Reakcije što ih je proizvela SDP-ova Platforma ponuđena budućim koalicionim partnerima, SDA-u, NS Radom za boljitak i HSP-u, pokazuju da se u BiH o politici razmišlja i raspravlja isključivo iz pragmatične, a ne strukturne perspektive.

Kao lider, kako ga već nazivaju u javnom prostoru, formiranja nove vlasti zbog najvećeg procenta glasova osvojenih na prošlim izborima, SDP se našao u nezavidnoj poziciji da birajući koalicione partnere potvrdi ili ospori u medijima već odavno stvorenu predsatvu o sebi kao jedinoj ozbiljnoj alternativi dosadašnjoj vlasti, ali i alternativi tzv. nacionalnim partijama. Međutim, niko ili gotovo niko nije argumentirano analizirao ideološke pozadine SDP-a, niti njegove eksplicitne i simboličke geste u kojima bi se mogla vidjeti multietničnost ili bošnjakocentričnost bosanstva ove partije. Rasprava o SDP-u zasjenjena je raspravom o tzv. fenomenu Željka Komšića, a strukturne pozadine slučaja Komšić ostale su nerasvijetljene.

Bošnjakocentrično bosanstvo SDP-a

Dejtonska BiH je svojim ustavnim rješenjima i s njima usklađenim izbornom zakonu ustrojena kao tzv. predstavnička demokratija i teritorijalna konsocijacija u kojoj je etnopolitika zakonskim rješenjima privilegirana u odnosu na onu multietničku. Zato je bošnjakizacija SDP-a direktan proizvod koliko logike na kojoj je zasnovan izborni zakon, toliko i logike na kojoj se bazira Daytonski ustav. Na drugoj strani, pak, SDP-ovo vođstvo zarad svog političkog pragmatizma u znatnoj mjeri je doprinijelo formiranju ideologije novog bošnjakocentričnog bosanstva, čiji je reprezentativan primjer upravo Komšić. Zbog toga u SDP-u moraju daleko ozbiljnije razmotriti sve češće prigovore da su bošnjačka partija, bez obzira što neki od njih dolaze iz pogrešnih postavki. Drugim riječima, da bi redizajnirao svoj imidž u političkom prostoru, SDP mora redefinirati ideološku matricu iz koje provodi ili će eventualno provoditi svoju politiku i svoj program.

Toga, čini se, u SDP-u nisu svjesni, pa i njihov najnoviji potez – poziv u koaliciju dvjema malim strankama koje su osvojile gotovo zanemarljiv broj glasova na prošlim izborima - kritiziran je kao novi pokušaj bošnjačke majorizacije Hrvata, nakon što je po ocjeni SDP-ovih kritičara ova etnija majorizirana izborom Željka Komšića bošnjačkim glasovima za člana Predsjedništva BiH. Međutim, ono što promiče kritičarima jeste sržni problem današnje BiH. Naime i Izborni zakon, i Daytonski ustav, i Zakon o Vladi Federacije BiH svojim privilegiranjem etnopolitike, omogućuju da Hrvati kao najmalobrojnija etnička zajednica budu majorizirani u institucijama sistema.

Drukčije rečeno, hrvatskoj etnopolitici vratio se bumerang od tamo odakle se to nije očekivalo – iz etnocentrične osnove na kojoj je postavljen čitav sistem Daytonske BiH. Namjesto kritike sistema, bosanskohercegovački javni prostor obilježen je kritikom SDP-a, koji, kao deklarativno multietnička stranka, uistinu i koristi upravo taj sistem da bi ga dodatno pervertirao. A to znači da SDP zasad svoju multietničnost provodi baš na račun najmanje etničke zajednice, čiji su se pripadnici, očito to pokazuju rezultati zadnjih izbora, vrlo jako homogenizirali dajući gotovo maksimalno povjerenje dvjema nacionalnim strankama – Čovićevim i Ljubićevim HDZ-ovima. Iz takve perspektive viđen, SDP bi svoju multietničnost morao dokazivati baš u osjetljivosti za problem najmalobrojnijeg konstitutivnog naroda u BiH.

Demokratija – osjetljivost prema manjinama

Pojačana senzibiliziranost za prava najmalobrojnijeg naroda i nacionalnih manjina osnova je demokratije. Bez nje, demokratija postaje ono što pronicljivo naglašava, doduše iz drugih razloga, Pascal Bruckner – nametanje većinske biračke volje onima koje su malobrojniji. SDP bez ove svijesti, ma koliko se trudio da promijeni svoj imidž u javnosti, neće to uspjeti, a još žešće će se razviti ionako snažna fobija hrvatskog naroda u BiH od demografske dominacije drugih nad njim i težnja za uspostavljanjem teritorijalne jedinice na kojoj bi se Hrvati u budućnosti homogenizirali.

Baš tu, reklo bi se, sadržana je presudna odgovornost SDP za BiH. Naime, Lagumdžijna stranka može nametanjem svog tipa ideologije bosanstva hrvatskom etničkom tijelu lako i nepovratno to tijelo udaljiti od BiH, pojačati separatističke težnje u njemu, radikalizirati njegovu političku usmjerenost prema hrvatskim nacionalnim strankama i homogenizirati ga na toj osnovi.

O posljedicama po BiH jednog takvog scenarija nužno je odgovorno i ozbiljno promišljati, a u SDP-u moraju biti svjesni da je interes zemlje važniji od svakog partijskog i vlastodržačkog interesa. Namjesto sadašnjeg odbijanja, SDP mora sve učiniti da pridobije Hrvate i hrvatske političke subjekte za novu ustavotvornu koaliciju, kojoj je vlast na razini Federacije manje važna od one na državnom nivou i ustavotvornog rekonstruiranja čitave države. A ako se slijedi Lagumdžijna postizborna najava o Federaciji BiH kao Zapadnoj Njemačkoj, i Republici Srpskoj kao Istočnoj, onda se mora reći da interes Federacije na smije za novu koalicionu vlast biti ispred interesa države. U protivnom mogao bi nas uistinu u budućnosti sačekati kiparski scenario raspolućivanja BiH, tj. scenario sigurnog podržavljenja Republike Srpske. A na njemu je Dodik instrumentalizirajući Čovića već uradio znatan dio posla.

Ka građanskom bosanstvu

Ako etnopolitike nisu uspjele u petnaest godina mira kao nezavršenog rata izvesti zemlju iz krize, mogu li to multietničke politike profilirane na SDP-ov način? Ovo pitanje je izazov za sve u BiH, a iz njega proističe, slobodno se može reći, povijesna odgovornost stranke Zlatka Lagumdžije. Može li, dakle, SDP reformirati svoju multietničnost i od bošnjakocentričnog doći do policentričnog, stvarnog multietničkog i građanskog bosanstva. Da bi to uspio, on mora krenuti u čitav niz ideoloških transformacija, poštujući nove postkonfliktne bosanskohercegovačke realnosti, nove etničke identitete i u skladu s tim nove međuetničke odnose. Za takav preustroj ideološke matrice potrebna je ne samo velika politička snaga i mudrost, nego i znanje, ali i spremnost da se ova stranka suoči sa bosanskohercegovačkom postratnom etnotraumatiziranom realnošću, ali i sa tranzicijskom socijalnom i svakom drugom bijedom.

Otvoreni poziv SDP-a Ljubićevoj stranci da se priključi gotovo sigurnoj koaliciji koja će formirati vlast u Federaciji BiH mali je, ali vrlo važan korak ka poštovanju biračke volje hrvatskog naroda. Promatrana isključivo iz ugla etnopolitike, Ljubićeva stranka je gubitnik na prošlim izborima, kao uostalom i svi ostali SDP-ovi budući koalicioni partneri sa tzv. hrvatskim političkim predznakom. Međutim, izborni zakon u složenoj zajednici kakva je BiH i izrazito decentriranoj kakva je Federacija omogućuje ovoj stranci da iz stanja izbornog gubitnika dođe u poziciju ulaska u izvršnu vlast.

SDP-u, kojemu se ne može prigovoriti na legalnosti i legitimnosti da uspostavi vlast bez oba HDZ-a, a može iz perspektive odgovornosti za poštivanje izborne volje hrvatskog biračkog tijela, koalicija sa Ljubićevom strankom dobro bi došla. U javnosti je naglašeno da su SDP i Ljubićev HDZ 1990 postigli preko 90% suglasnosti u platformi za formiranje koalicije. No, Ljubić je u postizbornom vremenu odigrao najgoru moguću ulogu za svoju stranku potpisujući na vrlo neprincipijelan način ugovor sa meštrom krojenja hrvatske narodne gorke sudbine - Draganom Čovićem. Time je on u pokušaju da poboljša hrvatsku etnopolitičku poziciju, ustvari, samo nastojao spasiti Čovića od sigurnog isključenja iz vlasti. Čović je, pak, ojačao svoju poziciju otvorenim savezom sa Miloradom Dodikom snažno se konfrontirajući sa bošnjačkom etnopolitikom.

Čovićeva ovisnost od Milorada Dodika

Paradoksalno, jačajući svoju poziciju pričom o trećem entitetu i savezom sa Dodikom, Čović je hrvatski etnički interes izručio u ruke Milorada Dodika. Tamo gdje se činilo da je njegova najjača politička snaga, pokazuje se da se nalazi njegova najsnažnija politička slabost. Željni vlasti, Lijanovići i njihova stranka poletjeli su u naručje SDP-u, baš kao i Jurišićev HSP. Ljubić i Čović ostali su izolirani sa krhkom nadom da će moći blokirati funkcioniranje buduće federalne vlade i uz Dodikovu pomoć blokirati formiranje vlasti na državnom nivou. Rezultat cijele te političke zavrzlame može biti veoma opasan po BiH, a pogotovu po bošnjačko-hrvatske odnose u Federaciji BiH. Doda li se tome Dodikova priča da više nije problem Daytonski, nego Vašingtonski sporazum na osnovu kojeg je stvorena Federacija BiH – jasnim postaje opasnost od budućeg snažnog političkog konfrontiranja na političkoj sceni.

Na toj osnovi dolazi se i do teškog pitanja o budućim ustavnim promjenama. Ako bi se u njih krenulo bez oba HDZ-a, veliko je pitanje da li bi one uopće mogle biti provedene i da li bi ih prihvatili Hrvati kao konstitutivni narod u BiH. Ako je ustavna kriza izvor svih drugih kriza u BiH, onda je veliko pitanje da li je moguće bez hrvatske političke volje riješiti tu krizu na odgovarajući, međuetnički harmoničan način.

Drugim riječima, ono što se nakon izbora pokazivalo kao nada da se može formirati koalicija za efikasnu vlast i dobre ustavne promjene, može postati na lak način izvorom nove bosanske krize. Iz tog ugla promatrana, Ljubićeva odgovornost postaje presudnom, baš kao i SDP-ova. A tu se dolazi do novog paradoksa slaganja buduće vlasti u BiH. Naime, ako je savezom sa Čovićem i imao za cilj ojačati hrvatsku etnopolitičku poziciju u formiranju nove vlasti, Ljubić sada može postati njenim grobarom, ali i izručiti interes hrvatskog etničkog tijela u ruke onih za koje tvrdi da majoriziraju Hrvate.

Dodik – najveći dobitnik

U cijeloj toj uvrnutoj priči stvarni dobitnik bit će Dodik i njegov republičkosrpski nacionalizam, a iza scene ukazivat će se lice Emila Vlajkija, hrvatskog potpredsjednika Republike Srpske, i novog Hrvata sa ekstremnim velikosrpskim nacionalističkim stavovima.

Ako su, barem prema izjavama svojih zvaničnika, i SDA i SDP govorili u postizbornom periodu o potrebi da se institucionalnom ravnopravnošću zaštite prava Hrvata i drugih etnija na čitavom teritoriju BiH, ako su se institucionalna autonomija i institucionalni paritet pojavljivali kao političke formule za donošenje novog ustava, što je skupina intelektualca nekoliko godina unazad neprestano zastupala kao najbolji princip za ustavnu reformu zemlje, pitanje zašto Ljubić ne pristupa takvom političkom trendu.

Nema, dakle, niti jednog ozbiljnog i racionalnog političkog razloga za Ljubićevo spašavanje Čovića i odlazak u zagrljaj Dodiku i Vlajkiju. Ili ima, pa ćemo to saznati kao i većinu političkog zamješateljstva iza scene - onda kad sve bude kasno i kad još jedna šansa za rješenje krize u zemlji ode u nepovrat.

Onako, nije los osvrt.

SDP-ov poziv za HDZ 1990 je

Poziv za ravnopravnost, multietnicnost, ucesce u vlasti je upucen, a ako HDZ 1990 to nece, pa nikom nista. Nece biti SDP-ova krivica neravnopravnost, nemultietnicnost, neucesce u vlasti hrvatske komponente.

Onako, nije los osvrt.

SDP-ov poziv za HDZ 1990 je

Poziv za ravnopravnost, multietnicnost, ucesce u vlasti je upucen, a ako HDZ 1990 to nece, pa nikom nista. Nece biti SDP-ova krivica neravnopravnost, nemultietnicnost, neucesce u vlasti hrvatske komponente.

Akcija razbijanja nekadašnje hrvatske političke koalicije (kreševske šestorke), u režiji “građanskog” SDP-a BiH, nije okončana stvaranjem politički neprirodnog i ideološki neprincipijelnog pakta s HSP-om BiH. Započeta SDP-ova politička diverzija idućeg tjedna bit će fokusirana na pokušaj stvaranja raskola između HDZ-a BiH i HDZ-a 1990. Dvije donedavno zaraćene stranke, koje su dokumentom o suradnji “zakopale ratne sjekire”, sarajevska ljevica pokušat će ponovno posvađati nuđenjem platforme HDZ-u 1990., kao još jedinom prihvatljivom partneru iz hrvatskog političkog korpusa.

Razbijanje dva HDZ-a

“Kukavičje jaje”, obojeno naoko prihvatljivom političkom retorikom, predsjednik SDP-a Zlatko Lagumdžija je devedesetki ponudio početkom tjedna. Puštajući preko svojih medija probne balone o ulasku HDZ-a 1990. u crveno-crnu i zeleno-plavu koaliciju, čelništvo SDP-a testira raspoloženje unutar stranke, ali i ispituje čvrstinu ugovora koji su dva HDZ-a pod jasnim uvjetima nedavno dokumentirala. Groteskno u cijeloj postizbornoj slagalici zvuči izjava predsjednika HSP-a Zvonke Juršića, stranke koja u vlast ide s minornim brojem hrvatskih glasova u kojoj kaže “da su oni otvoreni da u koaliciju SDP, SDA, HSP BiH, NSRzB, uđu i oba HDZ-a, ako se s tim bude složio SDP.” Politički je paradoks da stranka s najmanjim brojem zastupničkih mandata poziva u vlast stranke koje na drugoj strani imaju najveći broj zastupničkih mjesta, i to pod uvjetom da se složi njihov koalicijski partner.

Negiranje Hrvata u BiH

U cijelom rašomonu nisu bitni ni HDZ BiH ni HDZ 1990., čiji stari i novi čelnici snose veliku odgovornost za situaciju u kojoj se godinama nalaze bh. Hrvati. Bitni su principi da SDP ili SNSD ne mogu odlučivati s koje će hrvatske stranke ući u institucije vlasti, bez obzira na izborne rezultate. Ovo nije ignoriranje izborne pobjede jedne ili dvije hrvatske stranke. Ovo je ignoriranje izborne volje jednog konstitutivnog naroda u BiH i ignoriranje izborne volje hrvatskoga glasača koji je 3. listopada ove godine otišao na glasačko mjesto. Zgroženi ponašanjem SDP-a, iz HDZ-a BiH i HDZ-a 1990. stižu oštre reakcije. “Neće uspjeti pokušaj SDP-a da iz vlasti istisne legitimne predstavnike hrvatskog naroda”, izjavio je jučer predsjednik HDZ-a BiH Dragan Čović dodavši “da su HDZ BiH i HDZ 1990. napravili jasan sporazum u kojem su rekli da neće dopustiti da zbog fotelja volju hrvatskog naroda bilo tko mijenja”. Iz HDZ-a 1990. također stižu oštre kritike. O budućim koalicijama, poručuju iz stranke, odlučivat će njihova tijela sljedećeg tjedna.

Onako, nije los osvrt.

SDP-ov poziv za HDZ 1990 je

Poziv za ravnopravnost, multietnicnost, ucesce u vlasti je upucen, a ako HDZ 1990 to nece, pa nikom nista. Nece biti SDP-ova krivica neravnopravnost, nemultietnicnost, neucesce u vlasti hrvatske komponente.

Baš tu, reklo bi se, sadržana je presudna odgovornost SDP za BiH. Naime, Lagumdžijna stranka može nametanjem svog tipa ideologije bosanstva hrvatskom etničkom tijelu lako i nepovratno to tijelo udaljiti od BiH, pojačati separatističke težnje u njemu, radikalizirati njegovu političku usmjerenost prema hrvatskim nacionalnim strankama i homogenizirati ga na toj osnovi.

Promatrana isključivo iz ugla etnopolitike, Ljubićeva stranka je gubitnik na prošlim izborima, kao uostalom i svi ostali SDP-ovi budući koalicioni partneri sa tzv. hrvatskim političkim predznakom.

No, Ljubić je u postizbornom vremenu odigrao najgoru moguću ulogu za svoju stranku potpisujući na vrlo neprincipijelan način ugovor sa meštrom krojenja hrvatske narodne gorke sudbine - Draganom Čovićem. Time je on u pokušaju da poboljša hrvatsku etnopolitičku poziciju, ustvari, samo nastojao spasiti Čovića od sigurnog isključenja iz vlasti.

Svejedno, neka se oni bave Dodikom a ne Hrvatima...

Bošnjaci, vi koji ste na ovom forumu, preporučam širenje Kazazima umjesto "kukavičjih jaja"...

Drukčije rečeno, hrvatskoj etnopolitici vratio se bumerang od tamo odakle se to nije očekivalo – iz etnocentrične osnove na kojoj je postavljen čitav sistem Daytonske BiH. Namjesto kritike sistema, bosanskohercegovački javni prostor obilježen je kritikom SDP-a, koji, kao deklarativno multietnička stranka, uistinu i koristi upravo taj sistem da bi ga dodatno pervertirao. A to znači da SDP zasad svoju multietničnost provodi baš na račun najmanje etničke zajednice, čiji su se pripadnici, očito to pokazuju rezultati zadnjih izbora, vrlo jako homogenizirali dajući gotovo maksimalno povjerenje dvjema nacionalnim strankama – Čovićevim i Ljubićevim HDZ-ovima. Iz takve perspektive viđen, SDP bi svoju multietničnost morao dokazivati baš u osjetljivosti za problem najmalobrojnijeg konstitutivnog naroda u BiH.

Princip teritorijalizacije stvorio je međunacionalno nepovjerenje, a politiku pretvorio u borbu da se u miru dovrše ratni ciljevi. Tako je ustavna, kao izvor svih drugih kriza u zemlji, pokazala da sadašnji model teritorijalizacije nacija može rezultirati samo jednim tipom nacionalne politike. Onim, naime, koji se u teoriji definira kao militantni oblik nacionalizma.


Platforma na takvu politiku stavlja tačku i otvara potpuno novu stranicu u bh. politici

Platforma koju ju je ponudila koalicija SDP, SDA, NSRzB i HSP, koja će najvjerovatnije formirati novu vlast u Federaciji BiH i koja vrlo dobronamjerno, ponajviše od strane Sulejmana Tihića, poziva hrvatske stranke da joj se pridruže, prije svega HDZ 1990, digla je mnogo prašine u javnosti. No, čini se da svi aspekti koalicionog programskog dokumenta nisu valjano analizirani. Platformu su u više navrata predstavljali, bez njene valjane analize, vodeći političari koalicije, dok komentatori nisu uspjeli analizirati sve njene konceptualne i strukturne pozadine. Ili bespogovorno hvaljena, ili pak nekritički odbacivana, ona je ostala u javnom prostoru osuđena na tipično bosanskohercegovačko dijeljenje u tabore za i protiv. Oni koji su protiv platforme, a to su političari srpsko-hrvatskog Dodik-Čovićevog saveza i njima skloni mediji, prigovaraju joj tobožnji nastavak unitarne SDP-ove politike, te koaliciono negiranje hrvatske biračke volje. Oni koji su u javnom prostoru za platformu, nekritički je reklamiraju kao dokument koji prvi put od Daytona na ovamo uvodi novu praksu u formiranju vlasti. Ta manihejska matrica rezultat je nove političke blokovske podjele čiji je korijen položen u uspostavljanje hrvatsko-srpskog političkog saveza, u kojemu je Dodik instrumentalizirao Čovića, a ovaj izručio hrvatski nacionalni interes u ruke novom predsjedniku Republike Srpske.

Međutim, koalicioni programski dokument mora se izvući iz ove manihejske matrice i podrobno analizirati, da bi se vidjelo šta je to novo što on donosi u tragičnu bosanskohercegovačku političku praksu. Bez mogućnosti da se analizira u cjelini, valja naglasiti da je to u suštinskom smislu proevropski politički dokument čiji program daje šansu zemlji da prevlada stanje sadašnje krize i povede je na ozbiljan način u evroatlanske integracije. U tom smislu Platforma nudi čitav niz mjera.

Ali, ono u čemu je ovaj dokument apsolutna novina u ovdašnjoj političkoj praksi jesu principi na osnovu kojih su koalicioni partneri postavili okvir za nove ustavne promjene. Naime, po prvi put od Daytona naovamo četiri političke partije koje imaju mogućnost formirati vlast zagovaraju institucionalnu jednakopravnost svih bosanskohercegovačkih nacija na čitavom prostoru zemlje, pri čemu se u kombinaciji nacionalnog i građanskog stvara šansa za istinsku međunacionalnu harmonizaciju zemlje, ispunjenje međunacionalne pravde i ustavnu zaštitu građanskih i nacionalnih prava. Kao najbolje principe za rješavanje ustavne krize institucionalnu ravnopravnost ovdašnjih nacija do načela institucionalne autonomije i pariteta, podsjetimo, zagovarala je skupina intelektualca nakon pada tzv. Aprilskog paketa. Konačno, ti su principi prihvaćeni od strane političkih partija sa izbornim legitimitetom, a ta činjenica može korjenito izmijeniti ovdašnju i filozofiju i praksu politike i modela vladanja.

Daytonski ustav natjerao je nacionalne politike da rješenje nacionalnog pitanja traže u podjeli teritorija, pri čemu je stvorena dvoentitetska struktura u kojoj je logika teritorijalne podjele rezultirala getoizacijom nacija i stvaranjem potpuno novog fenomena u bosanskohercegovačkoj povijesti – etnonacionalnih manjina i većina, pri čemu su većine u pravilu nastojale diskriminirati manjine. Princip teritorijalizacije stvorio je međunacionalno nepovjerenje, a politiku pretvorio u borbu da se u miru dovrše ratni ciljevi. Tako je ustavna, kao izvor svih drugih kriza u zemlji, pokazala da sadašnji model teritorijalizacije nacija može rezultirati samo jednim tipom nacionalne politike. Onim, naime, koji se u teoriji definira kao militantni oblik nacionalizma.
Duh optimizma Milorada Dodika: Bosanski HDZ
Photo: www.vecernji.ba

Platforma na takvu politiku stavlja tačku i otvara potpuno novu stranicu u bh. politici. Institucionalizacijom nacionalnog pitanja dobija se veoma važna šansa za sve bosanskohercegovačke konstitutivne narode. Naime, ona šansa prema kojoj oni svoja nacionalna prava ostvaruju na cjelokupnoj teritoriji zemlje, gdje svaki od njih ima priliku da se u političkom smislu debalkanizira.

Na drugoj strani, okončavanjem militantnog oblika etnopolitike, ovom platformom najviše dobijaju Hrvati kao najmalobrojnija nacija. Tu je sadržan demokratski duh platforme, budući da institucionalnom ravnopravnošću prestaje svaka mogućnost njihove majorizacije i nametanja većinske biračke volje, bošnjačke i srpske, manjinskoj, tj. hrvatskoj. To znači da je Platforma pošla od zaštite najmalobrojnije nacije, ali i nacionalnih manjina te građana koji se nacionalno ne izjašnjavaju. Drugim riječima, Hrvati su njome dobili šansu za ustavni maksimum u ostvarenju jednakopravnosti i to od lokalnog, preko kantonalnog i entitetskog do državnog nivoa. Taj maksimum može još biti i poboljšan garancijama koalicionih partnera da će u slučaju da se, zbog protivljenja Dodik-Bosićev republičkosrpskog bloka, ovakve ustavne promjene ne uspiju ostvariti na državnoj, one biti provedene na razini Federacije BiH.

Nužno je naglasiti i to da se SDP ovim dokumentom potpuno emancipirao od dosadašnjeg bošnjakocentričnog bosanstva i prešao u ideološku matricu multietničkog i onog bosanstva koje svakom građaninu garantira puno ostvarenje i individualnih i kolektivnih prava. Otud svaki prigovor da ova stranka zagovara unitarizaciju države pada u vodu pred najpovršnijim pogledom na set političkih principa na osnovu kojih će se probati provesti reforma ustava. SDA, stranka koja je pod vođstvom Sulejmana Tihića uporno tragala za kompromisom u BiH, Platformom se i definitivno obavezuje da ni na koji način neće provoditi dominaciju nad Hrvatima i potvrđuje svoju nakanu da demokratskim sredstvima od daytonske troetničke ostvari multietničku BiH. Ovakav iskorak što su ga učinili SDP i SDA ne samo da je za pozdraviti, nego daje šansu za povijesni prelom u ovdašnjem političkom prostoru. Ako se to ima u vidu, može se reći da ove stranke ne samo deklarativno, nego i suštinski zagovaraju politike mira i proevropske politike koje daju šansu za puno ostvarenje međunacionalne i građanske pravde kao preduvjeta za suštinsku evropeizaciju BiH i njenu demokratizaciju. Taj trend, bez obzira i na najjača protivljenja Dodik-Čovićevog saveza, nipošto ne smije biti zaustavljen, jer on je vitalni interes svakog naroda i svakog građanina zemlje. Ako su u NSRzB-u i HSP-u prepoznali ovakav karakter političkih principa za ustavne promjene, onda je to veliki izazov i za oba HDZ-a.

Naime, oni moraju postati svjesni povijesne šanse koja im je ponuđena. Jednostavno rečeno, Hrvati u BiH ni na koji način ne mogu ostvariti ono u šta ih gura Dodik. Treći entitet je neostvariv, jer za njega nema nikakvih institucionalnih instrumenata, a ni međunarodni politički faktori neće ga podržati. Poigravajući se hrvatskim nacionalnim interesom, oba HDZ-a u sadašnjem trenutku rade najbolji mogući posao za ostvarenje Dodikovog političkog interesa – podržavljenje Republike srpske i vođenje BiH u kiparski model krize i podjelu zemlje. Takva kriza može biti dugotrajna, iscrpljujuća, a u njoj na gubitku najviše mogu biti upravo Hrvati kao najmalobrojnija nacija. Skorim ulaskom Hrvatske u EU, hrvatsko stanovništvo će napuštati BiH kao zemlju krize i masovno odlaziti u Hrvatsku i druge države EU. A to znači da sadašnja demografska kriza Hrvata može postati još izraženija, pri čemu se ova nacija može brojčano svesti do stupnja nacionalne manjine. Dodik-Čovićeva neostvariva priča o trećem entitetu i Dodikovo guranje Hrvata u politički sukob sa Bošnjacima, što ga Čović radosno i objeručke prihvata, može, dakle, rezultirati ozbiljnom mogućnošću da u BiH Hrvati od konstitutivnog naroda dođu do statusa nacionalne manjine. Ako se takvo što desi, ko će snositi i političku i povijesnu odgovornost?

Ako su SDP, SDA, NSRzB i HSP pronašli u svojoj Platformi mogućnost za maksimalno ostvarenje hrvatskih nacionalnih prava, onda se postvalja pitanje - vode li oba HDZ-a u savezu sa republičkosrpskim nacionalizmom Hrvate u demografsku katastrofu? Neostvariva priča o trećem entitetu može lako postati grobnica hrvatskog nacionalnog interesa u BiH. Jesu li te opasnosti svjesni Čović i Ljubić, koji se hvale borbom za jednakopravnost Hrvata u BiH? Voditi vlastiti narod u talački odnos prema interesima Dodikovog nastojanja da od Republike Srpske napravi drugu srpsku državu na Balkanu – to je u ovom trenutku, najjednostavnije rečeno, Čovićeva i Ljubićeva politika.