Novi identitet Hrvata

Sve navedeno uvjetovalo je razvitak unutarhrvatskog fenomena. Počeo se, naime, razvijati autentični podentitet bosanskohercegovačkih Hrvata koji se više ne identificiraju samo s hrvatskom nacijom i državom, nego svoj identitet razvijaju kao specifično bosanskohercegovačko-hrvatski. O tom fenomenu naširoko je raspravljala i akademska zajednica u BiH. Ugledni profesor ontologije sa sarajevskog filozofskog fakulteta Ugo Vlaisavljević objašnjava razvitak identiteta lokalnih naroda, a slijedom toga i pothrvatskog:

„Na tragu hipoteze koju već dugo zastupam, identitet lokalnih naroda je određen proteklim ratom ako ga shvatimo kao sudbonosni događaj postavljanja smrtnog neprijatelja kao najznačajnijeg Drugoga. Taj Drugi i nakon rata ostaje, ako već ne mrski neprijatelj, onda stalno iznova prizvani rival koji je sve ono što mi nismo, tako da nam omogućava da iskazujemo svoje najveće vrline. Ako se sa svakim novim ratom mijenjao glavni smrtni neprijatelj, onda su i lokalni identiteti prolazili kroz značajne metamorfoze. Kolektivni identitet Hrvata nakon Drugog svjetskog rata i nakon ovog posljednjeg rata nije isti. U ovom novijem razdoblju Hrvati su na ovoj dubinskoj razini neumitne povijesne gradnje identiteta definirani prije svega kao ne-Srbi. A to onda znači čitav niz stvari kao bitnih odrednica identiteta: kao ne-pravoslavci (dakle, veoma je važno da su katolici), kao ne-Jugosloveni, kao ne-Bizantinci i slično. U tom smislu najbitnija razlika između Hrvata u Hrvatskoj i Hrvata u BiH jeste pojava još jednog referentnog naroda za ove potonje: obilježilo ih je iskustvo ratovanja sa Bošnjacima. Dakle, i jedni i drugi se u poslijeratnom razdoblju pojavljuju kao ne-Srbi, s time što se bh. Hrvati rekonstituiraju i kao ne-Bošnjaci. Dvostruko ugroženo hrvatstvo je dvostruko više izraženo ili ojačano.“

Na tragu je profesora Vlaisavljevića i mostarski sociolog Ivan Vukoja, koji je trenutnoj političko-socijalnoj svijesti Hrvata posvetio mnogo tekstova i studija:

„Premda dijele zajednički nacionalni identitet, Hrvati u BiH i Hrvati u RH nisu dijelovi jedinstvenog političkog korpusa samom činjenicom što žive u dvije odvojene države. I pored toga, njihov odnos na mnogim razinama, pa i na političkoj, je višeznačan i slojevit. Općenito govoreći, svijest i potreba ‘zajedničkog pripadanja’ mnogo su izraženije kod Hrvata u BiH, nego što je to slučaj s Hrvatima iz RH. No, u nacionalno-političkom i identitetskom smislu ni Hrvati u BiH nisu monolitni, niti jednodimenzionalni.

Njihov odnos prema hrvatskom nacionalnom identitetu kreće se u rasponu od ‘integralnog hrvatstva’ do ‘integralnog bosanstva’. Prvi smatraju da su svi Hrvati, ma gdje živjeli, dio jednog, jedinstvenog i nedjeljivog hrvatskog nacionalnog identiteta i korpusa, a drugi da su Hrvati u BiH tek etničko-vjerska skupina unutar integralne bosanske nacije. Pristalice ‘integralnog bosanstva’ su izrazito malobrojni, ali im određenu društvenu važnost daje činjenica da ih ‘većinski’, bošnjačko-bosanski nacionalizam podržava i promovira zarad vlastitih ciljeva i interesa.

Može se kazati da niti pristalice ‘integralnog hrvatstva’ starčevićanskog ili štadlerovskog tipa ne čine dominantni oblik nacionalnog identiteta Hrvata u BiH. Taj dominantni oblik mogli bismo nazvati herceg-bosanskim hrvatstvom. Hrvati u BiH svjesni su svoje nacionalne posebnosti i konstitutivnosti unutar BiH, i žele da ona bude prikladno politički i institucionalno izražena, ali su, isto tako, svjesni i svoje političke posebnosti u odnosu na RH i Zagreb. Jedan od oblika kroz koji se svijest o toj posebnosti može izraziti je slogan ‘mi sami’ kojeg sve češće koriste određeni društveno-političko-medijski aktivisti, misleći pri tom na emancipiranje Hrvata u BiH i od Zagreba i od Sarajeva. Ili pak, jedan od izbornih slogana hrvatskih političkih stranaka u BiH ‘bez entiteta nema identiteta’.“

Dnevnopolitička prepucavanja

Nekoliko je bitnih karakteristika razvitka posebnosti bosanskohercegovačkih Hrvata nasuprot hrvatskim. Prva je da se ovaj fenomen razvija „odozdo“, od mlađih slojeva društva koji svoje ideje šire kroz popularne medije, najčešće internet. Hrvati srednje i starije generacije uglavnom su opredijeljeni za jedno od „uvjerenja“ o kojima govori sociolog Vukoja. Također, bitan faktor, osim dnevnopolitičkog, jest i povijesni, uglavnom ratni. Iako je rat završio prije sedamnaest godina, njegovi zvuci odzvanjaju i danas, i to među svim generacijama, čak i onima koje su se rodile nakon završetka rata. Odjek rata među Hrvatima u BiH i u Hrvatskoj umnogome je različit. Profesor Vlaisavljević i to pojašnjava:

„Ono što je za Hrvate u Hrvatskoj više stvar komemoracije ratnih događaja, za Hrvate iz Herceg-Bosne je to sama aktualna društvena stvarnost. Mogu se pratiti i zanimljive amplitude poslijeratne preobrazbe ovog potonjeg identiteta ovisno o političkim sukobima unutar Federacije. Nema sumnje da identitarna komponenta ne-Bošnjaci približava hercegovačke Hrvate bh. Srbima (grubi pokušaji majorizacije koju sprovodi bošnjačka politička elita tome značajno doprinosi), kao što ih zajednička svehrvatska komponenta ne-Srba ipak čvrsto drži na distanci prema njima.“

Proces koji još nije masovan, ali je razvijen u generacijama koje će u narednih nekoliko dana činiti društvenu elitu, kontinuirano dobiva novu energiju putem dnevnopolitičkih prepucavanja između bošnjačkih i hrvatskih stranaka. Sama činjenica da su Hrvati u BiH politički neprimjereno predstavljeni i da im je realno onemogućeno adekvatno zakonodavno izvršno predstavljanje, stalno mobilizira nove mlade Hrvate koji identitet više ne vide u „svehrvatskom majčinskom“ identitetu, nego političko djelovanje ostvaruju razvojem vlastitog identiteta bosanskohercegovačkih Hrvata.

oba dvije zastave su lijepe,

ali usto se racunaju Hrvati iz sjeverne Bosne, kao Tuzla?

Meni sam taj pojam "Hercegbosanski idenitet" nije u potpunosti prihvatljiv iz više razloga a najvažniji je taj što bi se on strogo uzevši mogao podvesti pod politikantski, da ne kažem dnevnopolitički.

Jer Hrvati u BiH imaju svoj izgrađeni, hrvatski/bosanski ili hercegovački, i nacionalni i regonalni i politički i kulturno povijesni identitet. Svođenje Hrvata u BiH na nekakav Hercegbosaski identitet bi bio veliki pad u odnosu na postojeće stanje. Po meni bi to značilo zamjenu Dostojevskog za strip o Velikom Bleku.

Tako je ,računaju se Hrvati iz cijele BiH ,pa i iz Tuzle.I mi okolo po Soli (Tuzli) koristimo istu takvu zastavu.

Sad sam naucio da se zove Soli na nasem jeziku, a da je 'tuz-' ustvari od turksog utiska,

a sta je pitanje o koristinja zasatave Hrvatske republike ili Herzeg Bosne?

ja vidim Hrvatsku republiku zastavu kao nasu prvo, zato sto imamo njeno drzavljanstvo,

davorin je klon.

Dakle, kako objediniti te regije koje nikad nisu djelovale kao zajednička politička jedinica? Ne vidim načina osim zajedničkog političkog identiteta bh. Hrvata koji bi se valjda prepoznao kroz tu imenicu - ne znam kako drugo, naravno ako se isključe integriše i pretvaranje da postoji samo opći hrvatski identitet.

Meni sam taj pojam "Hercegbosanski idenitet" nije u potpunosti prihvatljiv iz više razloga a najvažniji je taj što bi se on strogo uzevši mogao podvesti pod politikantski, da ne kažem dnevnopolitički. Jer Hrvati u BiH imaju svoj izgrađeni, hrvatski/bosanski ili hercegovački, i nacionalni i regonalni i politički i kulturno povijesni identitet. Svođenje Hrvata u BiH na nekakav Hercegbosaski identitet bi bio veliki pad u odnosu na postojeće stanje. Po meni bi to značilo zamjenu Dostojevskog za strip o Velikom Bleku.