Bošnjaci su Hrvatima Srbi

Piše: Esad Hećimović

U Sarajevu je 3. i 4. februara održan međunarodni znanstveni skup o BiH kao evropskoj zemlji bez ustava. Bošnjački i hrvatski intelektualci iz BiH i Hrvatske su govorili o bošnjačko-hrvatskim odnosima, hrvatskoj politici, odnosu Crkve i politike, te različitim očekivanjima od promjene Ustava BiH

BiH je evropska zemlja bez ustava. Koji su znanstveni, etički i politički izazovi – glasio je naziv međunarodnog znanstvenog skupa, održanog uoči velikog snijega u Sarajevu proteklog vikenda. Očekivanja Franjevačkog instituta za kulturu mira iz Splita kao organizatora izrazio je fra Mijo Džolan, objasnivši da je “svjestan da kod većine sudionika ovoga skupa vlada skepsa i bojazan kako su pozicije, ne samo na političkom već i na znanstvenom području, u BiH davno zauzete i da se na ovakvim skupovima umjesto argumenata slušaju i izgovaraju tek očekivane mantre”. Fra Mijo Džolan se pogotovo zahvalio onim autorima koji će sa jasnoćom stava zagovarati rješenja, funkcionalna i pravedna za sve građane i narode u BiH, mimo “političke korektnosti” i uz cijenu koja prati svaku misaonu i političku dekonstrukciju naših dobro “ušminkanih idola”. Organizator je očekivao da se ovim skupom pokuša iskoračiti iz “do sada prevladavajuće winner-loser matrice u winner-winner matricu naših društveno-političkih odnosa”, zagovaranjem nove društveno-političke kulture.

Paralelni svjetovi

O teškom stanju u kome se nalaze društva jugoistoka Evrope, govorio je docent dr. Mile Lasić (Filozofski fakultet Sveučilišta u Mostaru). Lasić je objasnio kako u ovim društvima nastaju “paralelni svjetovi” i “zatvorena društva” i tamo gdje ih nije bilo, reaktuelizira se “milet sustav” iz Otomanskog carstva i iščezava sama osnova multikulturalnosti. “Nesposobne prihvatiti novu paradigmu koja podrazumijeva i novi mentalitet i politiku, ove zemlje i ne mogu brzo postati dio svijeta u kojem se etničke razlike ne eliminiraju, u kojem je moguće živjeti susrete kultura i kulturu alteriteta – prožimanja i obogaćivanja identiteta”, rekao je dr Lasić.

“Prvi preduvjet budućih temeljnih ustavnih promjena jeste uvažiti bh. višenacionalnost i preostalu multikulturalnost, pa potom osmisliti interkulturalistički projekt održive i uljuđene BiH, uz poštivanje i nacionalnog i etničkog, ljudskog i građanskog”, tvrdi dr. Lasić. Prema njegovom mišljenju “iznimno je važno ispuniti sadržajem alternativni, proeuropski kulturološko-politički narativ, u čijem su osnovu politička kultura dijaloga i kompromisa, metode upravljanja, a ne eliminiranja etničkih/nacionalnih razlika. Tim bi se putom i mogle nadvladati dominantne autoritarne kulture, tako bi se i rastali od opasnih separatističkih i istih takvih unitarističkih koncepcija u BiH. Tako bi se i Hrvati i Srbi i Bošnjaci, u konačnici svi bh. građani mogli početi vraćati održivoj zajedničkoj i jednakopravnoj zemlji BiH. Ulaskom u EU razriješila bi se i bh. državno-politička pitanja i sva etnička i nacionalna pitanja u BiH”, rekao je dr. Lasić.

Uskoro se vidjelo i na ovom međunarodnom znanstvenom skupu kako Bošnjaci i Hrvati žive u paralelnim svjetovima, bez međusobne stvarne interakcije. Profesor dr. Nerzuk Ćurak sa sarajevskog Fakulteta političkih nauka je govorio o svom viđenju Dejtonskog sporazuma. Kroz analizu dejtonske (geo)političke norme te semantičku obradu sadržaja pojmova “duh Daytona” i “slovo Daytona”, autor je ukazao “na nemogućnost konstituiranja uspješne i samoodržive političke zajednice na premisama Ugovora koji je u ontologijskoj ravni tek prekid vatre a u etičkoj ravni rodno mjesto institucionalizirane kulture nasilja. Politički poredak generiran takvim suspektnim međunarodnim aktom proizvodi institucionalne i socijalne procese čija je krucijalna posljedica odbijanje političke emancipacije u svim slojevima društva”. Reakcije ostalih sudionika skupa je izazvala tvrdnja dr. Ćurka da je “antihrvatski, antisrpski i antibošnjački prihvatanje i iskazivanje prihvatanja funkcionalnosti Republike Srpske i Federacije BiH”. Dodatno objašnjenje ove tvrdnje zatražio je prof. dr. Ugo Vlaisavljević (Filozofski fakultet u Sarajevu). Dr. Ćurak je dodatno obrazlažući svoje tvrdnje pozvao na demonizaciju stava o funkcionalnosti jednog unitarnog entiteta kao što je RS, „jer to implicira da je unitarni koncept dobar a ja sam dubinski protiv takvog koncepta“.

U svojoj intervenciji dr. Franjo Topić je prvo objasnio da često od zapadnih diplomata sa kojima razgovora u Sarajevu čuje tvrdnje kako RS funkcionira, ali da on na njih odgovara da je i Auschwitz bio funkcionalan. Od tako radikalnih tvrdnji ogradio se dr. Tarik Haverić.

Rasprava o tome šta je antihrvatsko a šta antibošnjačko nastavljena je intervencijom prof. dr. Ive Lučića (Hrvatski institut za povijest Zagreb), koji se zahvalio dr. Ćurku za njegovo tumačenje hrvatskih interesa. Stoga se i Lučić odlučio da protumači bošnjačke interese, tvrdeći da nije u interesu bošnjačke politike da osporava način izbora gradskih vijećnika u Mostaru, na principu jedan čovjek – jedan glas, jer je to princip koji bošnjački političari zagovaraju na nivou cijele države. Lučić je dodao da je protiv bošnjačkih interesa i negiranje matematičkih zakona kroz tvrdnju da je 5 jedna trećina od 17, očito aludirajući na način na koji je u parlamentarnoj proceduri potvrđen izbor Vlade Federacije BiH, bez Ustavom dovoljnog broja glasova hrvatskih zastupnika u Federalnom parlamentu. Ove rasprave su samo pokazale sve veće udaljavanje hrvatskih i bošnjačkih intelektualaca.

Dva protiv jednog O iskustvima i perspektivi bošnjačko-hrvatskih odnosa govorio je prof. dr. Šaćir Filandra, dekan Fakulteta političkih nauka u Sarajevu. Filandra je prvo upozorio da je “s teorijskog aspekta upitan poopćavajući odnos između velikih društvenih kategorija kao što su nacije danas”. Potom je dodao je bez obzira na takvu teorijsku ogradu, “iz vizure realnih društvenih i političkih odnosa nužno govoriti o odnosima Bošnjaka i Hrvata kao pitanju od čijeg prepoznavanja, postavljanja te daljnjeg oblikovanja umnogome ovisi i karakter političkih prilika u BiH”. Podsjetio je da je “kraj socijalizma značio i kraj jugoslavenske ideje i prakse, ali i prestanak partnerstva Hrvata i Bošnjaka pri ostvarivanju svojih identitetskih prava”.

“Kraj Jugoslavije promijenio je perspektivu bošnjačko-hrvatskih odnosa. Ono što su za Hrvate u Jugoslaviji bili Srbi, hegemoni i osporavatelji njihovih prava, u nezavisnoj BiH mogu da postanu, ako već nisu postali, Bošnjaci, navodno većinski narod sa centralističkim i hegemonističkim ambicijama. Tokom cijelog 20. stoljeća Hrvati i Bošnjaci imali su partnerske političke odnose i njihov savez bio je prije svega antihegemonističke, antisrpske naravi, a za vlastita prava, te su samo naivni i lakovjerni romantici iz te političke, interesne bliskosti generirali i stavove o posebnoj nacionalnoj bliskosti, ako ne i identičnosti ova dva naroda”, tvrdi dr. Filandra.

“Bošnjačko-hrvatsko političko i raznoliko kulturno koaliranje u 20. stoljeću danas se zamjenjuje hrvatsko-srpskim koaliranjem. Kakav je karakter ove nove koalicije? Da li je ona negativno određena kao antibošnjačka, antiislamska, antibosanskohercegovačka ili se radi o samo drugačijem nastavku borbe za vlastita, kolektivna, nacionalna prava? Da li se hrvatsko-bošnjačko svrstavanje zasnivalo na principu borbe za slobodu i elementarna identitetska prava naroda, a hrvatsko-srpsko koaliranje danas na principu borbe za teritorij, pitanje je na koje će sama politička praksa u konačnici dati najadekvatniji odgovor. U svakom slučaju samo koaliranje dva naroda protiv jednoga pokazatelj je totalitarne kolektivističke kulture koja funkcionira na principu antagoniziranja razlika tako da je samo postavljanje pitanja o odnosu dvaju naroda, u društvu sastavljenom od tri naroda, znak egzistiranja kulture nasilja i dominacije”, objašnjava dr. Filandra.

Politika ili pravo Među ključnim pitanjima načina na koji će BiH dobiti novi Ustav izdvajaju se pitanja o tome koliki će utjecaj imati politika, a koliki pravna znanost, te kakav će biti uticaj međunarodnih faktora. Docent dr. Tarik Haverić (Pravni fakultet Univerziteta u Zenici) je govorio o odnosu politike i prava. “Pitanje o ’nezaobilaznom političkom inputu ustavnopravnoj znanosti za donošenje Ustava’ za višenacionalnu i evropsku BiH polazi od pretpostavke da ustave donose stručnjaci za ustavno pravo. No oni su u pravilo djelo političke moći”, rekao je dr. Haverić. Prema njegovom mišljenju “Evropa je puna višenacionalnih i evropskih zemalja, kakva BiH treba da postane. Jedini način da ona to ostvari jest da se u pravnopolitičkom ustrojavanju bosanskohercegovačkog društva prihvaćaju rješenja koja u tim zemljama-uzorima postoje, i odbacuju ona koja nigdje u Evropi ne postoje. Insistiranje na rješenjima za koja ne znaju zapadne demokratije, zbog navodnih ’naših posebnosti’, samo će Bosnu i Hercegovinu još više udaljiti od željenog cilja”, tvrdi dr Haverić.

Mato Arlović, sudac Ustavnog suda Republike Hrvatske, je u jednoj svojoj intervenciji pokušao da pomiri političko i pravno djelovanje na promjeni Ustava BiH. Arlović je opisao maksimalističke nacionalne pozicije i politike, formirane u vrijeme i nakon raspada Jugoslavije i potom apelirao na potrebu pomaganja političarima kako bi kreirali alibi za odustajanje od maksimalističkih ciljeva i stvaranje preduslova za kompromis i konsenzus za novi Ustav u interesu svih nacija i građana u BiH.

Prof. dr. Enver Kazaz

BiH – troetnička ili multietnička država

U svom radu prof. dr. Enver Kazaz je analizirao političke modele koji su doveli do razaranja multietničke supstance bosanskohercegovačkog društva, tvrdeći da tzv. nacionalni politički subjekti koriste Dejtonski ustav za konstruiranje troetničke države i troetničkog društva, dok tzv. građanski, odnosno pseudomultietnički subjekti, poput SDP-a BiH, nisu sposobni artikulirati novu viziju multietničnosti u postkonfliktnom bosanskohercegovačkom društvom kontekstu.

“Na toj osnovi politike u BiH razvijaju se kao politike kolektivnih identiteta obilježenih procesima reklerikalizacije, arhaizacije, getoizacije i teritorijalizacije, a rat se u identitetiranom konstruiranju interpretira kao temeljni povijesni događaj i proizvođač novog etničkog simboličkog kapitala. Nedovršenost države, postavljena kao konstruktivna greška Dejtonskog sporazuma, pokazuje se u političkoj praksi kao stalni proces podržavljenja Republike Srpske i destrukcije Federacije BiH, a etnički se identiteti transformiraju u nacionalne sa težnjom da zaokruže bilo entitet, bilo kantonalne prostore kao nacionalne teritorije. Postajući izvorom novog kolektivnog simboličkog kapitala, rat je kao interpretativni prostor uobličio etnije u političke nacije, sa težnjom da se nacionalni teritorij definira i kao nacionalna država. BiH je otud, bez obzira na ustavnu krizu, od Daytona na ovamo sve više i više iznutra konstruirana kao troetničko, a ne multietničko društvo, dok političke snage nastoje konstruirati na identičan način i državu”, tvrdi dr. Kazaz.

Dr. sc. Ivica Lučić

BiH u (veliko)državnim koncepcijama

Za razumijevanje bosanskohercegovačke društvene i političke krize potrebno je utvrditi što je ona bila kroz povijest. Što je (i kome) bila Bosna i Hercegovina u vrijeme raspada Osmanskog carstva, kako je organizirana, kome je služila i što je značila za četiri desetljeća vladavine Austro-Ugarske monarhije? Kakva je bila uloga BiH u stvaranju Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca, zašto je nestala za Kraljevine Jugoslavije i kako i zašto je obnovljena tijekom Drugoga svjetskog rata? Kako se BiH razvijala u Socijalističkoj federativnoj republici Jugoslaviji, kako se osamostalila i zašto su se obje raspale nakon prvih slobodnih izbora? Odgovori na sva ta pitanja sastavnice su odgovora na pitanje današnje bosanskohercegovačke krize.

Svaki oblik moderne bosanskohercegovačke državnosti bio je u funkciji vanjskih interesa, a ne interesa njezinih naroda i građana, a svaka s tim povezana (zlo)upotreba nekog od bosanskohercegovačkih naroda sukobljavala ga je s ostala dva konstitutivna naroda i umanjivala je mogućnost integracije društva i izgradnju države.

Ivan Lovrenović

Treći modus hrvatske politike

“Hrvatsko pitanje” sadrži dvovrstan potencijalitet: može biti beskrajan “remetilački faktor”, a može biti i katalizator nekoga od mogućih oblika reintegracije. Hoće li biti jedno ili drugo, ovisi prije svega o nastupu, ciljevima i praksama hrvatskih političkih subjekata. Danas su na sceni dva oprečna i međusobno rivalska nastupa, a oba se pozivaju na iste motive i ciljeve: poboljšanje političkog položaja hrvatskog naroda, i konsolidaciju Bosne i Hercegovine. Jedan vidi postizanje tih ciljeva kroz potpunu etničku autonomiju, institucionalnu i teritorijalnu, nalazeći partnere za takvu politiku u vladajućim strankama u Republici Srpskoj (za što je cijena priznavanje apsolutne nedodirljivosti Republike Srpske u bilo kakvim budućim ustavnim promjenama). Drugi hrvatski nastup postizanje svojih ciljeva vidi kroz stjecanje institucionalnih etničkih prava politikom koaliranja s mnogo moćnijim, bošnjačkim političkim faktorima u Federaciji BiH, pri čemu su mu jedine garancije – dobra volja tih faktora.

Ni jedna ni druga opisana hrvatska politika, po svojim krajnjim dometima i efektima, nije niti može biti ni katalizatorom reintegracije, a ne može postići ni vlastite proklamirane “hrvatske” ciljeve. Nuždan bi bio neki “treći modus” hrvatske politike, koji bi na konzistentan i principijelan, a u isti mah prospektivan način znao u cjelinu povezati svoje partikularne, hrvatske, i opće, bosanskohercegovačke motive i ciljeve.

Ustav za preuređenje države

Nedavna sarajevska rasprava o promjenama Ustava BiH pokazala je da, za razliku od zapadnih diplomata koji traže način da promjenom Ustava uspostave efikasniju vlast, znanstvenici iz BiH i Hrvatske više razmišljaju o ustavnim promjenama kao načinu preuređenja države

Debata o promjenama Ustava BiH, vođena na međunarodnoj znanstvenoj konferenciji koju je u Sarajevu 3. i 4. februara organizirao Franjevački institut za kulturu mira iz Splita, pokazala je kako su neophodne ovakve javne rasprave o unutarnjem uređenju BiH kako bi na drugačiji način počeli da razgovaramo o svojim razlikama i načinima prevladavanja duboke ustavno-pravne i političke krize u BiH.

Ratno rješenje

Niz autora govorio je o Dejtonskom ustavu kao rješenju koje je zaustavilo rat, ali nije dovoljno za mirnodopske probleme ove države. Prof. dr. sc. Ivan Markešić (Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, Zagreb) otišao je korak dalje tvrdeći da “svi problemi u kojima se danas nalazi država Bosna i Hercegovina proizlaze iz ustavnih rješenja Dejtonskoga sporazuma iz 1995. godine kojim je ukinuta Republika BiH i stvorena država Bosna i Hercegovina sastavljena od dva entiteta: Federacije BiH i Republike Srpske, s kasnije nadodanim Distriktom Brčko”. Rješenje postojećih problema u novostvorenoj državi autor ne vidi u “kozmetičkim” nego u radikalnim ustavnim promjenama, a to znači u ponovnom vraćanju državi Bosne i Hercegovine statusa Republike. Da bi se te promjene moglo provesti, bilo bi potrebno iznova uzeti u obzir neka već razmatrana, ali neprihvaćena ustavna rješenja, među koje spada i prijedlog HNV-a BiH usvojen na prvome Općem saboru Hrvata BiH održanom 6. veljače 1994. u Sarajevu. Autor je mišljenja da je tada izneseni prijedlog o regionalizaciji koja se ne bi temeljila isključivo na nacionalnoj nego ponajprije na regionalnoj osnovi jedno od najboljih do sada ponuđenih rješenja za uspostavu samoodržive države u kojoj neće biti ni nacionalne ni unutarnacionalne, ni religijske diskriminacije. Prihvaćanjem toga prijedloga uz eventualne manje modifikacije bilo bi moguće ne samo prevladati sadašnju frustrirajuću dvoentitetsku i izbjeći, kad je riječ o bosanskohercegovačkim Hrvatima, još goru, troentitetsku podjelu Bosne i Hercegovine, nego iznova proglasiti Republiku Bosnu Hercegovinu u kojoj će vlast imati tri razine: državnu, regijsku (kantonalnu /županijsku) i općinsku.

Svjestan tzv. “neupitnosti i apsolutnosti” trenutnih nacionalističkih, a time istodobno i maksimalističkih stranačkih zahtjeva, poduprtih, između ostaloga, i “njihovim” vjerskim zajednicama, autor ne gaji iluzije da bi trenutne “većinske” bosanskohercegovačke nacionalne političke stranke ovaj prijedlog htjele čak i uzeti u razmatranje, a kamoli prihvatiti. “U takvoj situaciji odustale bi od svojih uistinu ’zločestih’ nakana – od konačne podjele Bosne i Hercegovine”, tvrdi Markešić. No, kao izravni sudionik ratnih zbivanja u BiH, autor smatra da se navedeni prijedlog treba ponovno “naći na stolu” te umjesto “logike međunacionalne i na nacionalističkoj logici utemeljene podjele zemlje” uzeti u obzir “logiku konfiguracije zemljišta”, odnosno logiku gravitacije stanovništva prema pojedinim centrima i industrijskim zonama, putovima itd., pa ovim putem aktualizira navedeni prijedlog HNV-a BiH od kojega ova organizacija još uvijek nije odstupila.

Iza fasade

Jedna od važnijih debata o promjenama Ustava BiH, vođena je prethodnih godina na stranicama mostarskog časopisa za političku kulturu i društvena pitanja Status, koje objavljuje udruga Dijalog. Sociolog Ivan Vukoja, urednik Statusa, govorio je na sarajevskoj debati o politikama koje stoje u pozadini različitih modela. Vukoja je prvo skrenuo pažnju da je “u suvremenoj političkoj teoriji i praksi u BiH prisutno nekoliko kriterija određenja prema mogućim ustavnim promjenama, odnosno, mogućem (pre)ustroju bh. društva i države”. Autor je posebnu pažnju posvetio “razmatranjima o višenacionalnom modelu uređenja BiH, modelu koji se oslanja na federalistička i konsocijacijska načela uređenja društva i države”. Sadržaj, te različita značenja i tumačenja višenacionalnog modela, pokušao je objasniti kroz odnos koji, prema njemu, imaju različiti društveni i politički akteri u BiH. Ti akteri, odnosno interesne politike u pozadini njihovog djelovanja, za potrebe ovog rada su podijeljeni u dvije skupine: akteri/politike s nacionalnim predznakom i akteri/politike s građanskim predznakom. Vukoja je pokušao dati neka od mogućih tumačenja manifestnih i latentnih dimenzija njihovog odnosa prema pitanju političko-administrativnog (pre)ustroja BiH, pokušavajući da vidi šta se eventualno krije “iza fasade” stavova i opcija koje ti akteri/politike deklarativno zastupaju.

Prof. dr. sc. Ugo Vlaisavljević (Filozofski fakultet Univerziteta u Sarajevu) progovorio je o jednoj od najosjetljivijih i najintrigantnijih tema, koje se otvaraju uz svaku debatu o promjeni Ustava BiH. Da li je nužna teritorijalizacija kolektiviteta, da li je Ustav u BiH “zakon o podjeli vlasti na temelju podjele zemlje”. “Nije li jedno od najvažnijih političkih pitanja u poslijeratnoj povijesti Bosne i Hercegovine pitanje o teritorijalnoj situiranosti ’konstitutivnih naroda’? Međutim, čini se da je to jedino od najvažnijih pitanja koje se ne postavlja kao takvo. Postoji stanoviti otpor da se o teritorijalizaciji pita upravo u terminima koji joj pripadaju. To ne znači da se to pitanje ne postavlja i to kao vrlo važno i sudbonosno, ali se ono u političkim forumima i u javnom mnijenju razmatra uglavnom kao sjena nekih drugih pitanja, a u najizravnijem obliku kao naličje nacionalnog pitanja. Zašto se neriješeno nacionalno pitanje u ovoj zemlji upravo postavlja kao pitanje o državnoj vlasti nad teritorijima?”, pitao je Vlaisavljević.

Tijesna veza

“Nije li došlo vrijeme da se teritorijalno ustrojstvo zemlje izravno razmatra kao najvažnija politička tematika? Nije li takvo usredotočenje na inače potisnuto i marginalizirano pitanje simptom duboke političke krize, ustvari znak opasnosti raspada postojeće bosanskohercegovačke političke zajednice? Teritorijalnost izbija u prvi plan političkih debata samo kada se mora odlučiti o teritorijalnom preustrojstvu državne vlasti. Tek nam zahtjevi za teritorijalnim preustrojstvom otvaraju, inače očito zatomljeni, uvid u tijesnu povezanost nacionalnog identiteta, državne vlasti i teritorije. Moglo bi se ustvrditi da je ozbiljnije bavljenje pitanjem teritorijalizacije, pa stoga i uviđanje pravog značaja tog pitanja, upravo zatomljeno njegovim burnim izbijanjem u prvi plan. Jer kada kolektivni posjed nad zemljom, nacionaliziranje teritorija, postane prva stavka političke debate, tada debata postaje usijanom i burnom, a prijetnja podrivanja ili urušavanja postojećeg državnog poretka uistinu velika. Ta prijetnja proizlazi iz same pretpostavke pretvaranja pitanja teritorijalizacije u najvažniju stavku međupartijskih političkih obračuna. Jer za takvo nešto je neophodno veliko jedinstvo vodećih političkih aktera, a u višenacionalnoj državi poput Bosne i Hercegovine, uvjerljivo jedinstvo većine političkih predstavnika jednog naroda. Kada teritorijalnost postane tako važna stavka, to onda povlači za sobom otvoren poziv na reviziju društvenog ugovora koji se tim povodom ponajprije vidi u svjetlu međunarodnog ugovora o kolektivnom posjedu nad zemljom”, rekao je Vlaisavljević.

Ideja-vodilja njegovog izlaganja je bila da se “pitanje o teritorijalnom biću lokalnih etničkih nacija pokaže izuzetno važnim i pritom oslobodi njegovog obezvređivanja ne temelju prigovora da je riječ o politički reakcionarnoj tematici koja je suštinski vezana uz agendu neke separatističke politike”.

Nedavna sarajevska rasprava o promjenama Ustava BiH pokazala je tako da, za razliku od zapadnih diplomata koji traže način da promjenom Ustava uspostave efikasniju vlast, znanstvenici iz BiH i Hrvatske više razmišljaju o ustavnim promjenama kao načinu preuređenja države, od radikalnije promjene ustavno-pravnog uređenja do promjena teritorijalne organizacije.

Prof. dr. Edin Šarčević (Univerzitet Leipzig, Pravni fakultet)

Ustav iz kafane

Prof. dr. Edin Šarčević je u svom prilogu o tome kako do novog ustava BiH, govorio o ustavotvorstvu između “demokratizacije pravne znanosti” i “primitivizacije javnopravnog diskursa”. Šarčević je pokušao prikazati i valorizirati tri uzajamno povezana fenomena.

“Prvi se odnosi na fenomen primitiviziranja javnopravnog diskursa u BiH. On je vidljiv u procedurama dogovaranja ustavnih amandmana po kafanama, po domaćim i stranim ljetovalištima, zatim, u proizvođenju ustavnih tekstova u ’kućnoj radinosti’, u javnom proglašavanju političkih praktika ili parlamentarnih odluka neustavnim kao i u akademskim apstrakcijama koje bez ikakvog dodira s normativnošću ustavne rasprave odstranjuju iz stručnog i uvode u socijalno-filozofski ili poetski milje. Sve je dopunjeno kvazidoktrinalnim stavom o “demokratizaciji pravne prakse i teorije”. U bosanskohercegovačkim prilikama se ovaj trend dovršava kao neograničena primitivizacija javnopravnog diskursa u čiji bilans ulazi zamjena “snage argumenta” – “argumenta snage”.

Drugi fenomen se odnosi na nemogućnost standardizacije Aneksa 4 u državni Ustav. Prema zahtjevima pravne znanosti se primjena javnopravnih standarda mora obezbijediti ustavnopravnim tekstom i jurisdikcijom državnih sudova. Konsekventna primjena javnopravnih standarda trebala bi Aneks 4 preoblikovati u pravnodržavni model sa potpuno novom organizacijom države. Ovakav ustavni tekst je, drugim riječima, ’nepopravljiv’ i mora se zamijeniti novim modelom”, tvrdi Šarčević.

Mr. sc. Mato Arlović (Ustavni sud Republike Hrvatske, Zagreb)

Dejtonskom ustavu prošlo vrijeme

Ustav BiH po svojoj pravnoj prirodi koja proizlazi iz načina njegova donošenja, njegova sadržaja, ustavno-pravnog i stvarnog položaja njime utvrđenih vrednota koje su osnova novog konstitucionalizma društvene i državne zajednice promatran u odnosu na postojeće ustavno-pravne modele u svijetu je svojevrsni novum – model sui generis. Polazeći od njegove pravne prirode moglo bi se reći da se radi o pragmatičnom ustavno-pravnom eksperimentu koji je trebao (i jeste) omogućiti uspostavu mira u BiH.

Ustav BiH nije kompatibilan niti podesan za usklađivanja s pravnom stečevinom EU. Uspostavio je državu koja nije funkcionalna s nizom otvorenih pitanja i problema, s čime i zbog čega BiH ne može biti primljena u EU. Zbog toga će se, ako ne prije, a ono makar u postupku njezinog pridruživanja EU, radi razrješavanja ovih pitanja i problema, trebati donijeti novi Ustav BiH, koji će biti kompatibilan ustavima suvremenih demokratskih država, prije svega članica EU pa i samom tzv. Ustavu EU.

Ustav BiH ustrojava BiH kao složenu državu – uniju utemeljenu na načelima koja su prisutna i kod konfederalnih i kod federalnih država pa je nastala država koja nema usporediv primjer u svijetu. On je priznao i potvrdio unutrašnju teritorijalno-političku podjelu BiH na temelju etničkih granica koje su uspostavljene kao rezultat ratnog djelovanja, a ne ostvarenih društvenih vrijednosti i realnosti koji su utemeljeni i proizašli iz razvoja bosansko-hercegovačkog društva. Uz konstitutivnost tri naroda, pored inih jedan je od temeljnih ustavnih vrednota konstitucionalizma bosansko-hercegovačkog društva ljudska prava i temeljne slobode. Ustav BiH nije pronašao odgovarajuće instrumente kako da izbjegne moguću dihotomiju između ostvarivanja konstitutivnosti tri naroda i ostvarivanja i zaštite ljudskih prava i temeljnih sloboda. Posljedice su vrlo ozbiljne jer se izražavaju u nejednakosti i podjelama između građana koji su pripadnici tri konstitutivna naroda i onih koji im ne pripadaju.