Ministarstvo sigurnosti BiH podržalo Account

Ministar sigurnosti BiH Fahrudin Radončić razgovarao je s predstavnicima ACCOUNT-a, mreže nevladinih organizacija, institucija i pojedinaca koji rade na borbi protiv sistemske korupcije, Eldinom Karićem i Dženanom Alađuz.

Ovom prilikom iskazana je puna podrška Ministarstva sigurnosti BiH aktivnostima ACCOUNT-a u borbi protiv korupcije i namjeri da se ona sistemski suzbija i sankcionira.

Ministar sigurnosti BiH Fahrudin Radončić i predstavnici Antikorupcijske mreže organizacija civilnog društva Alađuz i Karić razgovarali su i o vrlo konkretnim modusima suradnje, te je potencirana i ideja o pripremi i potpisivanju Protokola o suradnji i podršci između Ministarstva sigurnosti BiH i mreže ACCOUNT.

Predstavnici ACCOUNT-a, mreže koju čini 106 nevladinih organizacija, iznijeli su da je u BiH evidentirano 120 pojavnih oblika korupcije, te da je za borbu protiv sistemske korupcije potrebno poboljšanje zakonske legistlative i zajednička akcija nevladinog sektora i institucija države, priopćeno je iz Ministarstva.

Azra

Ne pitaj zašto, ali muslimanska imena bila su ružna. Tako su zvučala uhu, jer je u njima čulo neki zvuk od kojeg je glava bježala, zvuk prošlosti, pradjedovskih vremena kada se teško živjelo, nije bilo struje i auta, ili zvuk blatnjavih sela, škriputavih drvenih podromanijskih kućeraka, zvuk zime i magle, zvuk gradskog straha da će nas netko jednom vratiti zajedničkom praporijeklu, tamo gdje su ovce i krave duši jedino društvo. Bilo je u tim imenima i opasnog muka koji se širio oko obijeljenih minareta, neuredno okrećenih, zapuštenih i sličnih po svojoj nepotpunoj bjelini onim velikim posavskim šljivicima. Bilo je u tim imenima straha od razlike, osjećaja da je Istok u njima nešto strano, daleko od naših života i svega što smo željeli biti.

Početkom sedamdesetih najčešća muslimanska imena postala su Alen, Denis, Selma, Sabina, Sabrina... Imena iz američkih filmova ili imena skandinavskih djevojčica koja su birana po bliskosti zvuka u njima. U njima je postojala ona sasvim prihvatljiva mjera sjećanja na Istok za koju su se hvatali ljudi, očevi i majke, zarobljeni između dva strašna osjećaja: Otpora prema imenima svojih nena i djedova i užasa pred mogućnošću da svojoj djeci biraju imena svojih komšija koji su vjerom i porijeklom bili nagrađeni za puno širi izbor imena. Iako su i njima stara imena, narodna i kršćanska, bila ružna, pa se tih godina malo tko nazvao Tadijom, Milošem, Ivkom, Tvrtkom ili Stjepanom, njihov izbor bio je veći i činilo se da njihova samoća u svijetu nije tako široka i strašna.

A onda se 1979. pojavila zagrebačka rock grupa Azra. To ime negdje je bilo zvučno i egzotično, ali u Sarajevu i Bosni odjekivalo je svojom bliskom daljinom. Malo tko bi ga tada dao svome djetetu i baš nitko ne bi tako nazvao svoju rock grupu. Ono što je bilo naše, to nam je bilo i najviše strano. Kako je Azra rasla, postajala kult jedne generacije, adolescentski obrazac učenja i čitanja poezije, prva naša politička ideologija i tačka identifikacije, tako je i zvuk njezinog imena mijenjao svoja značenja. Uho se na njega privikavalo i bivalo mu bliskije s neke posve neočekivane strane. Nismo mislili da je Azra muslimansko žensko ime, niti smo ijednu Azru iz razreda, a bilo ih je jer smo rođeni nevinih šezdesetih, na bilo koji način identificirali s novim zvukom njezinog imena. Riječ Azra čula se na dva sasvim različita načina, ovisno od toga označava li ženu ili rock grupu.

Ali ipak je činjenica da je preko zagrebačke Azre započelo sarajevsko mirenje s muslimanskim imenima. Da smo drukčije živjeli, da nas na kraju nije ubilo u pojam i da nije bilo rata i svega onog što je do rata dovelo i zbog èčga taj rat nikada neće biti ispraćen iz naših života, cijela je priča mogla biti obojena na neki pitomiji način. To što su nam muslimanska imena bila ružna, moglo nam je danas biti smiješno, kao što je dobrim Česima smiješna cijela njihova povijest, svaka zabluda i svaka moda. Da nije bilo rata, danas bismo govorili o roditeljima koji su kupovali kapute po modi, govorili naglaskom za koji su vjerovali da je zagrebački i beogradski, svojoj djeci davali imena iz filmova i, sve u svemu, bili samo malo luckasti. Ljepše bi to bilo, i pravednije. Taj sram i zaborav stvarnih motiva teški su kao najteža novembarska magla i kao depresija ljudi koji jednoga dana shvate da su život uludo utukli, a da za novi više nemaju vremena.

Kada odrastu danas rođena djeca, svi ti Muhamedi, Mehmedi, Zvonimiri, Borne, Jovani, Ismeti, Hamdije, u modi će biti neka druga imena, ali oni neće u čudu gledati jedni druge, niti će misliti da su im roditelji bili malo blesavi. Ako Bog da i ako postanemo bijeli Svijet, dobri Svijet, bit će tako. Ime je znak, ni dobar, ni zao. Imenovanje djeteta estetski je čin, a život s imenom stvar je individualne etike. Imena nas nikada neće učiniti ni boljim, ni lošijim ljudima.

Mislim da je ovdje svakomu poznato da ti imas problema sa Muslimanima, muslimanskim imenima, muslimanskim obicajima, ali u cemu je poanta ovoga? Sto je po srijedi?

Možda su mu smiješna imena.

Samo zato sto je ministar primio nekoliko osoba sa Muslimanskim imenima?

http://poskok.info/wp/?p=34907

Aktivisti i aktvistice Inicijative mladih za ljudska prava u Bosni i Hercegovini (YIHR BH) žele ovom prilikom upozoriti Radio-televiziju Republike Srpske te njene novinare, ali pozvati i novinare drugih TV, radio, online i printanih medija, na obavezu više razine odgovornosti pri izvještavanju o osjetljivim pitanjima poput teme ratnih zločina i drugih koje mogu podići međuetničke tenzije te ugroziti stabilnost u zemlji.

Posljednji prilog koji dovodi u pitanje i relativizira zločin počinjen 25. maja 1995. godine na Kapiji u Tuzli, ne odgovara sudski utvrđenim činjenicama i predstavlja očigledan pokušaj falsificiranja historije. Naime, na taj Dan mladosti, a po komandi Novaka Đukića, ispaljena je granata sa planine Ozren, kojom je zauvijek ugašen 71 mladi život, što je utvrđeno od strane domaćeg pravosuđa, ali i ranijim istragama Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju.

Odnos novinara RTRS-a prema ovom zločinu u spomenutom prilogu, predstavlja ne samo sramotu za novinarsku profesiju, već ima jednu širu dimenziju neljudskog odnosa prema ovim, ali i drugim nevinim ljudskim žrtvama. Prilog pokazuje da u Bosni i Hercegovini i danas nailazimo na istu vrstu propagande kakvoj smo bili svjedoci devedesetih, te neodgovornog ponašanja medija koji šire mržnju i suštinski podstiču zaoštravanje odnosa između građana različitih nacionalne, etničke ili vjerske pripadnosti.

Istovremeno, emitiranje ovakvih priloga predstavlja kršenje Zakona o Javnom radio-televizijskom servisu Bosne i Hercegovine u kojem, između ostalog , stoji da „Javni emiteri neće emitirati materijal koji svojim sadržajem ili tonom podstiče etničku, vjersku ili rasnu mržnju, netrpeljivost ili diskriminaciju prema pojednicima i skupinama ili koji bi, na osnovu razumnog suda, mogao izazvati nasilje, nered i nemire, ili bi mogao podsticati na izvršenje krivičnog djela.”

Dok god mediji i vladajući politički lideri nastave zastupati politike negiranja počinjenih zločina te sudski utvrđenih činjenica, ništa drugo nećemo moći očekivati ni od građana, uključujući tu i nove generacije mladih koji bi trebali donijeti promjenu.

Mi u Inicijativi, stojimo jednoglasno protiv svakog negiranja utvrđenih činjenica, vjerujemo u nastavak profesionalne i nepristrasne istrage počinjenih zločina u ratu u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1995. godine, te pozivamo sve medije da se suzdrže od širenja dezinformacija i objavljivanja priloga za koje su svjesni da mogu dodatno našteti svakako niskom stepenu kulture dijaloga i međuetničke komunikacije.

Istovremeno, pozivamo Sud i Tužilaštvo BiH, ali i entitetska i kantonalna tužilaštva da nastave sa saradnjom, te da zajedničkim naporima nastave put utvrđivanja istine, zadovoljenja pravde i kažnjavanja pojedinaca odgovornih za ratne zločine. Na tom putu neovisno i nepristrasno pravosuđe je posljednja stanica u koju građani mogu vjerovati, svjesni da sve drugo spada u dnevnopolitičke manipulaciju i propagandu.

Nedim Jahić
Project Coordinator
Youth Initiative for Human Rights in Bosnia and Herzegovina