HercegBosna.org

HercegBosna.org

Forum Hrvata BiH
 
Sada je: 28 ožu 2024, 18:22.

Vremenska zona: UTC + 01:00




Započni novu temu Odgovori  [ 6 post(ov)a ] 
Autor/ica Poruka
 Naslov: Neke činjenice o značaju područja srednje Bosne u ratu 1990-ih
PostPostano: 25 ožu 2018, 17:32 
Offline
Avatar

Pridružen/a: 14 ruj 2009, 16:26
Postovi: 22751
I
izvor: https://hrvatski-vojnik.hr
Citat:
U brojevima Hrvatskog vojnika koji su prethodili komentaru osuđujuće drugostupanjske presude šestorici Hrvata u Den Haagu 29. studenog 2017., bilo je riječi o podacima iz izvora i literature zanimljivim za razumijevanje događaja u Bosni i Hercegovini tijekom 1990-ih. Među njima bili su i podaci iz ekspertize vojnog stručnjaka Milana Gorjanca, koji je jasno pokazao namjeru Armije BiH da napadne HVO, odnosno koji je dokazao da su se u trenutku eskalacije sukoba između Armije BiH i HVO-a muslimanski vojnici u HVO-u mogli opravdano smatrati sigurnosnim problemom. S obzirom na to da se u osuđujućoj presudi šestorici Hrvata posebno naglašava područje srednje Bosne, zanimljivo je što je Gorjanc napisao o značaju tog područja za JNA, odnosno za obranu Jugoslavije, a potom i za vođenje rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Podaci koje navodi u ekspertizi pomoći će razumijevanju sljedećeg: Zašto je u ratu protiv HVO-a osvajanje cijelog područja srednje Bosne bio strateški važan cilj za Armiju BiH?

Zemljopisno definiranje prostora

Prostor srednje Bosne i sjeverne Hercegovine obuhvaća područje koje se može omeđiti planinskim masivima Borja – Ravan – Zvijezda – Ozren – Romanija – Jahorina – Bjelašnica – Prenj – Velež – Mostarsko blato – Trtla – Cincar – Vitorog – Lisina – Čemernica, odnosno teritorij nekadašnjih općina Jajce, Donji Vakuf, Bugojno, Gornji Vakuf, Travnik, Novi Travnik, Vitez, Zenica, Žepče, Busovača, Fojnica, Kreševo, Kiseljak, Visoko, Kakanj, Vareš, Breza, Ilijaš, Hadžići, Konjic, Jablanica, Prozor, Sarajevo u cijelosti, sjeverne dijelove općina Livno, Tomislavgrad, Posušje, Široki Brijeg i Mostar, kao i južne dijelove općina Skender Vakuf, Kotor-Varoš, Teslić i Tešanj.

Geografski se može definirati i gornjim i srednjim tokom rijeka Bosne i Vrbasa, koje od dinarskog razvođa teku prema sjeveru i pripadaju savskom (crnomorskom) slivu, odnosno slivu rijeke Neretve, koja se ulijeva u Jadransko more. Reljef je pretežno planinski, s više masiva među kojima se ističu Vlašić (1933 m), Bjelašnica (2067 m), Jahorina (1916 m), Vranica (2110 m), Bitovnja (1700 m), Prenj (2155 m), Velež (1969 m), Čabulja (1776 m), Čvrsnica (2228 m), Vran (2074 m), Raduša (1956 m). Planinski masivi ispresijecani su dubokim dolinama, mjestimice i klisurama. Između planinskih masiva protežu se široka polja i udoline od kojih su najveći Uskoplje (srednji tok Vrbasa), Lašvanska dolina (između Travnika i Viteza), dolina rijeke Lepenice i dolina srednjeg toka Fojnice kod Kiseljaka, dolina rijeke Usore sa širim područjem općina Teslić i Tešanj, Sarajevsko polje, donji tok rijeka Miljacke i Željeznice te izvor rijeke Bosne. Na širem se području nalaze i velika kraška polja: Kupreško, Šuičko, Duvanjsko, te Mostarsko blato.

Najveće rijeke teku smjerom jug – sjever (Bosna i Vrbas), odnosno sjever – jug (Neretva). Dolinama rijeka vode i glavni komunikacijski pravci iz Panonske nizine do Jadranskog mora. Dinarsko razvođe najveća je prepreka brzom prometu, pri čemu su važni planinski prijelazi Ivan sedlo (959 m) na smjeru Sarajevo – Mostar; Makljen (1123 m) na smjeru Jajce – Jablanica – Mostar; Kupreška vrata (1348 m) na smjeru Bugojno – Livno. Između sliva Vrbasa i Bosne vodi put preko prijevoja Komar (927 m).

Ukupna površina srednje Bosne i sjeverne Hercegovine obuhvaća oko 16 000 km², odnosno gotovo trećinu teritorija BiH. Prosječna nadmorska visina prelazi 800 m. Planinski predjeli uglavnom su pokriveni visokom šumom, dok su nizine, kotline i polja obradivi.

Značenje tog prostora u planovima obrane SFR Jugoslavije

Vanjska politika Jugoslavije zagovarala je aktivnu neutralnost – nesvrstanost, što se na unutarnjem planu odražavalo na neprekidnom održavanju napetosti i prijetnji agresije obaju vodećih svjetskih blokova. Na tom je temelju oblikovana i obrambena doktrina tzv. općenarodne obrane i društvene samozaštite, čije su glavne odrednice:

- oslonac na vlastite snage i sudjelovanje cjelokupnog ljudskog potencijala u oružanom boju

- partizansko i gerilsko ratovanje

- stvaranje permanentnog slobodnog teritorija u brdovitom dijelu Jugoslavije, tzv. bastiona obrane, koji je obuhvaćao dijelove Hrvatske (brdovito područje nekadašnje samoproglašene Republike Srpske Krajine, bez dijela u Slavoniji), cjelokupnu BiH bez Posavine i Semberije, Crnu Goru i zapadnu Srbiju.

U tom su bastionu glavno mjesto zauzimale upravo srednja Bosna i sjeverna Hercegovina, gdje je stoga bila koncentrirana velika vojna moć nekadašnjih oružanih snaga, posebno JNA. Ondje su izgrađeni brojni vojnoindustrijski objekti u kojima se proizvodilo teško naoružanje ("Bratstvo" – Novi Travnik); eksploziv i baruti ("Slobodan Princip-Seljo" – Vitez); streljivo, mine, upaljači i lako protuoklopno oružje ("Slavko Rodić" – Bugojno); popravak i održavanje telekomunikacijskih uređaja ("Remontni zavod" – Travnik); odjeća i obuća ("Borac" – Travnik). U bivšoj Jugoslaviji bila su tri važna vojnoindustrijska područja – dolina Lašve (Travnik, Novi Travnik, Vitez), okolina Sarajeva (Vogošća, Stup, Pale, Konjic) i zapadna Srbija (Užice, Lučani, Čačak, Valjevo).

Sva su tri područja u slučaju potrebe bila samodostatna. Premda srednja Bosna i sjeverna Hercegovina nisu bile neposredno ugrožene mogućim ratnim djelovanjima u početnoj fazi rata, ondje su bile locirane znatne snage JNA: mehanizirana brigada, dvije motorizirane brigade, brdska brigada, dvije partizanske (lake pješačke) brigade, tri topničke pukovnije, protuoklopna topnička pukovnija, raketna pukovnija PZO-a, ali i snage TO-a: šest okružnih štabova, 30 općinskih štabova, 13 brigada TO-a (laka pješačka).

Na tom se području nalazio i veći broj skladišta ratnih pričuva postrojbi, operativnih sustava i vrhovne komande. Pričuve su se nalazile i unutar vojnoindustrijskih poduzeća, a u 13 tehničkih skladišta bile su smještene velike količine streljiva, naoružanja i drugih sredstava.

Relativno velik broj stanovnika srednje Bosne bio je izvor popune postrojbi na drugim vojištima, posebno sjeverozapadnom, u smislu upućivanja manjih grupa za popunu ili oblikovanja kompletnih novih postrojbi te upućivanja izvan srednje Bosne.

Preko srednje Bosne i sjeverne Hercegovine vodile su važne prometnice koje su omogućavale relativno sigurnu opskrbu operativno-strateških grupacija i manevar snaga na perifernim vojištima u slučaju zauzimanja ravničarskog dijela Jugoslavije sjeverno od Save. U tom je kontekstu izgrađen i kabelski komunikacijski sustav Central duž cijele Jugoslavije, koji je povezivao Strumicu u Makedoniji (najudaljenija jugoistočna točka) preko srednje Bosne s Postojnom u Sloveniji (najudaljenija sjeverozapadna točka). Na Vlašiću se nalazilo važno čvorište u sustavu radiorelejnih veza JNA.

Srednja Bosna i sjeverna Hercegovina imale su zbog svega navedenog posebno značenje za Jugoslaviju i bile zadnji oslonac opstojnosti države u slučaju invazije stranih trupa.

Značenje tog prostora u vrijeme raspada SFR Jugoslavije

Teritorij BiH bio je do 1989. gotovo u cijelosti u zoni odgovornosti tadašnje 7. armijske oblasti s komandom u Sarajevu. Od 1987. pa do kraja 1988. godine 7. armijska oblast rasformirana je i područje BiH podijeljeno je manjim dijelom (Cazinska krajina) na 5. vojište sa sjedištem u Zagrebu, a većim dijelom na 1. vojište sa sjedištem u Beogradu. Prvo (1.) vojište obuhvaćalo je osim većeg dijela BiH područje Slavonije, Vojvodine i sjevernog dijela Srbije te cijelu Crnu Goru. To znakovito ukazuje na težnju jugoslavenskog Generalštaba da spoji sve teritorije na koje pretendira velikosrpska politika. Zapadne granice beogradskog vojišta gotovo se u cijelosti poklapaju sa zapadnom granicom tzv. Velike Srbije.

Poprište prvih pokušaja oružane intervencije protiv težnji za osamostaljenjem i odcjepljenjem od jugoslavenske zajednice bila je srednja Bosna i sjeverna Hercegovina. U ožujku 1991. upućen je na Kupres oklopni bataljon iz sastava 325. oklopne brigade iz Banja Luke, sastavljen od pripadnika na služenju vojnog roka. Posade su se smjenjivale svakog mjeseca, a dolazile su iz sastava drugih oklopnih brigada. Zadaća bataljona bilo je interveniranje u zapadnoj Hercegovini ili Dalmaciji, odnosno čuvanje prostora Kupreške visoravni za dolazak većih operativnih snaga. Nakon velikih prohrvatskih demonstracija u Splitu u kojima je poginuo vojnik JNA, u BiH i Dalmaciji JNA se pripremala za moguću vojnu intervenciju. U svibnju 1991. propao je pokušaj proboja mehanizirane kolone iz Mostara prema Širokom Brijegu, koju su zaustavili nenaoružani mještani sela Prologa. Kolona je nakon nekoliko dana, uz političku intervenciju iz Sarajeva, stigla na Kupres.

Sve aktivnosti JNA na tom području bila su uvodna proigravanja scenarija iz veljače 1991., kad je Generalštab OS SFRJ usvojio novi plan obrane u slučaju agresije sa zapada, tzv. plan "S-2". Plan obrane od napada s istoka, odnosno Varšavskog pakta, poznat kao "S-1", napušten je već 1990. kao suvišan jer je Generalštab procijenio da Jugoslaviji ne prijeti agresija s istoka, šta je bilo posve opravdano poslije perestrojke u Sovjetskom Savezu i pada Berlinskog zida. Plan je predviđao obranu od agresije članica NATO-a, a zapravo je bila riječ o angažiranju snaga JNA u intervenciji prema Hrvatskoj i Sloveniji. Plan intervencije srednjih snaga JNA iz Srbije i BiH razrađen od 1. do 3. srpnja 1991., nakon prvog neuspjelog primirja u Sloveniji. Plan je nakon Brijunskog sastanka 8. srpnja 1991. napušten, da bi ga modificirali krajem srpnja, a ostvarili djelomice sredinom rujna. Srednja Bosna i gotovo cijela Hercegovina bile su tad u zoni odgovornosti 4. korpusa sa sjedištem u Sarajevu. (Milan Gorjanc, Izvještaj vojnog eksperta: "Doktrina općenarodne obrane i druga vojna pitanja relevantna za postupanje vojske tijekom rata u Bosni i Hercegovini", Ljubljana, srpanj 2009.)

nastavak u sljedećem broju

dr.sc. Ante Nazor, ravnatelj Centra

_________________
Sanjam da pripojim RH BiH


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Neke činjenice o značaju područja srednje Bosne u ratu 1990-ih
PostPostano: 25 ožu 2018, 17:33 
Offline
Avatar

Pridružen/a: 14 ruj 2009, 16:26
Postovi: 22751
II

Citat:
Za područje srednje Bosne i sjeverne Hercegovine posebno je bila važna uloga 37. korpusa JNA, čija je temeljna zadaća u objema inačicama ratnog plana "Sutjeska" ("S-1" i "S-2") bila obrana zapadne Srbije, od rijeke Kolubare na sjeveru do Metohije na jugu te Drine na zapadu i Ibra na istoku. Milan Gorjanc, koji je u to vrijeme bio načelnik štaba korpusa, plan je primio iz Beograda, kritički ga modificirao i prilagodio uvjetima moguće bojišnice u zapadnoj Hercegovini.

U veljači 1991. promijenjen je plan obrane u slučaju invazije NATO-a. Zona obrane posve je izmijenjena i 37. korpusu dodijeljena je zona u slivu rijeke Neretve i na području zapadne Hercegovine, koju je u prethodnim planovima imao 4. korpus – sarajevski. Na temelju tog plana, u vrijeme prvog prekida vatre u oružanom sukobu u Sloveniji, razrađen je u potpunoj tajnosti i uz angažiranje isključivo najpouzdanijih oficira iz komandi korpusa novi plan smirivanja i intervencije prema Hrvatskoj i Sloveniji, odnosno Hrvatima u BiH, ali nije doživio temeljitu razradu, a ni ostvarenje. Novi plan razrađen je za 37. korpus koncem srpnja 1991., a njegove su temeljne značajke bile sljedeće (razradom tog plana rukovodio je i autor ekspertize kao načelnik štaba 37. korpusa neposredno prije odlaska iz JNA):

- nakon mobilizacije istih postrojbi korpus se kreće smjerom: Kraljevo – Užice – Višegrad – Foča – Gacko – Nevesinje – Mostar

- glavnina snaga razmješta se na širem području Nevesinja, u spremnosti za intervenciju prema Mostaru i Metkoviću, dok 10. mehanizirana brigada drži šire područje Mostara

- zadaća korpusa bila je spriječiti zauzimanje Mostara i zadržati komunikacije prema moru, ne dopustiti tad još udruženim hrvatskim i bošnjačkim snagama zauzimanje lijeve obale Neretve od Jablanice do mora te izolirati hrvatske snage na širem dubrovačkom području.

Plan je djelomice ostvaren u rujnu 1991. godine, ali snage iz Srbije ubrzo su se povukle: pričuvnici topničke pukovnije iz Valjeva, njih oko 700, ukrcali su se krajem tog mjeseca u vučna vozila, ostavili oruđa i osobno oružje te se vratili u Srbiju. Poslije se plan ostvarivao s postrojbama nekadašnjeg 13. korpusa (riječkog) i 2. korpusa (titogradskog). Postrojbe su popunjene pričuvnicima iz istočne Hercegovine i zapadnog dijela Crne Gore.

Iz svih planova angažiranja 37. korpusa u srednjoj Bosni i sjevernoj Hercegovini može se zaključiti da je vojni vrh JNA planirao oružanu intervenciju prema Hrvatima u Dalmaciji i zapadnoj Hercegovini. To potvrđuju neke indicije i stavovi:

- kretanje cjelokupnih snaga korpusa kroz srednju Bosnu na Kuprešku visoravan imao je za cilj zaplašiti Hrvate u srednjoj Bosni te ohrabriti Srbe i Muslimane u istočnoj Bosni i sjevernoj Hercegovini

- razmještaj glavnine korpusnih snaga na Kupreškoj visoravni osigurao je nesmetan boravak i obuku snaga u okruženju stanovništva pretežno srpske i muslimanske narodnosti

- s Kupreške visoravni vode kvalitetni putovi prema Splitu, Imotskom i dalje prema Makarskoj, prema Ljubuškom i dalje prema Metkoviću, prema Posušju i dalje prema Mostaru i moguće je relativno brzo intervenirati u srednjoj Dalmaciji

- razmještajem logističkih postrojbi osigurali bi se objekti vojne industrije u Bugojnu, Travniku i Novom Travniku

- korpusna pričuva jakosti borbene grupe s područja Donjeg Vakufa mogla je brzo intervenirati prema Travniku i Lašvanskoj dolini, odnosno preko Makljena u srednji tok rijeke Neretve prema Jablanici i dalje prema Mostaru

- neposjedanje obrambenih zona, neizvođenje fortifikacijskih radova i pripreme položaja prije početka invazije, kao i izostanak potpore vojišnog topništva i zrakoplovnih snaga u vrijeme invazije i neangažiranje snaga Teritorijalne obrane, koja je tad bila popunjena uglavnom Hrvatima, ukazuje da je taj plan zapravo bio plan intervencije prema neposlušnim Hrvatima u srednjoj Dalmaciji i zapadnoj Hercegovini te plan zastrašivanja Hrvata u srednjoj Bosni i sjevernoj Hercegovini.

Autoru ekspertize na temelju vlastitih saznanja poznato je da su se nakon okončanja oružanog sukoba u Sloveniji i Hrvatskoj snage JNA iz tih dviju republika povukle uglavnom na prostor BiH. Te su snage činili isključivo oficiri srpske, crnogorske i muslimanske narodnosti, jer su Slovenci, Hrvati i Albanci većinom napustili JNA prilikom oružanog sukoba u Sloveniji. Ročnici su uglavnom pušteni kućama ili premješteni na dalje služenje u svojim republikama. Od oružja i opreme uspjeli su izvući manji dio. Tek dolaskom u BiH te su se postrojbe djelomično popunile pričuvnim vojnicima srpske narodnosti iz BiH, ali nisu činile znatnu vojnu snagu.

Prema tome, uoči raspada Jugoslavije područje srednje Bosne i sjeverne Hercegovine bilo je, zapravo, svojevrsno polazište za intervenciju prema srednjoj Dalmaciji i zapadnoj Hercegovini. U intervenciji su trebale sudjelovati snage koje su uglavnom činili Srbi iz Srbije i istočne Hercegovine, a djelomično i Crnogorci i dio pouzdanih Muslimana iz istočne Hercegovine. Angažiranje 37. korpusa JNA iz Srbije trebalo je, osim intervencije prema Hrvatima, imati učinak zastrašivanja Hrvata i Muslimana u srednjoj Bosni, odnosno ohrabrivanja Srba u velikim gradovima srednje Bosne i sjeverne Hercegovine. Jedan je od ciljeva bio osigurati nesmetan rad vojne industrije na tom prostoru i nesmetano komuniciranje u unutrašnjosti Jugoslavije prema srednjem Jadranu. U konačnici, cilj je bio i održanje obrambenog bastiona s juga, što se poslije pokazalo kao obrana područja naseljenih Srbima, odnosno od posebnog interesa za Srbe u BiH.

Značenje tog prostora u početnom razdoblju rata od sredine 1992. do konca 1993.

Jugoslavija je nakon Drugog svjetskog rata na području srednje Bosne i sjeverne Hercegovine razmjestila važne kapacitete za proizvodnju naoružanja i vojne opreme. Ti su objekti prije izbijanja rata u BiH bili suvremeno opremljeni i u njima je bio zaposlen velik broj stručnjaka. Najveći je dio tih poduzeća imao i vlastite razvojne odjele.

Koje su točno tvornice bile razmještene na tom području i što su proizvodile pokazuje pregled kapaciteta vojne industrije u srednjoj Bosni i sjevernoj Hercegovini, koji je autor ekspertize priredio prema podacima o vojnoj industriji navedenim u knjizi prof. dr. Aleksandra Stamatovića (general JNA i pomoćnik saveznog sekretara za obranu za vojnoprivredni sektor, a nakon umirovljenja redoviti profesor beogradskog sveučilišta), Vojna privreda druge Jugoslavije (1945. – 1991.), Beograd, 2001. Redom su navedeni naziv i lokacija tvornice te proizvodi i broj zaposlenih:

- "Slavko Rodić", Bugojno, topnički i minobacački upaljači, ručne bombe, mine i sredstva za zaprečivanje, topničke kapsule, 3450 zaposlenih

- "Borac", Travnik, odore, čizme i druga osobna oprema za vojnike (nema podataka o broju zaposlenih)

- Elektrotehnički remontni zavod Travnik, popravak sredstava veze i drugih elektroničkih sredstava i sklopova (nema podataka o broju zaposlenih)

- "Bratstvo", Novi Travnik, minobacači 60 mm – 120 mm, topnička oruđa 90 mm – 155 mm, višecijevni bacači raketa 128 mm – 260 mm, različita hidraulika, 1450 zaposlenih

- "Slobodan Princip-Seljo", Vitez, nitroglicerinski i raketni baruti, eksplozivi, 780 zaposlenih

- Željezara Zenica, specijalni odljevci (nema podataka o broju zaposlenih)

- "Pretis", Vogošća, topničko streljivo, raketni projektili, aviobombe, laka prijenosna protuoklopna oružja, 4700 zaposlenih

- "Zrak", Sarajevo, dalekozori, ciljničke naprave, daljinomjeri, optički i elektronički sklopovi za sustave navođenja raketnog oružja i sustave upravljanja paljbom, 2150 zaposlenih

- "Bosnalijek", Sarajevo, lijekovi i drugi sanitetski potrošni materijal za vojne potrebe, medicinska oprema (nema podataka o broju zaposlenih)

- "Famos" Hrasnica, gusjenična oklopna vozila, specijalne transmisije za tenkove i teška vozila, 1200 zaposlenih

- "Igman", Konjic, streljivo za lako pješačko oružje svih kalibara 4,5 mm – 14,5 mm, 1350 zaposlenih

- Tehnički remontni zavod Hadžići, popravak tehničkih sredstava KoV-a (pješačko i topničko oružje, oklopna i gusjenična vozila, motorna vozila, sredstva veze), izrada pričuvnih dijelova za strojeve i motorna vozila, 700 zaposlenih

- "Soko", Mostar, borbeni zrakoplovi G-4, Kraguj, Orao, laki helikopter Gazela, 2630 zaposlenih

- Zavod za remont inženjerijskih sredstava i opreme Koran, Pale, popravak inženjerijskih strojeva i naprava (nema podataka o broju zaposlenih)

- zrakoplovni zavod "Orao", Rajlovac, popravak klipnih i turbomlaznih zrakoplova, proizvodnja turbomlaznih motora (nema podataka o broju zaposlenih)

- "Energoinvest IRCA", Sarajevo, sanitetski kompleti (nema podataka o broju zaposlenih).

(Milan Gorjanc, Izvještaj vojnog eksperta: "Doktrina općenarodne obrane i druga vojna pitanja relevantna za postupanje vojske tijekom rata u Bosni i Hercegovini", Ljubljana, srpanj 2009.)

dr.sc. Ante Nazor, ravnatelj Centra

_________________
Sanjam da pripojim RH BiH


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Neke činjenice o značaju područja srednje Bosne u ratu 1990-ih
PostPostano: 25 ožu 2018, 17:35 
Offline
Avatar

Pridružen/a: 14 ruj 2009, 16:26
Postovi: 22751
III

Citat:
U drugoj polovici 70-tih godina prošloga stoljeća u BiH se izgrađuju mnoga manja industrijska poduzeća u potpori namjenske vojne industrije. U gotovo svakom općinskom sjedištu ili većem mjestu izgrađeni su manji pogoni. Nositelji izgradnje i razvoja ovih poduzeća bila su tri velika industrijska kompleksa u BiH. Najznačajniji je bio »Energoinvest«,
koji je udruživao tvornice za proizvodnju strojne i druge opreme za energetska postrojenja. Njegovi proizvodni kapaciteti razmješteni su uglavnom oko Sarajeva i u Posavini. Na području Hercegovine takav je industrijski gigant bio »Soko« Mostar, s mnoštvom tvornica od Posušja do Trebinja. Vojna industrija je u najvećem dijelu bila udružena u sustav UNIS (Udružena namjenska industrija Sarajevo), sa sjedištem u Sarajevu. UNIS-ovi proizvodni kapaciteti bili su razmješteni uglavnom u središnjoj Bosni kao manji pogoni ili podružnice većih tvornica namjenske vojne industrije.
Tijekom raspada Jugoslavije JNA je uspjela znatan dio kadrova (srpske nacionalnosti i
pripadnika JNA tehničke naobrazbe) i opreme za proizvodnju pravovremeno prenijeti na sigurnija mjesta u Srbiji ili na teritorij BiH pod vlašću Srba (Republika Srpska). Na primjer, Zrakoplovni remontni zavod »Orao« u Rajlovcu kraj Sarajeva u početku je bio premješten u Bijeljinu (Republika Srpska), a zatim u Pančevo (Srbija). Međutim, kadrovi bošnjačke i hrvatske nacionalnosti u najvećem su broju ostali u mjestima u blizini lokacije tvornica i priključili su se političkim pokretima svojih naroda. Istovremeno je u pogonima namjenske industrije ostalo mnogo strojeva i opreme za proizvodnju, sirovina i polusirovina, pa i nedovršenih proizvoda, posebice težeg oružja.
Oružane formacije Bošnjaka i Hrvata u BiH u vrijeme stvaranja (1992. – 1993.) nabavljale su oružje, streljivo i drugu vojnu opremu na tri osnovna načina:
a/ od Republike Hrvatske, koja je i HVO i ABiH opskrbljivala opremom, naoružanjem i streljivom, te na druge načine pomagala stvaranje i borbeno djelovanje tih oružanih formacija;
b/ nabavkom ilegalnim kanalima, jer je na snazi bio embargo UN-a na uvoz oružja u države bivše Jugoslavije, i dopremom preko Slovenije i Hrvatske;
c/ preuzimanjem opreme i naoružanja iz skladišta, tvornica i objekata JNA, koje JNA pri povlačenju nije uspjela preseliti na teritorij pod kontrolom Srba;
d/ vlastitom proizvodnjom u preuzetim objektima namjenske proizvodnje streljiva, oružja i eksploziva;
e/ improviziranom proizvodnjom u obrtnim radionicama.
Bošnjačka i hrvatska strana su pokušavale stvoriti i vlastitu proizvodnju oružja i streljiva. Koliko je značenje proizvodnji za vojne potrebe pridavala bošnjačka strana može se znakovito uočiti već u temeljnim dokumentima s vojnog savjetovanja zapovjednika i visokih časnika Patriotske lige 7. i 8. veljače 1992. godine u selu Mehurići na periferiji Lašvanske doline u blizini Travnika. Patriotska liga zametak je kasnije Armije BiH. To je u stvari bila vojna organizacija bošnjačkog naroda koju su oblikovali i organizirali uglavnom nekadašnji aktivni časnici JNA bošnjačke nacionalnosti. U vrijeme formiranja i spomenutog savjetovanja ona je bila izvan Teritorijalne obrane, koja je u to vrijeme bila jedina vojna organizacija Republike BiH (JNA je, naime, bila jugoslavenska vojna organizacija, a teritorijalne obrane su bile organizirane u republikama bivše Jugoslavije). Osnova za raspravu na spomenutom savjetovanju bio je dokument »Zadaci RVŠ«, koji je koncem 1991. godine razradio jedan od inicijatora Patriotske lige, kasniji načelnik Glavnog štaba Armije BiH Sefer Halilović, i kojeg je tada razaslao svim štabovima na terenu. U tom je dokumentu zapisano (S. Halilović, Lukava strategija, Sarajevo 1997., str. 164 i 165):
... 6. U referatu posebno obraditi namjensku-vojnu industriju, vrstu proizvodnje i objasniti kakve su naše pozicije i plan.
7. Obraditi kakve su mogućnosti male privrede na proizvodnji formacijskih i priručnih sredstava (bombe, mine, itd.) uz odgovarajuću dokumentaciju.
8. Mogućnosti uskladištenja i čuvanja većih količina oružja i MES (minsko-eksplozivna sredstva).
Na tom je vojnom savjetovanju usvojena i »Direktiva za odbranu suvereniteta«, u kojoj je u točki 4. zapisano sljedeće (Halilović, Lukava strategija, 168):
… Određenim snagama, brzim i energičnim prepadnim dejstvima zauzeti skladišta i magacine municije, MES-a i naoružanja JA, blokirati kasarne … Glavne snage imati u Centralnoj Bosni, a pomoćne u cazinskoprijedorskom i regionu Tuzle (podvukao M.G.).
Realizirajući ovu Direktivu bošnjačka strana otpočela je proizvodnju za vojne potrebe u tri faze. U prvoj fazi je bila proizvodnja priručnih sredstava, popravak zaplijenjenog oružja, konstruiranje i proizvodnja improviziranih ubojnih sredstava i oružja odnosno kako to opet Halilović piše (Halilović, Lukava strategija, 92-94):
Diljem bosanske države na stotinu mjesta počinje kućna vojna proizvodnja. Niko ne pita od čega i kako: svaka ideja preko noći postala je stvarnost. U vrijeme ratno, sve je više no dobro došlo, naročito kada smo izolovani sa dvije strane – od dva agresora.
Druga je faza bila već organizirana proizvodnja u tvornicama gdje su se ranije proizvodili proizvodi široke potrošnje (Halilović, Lukava strategija, 92-94):
Tako su nastale vojne fabrike i tamo gdje nisu nikad bile – u Bihaću, Travniku, Zenici, Tuzli, Tešnju i drugim gradovima, čak i u Srebrenici… U Sarajevu je formirana brigada Centra namjenske proizvodnje … u kojoj su okupili impozantan broj vojnih stručnjaka.
Treća faza vojne proizvodnje otpočinje krajem listopada 1992. godine kada se pri Ministarstvu privrede i energetike oblikuje sektor za namjensku proizvodnju. Ova je proizvodnja bila posve organizirana na temelju nekadašnje vojne industrije, posebice u Središnjoj Bosni (Halilović, Lukava strategija, 92-94):.
Do tada smo proizvodili ručne bombe, tromblone, zapaljive smjese i ono što su inače mogle proizvoditi vojne fabrike u Konjicu, Goraždu, Bugojnu, Travniku, Novom Travniku i sarajevskom Zraku.
Kolike je razmjere imala ova donekle improvizirana proizvodnja opet kazuje S. Halilović (Halilović, Lukava strategija, 92-94):
Samo u prvoj godinu i po rata (od travnja 1992. do listopada 1993. – prim. M.G.), u okupiranom Sarajevu je proizvedeno oko 25.000 minobacačkih i drugih artiljerijskih projektila, a bombi i tromblona više od 200.000 komada.
Vrhovna komanda JNA donijela je odluku o povlačenju postrojbi JNA iz BiH 4. svibnja 1992. s rokom izvršenja 19. svibnja 1992. godine. Faktički je 2. armija otpočela povlačenje s teritorije BiH već u travnju demontažom vojne industrije, raseljavanjem skladišta i ratnih pričuva, a stvarno povlačenje postrojbi otpočelo je u svibnju kada su, kako piše u ekspertizi Milana Gorjanca, „paravojne snage Muslimana izvršile teške zločine u Sarajevu i Tuzli“. Najveći dio naoružanja, opreme i drugih sredstava JNA je predala novonastaloj vojsci Republike Srpske. Također su gotovo svi pripadnici JNA (vojnici, dočasnici, časnici i građanska lica na službi u JNA) porijeklom iz BiH prešli u Vojsku RS. Faktički JNA se i nije povukla iz BiH, već se samo povukla s područja pod nadzorom Muslimana i Hrvata. Mnoge jedinice JNA koje su se ranije povukle s teritorije Slovenije i Hrvatske u BiH i bile su popunjene osobljem srpske nacionalnosti samo su se preimenovale u jedinice Vojske RS. Na području istočne Hercegovine ostale su neke jedinice Podgoričkog korpusa sve do prosinca 1992. godine.
Nakon povlačenja JNA s teritorija BiH pod nadzorom Muslimana i Hrvata u travnju i svibnju 1992. godine, snage Armije BiH zauzele su najznačajnija postrojenja vojne industrije u BiH. Bošnjaci su zauzeli tvornice namjenske proizvodnje «Zrak» i «Bosnalijek» u Sarajevu, «Famos» u Hrasnici, «Slavko Rodić» u Bugojnu, «Borac» i «Tehnički remontni zavod» u Travniku, «Bratstvo» u Novom Travniku. Tvornica pješačkog streljiva u Konjicu posve je bila u rukama Armije BiH i faktički je kontinuirano proizvodila. Tvornica u Goraždu proizvodila je nitroglicerinske barute, različite kapsule i malokalibarsko streljivo. Posebice je bila značajna tvornica težeg oružja u Novom Travniku, koju su ABiH i HVO zauzeli zajedno prvih dana rata i u njoj zatekli znatne količine nedovršenih topničkih oruđa.
U rukama HVO ostale su tvornice eksploziva «Slobodan Princip – Seljo» u Vitezu i posve ispražnjene tvorničke hale tvornice zrakoplova «Soko» u Mostaru. Proizvodnju je nastavila samo tvornica u Vitezu, dok proizvodnju zrakoplova nije bilo moguće organizirati jer su jugoslavenske vlasti demontirale i odvezle u Srbiju najveći dio strojeva i repromaterijala. Prema procjeni vrijednosti vojne industrije prije rata, Muslimani su zadržali objekata i opreme u vrijednosti 1,844.300.000 USD („Vojnoindustrijski kompleks SFRJ, S. Kovačev, Z. Matijaščić, J. Petrović“, Polemos 9, Zagreb, UDK: 355.1(497.1):338:341.2). K tome treba dodati i vrijednost objekata zrakoplovnog remontnog zavoda »Orao« u Rajlovcu pokraj Sarajeva, iz kojeg je opremu i reprodukcijski materijal JNA premjestila na teritoriju Republike Srpske i dalje preselila u Srbiju. Hrvati su uspjeli zadržati vojne industrije faktički u vrijednosti 713.900.000 USD, jer vrijednost tvornice zrakoplova «Soko» posve je zanemariva s obzirom na to da je JNA iza sebe ostavila prazne tvorničke hale.“ (Milan Gorjanc, Izvještaj vojnog eksperta: Doktrina općenarodne obrane i druga vojna pitanja relevantna za postupanje vojske tijekom rata u Bosni i Hercegovini, Ljubljana, srpanj 2009.)

dr.sc. Ante Nazor, ravnatelj Centra

_________________
Sanjam da pripojim RH BiH


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Neke činjenice o značaju područja srednje Bosne u ratu 1990-ih
PostPostano: 25 ožu 2018, 17:35 
Offline
Avatar

Pridružen/a: 14 ruj 2009, 16:26
Postovi: 22751
IV

Citat:
Proizvodnja je bila moguća u skladu s raspoloživim zalihama reprodukcijskog materijala i energijom. U studenom 1992. godine muslimanska strana otpočinje proizvodnju artiljerijskih granata, ali je glavni problem bio nedostatak eksploziva (podvukao M.G.). Preko 200.000 različitih vrsta artiljerijskoga streljiva čekalo je eksploziv, što je čak mnogo više od broja granata traženih u zahtjevu od 7. travnja 1993. (Halilović, Lukava strategija, 212-213). Tvrdnja načelnika Glavnog štaba Armije BiH S. Halilovića izrečena na vojnom savjetovanju zapovjednika Armije BiH 21. i 22. kolovoza 1993. znakovito govori o ciljevima Muslimana u rano proljeće iste godine (Halilović, Lukava strategija, 239): Da bi zaokružili vojnu industriju, nama je potrebno riješiti dva problema: hitno zauzeti tvornicu eksploziva u Vitezu i planirati i izvršiti operaciju Žunovnice, kao značajnog skladišta repromaterijala i naravno, municije (Žunovnica je mjesto u blizini Hadžića gdje je bio kompleks skladišta JNA, u kojima su bila uskladištena uglavnom ubojna sredstva; širu okolinu Hadžića i spomenuta skladišta držali su Srbi).
Gotovo svakodnevno je Štab Vrhovne komande (ranije Glavni štab Armije BiH) zahtijevao od Predsjedništva i Vlade BiH potporu u smislu nabave reprodukcijskog materijala, posebice eksploziva za nastavak proizvodnje streljiva. Tako 5. 2. 1993. godine predlaže da, između ostalog (Halilović, Lukava strategija, 196): Što prije osiguraju potrebne količine municije, lijekova, sanitetskog materijala za Armiju BiH. To podrazumijeva i otvaranje koridora kroz Hercegovinu i centralnu Bosnu pod kontrolom HVO (podvukao M.G.).
Tako opet Štab Vrhovne komande upućuje Vladi R BiH i Ministarstvu obrane 2. 3. 1993. informaciju o kritičnoj situaciji u vođenju oružane borbe (Halilović, Lukava strategija, 197):
Naročito kritična sa sredstvima za POB (protuoklopnu borbu), pješadijske municije kalibra, 7,9 mm, 7,62 mm i 5,54 mm, te artiljerijska municija kalibra 120-155 mm. Sadašnje rezerve svedene su na 0,5 b/k (borbenog kompleta)… Zaključak: kritično je stanje snabdjevenosti municijom Armije BiH.
Mjesec dana poslije, 7. 4. 1993. godine opet je Štab Vrhovne komande uputio Predsjedništvu i Vladi R BiH te Ministarstvu obrane zahtjev za nabavku materijalno-tehničkih sredstava u kojem traži (Halilović, Lukava strategija, 212 i 213):
... Izračunate količine municije za pješadijsko naoružanje 3 b/k …
4. Metak 7,62 mm x 39 78,000.000 ...
28. Granata za haubicu 122 mm 1.500 ...
31. Tenkovska granata 100 mm 13.000 …
Na sjednici Predsjedništva RBiH, održanoj 25. 3. 1993. godine načelnik Štaba Vrhovne komande S. Halilović zapao je u žestok verbalni duel s članom Predsjedništva Konjicijom kada je oštrim rječnikom zamjerio Predsjedništvu (Halilović, Lukava strategija, 156): I, osigurajte municiju, mi ćemo sve vratiti u tri dana … zadnja minimalna količina municije nam je došla 15. novembra 1992. godine … vi niste, kao država, ništa osigurali…
Nekoliko dana kasnije je S. Halilović na sjednici Predsjedništva RBiH od 10. marta 1993. godine predložio (Halilović, Lukava strategija, 151): Obezbijediti da luka Ploče i put Ploče – Mostar – Sarajevo – Zenica, bude u neprekidnoj funkciji za potrebe države BiH. Ako je nužno, za ovo angažovati međunarodne snage, a po potrebi i našim snagama taj prostor osigurati.
U gotovo isto vrijeme je predsjednik Predsjedništva RBiH Alija Izetbegović na sarajevskoj TV izjavio (Lord David Owen, Balkanska Odiseja, 127): Uspjeli smo dokopati se 30.000 pušaka i strojnica, 20 milijuna metaka, 37.000 mina, 46.000 protutenkovskih raketa, 20.000 ručnih granata, 90.000 vojnih uniformi i 120.000 pari čizama.
Ova tvrdnja svakako je u koliziji sa zahtjevom Štaba Vrhovne komande o osiguranju 3 b/k /borbena kompleta/ streljiva. Naime, Bošnjaci svakako u dvadesetak dana nisu uspjeli potrošiti tolike količine streljiva. Izjava A. Izetbegovića je najvjerojatnije bila političko-propagandnog značenja u smislu zastrašivanja suprotne strane i iznuđivanja pregovora, odnosno otvaranja putova opskrbe, posebice hrvatske. Zacijelo su Bošnjaci i pored pojačanog nadzora prometa i tereta prokrijumčarili znatne količine streljiva, oružja i vojne opreme. Sefer Halilović o tome piše (Halilović, Lukava strategija, 92-94): Grupa u Glavnom štabu (kasnije Štab VK) na čelu sa Mirzom Pinjom i Raifom Džigalom razradila je način ubacivanja repromaterijala u BiH: već smo imali ogromno iskustvo, mjesecima smo ubacivali municiju iz Visokog u bocama za kiseonik, kasnije kad je to otkriveno, preko četničke teritorije prenosili smo naoružanje, municiju i repromaterijal u kontejnerima za humanitarnu pomoć.
Zanimljiva je i činjenica da su Bošnjaci kupovali streljivo i kod svojih protivnika. Tako opet S. Halilović kazuje (Halilović, Lukava strategija, 92-94): Istodobno, nešto malo naoružanja i oko milion i po metaka kupili smo od četnika i ustaša… …Bilo je to koncem aprila 1993. godine.
Drugi visoki zapovjednik Armije BiH M. Alagić, koji je zapovijedao Operativnom grupom Bosanska krajina, razmještenoj u Lašvanskoj dolini, zapisao je (N. Latić i Z. Isaković, Rat u Srednjoj Bosni, Ratna sjećanja generala Alagića, Zenica 1997., 32): Crno tržište cvjetalo je – tamo je bilo i municije i hrane … donio sam odluku da se ide na trgovinu sa četnicima na prostoru Meokrnja ... (Meokrnje je planina sjeveroistočno oko 20 km od Travnika, tada na crti dodira muslimanskih i srpskih snaga, na šumskom putu koji je tada povezivao Travnik i Kotor Varoš).
Muslimani su uspjeli i pored velikih poteškoća u proljeće 1993. nabaviti izvjesne količine streljiva za lakše oružje, ali najvjerojatnije nisu uspjeli nabaviti veće količine topničkog streljiva. Istodobno, bilo je izrađeno više od 25.000 komada topničkih granata bez eksplozivnog i barutnog punjenja. Taj se materijal mogao nabaviti samo u tvornici ”Slobodan Princip – Seljo” u Vitezu, koja je bila pod kontrolom HVO-a.
Bošnjačko vodstvo nije imalo jedinstveni stav o stvaranju uvjeta za rad vlastite vojne industrije. To, naime, potvrđuje odgovor zamjenika ministra obrane Hasana Čengića načelniku Glavnog štaba ABiH Seferu Haliloviću na njegovo inzistiranje za vlastitom proizvodnjom streljiva (Halilović, Lukava strategija, 92-94): To što vi radite, to se ne isplati. Mnogo je jeftinije kupovati municiju i oružje vani, nego to proizvoditi u Bosni.
Da je bošnjačka strana imala znatan broj stručnjaka vojne industrije svjedoči i činjenica da su poslali veću skupinu u Iran već u 1993. godini, gdje su organizirali i upravljali obnovom i modernizacijom 1200 iranskih tenkova T-55 sovjetske proizvodnje na zapadne tehničke standarde. U tom velikom i isplativom poslu pored BiH (osoblje iz Remontnog zavoda Hadžići) sudjelovali su i Slovenija (Remontni zavod Bregana i Iskra – Fotona iz Ljubljane) te Srbija (Remontni zavod Čačak). U tom se poslu spominje tadašnji zamjenik ministra obrane u Vladi R BiH Hasan Čengić.
Iz iznesenog se mogu izvući sljedeći zaključci:
- Armija BiH nije imala dovoljno municije za sve vrste oružja, posebice pješačko i minobacačko
- središnji sustav logističke potpore Armije BiH nije bio djelotvoran
- zbog oskudice u sirovinama i reprodukcijskom materijalu, posebice eksplozivu za punjenje topničkog streljiva i nitroglicerinskih baruta, u zauzetim objektima i postrojenjima vojne industrije nije bila moguća proizvodnja municije za potrebe Armije BiH
- puteve opskrbe iz Hrvatske, koji su vodili preko sjeverne Hercegovine i središnje Bosne, kontrolirao je HVO, što je išlo na ruku središnjim bošnjačkim političkim vlastima koje su se svjetskoj javnosti mogle prikazati kao žrtva koja se ne može naoružati,
- pomanjkanje redovite opskrbe municijom umanjivalo je borbene mogućnosti Armije BiH.
(Milan Gorjanc, Izvještaj vojnog eksperta: Doktrina općenarodne obrane i druga vojna pitanja relevantna za postupanje vojske tijekom rata u Bosni i Hercegovini, Ljubljana, srpanj 2009.)

dr.sc. Ante Nazor, ravnatelj Centra

_________________
Sanjam da pripojim RH BiH


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Neke činjenice o značaju područja srednje Bosne u ratu 1990-ih
PostPostano: 25 ožu 2018, 17:37 
Offline
Avatar

Pridružen/a: 14 ruj 2009, 16:26
Postovi: 22751
V

Citat:
Komunikacije i promet tijekom 1992. i 1993. godine
Na području srednje Bosne i sjeverne Hercegovine sijeku se najznačajniji prometni pravci koji iz Panonske nizine vode k Jadranskom moru odnosno iz srednje Europe k istočnom i južnom dijelu Balkanskog poluotoka i dalje prema Aziji. Svi se ti pravci sijeku na prostoru srednje Bosne. Upravni pravac Banja Luka – Jajce – Bugojno – Gornji Vakuf – Prozor – Jablanica – Mostar (broj 1) vodi dolinom rijeke Vrbasa preko prijevoja Makljen i dalje dolinom rijeke Rame i rijeke Neretve. Zbog granatiranja Vojske Republike Srpske promet na dijelu glavne prometnice Jablanica – Mostar bio je nesiguran pa je preusmjeren kod Prozora na pravac s. Rumboci – s. Orašac – Lipa – Tomislavgrad – Livno – Hrvatska. Manja vozila mogla su se koristiti i alternativnim pravcem Jablanica – Sovići – Blidinje – Posušje.
Dionicu puta Prozor – Orašac – Lipa preko Vran planine izgradila je građevinska operativa HVO-a ujesen 1992. godine. Dio puta Banja Luka – Jajce – Donji Vakuf bio je pod stalnim nadzorom srpske vojske, a preostali dio puta kontrolirali su Hrvati i Muslimani.
Upravni pravac Žepče – Zenica – Vitez – Novi Travnik – Bugojno – G. Vakuf – Prozor –Rumboci – Orašac – Lipa – Tomislavgrad – Hrvatska nazvan je "put spasa". Ovaj pravac sadrži ranije spomenuti pravac koji je bio pod kontrolom Hrvata i Muslimana (od Bugojna, preko Livna, do Hrvatske). Postojao je i kraći alternativni pravac za dionicu od Novog Travnika do Gornjeg Vakufa, koji je većim dijelom bio makadamski i uzak, ali se ipak često koristio. Postojao je i sporedni put na dijelu Novi Travnik – Gornji Vakuf koji je vodio preko visoravni i prijevoja Rostovo (1025 m), koji je asfaltiran iz pravca Novog Travnika, a od Rostova do G. Vakufa je makadamski i uzak. U drugoj polovini 1992. godine u turističkim objektima na Rostovu bio je centar za obuku diverzantskih postrojbi Armije BiH.
Upravni pravac Doboj – Zenica – Kakanj – Visoko – Sarajevo – Tarčin – Ivan sedlo – Konjic – Jablanica – Mostar – Metković (u Hrvatskoj) vodi dolinom rijeke Bosne preko Sarajevskog polja, dolinom rječice Zujevine preko Ivan sedla i od Konjica dalje dolinom rijeke Neretve, te se kod Jablanice spaja s pravcem br. 1. Ovim pravcem, kao i pravcem broj 1, vodi kvalitetna cesta s asfaltiranom podlogom širine 7-8 m. Zbog blokade Sarajeva ovaj je pravac preusmjeren na dionici Visoko – Kiseljak – Kreševo – Tarčin. Dionica Kreševo – Tarčin je dorađeni šumski put. Kako su Srbi kontrolirali područje Doboja i okolice Sarajeva, Muslimani i Hrvati su, dakle, koristili pravac Zenica – Kakanj – Visoko – Kiseljak – Kreševo – Tarčin – Konjic – Jablanica – Mostar – Metković.
Na spomenuti upravni pravac tijekom rata je uspostavljen novi cestovni koridor: Kakanj – Vareš – Rijeka – Ribnica – Busovača – Tuzla. Najveći dio pravca vodi šumskim putovima, promet je bio otežan, naročito zimi, ali je to bio jedini pravac za opskrbu stanovnika u tuzlanskoj regiji i južnom dijelu Posavine.
Između Kiseljaka i Jablanice postojao je cestovni pravac: Kiseljak – Fojnica – Dusina – Neretvica – Ostrožac koji je bio ograničenih mogućnosti prometovanja zbog uskog kolnika, makadamske podloge i uske klisuraste doline rječica Gvozdanke i Neretvice. Taj je put najvećim dijelom bio pod kontrolom Armije BiH, posebice kad su Bošnjaci u lipnju 1993. zauzeli Fojnicu i protjerali Hrvate s područja Dusine.
Rokadni pravac Travnik – Lašva – Kakanj – Vareš, a obilaznim pravcem Busovača – Kiseljak – Visoko – Podlugovi – Breza – Vareš, glavni je putni pravac u srednjoj Bosni u smjeru zapad-istok. Pravac je na više mjesta bio pod kontrolom ABiH, odnosno HVO-a. Nakon incidenata na tom pravcu od jeseni 1992. godine, ABiH i HVO otvoreno su se sukobili u drugoj polovini 1993. godine.
Kako je prijevoj Komar bio neprekidno u rukama Vojske RS, komuniciranje između Uskopaljske i Lašvanske doline moguće je bilo cestom Bugojno – Novi Travnik, koja je cijelo vrijeme bila pod nadzorom bošnjačkih snaga.
Prometovanje cestama u srednjoj Bosni i sjevernoj Hercegovini bilo je jako otežano za sve strane u sukobu, posebice za bošnjačku i hrvatsku. Za Bošnjake je otvaranje prometnica prema Hercegovini bilo od životne važnosti i morali su ih otvoriti svim mogućim sredstvima, čak i pod cijenu oružanog sukoba s Hrvatima. U odnosu na Republiku Hrvatsku i HZ-HB, Hrvati srednje Bosne i tuzlanske regije najvjerojatnije bi bili nekakvi taoci. To se može razumjeti iz riječi zapovjednika OG "Bosanska krajina" M. Alagića čija je zona odgovornosti bila upravo Lašvanska dolina kad je pripremao operaciju zauzimanja Viteza i progona Hrvata iz srednje Bosne (N. Latić i Z. Isaković, Rat u Srednjoj Bosni, Ratna sjećanja generala Alagića, Zenica 1997., 26):
Mene je konkretno mučilo pitanje: kud sa civilima ako uđem u Vitez? Da li stvoriti uvjete za predaju, ili omogućiti njihovo kretanje prema jugozapadu, bila je druga dilema. I treća varijanta bila je držati ih u okruženju i pritiskati kako nam priticanja iz Hrvatske ne bi sasvim prestala (podvukao M. G.). Gledajući ukupnu situaciju opredijelili smo se za ovu posljednju procjenu i, umjesto da oslobodimo Vitez, ostavili smo ga da nam služi kao strategijski ventil za opskrbljivanje drugih dijelova Bosne (podvukao M. G.).
Otvaranje unutarnjih prometnica bilo je također vrlo značajno za Hrvate. U tom kontekstu trebalo je otvoriti blokade i ukloniti nadzorne točke kod Kačuna i Bilalovca i na Rostovu. Naime, blokadom prometa prekinuta je redovita opskrba i komuniciranje između pojedinih dijelova hrvatske enklave u srednjoj Bosni, a također i redovita opskrba iz zaleđa Hercegovine čime bi se povezali Hrvati u području Kreševa, Dusine i Kiseljaka s područjem Busovače, pa zatim s područjem Vitez – Novi Travnik i zatim dalje k Bugojnu i G. Vakufu. Ova je prometnica bila značajna i za opskrbu postrojbi HVO-a u obrani Bugojna, kao i za manevar pričuvama odnosno mobilnim snagama k ugroženim hrvatskim naseljima unutar Lašvansko-lepeničke doline.
Nije bilo političke volje na najvišoj razini na obje strane da se prometovanje uspostavi pregovorima i suradnjom. Štab Vrhovne komande Armije BiH je 5. veljače 1993. godine uputio Predsjedništvu R BiH zahtjev za energičnijim angažiranjem u rješavanju složene vojne situacije, gdje se gotovo imperativno i ucjenjivački zahtijeva da se (Halilović, Lukava strategija, 196):
…Što prije obezbijede potrebne količine municije, lijekova, sanitetskog materijala i hrane za potrebe Armije BiH. To podrazumijeva i otvaranje koridora kroz Hercegovinu i centralnu Bosnu pod kontrolom HVO (podvukao M. G.). Preduzimanjem gore navedenih mjera obezbijedit će se Armiji BiH povoljni uslovi za odbranu i proširenje slobodne teritorije (podvukao M. G.). U protivnom, Armija BiH neće odgovarati za moguće negativne posljedice.
Štab Vrhovne komande Armije BiH opet je 2. ožujka 1993. godine uputio Vladi BiH i Ministarstvu obrane informaciju o kritičnoj situaciji u vođenju oružane borbe u kojem okrivljuje ova tijela vlasti za eventualni neuspjeh i poraz postrojbi Armije BiH (Halilović, Lukava strategija, 197):
Organi Ministarstva obrane i Vlade R BiH nadležni su i odgovorni za nabavku i dostavu naoružanja i vojne opreme u logističke centre Armije BiH. Činjenica je da se u logističkom centru Armije BiH ne nalaze potrebna sredstva za uspješno vođenje oružane borbe i da nemamo nikakvih podataka šta su Ministarstvo obrane i Vlada RBiH učinili po ovom pitanju i da je uspješnost oružane borbe zavisna i od raspoloživog naoružanja i municije. Evidentno je da će za eventualan neuspjeh u borbi sa agresorom, punu odgovornost snositi i nadležni organi Ministarstva obrane i Vlade RBiH. (podvukao M. G.)
Tako je 10. ožujka 1993. godine načelnik Štaba Vrhovne komande S. Halilović na zajedničkoj sjednici Predsjedništva, Vlade i parlamentarnih stranaka iznio prijedlog (Halilović, Lukava strategija, 151):
4. Sa Republikom Hrvatskom, na političkom planu, konačno razriješiti najvažnije pitanje, a to je logistika za potrebe R BiH, odnosno oružanih snaga.
5. Na međunarodnom planu animirati sve prijateljske zemlje da izvrše pritisak na Republiku Hrvatsku da odustane od podrške "Herceg-Bosni" i raditi aktivno na njenom dokidanju.
6. Obezbijediti da luka Ploče i put Ploče – Mostar – Sarajevo – Zenica, bude u neprekidnoj funkciji za potrebe države BiH. Ako je nužno, za ovo angažovati međunarodne snage, a po potrebi i našim snagama taj prostor osigurati.
U daljnjem izlaganju S. Halilović upozorava prisutne (Halilović, Lukava strategija, 152):
…pošto zahtjevi za vaše aktivnije angažovanje koje smo mi poslali prema Vladi i Predsjedništvu, do sada nisu došli na dnevni red, da vas kratko podsjetim na njih, da vas i ovom prilikom zamolim da ih što prije ozbiljno uzmete u razmatranje… Međutim, mišljenja smo da na sadašnju, veoma složenu situaciju na ratištima i problemima koji se javljaju u organizovanom suprotstavljanju agresoru RBiH, Predsjedništvo i vlada, vlast u općinama, ne
reaguju organizovano i dovoljno energično, što može dovesti do negativnih posljedica sa neslućenim razmjerama (podvukao M. G.).

Iz svega navedenog mogu se izvući sljedeći zaključci:
- glavne cestovne veze bile su posve prekinute zbog fizičkog zauzeća i nadzora Vojske RS
- dio cestovnih prometnica bio je pod povremenom vatrom topništva Vojske RS, posebice cesta Novi Travnik – Bugojno i Čapljina – Mostar – Jablanica
- djelomični nadzor Armije BiH i HVO-a nad pojedinim dionicama temeljnih cestovnih pravaca prouzročio je česte prekide prometovanja na više dana i otvaranje prometovanja zahtijevalo je česta pregovaranja posredstvom UNPROFOR-a
- uspostavljanje nadzornih točaka na značajnijim križanjima od strane pripadnika Armije BiH i HVO-a prouzročilo je mnoge tenzije i ozbiljne incidente koji su često prerastali u oružane sukobe (humanitarni konvoji UNHCR-a su od Zagreba do Sarajeva morali proći 90 cestovnih nadzornih točaka i na svakoj voditi pregovore)
- poseban je problem bilo prometovanje u zimi 1992./1993. zbog visokog snijega
- obje su se strane spremale jedna protiv druge uporabiti oružje i oružanu silu radi otvaranja prometnica i uspostave prometovanja odnosno opskrbe svojih vojski i stanovništva.

Zaključak
S obzirom na gospodarsko i prometno značenje srednje Bosne i sjeverne Hercegovine, vojno bi bilo opravdano da Armija BiH:
(a) osigura potpunu kontrolu nad područjem Konjica koje je iznimno važno zbog sljedećih okolnosti:
1/ u zaleđu je Sarajeva i stoga iznimno važno za pripreme i izvođenje bilo kakve vojne operacije oslobođenja Sarajeva
2/ zbog blizine Sarajeva, vojne infrastrukture iz vremena Jugoslavije i komunikacijskih pravaca, područje Konjica bilo je najpovoljnije za smještaj vojnog zapovjedništva koje bi rukovodilo vojnim operacijama
3/ Konjic je bio najvažnija komunikacijska točka na pravcu Sarajevo – Jablanica – Mostar – Jadransko more
4/ u Konjicu je postojala tvornica IGMAN, u kojoj se proizvodila municija za lako pješačko oružje
(b) osvoji Vitez i iznimno važnu tvornicu eksploziva u tom gradu koristi za potrebe vlastitog naoružanja
(c) ostvari punu kontrolu nad gradovima u kojima se nalaze značajni objekti vojne industrije – Bugojno, Travnik, Novi Travnik
(d) ostvari punu kontrolu nad komunikacijskim pravcem iz srednje Bosne preko Jablanice i Mostara do Jadranskog mora i tako osigura uvjete za kontinuiranu i nesmetano opskrbu.
(Milan Gorjanc, Izvještaj vojnog eksperta: Doktrina općenarodne obrane i druga vojna pitanja relevantna za postupanje vojske tijekom rata u Bosni i Hercegovini, Ljubljana, srpanj 2009.)

dr.sc. Ante Nazor, ravnatelj Centra

_________________
Sanjam da pripojim RH BiH


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Neke činjenice o značaju područja srednje Bosne u ratu 1990-ih
PostPostano: 04 lip 2018, 09:45 
Offline
Avatar

Pridružen/a: 24 lip 2015, 15:01
Postovi: 1643
zbog tog znacaja obrezani saradnici vam dobro uvukose.

pogrom velikih razmera.

naravno danas ste vi zlikovci osudjeni a oni neduzne zrtvice ustasa i cetnika...


Vrh
   
 
Prikaži postove “stare”:  Redanje  
Započni novu temu Odgovori  [ 6 post(ov)a ] 

Vremenska zona: UTC + 01:00


Online

Trenutno korisnika/ca: / i 27 gostiju.


Ne možeš započinjati nove teme.
Ne možeš odgovarati na postove.
Ne možeš uređivati svoje postove.
Ne možeš izbrisati svoje postove.
Ne možeš postati privitke.

Forum(o)Bir:  
Powered by phpBB © 2000, 2002, 2005, 2007 phpBB Group
Facebook 2011 By Damien Keitel
Template made by DEVPPL - HR (CRO) by Ančica Sečan
phpBB SEO