Znači, Hrvati osnovali SDA, a Srbi joj uvalili Aliju za predsjednika.

Hrvati vam podvalili SDA, Srbi svog islamiziranog Beograđanina Aliju, na kraju će se pokazati da su vam Hrvati podmetnuli i Komšića.

No, kakve su veze SDA BiH sa Zagrebom ponajbolje je otkrio jedan od njenih osnivača publicist i politički analitičar Faris Nanić u svojem autorskom tekstu (sedmični list “Stav”, broj 273).

“Jesen je 1989. godine. U kancelariji dežurnog imama Islamskog centra Zagreb Hasan Čengić upoznaje me s Alijom Izetbegovićem. U društvu sam s ocem pa Hasan naumi i njega upoznati s Alijom. Gotovo simultano, obojica se nasmijaše i rekoše mu da ih nije potrebno upoznavati jer se znaju još od osnovne škole. Bilo je dirljivo vidjeti susret dvojice prijatelja nakon skoro 45 godina, koliko su ih sudbine razdvojile.

Islamski centar u Zagrebu tada je vibrantan, društveno aktivan i prepoznatljiv u cijeloj Jugoslaviji. Vode ga iskusni ljudi, ali i entuzijastični, u atmosferi tek pokrenutih pluralističkih promjena u zemlji, gdje je Hrvatska u odnosu na Bosnu prednjačila. Jedva su prošle dvije godine od njegova otvaranja, a već ima dvije etablirane međunarodne manifestacije, naučni skup u aprilu i takmičenje u učenju Kur’ana u septembru. Vodeći ljudi i članovi tadašnjeg Odbora IZ Zagreb privukli su Aliju Izetbegovića, koji još od zatvorskih dana ima naum osnovati stranku i pripremiti tadašnje Muslimane na višestranačje te im osigurati zastupljenost u svakom budućem raspletu već ozbiljne krize komunizma i jugoslavenske federacije.

Došao je po podršku i dobio ju. Tražio ju je i od moje beznačajnosti, tada apsolventa na Građevinskom fakultetu i člana redakcije Studentskog lista. Mladića od 25 godina koji se okušao u pisanju o muslimanima u svijetu i Bošnjacima, odnosno njihovom zatomljenom i gušenom identitetu.

Nedugo nakon toga, Alija Izetbegović i Omer Behmen ponovo dolaze u Zagreb i prezentiraju ideju o osnivanju stranke muslimanskog kulturno-historijskog kruga jednom užem ad hoc skupu, na koji sam imao čast biti pozvan. Tu su Salim Šabić, Mustafa Cerić, Ševko Omerbašić, Hasan Čengić, Mustafa Pličanić, Kemal Nanić, Šemso Tanković i Sulejman Čamdžić. Na sastanku je prisutan i Muhamed Filipović, s kojim je Izetbegović već načelno razgovarao u Sarajevu, a koji se tih dana nalazi pod baražnom paljbom srpskih medija. Međutim, umjesto podrške osnivanju stranke, Filipović odjednom insistira na osnivanju Komiteta za odbranu individualnih i kolektivnih prava Muslimana, što pokreće određene prijepore. Ostaje izoliran, jedini u svom zahtjevu, te, unatoč prijedlogu Kemala Nanića da se paralelno pokrene osnivanje stranke i Komiteta, uvrijeđen napušta skup.

No uvrijeđenost je očito prestala kada se kasnije pridružio i učlanio u stranku. Tada su dogovoreni osnovni principi djelovanja. Insistiralo se na transparentnosti, izbjegavanju sektašenja, očuvanju tekovina AVNOJ-a i ZAVNOBiH-a, posebno državnosti i granica republika, i demokratskom preuređenju Bosne i Jugoslavije, iz jednostranačja s karakteristikama totalitarizma u demokratsko višestranačje društva ravnopravnih građana te daljnjem razvoju identiteta i unapređenja položaja bosanskohercegovačkih muslimana Bošnjaka. Duh velikosrpskog nasrtaja na konfederalnu Jugoslaviju, na Ustav iz 1974. godine, već je lebdio nad cijelom zemljom, kriza se s Kosova prelila na Hrvatsku i Bosnu izmišljenim narativom o “ugroženosti Srba”, dok je Miloševićev režim već uspio satrati autonomiju pokrajine Vojvodine i smijeniti i komunističko vodstvo Crne Gore, koje postaju nesamostalne i dijelom iste propagandne i glasačke mašinerije u organima federacije.

Dio te mašinerije bio je i orkestriran napad na bošnjački identitet i bosansku državnost. Prestrojavale su se snage u svim republikama tadašnje Jugoslavije, dobar dio komunističkog establišmenta već je bio uključen u procese društvenih promjena. Bosna je kasnila i to je Alija Izetbegović sa svojim istomišljenicima uočio kao ozbiljnu opasnost.

Već početkom naredne godine taj se zagrebački skup proširuje na otprilike petnaestak ljudi. Alija Izetbegović prezentira prijedlog Programske deklaracije, koja je već prošla raspravu u sličnom, naravno, širem i ideološki nemonolitnom krugu u Sarajevu. Nakon dodatnog brušenja, Deklaracija postaje osnovni dokument stranke koja još nema naziv. To je vrijeme kada je, unatoč otpuštanju i urušavanju skoro svih totalitarnih mehanizama, u Bosni i Hercegovini donesen zakon kojim se zabranjuje osnivanje nacionalnih stranaka. No u odnosu na samo koju godinu ranije, kada se vode politički montirani procesi protiv Izetbegovića, Čengića i Behmena te još devet bošnjačkih intelektualaca, i to je veliki iskorak. (…)

Novi slogan SDA:

Mi znamo kaj delamo, izdati Bosnu nečemo

Novi slogan SDA:

Mi znamo kaj delamo, izdati Bosnu nečemo