Muslimani, Bošnjaci i Bosanci
Pojam “Bosanci” odnosi se na sve građane zemlje, bez obzira na etničku ili vjersku pripadnost.
Nasuprot tome, “Bošnjak” se odnosi na posebnu etničku grupu muslimanskog porijekla,
autohtonu za Bosnu i Sandžak. Nisu svi Bosanci Bošnjaci, a korištenje tih pojmova kao da su
sinonimi je netačno i politički osjetljivo. Bošnjaci se često opisuju i kao “bosanski muslimani”.
“Bošnjaci” označava tu specifičnu etničku grupu muslimanskog porijekla, a ne bilo koga s
bosanskim pasošem.
Bošnjaci se također često u međunarodnim izvještajima nazivaju samo “muslimanima”. Iako
to može tačno odražavati njihov vjerski identitet, to rizikuje da cijelu kulturu i narod svede
samo na njihovu religijsku pripadnost - što je posebno problematično s obzirom na historijski
kontekst. Tokom jugoslavenske ere, Bošnjacima je zakonski bio uskraćen njihov identitet i
zvanično su priznati kao etnička grupa tek 1971. godine, i to samo kao “Muslimani u etničkom
smislu” - bez priznanja njihovog historijskog i kulturnog identiteta. Tek sa nezavisnošću zemlje
1992. godine mogli su formalno vratiti ime Bošnjak.
Nekorištenje tačne terminologije ojačava nekoliko problematičnih narativa:
• Nastavlja dugu i bolnu historiju rasizma, obespravljivanja i marginalizacije. Briše
etnički i kulturni identitet Bošnjaka svodeći ih isključivo na religiju.
• Otuđuje ih od njihovog statusa autohtonog evropskog naroda, doprinoseći
orijentalističkoj percepciji muslimana kao “stranaca”.
• Rizikuje predstavljanje grupe kao jedino i isključivo definisane religijom, umjesto kao
historijski ukorijenjene zajednice.
• Može biti zloupotrijebljeno od strane negatora genocida ili etno-nacionalista kako bi
se dovela u pitanje njihova legitimnost kao naroda.
• Olakšava negatorima genocida i drugima da prikazuju Bošnjake kao nasilne,
necivilizirane i sve druge rasističke stereotipe povezane s muslimanima - jer je temelj
za anti-muslimanski rasizam već postavljen u glavama mnogih ljudi, a sve što je
potrebno je dodaju Bosnu u taj narativ.
Istovremeno, priznavanje i izvještavanje o žrtvama genocida kao muslimanima je ključno. Antimuslimanski
rasizam je imao veliku ulogu u genocidu i nastavlja oblikovati savezništva između
negatora genocida i ekstremne desnice širom svijeta. Greška leži u tome da se žrtve nazivaju
isključivo “muslimanima” ili “bosanskim muslimanima”, dok se istovremeno nikada ne koristi
pojam “Bošnjak”.
Također, mnoge kolege nazivaju žrtve “muslimanima”, dok se počinioci u istom tekstu nikada
ne nazivaju po vjeri, već po etničkoj pripadnosti (“Srbi”). Ako se žrtve decenijama identificira
kao muslimane, onda i počinioce možemo nazvati “kršćanima”. To ne bi bilo samo tačno, već
i katarzično za Evropu, jer bi se napokon počinioci identificirali kao bijeli, evropski kršćani,
umjesto da se prikazuju kao pripadnici neke etničke grupe koja je mnogima na kontinentu
daleka i nepoznata (Srbi).
. Koristiti izraz:
Za žrtve i preživjele genocida - termin “Bošnjaci”,
te zatim jasno navesti da su muslimani.
. Za druge: Najbolje je pitati osobu lično, jer mnogi
antinacionalisti radije koriste historijski tačne nazive
poput “bosanski katolici” ili “bosanski pravoslavci”,
umjesto “bosanski Hrvati” i “bosanski Srbi”. Također, ne
zaboravite da zemlju čine i bosanski Jevreji, bosanski
Romi, kao i druge grupe.
. Za sve ljude iz ove zemlje: Bosanci

Korištenje jasnog, neeufemističkog jezika
Eufemizmi su po svojoj prirodi obmanjujući i služe umanjivanju ili relativizaciji genocida.
Evo ključnih termina koji bi se trebali koristiti tačno i dosljedno:
1. Koncentracioni logori - ne „logori“ ili „internacijski objekti“
Bošnjački civili - uključujući žene, djecu i starije osobe - držani su u sistematskoj mreži
koncentracionih logora gdje su bili mučeni, izgladnjivani, silovani i ubijani. Korištenje nejasnih
izraza kao što su „logori“, „internacijski logori“ ili „kazneni logori“ lažno implicira legitimnost
ili neutralnost - i u nekim slučajevima, nepravedno sugerira da su žrtve bile zakonito kažnjene.
. Koristiti:
koncentracioni logori
2. Logori za silovanje
Specifičan i užasan aspekt genocida bili su koncentracioni logori fokusirani na silovanje,
u kojima su bošnjačke žene i djevojčice bile zatočene s ciljem prisilne oplodnje. Bošnjačke
(muslimanske) žene i djevojčice su bile višestruko silovane i držane u zatočeništvu kako bi im
bilo onemogućeno da prekinu trudnoću ili izvrše samoubistvo – s ciljem da ih se prisili da rode
djecu zločinaca.
. Koristiti:
logori za silovanje ili koncentracioni logori fokusirani na silovanje
3. Agresija i genocid - ne „konflikt“, „neprijateljstva“ ili slično
Upotreba izraza poput “konflikt” i „sukob“ sugerira simetričnu borbu ili uzajamno neprijateljstvo.
U stvarnosti, zemlja je bila napadnuta od strane susjednih država u koordiniranoj kampanji za
podjelu teritorije. Bila je to agresija koja je uključivala genocid.
. Koristiti:
agresija, genocid
4. „Većinski srpska RS“ i „republika“
Republika Srpska nije republika, već entitet unutar Bosne i Hercegovine. Nazivati je republikom
jednako je netačno kao nazvati Kaliforniju pokrajinom, prefekturom ili kantonom. Također,
samo zato što su Kalifornija, Bavarska ili Uttar Pradesh države, to ne znači da su nezavisne
države ili zemlje. Ni RS nije republika.
Osim toga, nazivanje RS-a mjestom sa “većinski srpskom“ prikriva činjenice o tome kako i zašto
su danas većinom Srbi u tom dijelu Bosne - i šta se dogodilo s Bošnjacima i drugim Nesrbima
koji su živjeli tamo prije genocida. To također može implicirati lažni osjećaj da je RS historijski
različit region zemlje - poput Škotske ili Katalonije. Umjesto da se jednostavno kaže „većinski
srpska“, objasnite da je ta demografska promjena rezultat genocida.
. Koristiti:
“entitet RS, dio Bosne gdje su skoro svi Nesrbi ubijeni ili protjerani”.
Izbjegavanje pasivnog jezika
Baš kao i eufemizmi, pasivne jezičke konstrukcije mogu iskriviti stvarnost, prikriti
odgovornost i relativizirati patnju preživjelih.
Na primjer:
Loše izvještavanje: „Izgubila je oba brata u Srebrenici.“
Ova formulacija je nejasna i pasivna. Ona tretira smrt kao slučajnu ili neobjašnjivu, i izostavlja
počinioce i kontekst.
Tačno izvještavanje: „Pripadnici Vojske Republike Srpske (VRS) ubili su joj oba brata u
Srebrenici.“
Ova verzija je činjenično precizna i stavlja odgovornost tamo gdje pripada. Da - može zahtijevati
kratko objašnjenje ko je bila VRS. To nije teret - to je vaša odgovornost kao novinara.
To nas dovodi do šireg problema: depolitizacije. Izbjegavanjem da se objasni politički, ideološki
i vojni kontekst, novinari rizikuju da ispričaju nepotpunu i iskrivljenu priču. Genocid nikada nije
apolitičan. On se sprovodi putem organizovanih struktura, s namjerom, planom i ideologijom
u pozadini. Ignorisanjem tog konteksta brišu se komandne linije, odluke i doktrine koje su
omogućile genocid.
. Koristiti:
aktivnu formulaciju. Na primjer, „VRS je počinila genocid“ umjesto „genocid je
počinjen“ ili „došlo je do genocida“. Slično, „xy ih je ubio“ umjesto „ubijeni su“,
„poginuli su“.

Izbjegavanje izraza „etničko čišćenje“
Svaki genocid prate izrazi koji su smišljeni da ga prikriju - eufemizmi i šifrirani izrazi koje koriste
počinioci kako bi zločine učinili prihvatljivim i žrtve dehumanizirali. Obično se takav jezik ne
koristi i ne ponavlja bez kritike.
Ne nazivamo Holokaust„ Konačno rješenje.“
Ne nazivamo Samudaripen„ Suzbijanje C*gana.“
Ne nazivamo genocid nad Tutsijima„ Ubijanje žohara.“
Na isti način ,ne bismo smjeli genocid nad Bošnjacima .1992-1996 godine opisivati kao
„etničko čišćenje.“
Izraz „etničko čišćenje“ popularizovali su sami počinioci, kako bi akte genocida, masovnog
protjerivanja, seksualnog nasilja i istrebljenja predstavili kao nešto kliničko ili strateško. Taj izraz
nema nikakav pravni status u međunarodnom krivičnom pravu. On nije definisan u Rimskom
statutu niti u bilo kojem drugom ključnom pravnom dokumentu, a njegovo široko prihvatanje
nanijelo je značajnu štetu naporima da se priznaju - i time spriječe - brojni genocidi. Opisivati
genocid kao puko „etničko čišćenje“ postala je taktika počinilaca i greška „neutralnih“ koji se
boje kontroverze.
Štaviše, dodatno je poražavajuće i sramotno to što izraz nije čak ni pravilno preveden. „Etničko
čišćenje“ se u engleskom, njemačkom i mnogim drugim jezicima prevodi kao da je zapravo
„etničko pročišćavanje“ (“Cleansing” umjesto “Cleaning”, “Säuberung” umjesto “Putzen” i sl.).
Pravi prevod, cleaning/putzen, je još više uznemirujući i jasnije odražava dehumanizirajuću
logiku koja Bošnjake vidi kao prljavštinu. Dakle, čak i prilikom prevođenja eufemizma za
genocid, korišten je drugi eufemizam. Ova fraze je maksimalizacija minimalizacije genocida.
To što je ovaj izraz - s lažnim prevodom i lažnim predstavljanjem činjenica - ušao u globalni
medijski i akademski diskurs, pokazuje koliko je jezik efikasno korišten da minimizira zločine, i
koliko su se malo slušali bošnjački glasovi.
Neki i dalje insistiraju da je „etničko čišćenje“ stvarni fenomen koji se ne može obuhvatiti
pojmovima poput genocid, masovna deportacija ili kombinacijama poput „masovne deportacije
i ratni zločini“. To jednostavno nije tačno - sve što taj izraz pokušava obuhvatiti već se može
precizno opisati postojećim terminima.
Kada govorimo o posljednjem genocidu nad Bošnjacima, odgovarajuća terminologija je:
„Posljednji genocid nad Bošnjacima“
ili:
„Agresija“, koristi se za opisivanje kako genocida, tako i šireg rata agresije koji su vodile
Srbija, Hrvatska i njihovi lokalni kolaboratori.

Prioriziranje bošnjačkih perspektiva - i razumijevanje razlike između
Bošnjaka i Bosanaca
„Ništa o nama bez nas“ - već decenijama ovo je osnovno načelo dostojanstvenog novinarstva
i rada za ljudska prava. Ne možete pisati, izvještavati, snimati dokumentarce o Bošnjacima bez
Bošnjaka. Svaki novinarski rad ili događaj (paneli, emisije, konferencije i slično) mora uključiti
glasove onih koje direktno pogađa. Ima mnogo preživjelih genocida, stručnjaka, i preživjelih
stručnjaka. Velika je privilegija i čast učiti od ljudi koji su toliko blizu historiji - uživo, u boji, a ne
kroz prašnjave knjige i muzeje.
Ali prečesto, dokumentarci, paneli, emisije, konferencije, pa čak i preporučene bibliografije
o Bosni i posljednjem genocidu odvijaju se bez ijednog bošnjačkog glasa - ili uz simbolično
prisustvo, brojčano nadjačano međunarodnim „ekspertima za Balkan“. Ovo ne samo da
isključuje ljude koji su najpozvaniji da govore - već učvršćuje postojeće neravnoteže moći u
proizvodnji znanja i kulturi sjećanja.
A kada novinari ili organizatori postanu svjesni tog problema, ponekad ga pokušaju „popraviti“
tako što pozovu bosanske Srbe umjesto Bošnjaka - jer ne razumiju razliku između Bošnjaka
i Bosanaca. Ponovo: Bošnjaci (bosanski Muslimani) su specifična etnička grupa porijeklom iz
Bosne, dok su Bosanci svi građani Bosne, uključujući bosanske Srbe, Hrvate, Albance, Rome i
druge.
Da ilustrujemo problem: ne bismo pozvali bijele Južnoafrikance da predstavljaju žrtve
Apartheida samo zato što su iz Južne Afrike, niti bismo pozvali nejevrejske Nijemce da govore
u ime preživjelih Holokausta, samo zato što je Holokaust započeo u Njemačkoj. Pa kako to da
se Srbi i drugi ne-Bošnjaci tako često pozivaju da „glume“ žrtve genocida? Tri decenije nakon
genocida, šokantno je i duboko zabrinjavajuće koliko novinara idalje ne zna razliku između
žrtava i počinilaca - ili ne stavljaju u centar one koji su bili meta genocida.

„Priznajete li genocid u Srebrenici?“
„Priznajete li genocid u Srebrenici?“ ili još gore „Da li je Srebrenica bila genocid?“ su pitanja koja
se postavljaju u intervjuima, panelima ili čak privatnim razgovorima. Ona impliciraju da svako
ima pravo negirati ili ne priznati genocid. Time se naučne činjenice svode na mišljenje i daje
se slučajnim, nekvalifikovanim osobama ovlaštenje da tumače najveće traume progonjenih
zajednica.
Genocid nije “odokativni” osjećaj, niti lično mišljenje. Ako se stručnjaci za genocid, relevantne
organizacije za ljudska prava i pogođena zajednica u velikoj mjeri slažu da se određeni slučaj
kvalifikuje kao genocid - onda je to genocid. Tačka. Kraj rasprave. Ako pojedinci ili organizacije
negiraju genocid, to ne mijenja stvarnost - isto kao što postojanje teoretičara zavjere o ravnoj
Zemlji ne mijenja činjenicu da Zemlja nije ploča.
Zato je pitanje „Da li priznajete genocid?“ pogrešno. Ne pitamo ni: „Da li priznajete postojanje
Londona?“
Ispravno pitanje je: „Jeste li negator genocida?“
Okolišanje nike prihvatljivo kao odgovor. Za razliku od mnogih drugih situacija, ovdje je
potrebna jasna pozicija: da ili ne - bez sivih zona, bez kompromisa.
Zapamtite: vrlo često negatori negiraju negiranje. Ako neko kaže da nije negator genocida,
ali postoji sumnja da je to samo izgovor, to se ne smije prihvatiti zdravo za gotovo. Naknadna
pitanja trebaju adresirati konkretne stavove kako bi se utvrdilo da li, osim negiranja, postoji i
umanjivanje ili relativizacija genocida.
Ni pod kojim okolnostima ne dajte platformu negatorima genocida da iznose svoje teorije
zavjere. Koliko god njihovi navodi djelovali apsurdno ili bizarno, uvijek će postojati ljudi koji će
im povjerovati. Zlonamjernost i zavjerama vođena retorika negatora genocida nikada ne smije
biti podcijenjena.
Vodite evidenciju razgovora zbog moguće krivične odgovornosti, jer je negiranje genocida
protiv Bošnjaka krivično djelo u Njemačkoj, Švicarskoj i Bosni i Hercegovini, između ostalih
država. Novinari, moderatori i organizatori događaja trebaju biti svjesni da i samo davanje
platforme negiranju može nositi pravne posljedice - naročito ako se emituje ili distribuira
međunarodno.

Izvještavanje o genocidu tokom cijele godine
Svake godine 11. jula, umjesto da tuguju, mnogi Bošnjaci su prisiljeni objašnjavati, pravdati
se i ponovo prepričavati svoju traumu - jer je to jedini dan kada ih svijet barem malo sluša.
Razumijemo da je ponekad, posebno tokom prenosa uživo, nemoguće izbjeći izvještavanje na
godišnjicu. Ali molimo Vas da razumijete emocionalni i mentalni teret koji ova koncentrisana
medijska pažnja nosi - ne samo za preživjele, već i za one koji rade u Memorijalnom centru. Ako
je ikako moguće, obavite intervjue, istraživanja i snimanja prije jula.
Također: Genocid u Srebrenici, kao i posljednji genocid nad Bošnjacima, teme su o kojima
možete izvještavati tokom cijele godine.
Ako zaista želite vezati izvještavanje za službeni datum, postoji mnogo opcija. Nekoliko
primjera:
• Međunarodni i nacionalni dani borbe protiv genocida
• Dani borbe protiv seksualiziranog nasilja
• Dani posvećeni izbjeglicama
• Dani slobode medija ili novinarstva (možete izvještavati o novinarima ubijenim tokom
opsade i genocida - ili o samom stanju medijskog izvještavanja)
Možete povezati izvještavanje s aktuelnim temama i intervjuisati preživjele o njihovim
pogledima na slične situacije genocida, rata ili uspona fašizma. Također možete istražiti kako
genocid idalje zauzima centralno mjesto u ideologijama ekstremno desničarskih terorista, kao
i veze između globalne desnice i srpskih ili hrvatskih nacionalista.

Možete izvještavati i o godišnjicama kao što su:
• Reintegracija Grbavice - Povlačenje posljednjih srpskih trupa iz Sarajeva
(19. mart 1996.)
• Opsada Sarajeva (5. april 1992. - 29. februar 1996.)
• Masakr na školskom igralištu u Srebrenici (12. april 1993.)
• Masakr u Ahmićima (16. april 1993.)
• Kamenovanje Murata Badića i rušenje Ferhadije (7. maj 2001. i 1993.)
• „Dan bijelih traka“ (31. maj 1992.)
• Žive lomače Višegrada (14. i 27. juni 1992.)
• Zatvaranje koncentracionog logora Omarska (6-21. august 1992.)
• Paljenje Nacionalne i univerzitetske biblioteke BiH (25-26. august 1992.)
...kao i mnoge druge godišnjice - i onda te priče možete povezati nazad sa Srebrenicom.
I - evo jedne ideje - izvještavajte o genocidu bez specifičnog povoda, jer sam genocid je
dovoljan povod.

Znaci Bosanci su genocidisali Bosnjake?

Otuđuje ih od njihovog statusa autohtonog evropskog naroda, doprinoseći
orijentalističkoj percepciji muslimana kao “stranaca

Olakšava negatorima genocida i drugima da prikazuju Bošnjake kao nasilne,
necivilizirane i sve druge rasističke stereotipe povezane s muslimanima - jer je temelj
za anti-muslimanski rasizam već postavljen u glavama mnogih ljudi, a sve što je
potrebno je dodaju Bosnu u taj narativ.

Istovremeno, priznavanje i izvještavanje o žrtvama genocida kao muslimanima je ključno. Antimuslimanski
rasizam je imao veliku ulogu u genocidu i nastavlja oblikovati savezništva između
negatora genocida i ekstremne desnice širom svijeta

Znaci Bosanci su genocidisali Bosnjake?

U smjernicama svoje propagande negiraju Hrvate i Srbe onda kmeče da im u Jugi bilo zabranjeno izjašnjavanje Bosnjacima, a na popisu 1991. više od tisuću ljudi izjavilo da su po nacionalnosti Bošnjaci.

Ima i kognitivna disonanca oko toga trebaju li se oni predstavljati kao muslimani:
- ne trebaju zato što:
- trebaju zato što:

I autorica ona islamska zelena kujica iz Njemačke. Treba joj lupit zabranu ulaska u EEZ. Čisto sumnjam da ima državljanstvo njemačke, vjerojatno je još na papirima iz BiH tamo.

Hodajući dokaz woke je islamistički projekt.