovi ex-lokalni vazali, Kotromanići preuzimaju njihove posjede, kao i Hum, te još neke djelove hrvatske, poput Livna. Stjepan II je oženio svoju kćerku za hrvatsko-ugarskog kralja, što je izvor njegove moći.
Sredinom 14. stoljeća, njegov nećak, sin jedne Šubićke, Tvrtko I dolazi na vlast. Livno, Hum i slični krajevi se vraćaju pod vlast hrvatskog bana.
On širi svoju vlast na Srbiju/Rašku, te na poticaj h-u kralja uzima srpsku krunu te se proglašava kraljem (poanta srednjovjekolja je imati što više moćnijih vazala sa što jačim titulama) u Bosni.
Nakon smrti h-u kralja i izbijanja građanskog rata, širi vlast i na hrvatsku i Dalmaciju (do Zadra), te se proglašava i kraljem Hrvata.
Nakon njegove smrti (postoje glasine da ga je dao ubiti Žigmun Luksemburški radi svojatanja hrvatske krune), lokalno plemstvo de facto vlada državom.
Rođaci Šubića Hrvatinići imaju svoju državu od Nereve do Posavine, preuzimaju i srebreničke rudnike (kojima većinom upravljaju Dubrovčani), koje spajaju s ostalim prostorima preko protektorata nad srednjobosanskim gradićima pod nominalnom kontrolom Kotromanića. U istočnoj Hercegovini i Podrinju vladaju Kosače, a u istočnoj Bosni i Trebinju Pavlovići. Usora je većinu vremena barem sporna s h-u vladarem.
1413. Žigmund Luksemburški osvaja Bobovac, ali se pogađa s Kotromanićima i ostavlja im krunu vladara u Bosni.
Česti su građanski ratovi.
Sredinom 15. stoljeća Stjepan Tomaš vraća Usoru i Soli, te Srebrenicu od lokalnih hrvatsko-ugarskih banova. Njegov sin 1461. dobija od pape priznanje kraljevine, unatoč protivljenju od strane hrvatsko-ugarskog kralja.
1463. Turci osvajaju istok i djelove središnje Bosne, Donji Kraji i Usora sa Solima su u vlasti hrvatsko-ugarskog kralja, a Hercegovina je realno neovisna.
U Lašvi Turci imaju lokalne "vazale", Kotromaniće i Hrvatiniće kao "zadnje kraljeve Bosne".


Noel Malcom se previše uvlači muslimanima po nekim konstrukcijama, poput ove u kojoj izbjegava reći da su predturski stanovnici Bosne - Hrvati.
A i za neke stvari citira hrvatomrsca Finea.

85% su bili katolici.
A pravoslavci se javljaju tek od 13. stoljeća na prostorima istočne Hercegovine, iako ih prije toga ima nešto u Podrinju.

Crkva bosanska je nasljednik hrvatskih glagoljaša, iako ju mnogi pokušavaju prikazati kao protestane prije protestanata. Čak i nema previše podataka, a svoj je utjecaj većinom imala među plemstvom, ne i među pukom (npr. za Hrvoja Vukčića Hrvatinića je bila glasina da je njen pripadnik).

Da. Iako da budemo točniji, na jugu i istoku Slavonije, sjever i zapad je kajkavski, a i ovdje su "polukajkavski".
Današnja zapadna Bosna je tu "polučakavska", iako je ona većinom nepovezana s ovom srednjovjekovnom državom. Južna Dalmacija (npr. Makarska) je tu i polučakavska.
U srednjovjekovnoj Bosni se govori hrvatskim. Većinom šćakavskom ikavicom.

Do dolaska Osmanlija krstjana manje-više ni nema, većinom su katolici.
Muslimani su poput bugarskih pomaka, islamizirani došljaci sa svih strana.
Da stvar bude zanimljivija današnji "Bošnjaci" do rijeke Bosne i Neretve su većinom potomci islamiziranih Hrvata iz Like, Banovine i Zagore, oni oko Tuzle i istočnog dijela središnje Bosne su Hrvati iz Slavonije, a u Podrinju su dobrim djelom doseljeni Srbi.
Kasabice u Pounju i Posavlju su isto porijeklom iz Srbije.

Da

Ovo je netočno.
Južni Hrvati su Slaveni, kao i sjeverni. Oni su većinom I2a haplogrupa, koja ima izvorište u zapadnoj Ukrajini (preko 10 milijuna Ukrajinaca ima tu haplogrupu).

Muška linija se gleda radi seoba.

Razlika je samo u omjerima, i I2a i R1a su slavenske haplogurpe.

Da, nacija je samosvjest, a ovdje je riječ o tri suprostavljene filozofije.

Da

Hrvatski povjesničari su tu pod debelim navodnicima, to su većinom yu povjesničari koji samo žive u RH.
A muslimani i Srbi su tu megalomani.
Dokaza za hrvatstvo BiH ima gro.

Reci to ovima:
https://www.oslobodjenje.ba/vijesti/bih ... ine-714271

Zajednički identitet današnjih stanovnika Bosne i Hercegovine

Oko 20% kritika nešto vrijedi, ostalone.

I2a2a nema veze sa slavofonim stanovništvom.Među Česima, Poljacima i Rusima ga zapravo i nema. Radi se o različitim subkladama.

https://en.wikipedia.org/wiki/Haplogroup_I-M170
https://en.wikipedia.org/wiki/Haplogroup_I-M438

Nisu problem samo povjesničari već mediji, školske ustanove od naj niže razine do fakulteta, koje izbjegavaju puno toga što je povezano sa hrvatskim imenom i sve što dokazuje Hrvatstvo.
Na neki način je problem cjelo društvo što hrvatsku povijest prepušta drugima.

Trebale bi vrijediti sve
https://www.eupedia.com/europe/Haplogro ... -DNA.shtml

I2a2 nije slavenska haplogrupa, a u Hrvata je u promilima.
Ulovio si negdje neku krivu literaturu, odnosno zastarjelu.
https://www.eupedia.com/images/content/ ... up-I2b.png

Hrvatska je I2a1.
Riječ je o grupi porijeklom iz Ukrajine.
https://www.eupedia.com/images/content/ ... up_I2a.png

I2a i R1a su slavenske haplogrupe, Slaveni i jesu nastali miješanjem indoeuropljana (R1a) s karpatsko-bjeloruskim starosjediocima (I2a).
Inače, Hrvati su cca 2:1 slaveni, po svemu.
Postotak doseljenih slavena prevladava na sjeveru i zapadu, a postotak domorodaca prevladava na područjima gdje je Bizant bio jači.

I-M438 je kretsko-sicilijska haplogrupa, a I-M170 perzijska, bar po izvoru koji si dao...

Točno, u pravu si da sam krivo upisao za a2. No, ta priča s Ukrajinom ne pije vodu iz više razloga. To što je u dijelu Ukrajine lociran taj haplotip ne znači ništa. Da se radi o populacijskom kontinuitetu, bili i okolo, rašireni u rusiji i Poljskoj- a nisu.

Valjda su ćilimom došli iz Ukrajine na tzv. zapadni Balkan?

Itekako je održivija tvrdnja da je to predslavenski, ili još udaljeniji substratum stanovništva, što je predložio peričić, a kao kasnija otkrića to pobijaju. Ne vidim u tim nalazima bitnoga dokaza.

Puno je realnija priča koja je konstruirna u zadnjih nekoliko godina,d a je kultura Jamnija pobrisala većinu Europljana pred oko 4.500 godina, pobili muškarce, a žene uzeli za sex roblje.
https://www.unz.com/isteve/geneticist-d ... attle-axe/

Dakle, ovaj naš dio nije neki "bratski" slavenski dio (onda i nije bilo Slavena), nego je neka vukojebina u koju su novodošli Europljani u nastajanju jedva došli ili ju zaobišli kao neku crnu rupu.

C-p što sam napisao, no ljudi se prepali za objavu u tisku...

1.Filologija:

Na koncu, valjalo bi upozoriti na upravo nevjerojatan ignorantizam, nacionalni minimalizam i sljepilo hrvatske filologije, a još više hrvatske historiografije, a koje se odnose na hrvatsku ćiriličnu baštinu izvan granica Republike Hrvatske, te u povijesti na skoro posvemašnje ignoriranje hrvatstva izvan Hrvatske, što je posebice (iako ne isključivo) izaženo u visokoškolskim nastavnim programima. Naime, u 19. stoljeću je, tragom postavki rane slavistike, praktički sva starija (do 16. stoljeća) južnoslavenska ćirilska pisana kultura pripisivana srpskomu jezičnokulturnomu korpusu, osim ako nije bila razvidno bugarska. To je dovelo do toga da su sastavljeni opsežni zbornici navodno »srpskih« tekstova (uglavnom pisama, trgovinskih ugovora, darovnica, dopisa, političko-diplomatske prepiske), a kojih autori bijahu bosanski srpsko-pravoslavni svećenik Pavle Karano-Tvrtković, te jedan od začetnika dubrovačkoga srbokatolicizma Medo Pucić. Vrhunac je ta nacionalno-graditeljska djelatnost doživjela u poznatom Miklošičevu djelu (Miklosich 1858). U hrvatskome je kulturnom krugu, uz početna Jagićeva kolebanja oko nacionalne pripadnosti starobosanske pisane kulture, pohranjene najviše u raznim dubrovačkim arhivima i knjižnicama, kao i stanovitom broju ustanova u Budimpešti, Beču, Vatikanu i dr., zavladala mješavina gubitničkoga mrtvila, motiviranoga vjerojatno odricanjem toga dijela hrvatske kulture zbog »mira u kući«, u službi nastajuće jugoslavenske ideologije koja je išla i na posrbljivanje i velikoga dijela hrvatske glagoljske i latinične baštine, te slabašnih postraničkih pokušaja da se dio te baštine ipak parcijalno ugradi u hrvatski pisani korpus, što je rezultiralo zbornicima Račkog i Ferde Šišića o prepisci s osmanskim vlastima (ali ne i sastavljanjem zbornika vrela hrvatske pisane baštine iz stare Bosne, kako unutar te politije, tako s Dubrovnikom i ostalim primorskim gradovima od 11./12. do 15. stoljeća!). Taj stupanj nacionalnoga autonihilizma nadmašio je vjerojatno tek Tomislav Maretić, s hrvatskom gramatikom iz 1899., napisanom na temelju Karadžićeva i Daničićeva korpusa, bez ijednoga hrvatskoga djela. U razdoblju između dva svjetska rata se promijenilo jedino to što je srpska kultura, marom zaslužnoga filologa Ljubomira Stojanovića, dobila pouzdanije zbornike »srpskih« povelja, pisama, zapisa i natpisa, dok je hrvatska ostala na starim pozicijama ignorantskoga nihilizma. Tijekom komunističke Jugoslavije, u skladu s ideologijom jačanja republičkih državnosti, Gregor Čremošnik je izdao relativno kakovosne zbornike »bosanskih i humskih povelja srednjega vijeka« u više svezaka. No, i tom je periodu veći dio te baštine, bilo implicite, bilo izrijekom, uvštavan u srpski korpus pisane kulture, o čem svjedoči vizualno impresivna Đorđićeva knjiga (Đorđić I u tom je razdoblju u hrvatskoj filologiji vladalo praktički potpuno mrtvilo u odnosu na tu problematiku. Raspadom jugoslavenske države u ratovima krajem 20. stoljeća, u srpskoj se kulturnoj javnosti uvelike intenzivirala promičbena, publicistička i znanstveno-filološka aktivnost s ciljem inkorporiranja cijele stare bosanske i humske pisane kulture (zapisi na stećcima/mramorovima, diplomatsko-trgovinska prepiska, te preostali vjerski tekstovi Crkve bosanske) u srpski jezičnoknjiževni korpus. U cijeli je taj pothvat uključena SANU, Matica srpska, kao i srpske kulturne institucije iz Bosne i Hercegovine, napose Republike Srpske. Primjera za to ima dosta (Dragojlović 1997, Dragojlović 2009, Ćorić 2011). Znakovit je publicistički prikaz srpskoga filologa Viktora Savića (Savić 2019):

»Posle smrti cara Manojla Prvog Komnina (1180), značajno se menjaju prilike u unutrašnjosti Balkanskog poluostrva, pa Dubrovčani sklapaju ugovore sa svojim glavnim susedima. Potvrđuje se mir i utvrđuje sloboda kretanja s povlasticama za trgovce. Prvi sačuvan, latinski, ugovor je između Dubrovačke opštine i velikog župana Stefana Nemanje (njegova se zemlja prostirala od Cetine do Bojane i Drima) iz 1186; ugovor je potpisan na srpskom jeziku, ćirilicom. …. Jezik povelje čist je srpski („starosrpski”) bez dijalekatskih posebnosti u odnosu na neutralnu, štokavsku normu, s leksičkim i formulaičkim posuđenicama iz crkvenoslovenskog srpske redakcije…. Izbor ćirilice i naročitog pravopisa slika je Kulinovog kulturnog opredeljenja. Ovaj najstariji celovit i datiran ćirilički dokument na drevnom srpskom narodnom jeziku važan je spomenik kulture srpskoga srednjeg veka, oblikovane na istočnohrišćanskim duhovnim temeljima. Zato nije slučajno što decenijama unazad studenti srpskoga jezika na Beogradskom univerzitetu uče osnove jezičke istorije na primeru Povelje bana Kulina. «

Tako su Povelja Kulina bana iz 1189. i u Splitu napisan krstjanski Hvalov zbornik, napisan za bosanskoga vojvodu i hrvatskoga bana Hrvoja Vukčića Hrvatinića, upali u srpsku kulturu kao Poncije u Credo.

U bošnjačkoj je pak javnosti nazočna djelomična bosnizacija stare baštine, s kojom moderna bošnjačka nacija, kao temeljno civilizacijski islamska, realno ne zna što bi zbog njegova jasno krščanskoga ozračja, no ipak rubno pokušava pripisati taj dio pismenosti »starobosanskomu« jeziku, slično (veliko)srpskim izumima »starosrpskog« jezika te povelje, kao i praktički svih ostalih pohranjenih u dubrovačkim arhivima. Sukladno ideologemu Bošnjaka-muslimana kao »temeljnoga« naroda sadašnje države Bosne i Hercegovine, taj se trgovački ugovor diže na pijedestal »rodnog lista bosanske državnosti«, koji eventualno pripada, povijesno, i Hrvatima i Srbima u BiH- no koji su samo bosanski katolici i pravoslavci, te koje su, navodno, devetnaestostoljetne indoktrinacije iz Hrvatske i Srbije dovele do povijesne amnezije i čudesnim čarolijama, poglavito putom historiografske, književne i publicističke literature, »pretvorile« ih u Hrvate i Srbe.

Hrvatska se filologija pokazala nedoraslom zadatku konačne integracije toga dijela pisane kulture u hrvatski pisani korpus. Točno je da je u pripremi bio veliki hrvatski povijesni rječnik do Marulića, a koji bi bio uključio i dio hrvatskih tekstova iz zbornika poput Miklošičevih i Čremošnikovih. No, taj je projekt faktički propao ili se odugovlači do nekih »boljih vremena«. Isto, iako je u Zagrebu 2012. održan skup o hrvatskoj ćiriličnoj baštini, to je u praksi bio skup o hrvatskom ćiriličnom pisanju u okvirima Republike Hrvatske, dok iz stare Bosne i Huma nema praktički ništa. Rijetki pojedinci koji se bave hrvatskom ćiriličnom baštinom su Mateo Žagar, Marinka Šimić, Milko Brković, te još neki. No, to je sve nedostatno. Prije svega- nema nijednoga zbornika ili uknjiženoga skupa hrvatskih ćirilskih teksova, a napose onih koji bi uključivali bosansku i humsku diplomatiku i epigrafiku. Drugo- ne postoji, u prikazima povijesti hrvatskoga jezika, svijest o tom da je, iako korpusom malen, hrvatski ćirilični udio u povijesti hrvatskoga jezika iznimno važan, budući da je hrvatski standardni jezik utemeljen na štokavštini, a vernakularne inačice rane štokavštine su nazočne, u ranom periodu od 12. do 14. stoljeća, najviše na (hrvatskoj, zapadnoj, bosanskoj) ćirilici. To što je Povelja Kulina bana upravo patuljasti tekst u usporedbi s latiničnim Vatikanskim hrvatskim molitvenikom, opsežnim svjedokom izvornosti dubrovačke štokavštine, ne umanjuje vrijednost i važnost toga i sličnih manjih orječja, prethodećih većim hrvatskim štokavskim tekstovima za skoro dva stoljeća. Za hrvatski je jezik, gledano dijakronijski tipološki-strukturno, a ne kulturno, važnija Povelja Kulina bana od Bašćanske ploče. Naravno, nebulozno bi bilo tvrditi da je sva, pa možda i većina tekstova iz zbornika Miklošiča ili Ljubomira Stojanovića pripadajuća hrvatskomu jeziku. Mnoštvo srpskih srbijanskih i kosovskih tekstova nije; nije ni znatan dio povelja iz perioda kad je bosanski kralj Tvrtko, da bi ojačao svoj položaj u osvojenim srpskim područjima, doveo na dvor srpske pisare koji su i stilizacijama i jezičnim tipom utjecali na oblik tih dopisa, mijenjajući im i kulturni i dijalekatski sulik (npr. niz ekavizama kojih inače nema u autentičnoj prijepisci između Dubrovnika i Bosne). No, to su samo racionalne mjere. Točno je da je dio diplomatike i epigrafike zajednički, i hrvatski, srpski i bošnjački (a manji dio i crnogorski). Dio po kulturnim i jezičnodijalekatskim značajkama uopće nije hrvatski. No- velik dio jest, a tu činjenicu hrvatska filologija uporno ignorira. Što da se kaže na to da je pojam »travanj« prvi put spomenut u tekstu nastalom u kancelariji Hrvoja Vukčića Hrvatinića 1412. (po nekim čitanjima 1404.) u Jajcu, i da ta činjenica za hrvatsku jezikoslovnu znanost ne znači ništa previše važno? Ili se hrvatska filologija, eventualno, slaže s ovim tezama (Dojčinović 2017):


Kada je u pitanju srednjovjekovna ćirilska pismenost Bosne i Huma, proces pobuđivanja pažnje za nju poprilično je uznapredovao, tako da je ovaj korpus zauzeo čvrstu poziciju unutar sistema srpske književnosti i pismenosti. Tome su pripomogli i stručni časopisi Stari srpski arhiv (Beograd, 2002–) i Građa o prošlosti Bosne (Banja Luka, 2008–), u kojima se, uz naučni aparat, izdaje diplomatička građa. Zapisi i natpisi imaju svoje mjesto od kolekcije Ljubomira Stojanovića do novijih izbora, poput onog Tomislava Jovanovića.

Povijest- bijeda hrvatske historiografije

Ako je hrvatska filologija glede starobosanske baštine u kontekstu hrvatske kulture i povijesti zakazala, hrvatska je historiografija spala na niže grane nego ikada dosad, nastavljajući, praktički, pristup koji bi se ironično mogao nazvati »jugoslavenskom sintezom na hrvatsku štetu«. Nešto modernija hrvatska historiografija o staroj Bosni počinje u 19. stoljeću i nastavlja se u povjesničarskim i publicističkim djelima Vjekoslaca Klaića, Franje Račkog, Ferde Šišića, Milana Preloga, Krunoslava Draganovića, Dominika Mandića, Ive Pilara, Stjepana Radića, Bare Poparića, Marka Perojevića, Ćire Truhelke i sl. Poslije 2. svjetskoga rata u FNRJ i SFRJ, u Bosni i Hercegovine, kao samostalnoj republici, pokušava izgraditi vlastiti samosvojni povijesni diskurs koji izrijekom nije hrvatski, a dijelom, iako manjim, je srpski, dok je ponajviše »bosanski«, iako je ostalo nedorečenim što je to bosanski, osim vjerske institucije Crkve bosanske, a da nije hrvatski ili srpski. Najvažniji doprinos takvomu pristupu je dala hrvatska povjesničarka Nada Klaić u djelu problematične vrijednosti i trajnosti.

Nakon svršetka ratova posljednjega desetljeća 20. st., hrvatska historiografija ostaje na minimalističkim i neznanstvenim zasadama po kojim se ono što je hrvatski ograničava praktički jedino na područje RH, dok se u historiografskim djelima, uz zanemarive iznimke autora kojih djela služe kao udžbenici na Sveučilištu u Mostaru, u praksi posve zanemaruje hrvatska povijest Bosne i Hercegovine, Boke Kotorske i dijelova Crne Gore, dijelova Srijema, Bačke i južne Ugarske (o ostalom da se ne piše). Taj je nacionalni autonihilizam i podanički mentalitet u kulturi i povijesti valjda bez premca među susjednim, i ne samo susjednim narodima. Naravno, to ne znači da bi se trebalo vratiti na romantičarsko natezanje i tendenciozno idealiziranje karakteristično za 19. stoljeće, no realije su da u javnome diskursu Srba i Bošnjaka-muslimana upravo plamti šovenska histerija, ne samo u vulagarnoj publicistici, nego u većini visokoškolskih nastavnih programa, udžbenika i knjiga, po kojima je sve u Bosni i Hercegovini uvijek bilo srpsko ili bošnjačko, a nikad i nigdje hrvatsko-a na što hrvatska povijesna znanost ili šuti, ili glumi znanstvenu neutralnost, a u svakom slučaju- ništa ne radi, osim rijetkih iznimaka (Mladen Ančić, Milko Brković i još neki). Primjera takvomu pseudoznanstvenomu kukavičluku teško je naći parnjaka: veći dio stare Bosne i Huma, bar do 16. st., bio je, osim što je bio i bosanski u regionalno-političkomu smislu, bio je i hrvatsku u etno-kulturno-jezičnomu, a dijelom i političkom vidu – a o čem većinska hrvatska povjesnica gromoglasno šuti. Koji su motivi takvomu defetizmu i politikanstvu teško je reći, no vjerojatno spadaju u područje etnonacionalne psihopatologije i moralne propalosti, te korupcije znatnoga dijela hrvatske inteligencije.

Za Jamniju imaš pravo, ali za ostalo nemaš.

Ovo što si rekao je jednako tome da u Americi ne bi smjeli biti europljani jer postoji rupa - Atlantik.

Ljudi se sele, priča da će uvijek biti selo do sela je zapravo rijetka.

Naši preci vuku porijeklo iz zapadne Ukrajine i jugoistočne Poljske.
Odande su se preselili u sjeveroistočnu Češku (ne Moravsku), Karantaniju (džepove) i prostor od Mure do mora.
Bilo je i džepova po zapadnoj Mađarskoj i središnjoj Slovačkoj, više ih nema.

Hrvati su autosomalno inače najbliži baš tim narodima, Mađarima, Slovencima, Slovacima, Česima i djelovima Ukrajinaca i Poljaka.

Stare I2a su tu pobili još rimljani, ovo su grane iz Ukrajine.
Inače za Ilire se misli da su R1b, zapadnoeuropski haplotip, iako ima i J grana.
Imaš i zanimljivih ideja da su Mikenski Grci (Jonjani i Eoljani) druga grana od doranskih (da su jedni R1b, a drugi R1a, iako su i jedni i drugi iz rusko-ukrajinskih stepa).
Tračani bi trebali biti mješavina R1a i R1b, odnosno većinom R1b, koje je okupila vladajuća "skitska" R1a grana (Z93).

Čitaj malo, ideje kojima barataš su u genetici zastarjele skoro desetljeće

Zašto Jamnija, a ne Jamnaja?

Previše rupa u spekulacijama. Usput, Atlantik je prirodna međa, a ozemlje Europe to nije. To u teoriji ne znači da neki dio populacijskoga lanca nije mogao biti istrijebljen i da neke karike ne nestanu. No, dio Ukrajine kao navodno žarište za dio Slavena jednostavno ne pije vodu, budući da bi ostali slavofoni narodi između trebali imati taj haplotip kao dominantan-a nemaju ga, što je dano još za običnu širi I u navedenom linku.

Zapravo, ovo je repriza, i vjerojatno predosjećaj propasti hipoteze Out of Africa, budući da se nagomilalo dokaza o postojanju homo sapiensa u Kini i drugdje, osjetno prije navodnoga puta u južnoj Africi,, bar 50.000 godina prije. Čak i kao ublažena verzija stara ortodoksija ne pije vodu, nego sve više vuče na multigeneracijsku hipotezu.

Čak u slučaju da se homo sapiens pojavio u Africi, pojavio se u više humanoidnih (govorim o modernim ljudima) oblika od kojih su neki ostali, a već diferencirani ljudi su se kretali na sjever i dalje. Nisu bili isti ni u navodnoj pradomovini, a kamoli kasnije s miješanjem s Neandertalcima, ili u slučaju Afrikanaca s drugim proto-humanoidima.

Monogeneracija priča sve više tone, i vjerojatno će potonuti posve. U ovom mikro-slučaju jugoistočne Europe i dijela Ukrajine ne radi se o žarištu ni širenju, nego o konačnim rezultatima populacijskih mutacija koje su se negdje, riejtko, poklopile. Slučajni isti rezultati interfrencija ne dokazuju da se radi o prijenosu istoga genetskoga materijala kroz prostor, uz stanovite modifikacije.

Nemoj se ljutiti, zbilja te poštujem kao forumaša i imaš gomilu super ideja, ali...
Pogledaj I2a2. Pogledaj Sase u Njemačkoj i Lowlands (nastali od northumbrijskih Angla) i pogledaj koliko su odvojeni;
https://www.eupedia.com/images/content/Haplogroup-I2b.png
Nastanak enklava je normalna pojava.

Pa Hrvati su se doselili na jug, nismo išli selo po selo.
Pogledaj Vizigote, Vandale, Ostrogote...
Koji su prešli tisuće kilometara.
Odkud ti uopće ideja, da se genetika ne bi smjela micati iz povezanog prostora?
Da ti odeš u neku mjesto i nađeš si ženu koja će ti izroditi gomilu sinova...
Dobio bi hrv. enklavu tamo.
Genetski.

Mislim, pogledaj koliko su i potomstva pomorci imali po svim krajevima svijeta

Da li trebam staviti kartu hrvatskog etničkog prostora i naše enklave?
Pogledaj Gradišće kao primjer...

Nadalje, to što nema nekih naših podgrana u nekih drugih slavena pokazuje da smo u nekim stvarima već prije bili odvojeni.
Hrvatsko ime je starije i od češkog i poljskog i ruskog.

Teorija o mješanju je trenutno popularna, ali uzmi u obzir da europljani (i svi ostali ljudi izvan subsaharske afrike) imaju samo 3% neandertalske DNK.
To znači koliko, par žena kaj su naši preci oplodili, da bi njihovi potomci ostali dio homosapienskog društva?

Kad smo kod haplogrupa, jasno je vidljivo(izgled, ponasanje i svijest) kako nema nikakve poveznice između r1a i i2a1. To su 2 potpuno razlicita genetska supstrata a samo ubacivanje i2a1 u slavenski svijet je protuprirodan blud

"Finalnu" istinu možemo saznat jako brzo. Dovoljno je samo otkopat par ilirskih skeleta te dat na istrazivanje.

Zašto ilirskih? Iliri su male bebe koliko su ti geni u Europi, na dosad testiranim nalazištima zap. Balkana dominaju neolitske grupe pridošle sa bliskog istoka, ovi "ilirski" su tad već desetke tisuća godina u Europi.

To da je taj gen bio cijelo vrijeme na Balkanu je pretpostavka bazirana na ničem.

Kao što veliš, to što se tvrdilo tek je trebalo dokazat.

Recimo, u slučaju da ti geni stvarno jesu cijelo vrijeme na zap. Balkanu, to znači da su oni tu prije Ilira, a ovi indoeuropski dođoši izvorno sa iste strane odakle i Slaveni, i onda asimilirali te mnogobrojnije domaće.

Kako nema veze kad su Protoslaveni nastali puno poslije miksa stepskih indoeuropskih nomada i neolitskih starosjedioca?

R1a se širi iz stepe 3500 godine prije Krista.
R1a stepska kultura pokorava i asimilira I2a kulturu, tako da Slaveni potječu od miksa pripadnika r1a i I2a1 na području Ukrajine.

Prije dolaska Slavena na Balkanu su vjerojatno bile zastupljenije neke druge grupe kao tipa G2a.
Pretpostavka je da je G2a na Balkanu bila oko pet puta zastupljenija od I2a1 prije dolaska Slavena.

Još slabija mi je pretpostavka kako naša dinarska genetika ima nesto sa slavenskim svijetom. Jednom je čak puštena teorija kako je za nas finalni izgled "kriva"prilagodba na teren

Danas imamo masu primjera koji opovrgavaju tu tezu. Od grčke pa do austrije, gdje je ta prilagodba trebala biti još izrazenija s obzirom da su isti dulje vrijeme prilagođavani na skoro istom terenu al je bilo kakva slicnost s nama izostala.

Ilire sam naveo kao primjer, mada postoji mogucnost da su isti nekad davno ubaceni u isti koš radi lakše kategorizacije u rimskom carstvu. Vjerujem da je upravo ilirski svijet skrojen od nekoliko supstrata al sve to trebamo dokazat.

Svakako je daleko predslavenska i predilirska.

Nešto ipak ima i sa Slavenima, npr. 10% Rusa.

Protoslaveni su jezicna zajednica ako se ne varam, a ne genetska. Ako je čak i genetska onda moja teza još više "drzi vodu" jer nemoguce da u tako kratkom razdoblju dodje do ovakve razlike izmedju ove dvije haplogrupe. Valjda si svjestan o cem pričam...

Founder effect, jednostavno na ovaj dio Balkana doselila skupina Slavena kod kojih je prevladavala I2a1 koja je i danas zastupljenija oko delte Dunava.

Ukratko na Balkan doselila grupa Slavena koja je većinom potječe od neolitskih starosjedioca koji su asimilirani od Indoeuropljana.

R1a su asimilirali i2a1 to između ostalog znači da su im nametnuli indoeuropski jezik koji se kasnije razvio u protoslavenski

I da Slaveni su jezična zajednica koja obuhvaća sva plemena koja su Avari skupili usput i koji su prihvatili slavenski jezik koji je bio lingua franca Avarskog kaganata.