Ne samo Žepče, možete i Mostar ili taj dio unijeti u RS ako vam je baš nužda.

Ohrid Agreement
1. Ceasefire established, brokered by NATO
2. Albanian insurgents agree to disarm
3. The Macedonian government agrees to give greater political rights to Macedonian Albanians

Ne samo Žepče, možete i Mostar ili taj dio unijeti u RS ako vam je baš nužda.

Hrvatska ZSO na neki način postoji u ZDŽ, Žepče i Usora su poluautonomni, imaju veće nadležnosti od obične općine. Hrvati ZDŽ su ugradili svoj HVO teritorij u kanton, i zauzvrat su dobili novu općinu Usora, promijenjene granice općine Žepče, te pojačane nadležnosti te dvije općine.

Koje su točno nadležnosti koje ove općine imaju?

3. Armija je unijela 0 km kvadratnih u RS. Sve je stavila u Federaciju, nitko ih nije tjerao da to tako rade. Mogli su recimo Goražde dati Republici Srpskoj , pa bi danas u RS bilo više Muslimana, i to muslimana koji su se vojno obranili. Siguran sam da bi oni takvi danas više prava imali od ovih danas u RS. Bošnjaci Goražda u RS bi bili nešto kao Hrvati Žepča i Usore, znač populacija koja ipak nije poražena u ratu, i onda imaju i neka prava sebe kao faktora, koja iz toga proizlaze. Koliko je Armija unijela teritorija u RS, toliko i Bošnjaci imaju tamo prava. To je jednostavna povijesna činjenica.

Strašno koliki su to cinici da u Daytonu nisu ni spomenuli opciju da im Srebrenica pripadne, genocid su prodali za Ilidžu i Ilijaš.

Philippe Morillon je, uoči odlaska iz Republike Bosne i Hercegovine,
početkom jula 1993, “optužio Muslimane za nastavljanje rata i izjavio
da će Žepa i Srebrenica biti verovatno teritorije Republike Srpske”.136

_
136 N. Koljević, nav. dj., knjiga 1, str. 256. Iznoseći navedene činjenice, Nikola Koljević
navodi kako je “po svemu sudeći, naročito po onome” što je (tj. Koljević) “prošli put
saznao u Ženevi, Morijon bio zadužen da to kaže” (Isto). Iako je otkrio Morillonove
namjere, a time i ciljeve tzv. međunarodne zajednice, Koljević nije otkrio izvor saznanja
o namjerama međunarodne zajednice, kao i o tome ko je zadužio Morillona da saopći
saznanje “da će Žepa i Srebrenica biti verovatno teritorija Republike Srpske”. Očigledno
je Koljević svjesno o tome uskratio odgovor.

149. Prema toj etničkoj podjeli, Srebrenica bi, u istočnom delu Bosne i Hercegovine
i blizu granice Savezne republike Jugoslavije, ostalo ono što je bilo predloženo da
bude, muslimanska teritorija - velikim dijelom izolovana od Sarajeva. To su vođe u
Beogradu i na Palama, Milošević i Karadžić uvijek odbijali” (Isto, paragrafi 148-149).

Owen-Stoltenbergov plan “koji je uslijedio u ljeto 1993. bio je”, tvrdi Lee Bryant,
“ustvari Milošević - Tuđmanov plan, koji su Owen i njegov drugar Stoltenberg pokrenuli
pokušavajući da prisile Bosansku vladu da ga prihvati. Jednostavnim priznavanjem
srpskih vojnih pobjeda ovaj plan im je bio čak bliži od Vens-Owenovog.
U istočnoj Bosni posljednje od tri enklave /sigurne zone Ujedinjenih nacija - prim. S.
Č./ Srebrenica, Žepa i Goražde trebale su biti geta nesposobna za život pripojena
Sarajevu sa po jednim putem za koje su Bosanci /Bošnjaci - prim. S. Č./ vjerovali da
će biti pod zaštitom Evropske unije. Ideja da Evropska zajednica može štititi mali
put u bosanskim šumama je do kraja komična. Isto tako su bili bizarni prijedlozi
za podjelu tanušnog poluostrva Neum - Klek i stvaranje nadvožnjaka za povezivanje
Brčkog sa Tuzlom” (L. Bryant, nav. dj., str. 528-529).

General Bernard Janvier (komandant UNPF-a) 24. maja 1995.
zatražio je od Ujedinjenih nacija da povuče UNPROFOR s teritorije
Ujedinjenih nacija u istočnoj Bosni (sigurne zone Ujedinjenih nacija:
Srebrenica, Žepa i Goražde).18

18 \ IZVJEŠTAJ O SREBRENICI ..., paragraf 187; L. Silber - A. Little, nav. dj.,
str. 360; B. B. Ghali, nav. dj., str. 234; M. J. Faber, nav. dj., str. 63-64 i 113; S. Čekić,
GENOCID ..., str. 159. S tim u vezi, on je izjavio: “Pred sobom imamo malo vremena.
Moramo preduzeti mjere koje će nam omogućiti da ograničimo pogibelji
kojima su izložene naše snage. Budimo pragmatični i iznad svega pošteni, napose
prema onima kojih sigurnost držimo u svojim rukama: ako nemaš gromobran,
bježi od nevremena” (L. Silber - A. Little, nav. dj., str. 360).

Govoreći o “problemu Srebrenice”, general Gvero je, pored ostalog, otkrio procjenu
srpskog agresora i njegovih kolaboracionista “da međunarodna zajednica neće reagovati
poslije događaja koji su se desili u zapadnoj Slavoniji …” /riječ je o uspješno
izvedenoj operaciji hrvatskih snaga Bljesak, 1-5. maja 1995, u kojoj je oslobođena
zapadna Slavonija, D. Marijan, OLUJA, Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar
Domovinskog rata, Zagreb, 2009, str. 48 i 52 - prim. S. Č./ (“Problemom Žepe, gospodo
draga, mi smo rešili da dve brigade sada imamo u zoni II Krajiškog korpusa iz
Drinskog korpusa. Problemom Srebrenice, takođe smo stvorili adekvatne rezerve
i učinili smo to u periodu u kome smo procenili da međunarodna zajednica neće
reagovati neposredno poslije događaja koji su se desili u zapadnoj Slavoniji. I išli
smo isključivo zato, i to je bila jedna od strategijskih odluka GŠ i realizovali smo je
u skladu sa najboljim mogućnostima uz minimalne gubitke, maksimalnom racionalizacijom
i upotrebom snaga u vreme kad je taj isti Drinski korpus davao brigade
na sarajevskom ratištu i kada nismo dovodili ni jedinice MUP-a ni jedinice iz drugih
zona odgovornosti, izuzev jedinice Drinskog korpusa. Ne znam da li sam shvatio
dobro predsjednika Republike, ali smatram da nikakve veze Žepa i Srebrenica
nemaju sa gubitkom položaja u Glamoču i Grahovu. Gubitak položaja, rekao je
gospodin Predsjednik da smo se zabili u Žepi 15 dana, da smo zabili tamo dva generala
i da je to imalo za posljedicu da Glamoč i Grahovo su bili postavljeni u tom
strateškom smislu, a odgovorni su za ostale krajeve”) - Isto, str. 202 i 204.
General Gvero je priznao da je vodio “kompletnu psihološko-propagandnu aktivnost
oko rješavanja operacija u Žepi i Srebrenici”, odnosno “oko rješavanja operacija”
u vezi sa zauzimanjem sigurnih zona Ujedinjenih nacija Srebrenice i Žepe i
izvršenjem genocida nad Bošnjacima (“Takvi su bili odnosi i prema UNPROFOR-u
u Srebrenici, kada je rešen problem Srebrenice, kada je pritisla međunarodna javnost
na nas, [stigla] je instrukcija i od predsjednika državnog Komiteta za saradnju
sa UNPROFOR-om, sa kojim sam razgovarao svakodnevno, jer sam trebao
da vodim kompletnu psihološko-propagandnu aktivnost oko rješavanja operacija
u Žepi i Srebrenici. I vodio sam, kontaktirali smo UNPROFOR po 50 puta. Bilo je
rečeno, nastojte da što pre rešimo problem toga UNPROFOR-a, da nam se ponovo
ne nabaci sindrom talaca nakon onoga što smo imali posle bombardovanja i mi
smo odradili u skladu sa postojećim sporazumima i dogovorima”) - Isto, str. 204.

Nisu tad znali da su izđenosajdisani.

5 R. Holbrooke, nav. dj., str. 237-323. Izetbegović je želio “da se jasno razumije” da
su Srebrenica i Žepa, simboli genocida, “na njegovoj listi ciljeva u Daytonu”. S tim u
vezi, Holbrooke piše kako je Izetbegović “znao da ih neće vratiti, ali kako su prema
mapi Kontakt grupe iz 1994. pripadali Federaciji, nije želio da se odrekne, a da ne
dobije nešto zauzvrat” (R. Holbrooke, nav. dj., str. 273).

Na sastanku s Izetbegovićem i Silajdžićem u Holbrookeovom apartmanu
11. novembra 1995. “pregovarači su vrlo pomno razmotrili pojedinosti
o mapama, ali nisu ništa dogovorili”. Izetbegović je “jedino
ponovio kako će karta Kontakt grupe biti temelj za pregovore. ’Dugo
uopće nisu željeli raspravljati o mapama, tvrdeći kako postoji samo jedna
mapa, ona Kontakt grupe’”. Na toj mapi sigurne zone Ujedinjenih
nacija Srebrenica i Žepa, gdje je srpski agresor, nakon zauzimanja, nad
Bošnjacima izvršio genocid, “i dalje su bile označene kao dio bošnjačkog
teritorija; premda uopće nije bilo nade da bi ih u Dejtonu
mogli vratiti, bosanski predstavnici su i dalje insistirali na njima”.14

Tako je.

A Srebrenicu u Dejtonu nisu ni tražili, jer nije bila "kvalitetan teritorij" kako su to govorili.

Na to su gledali kao čisto vojni poraz neodržive enklave, a fokus Dejtona je bio na Ilidži, Vogošći, Brčkom, te koridoru za Goražde.

Kako nisu znali kad sam i ja tad znao za masovne zločine? To je tad bila udarna vijest i za mene je došla u iznenađujuće vrijeme kad smo već počeli vojno dominirati i bilo je pitanje dana kad ćemo krenuti na Knin.

Alija Izetbegović je 10. septembra 1995. “u specijalnom članku za sarajevsko
’Oslobođenje’ dao” “opću ocjenu rezultata Ženevske konferencije”, u kome je,
pored ostalog, pružio odgovor na pitanje zašto su (u Ženevi) Dogovoreni osnovni
principi, posebno entitet “Republika Srpska”. U nastojanju da bude što uvjerljiviji
u pružanju tog odgovora - uspostavljanje mira, po cijenu, “gorkog mira” (“... da bi
se okončao rat”), Izetbegović, u nabrajanju “šta se dobiva ovim gorkim mirom?”,
navodi kako će Federacija Bosna i Hercegovina dobiti “još oko 15 posto bh teritorije,
uključujući pored ostalog, i gradove Bosansku Krupu, Sanski Most, Donji Vakuf,
Jajce, Trnovo, Brčko, Odžak, Derventu, Doboj, Bosanski Brod, Šamac i dr.
Također, dobiva kopnenu vezu sa Goraždem, čime se Goražde deblokira. Dobiva,
najvjerovatnije, Sarajevo, koje će ostati nepodijeljeni grad. Kažem vjerovatno,
jer to još nije sasvim sigurno, ali je dovoljno sigurno, to je naš uvjet od koga ne
možemo odstupiti” (Oslobođenje, 10. septembar 1995, str. 1 i 3 i 11. septembar, str.
3; A. Izetbegović, SJEĆANJA …, str. 266-268).

Polazeći od Izetbegovićeve ocjene da “za nas i dalje važi plan Kontakt-grupe pet
zemalja”, tj. kvantitativni procentualni odnos 51%, začuđuje njegovo nabrajanje
gradova koje će Federacija Bosna i Hercegovina “vjerovatno” dobiti, jer on, pored
ostalog, ne navodi ni Srebrenicu, ni Žepu, ni Prijedor, gradove koji su po planu Kontakt grupe
trebali pripasti Federaciji Bosne i Hercegovine.

Na Londonskoj konferenciji, 21. jula 1995, gdje su se ministri za
vanjske poslove i ministri za odbranu zemalja NATO-a sastali “u gotovo
očajničkom pokušaju da preuzmu inicijativu”, Sjedinjene Američke
Države su se borile “da se snagama Ujedinjenih nacija u Bosni
daju veća ovlaštenja - ustvari, da odvrate povlačenje Ujedinjenih
nacija” i preduzele sve da se postigne sporazum o zračnim udarima i
ukidanju “dvostrukog ključa”. Tada je postignuta prešutna saglasnost
o oduzimanju prava veta na zračne udare (odnosno iz procesa donošenja
odluke o zračnim udarima) civilnim funkcionerima Ujedinjenih nacija
- generalnom sekretaru Ghaliju i njegovom specijalnom civilnom
predstavniku Akashiju.45

Konferencija je završena usvajanjem šest, po Dereku Cholletu,
“ključnih postignuća: 1) jedinstvena potvrda da će UNPROFOR
ostati u Bosni; 2) obaveza da se Goražde brani NATO-vim zračnim
snagama; 3) Snage za brzi odgovor djelovat će oko Sarajeva kako bi
se stabiliziralo stanje; 4) potpora naporima za rješavanje humanitarnih
problema; 5) ponovna potvrda želje da se nagodba postigne
diplomatskim putem; 6) mjere i koraci koje mora poduzeti UNPROFOR
kako bi se na najmanju moguću mjeru smanjila ranjivost
mirovnih postrojbi”.46

Konferencija u Londonu je, po ocjeni predsjednika Clintona, “bila prekretnica - od
tada je NATO postao nepopustljiv. Nedugo nakon toga vrhovni komandant NATO-
a general George Joulivan i naš /tj. Sjedinjenih Američkih Država - prim. S. Č./
ambasador pri NATO-u Robert Hunter uspjeli su proširiti odredbe koje su vrijedile
za Goražde i za sigurnu zonu oko Sarajeva” (B. Clinton, nav. dj., str. 635).

Zaključci za Londonsku konferenciju nisu bili sročeni sve dok Christopher nije
bio u avionu. U vrijeme kada je sletio u London, njegov tim - šef Kabineta Tom Donilon,
John Kornblum, Bob Frasure i direktor za planiranje politike Jim Steiberg - iznio je
dokument sa dvije važne izmjene u politici:
- Prvo, NATO će povući ’crtu u pijesku’ - namjerno zazivanje jezika predsjednika Busha
iz ’90-’91. o Iraku - oko enklave Goražde.
- Drugo, odluku da li u Goraždu upotrijebiti ili ne upotrijebiti zračnu silu i u kojoj mjeri
donijeće samo NATO, tako da udaljujući UN od njihove strašne ovlasti ’dvostrukog
ključa’ u pogledu Goražda - ali ne i drugih dijelova Bosne” (R. Holbrooke, nav. dj., str. 75).

Warren Christopher je “u početku u Londonu naišao na odbijanje takvih mjera od
strane Evropljana. U dva privatna sastanka sa premijerom Majorom, krenuo je
oštro. Našao je djelimične saveznike u novom ministru spoljnih poslova Malcolmu
Rifkindu i novom ministru odbrane Michaelu Portillu koji su nadglasali svoje
podređene i prihvatili Christopherov nacrt. Pošto je identifikovao mjesto gdje će
NATO dati svoj konačan stav, London je bio važna oznaka za nivelaciju, neka vrsta
izvlačenja u posljednjem mogućem momentu. Kasnije je Bill Perry na počasno
mjesto u svom kabinetu stavio uokvirenu fotografiju na kojoj su on, Christopher i
Shalikashvili, snimljeni za vrijeme konferencije, i nazvao ’Prekretnica’. To se, pak,
u to vrijeme nije moglo predvidjeti. Rezultate iz Londona svijet je, razumljivo,
dočekao sa skepticizmom, jer je upravo počeo saznavati šta se desilo u Srebrenici,
a bio je upoznat sa ranijim uvjeravanjima Zapada o odlučnosti koja se isparavala
pred okrutnostima bosanskih Srba” (Isto, str. 76).

Dakako da se znalo. Alija u rujnu, cca. dva mjeseca prije Daytona u "Oslobođenju" nabraja
koje će Federacija dobiti općine. Neke nije pogodio, ali Srebrenice i Žepe definitivno nema na spisku.
I zna da će dobiti kopnenu vezu s Goraždem.

Mladić je svojim potezom u Srebrenici, zapravo izgubio Goražde.