HercegBosna.org

HercegBosna.org

Forum Hrvata BiH
 
Sada je: sri pro 02, 2020 10:12 am.

Vremenska zona: UTC + 01:00




Započni novu temu Odgovori  [ 5 post(ov)a ] 
Autor/ica Poruka
 Naslov: Prijedor
PostPostano: pet srp 24, 2020 4:28 pm 
Offline

Pridružen/a: sri ruj 18, 2019 2:44 pm
Postovi: 1097
Mislim da nema tema o Prijedoru.


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Prijedor
PostPostano: pet srp 24, 2020 4:32 pm 
Offline

Pridružen/a: sri ruj 18, 2019 2:44 pm
Postovi: 1097
Vjerojatno ima tema o zločinu u Briševu, ali evo objavit ću ovdje.

Izvor: https://www.facebook.com/67316659968644 ... =3&theater

Svjedočanstvo o srpskom napadu na selo Briševo pokraj Ljubije
Priča Dragana Atlije tada 13-godišnji dječak


Na selo Briševo u općini Prijedor, BiH, 24 i 25 Srpnja 1992 godine izveden je topničko-pješački napad od strane Vojske Republike Srpske. Napad koji je za cilj imao etničko čišćenje i potpuno istrebljenje Hrvata iz Briševa izvele su 6 Krajiška i 5 Kozarska brigada sa 3 tisuće vojnika i u samo jednom danu počinile najveće stradanje Hrvata u BiH u kojem je masakrirano i ubijeno 67 civila među kojima su bili starci, žene i djeca. Ubijeni civili na Briševu nisu bili naoružani, nisu pripremali nikakve napade niti su bili pripadnici bilo kakvih vojnih snaga u BiH za vrijeme rata, svi koji su ubijeni u zločinačkom napadu Vojske Republike Srpske bili su civili i samo su htjela živjeti svoj život .Za zločin na Briševu nitko nije odgovarao. Događaje kojima sam i sam svjedočio opisat ću u nastavku.



24. Srpanj 1992. godine:

- Bilo je to još jedno ljetno jutro, sunčano, mirno, pjev ptica na sve strane, poneki lavež pasa i glasanje blaga koje ide na ispašu i pojilo, sasvim uobičajeno jutro za Briševo. Ustao sam oko pola 9, umio se i provirio kroz prozor da vidim di su mati i baba. Mama Ana od jutra je bila u bašti a baba Mara dežurala je oko kokošiju da ih ne utuče jastreb ili ne odnese lisica.Vidjevši da su obe u svom poslu napravio sam sebi doručak. Skuhao sam Divku i nadrobio tople pogače koju je baba Mara to jutro bila ispekla. To je bio uobičajen doručak, Divka i kruh, ko ih nije volio. Smazao sam na brzinu doručak i izašao vani. Odmah na dnu stepenica dočekao me Garko , naš pas, najpoznatiji pas od Jevtića do Dubočaja i najpoznatiji pas u cijelom Briševu nakon Šikijevog Oskara. Veselo je skakao, mahao repom i skočio na mene tako da me skoro srušio, pomilovao sam ga i zajedno smo otišli iznad kuće proviriti prema selu Zecovima , mjesto koje je dva dana prije spalila vojske RS. Ništa se nije čulo, nije se pucalo, vidio se dim od spaljenih kuće koje su još tinjale. Pogledao sam prema kući dida Luke, Sve se činilo gotovo normalnim, blago je bilo na ispaši, tu i tamo vidio se pokji čovjek kako hoda i obavlja uobičajene stvari. Na brdu iznad didove kuće, kod vikendice koju je gradio Crni od Maruše, vidio se veći broj osoba, poslije se ispostavilo da su to bile prve grupe četnika koje su zauzimale položaj oko sela. Invaziju na selo izveli iz više smjerova, iz smjera Raljaša,Zecova, Rasavaca, Oštreluke,Stare Rijeke i još iz par pravaca tako da nitko nije mogao izaći iz sela. Bilo je oko 10 h kada je pala prva granata, odjeknula je detonacija i sve je utihnulo.To je bio početak kraja za Briševo .Granate su sa manjim prekidima padale cijeli dan.To prijepodne proveli smo u podrumu kod Vikice i Marka Buzuk, naših komšija i kumova .Oko 13 h nastalo je malo zatišje i otišli smo natrag do kuće da izvidimo dali je sve čitavo. Došli smo pred kuću i par minuta se dvoumili gdje ćemo ići ako opet počnu padati granate. Dvoumili smo se između podruma dida Luke, maminog oca i Vikice. Nismo ni završili razgovor kada se začulo fijukanje granate koji je proletjela iznad kuće i pala nekih 100 m od nas u šumu. Pobacali smo se iza zida na verandi, kada se stišala detonacija, bez razmišljanja smo potrčali kod Vikice u podrumu, poslije se to ispostavilo kao dobra stvar po nas jer je taj dan cijela mamina obitelj Komljen ubijena, da smo otišli u podrum kod dida Luke vjerovatno bi i mi bili ubijeni. Taj dan ubijeni su mamini otac Luka, majka Kata, brat Ivo, brat Ante i snaha Kaja. Kaja je bila supruga od Ante i iza njih je ostalo dvoje djece od 13 i 7 g. koji su samo čudom preživjeli. Pretrčali smo preko njive koji je bila između nas i Vikice, utrčao sam u podrum i zadihan se sćućurio uza zida u ćošku, za mnom su dotrčali braća Ivo i Luka a nakon njih i mama Ana. Baba Mara je još malo ostala kod kuće da izviri na kokoši i blago. U podrum je ušla i Vikica, pogledala me i malo se nasmijala da me ohrabri pa rekla “ ne boj se Dragana ne mogu oni nas iskorijeniti, ima nas još i po Zagrebu i Bjelovaru“, kao da je osjetila šta će se dogoditi. Nakon desetak minuta u podrum je uteturala baba Mara sva izvan sebe. Skupili smo se oko babe Mare i pitali šta je bilo. Rekla je da je granata pogodila kuću, samo je srećom ostala ne ozlijeđena jer je granata koja je bila ispaljena iz bestrzajnog topa eksplodirala u sobi iz koje je izašla prije par sekundi. To je bilo zadnji put da smo bili u našoj kući. Ostatak dana proveli smo u podrumu, brojali smo granate i vani smo izlazili samo na wc.

U predvečerje toga dana, još se dosta dobro vidjelo, primjetili smo iznad kuće Ivice Mlinara kako nekoliko ljudi nešto kopa na njivi. Kako je udaljenost bila povelika nismo uspjeli razaznati o čemu se radi. Pola sata kasnije iz istog smjera čuli su se strašni krici i jaukanje, ali svaki put kada bi se začulo jaukanje ili krik istodobno bi se začuli i rafali. Uspjeli smo razaznati da ljudi koji stoje oko ovih šta kopaju pucaju u zrak.Nakon par dana, kada su počele stizati informacije o ubijenima, saznali smo da su ljudi koji su kopali natjerani da sami sebi iskopaju grobnicu. U toj grobnici nakon što su je sami sebi iskopali , na najteži način ubijeni : Luka Mlinar, Ivica Mlinar, Jerko Ivandić, Stipo Ivandić, Milan Ivandić i Pejo Ivandić, par metara dalje od njih ubijen je Joso Lovrić. Sa dolaskom noći došlo je i do zatišja. Granate su prestale padati, prestali su rafali i fijukanje metaka. Zavladao je totalni muk, nije se čulo apsolutno ništa, vjerovatno najtiša noć u povijesti Briševa. Kako nakon sat vremena nisu padale granate odlučili smo izaći iz podruma i prespavati u kući od Vikice. Ležali smo, pokušavali zaspati i u tišini osluškivali, to se svakako moglo nazvati osim spavanje. Nekoliko muškaraca se rasporedilo na stotinjak metara oko kuće i stražarilo u slučaju ako netko naiđe da stignemo pobjeći. Pobjeći ? Tada nismo bili svjesni da nemamo kuda. Zaspao sam u samu zoru, možda bolje da i nisam.

25. Srpanj 1992.godine

- Tek što sam zaspao probudila me pucnjava. Pucalo se na sve strane, kao da se vode najteže pješadijske borbe. Kroz prozor sam vidio da Srpski vojnici koji su se nalazili na uzvisini na području oko barake iznad kuće Ivice Mlinara pucali prema Glavici ,a od smjera Glavice isto su se čuli pucnji . Kako na Briševu nije bilo nikakvih drugih oružanih snaga, osim Vojske Republike Srpske, pretpostavljam da su 5 Kozarska i 6 Krajiška pucale jedna po drugoj, dali zbog loše komunikacije i međusobnih razmirica ili je sve to bilo iscenirano da bi se mogli pravdati zbog zločina koji su uradili. Kada je prestalo međusobno ratovanje sa svih strana počele su navirati hrpe četnika do zuba naoružanih. Prekrili su svaki pedalj Briševa, dokle god je sezao pogled sve se crnilo od povampirenih, pijanih i drogiranih vojnika RS. Formirali su se u taktičke formacije 'klin' i pročešljavali svaki milimetar opkoljenog Briševa pri tome pucajući na sve strane i na sve što se miče. Pretraživali su dio po dio, kuću po kuću, kako bi koju kuću pretražili tako bi je palili. Kada su vidjeli što se događa brat Luka, Zoran i Dragan Buzuk pobjegli su u šumu ispod Vikičine kuće, nadajući se da će izbjeći vojsku i sačuvati život. Tek što su pobjegli pred kuću je stigla prva grupa četnika, izveli su nas vani iz podruma, rekli da sjednemo na zemlju i stavimo ruke na leđa. Kako je dolazilo sve više četnika tako je svako od njih vodio nekog od susjeda.

Skupili su nas na hrpu i nakon polusatnog ispitivanja, prijetnji i maltretiranja vratili su nas u podrum. Nakon par minuta opet su nas izveli vani, tada su naredili da se žene i djeca vrate u podrum a da muškarci ostanu vani. Brat Ivo i ja bili smo nešto između, on je imao 15 a ja 13 godina. Dvoumili smo se dali da ostanem ili idemo u podrum. Krenuli smo u podrum a jedan od vojnika stao je pred nas i pogledao nas par sekundi, u isto vrijeme drugi vojnik je naredio muškarcima da krenu naprijed i nas vratio u podrum. Svi muškarci tada odvedeni ubijeni su rafalima iz blizine. Ubijeni ljudi bili su: Marko Buzuk ubijen u blizini kuće Jele Čengije. Vlado Buzuk, Miroslav Buzuk, Srećo Buzuk i Ivo Lovrić ubijeni su u šumskom zavlačku po imenu Jezerce. U podrumu je bila i susjeda Mara Lovrić kojoj je stalno išlo na povraćanje, kada smo pitali dali je dobro ona je pokazala na usta. U ustima su joj bili očenaši. Jedan od četnika našao je očenaše u njezinom džepu i natjerao je da ih proguta. Netko joj je izvidimo očenaš iz usta i rakao ' ako te pitaju kaži da si progutala! Vani je nastalo neko komešanje, čule su se psovke i uzvici oduševljenja. Dogodilo se ono najgore. U šumu dok se skrivao da spasi živu glavu uhvaćen je Milan Buzuk, sin od Vikice i Marka Buzuk . Monstrumi su ga posjeli na jedan panj, dali su mu Markovu šargiju i tjerali ga da pjeva četničke pjesme i veliča Dražu Mihajlovića. Šutali su ga nogama, pljuvali, ismijavali i psovali ustašku majku. Jedan od četnika ušao je u podrum i od Vikice tražio škare da ošišaju i uljepšaju ustašu. Vikica je prvo odgovorila da nema škare, na šta je četnik rakao da će nas pobiti ako ih ne donese. Vikica je šutke i pognute glave otišla u kuću i nakon par minuta se vratila sa škarama. Jedan od četnika ih je uzeo o počeo šišati Milana.

Bili smo još par minuta u podrumu i onda su nas istjerali vani i rekli da krenemo u koloni jedan po jedan i slijedimo četnika koji je bio na vrhu kolone. Kada sam izlazio iz podruma vidio sam da Milanu šišaju slovo U na glavi. Milan je sjedio pognute glave i pjevao neku četničku pjesmu u kojoj neki njihov vojvoda zove na ratovanje. Četnik koji ga je šišao zveckao je škarama oko njegove glave. Milan je tada zadnji put viđen živ, ubijen je nedaleko od kuće u kukuruzu, pronašla ga je njegova majka Vikica. Kod Vikičine kuće ubijena su još dva čovjeka Mate Buzuk i Ivica Buzuk. Kada smo krenuli u koloni pogledao sam prema krovu i vidio da je Vikičina kuća u plamenu, pogledao sa uokolo jedino što se vidjelo bio je dim , gorjelo je na sve strane. Pratili smo četnika na vrhu kolone i šutke hodali jedni za drugima, prošli smo pokraj kuće Joze Buzuka, čovjeka koji je ubijen u logoru. Vrata na kući bila su otvorena, u njoj je bilo par četnika koji su trgali namještaj i prekapali svaki kutak kuće vjerovatno u potrazi za novcem, jer Jozo je bio trgovac u trgovini na Briševu, pa su mislili da je kuća puna para. To su bili klasični pljačkaši. Krenuli smo prema Buzukovom gaju. To je bila omanja , rijetka hrastova šuma koja je više ličila na neki park sa velikim kestenom na gornjoj strani i sa igralištem za košarku na svojoj donjoj strani. Tu smo cijelo ljeto igrali košarku i nogomet jer je igralište cijelo vrijeme bilo u hladu pa nismo morali skakati po suncu. Ispod kestena ubijena je Mara Matanović i njezin sin Goran koji je imao 13 g. Po iskazu svjedoka njegovo tijelo je negdje maknuto i dan danas nije nađeno. U tom gaju ( parku ) ležalo je po travi u hladovini oko 300 većinom pijanih vojnika. Prolazili smo cestom pored njih i kada su nas ugledali skočili su na noge i počeli vikati . Ženama su govorili da su ustaške kurve i da ih sve treba silovati i poubijati, djeci su dovikivali da ustaški potomci , psovali im majku i govorili da ih je njihov svećenik učio da srpskoj djeci vade oči. Neki su bacali kamenje prema nama,. Desetak četnika sa puškama krenulo je prema cesti i mislio sam da će nas sasjeći rafalima , vjerovatno nisu jer je tada između nas i njih prolazilo par njihovih vojnika. Sve kuće u Buzucima su gorjele osim kuće Dušana Majkića koji je bio Srbin. Prošli smo kroz Buzuke i došli ispred kuće Luke i LJubice Mlinar. Tamo su bili preživjeli iz obitelji Mlinar i Ivandić. Sjednite na hrpu rekli su nam. Kada smo sjeli jedan od vojnika koji nas je pratio postavio je mitraljez ispred nas na nekih 3 metra, stavio je redenik i repetirao. Naišao neki njegov suborac i sa osmjehom pokazao prstom kao da poteže obarač, na to se ovaj malo podsmjehnuo i nagnuo se prema nišanu kao da nas cilja, tog trenutka mama je meni i bratu rekla da se primaknemo k njoj i privukla nas rukama, vjerovatno je i ona mislila da smo gotovi. To je bio najveći strah koji sam osjetio u svom životu, pištalo mi je u glavi, jedva sam disao i mislio sam da ću se onesvijestiti. Nakon pola minute njegovog ciljanja naišao je neki vojnik, zapamtio sam ga kao galamdžiju. Stao je kod nas , pričao sa djecom i blebetao gluposti kako kada je on bio mali nije znao pričati a sada brblja na sve strane. Ne znam tko je bio, ali kada je pogledao ovoga za mitraljezom ovaj se odmaknuo i sjeo malo dalje od svog oružja. Brbljavac je rekao ženama da nam naprave uštipaka da nešto pojedemo jer i on je bio gladan. To nam je bio jedini obrok taj dan.

Cijeli dan smo proveli sjedeći u dvorištu na suncu. Poslije par sati sjedenja došao je neki stariji vojnik kojeg su svi zvali doktor. Doktor nam je neko vrijeme držao političko predavanje o tome kako su za sve krivi Tuđman I Alija i da je Slobo samo branio Srbe, jer šta mi ima da tražimo odcjepljenje i državu i da smo dobili šta smo tražili i da ćemo svi na Manjaču da vadimo krompire. Ne sjećam se kada je i kuda otišao i kada je prestalo prosrpsko predavanje. Oko šest sati predvečer došao je neki zapovjednik i psovao svu vojsku i zapovjednike i pitao tko je naredio da se zapali selo. Govorio im je da su stoka s kojom se više ne može zapovijedati i naredio trenutno povlačenje. Nama su rekli da uđemo u podrum i da sačekamo da se vojska povuče. Poslije pola sata čučanja u podrumu izašli smo i krenuli prema selu kroz šumu i preko njiva kroz visoku travu. Luka, Zoran i Dragan uspjeli su se skratili i preživjeti. Izašli su iz šume i sreli Vikicu koja im je rekla da pokopaju Milana. Na njihovu nesreću naišlo je par zaostalih vojnika i odveli su ih u logor Sanski Most. Pušteni su nakon mjesec dana. Vrijeme nakon pokolja do odlaska u Republiku Hrvatsku proveli smo u Raljašu kod maminog tetka. Svaki dan su stizale nove informacije o žrtvama. Razdoblje provedeno u Raljašu proveli smo u strahu osluškivajući i bježanjem u šumu svaki put kada bi se čulo neko auto. 19. 11.1992. izbjegli smo u Hrvatsku i dokopali se slobode.


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Prijedor
PostPostano: sub srp 25, 2020 12:36 pm 
Offline
Avatar

Pridružen/a: pon lip 01, 2009 2:18 pm
Postovi: 8408
Prelep grad u Republici Srpskoj

slika

slika

slika

slika

slika

slika


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Prijedor
PostPostano: sub srp 25, 2020 1:31 pm 
Offline
Avatar

Pridružen/a: ned svi 03, 2009 9:39 pm
Postovi: 40398
Lokacija: DAZP HQ
bio sam par put, ostala mi u sjećanju ova promenada sa slika i puno Roma koji prose po parkingu.


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Prijedor
PostPostano: sub kol 22, 2020 6:51 pm 
Offline
Avatar

Pridružen/a: uto kol 27, 2019 10:54 pm
Postovi: 451
dudu je napisao/la:
bio sam par put, ostala mi u sjećanju ova promenada sa slika i puno Roma koji prose po parkingu.


Mislim da je to bilo davno. Parking je u susjednoj ulici od ove promenade ali nema Roma koji prose. Bio je jedan sto je svirao harmoniku, ali nikome nije smetao. Romi sada prose kod lokalnog Binga sto je oko 3 km od ove promenade.

_________________
Branićemo tebe do poslednjeg daha,
živjećeš ti nama hiljadama ljeta!


Vrh
   
 
Prikaži postove “stare”:  Redanje  
Započni novu temu Odgovori  [ 5 post(ov)a ] 

Vremenska zona: UTC + 01:00


Online

Trenutno korisnika/ca: / i 1 gost.


Ne možeš započinjati nove teme.
Ne možeš odgovarati na postove.
Ne možeš uređivati svoje postove.
Ne možeš izbrisati svoje postove.
Ne možeš postati privitke.

Forum(o)Bir:  
Powered by phpBB © 2000, 2002, 2005, 2007 phpBB Group
Facebook 2011 By Damien Keitel
Template made by DEVPPL - HR (CRO) by Ančica Sečan
phpBB SEO