HRVATI LETNICE NA KOSOVU

*

GEOGRAFIJA

Letnica se nalazi na jugozapadu Kosova, u brdima Skopske Crne Gore. Od Prištine je udaljena oko 50 kilometara zračnom linijom, a od Skoplja oko 30. Administrativno pripada općini Vitina a od općinskog centra je udaljena 9 kilometara. Letnica je smještena na 755 metara nadmorske visine. S ostatkom svijeta Letnica je povezana jednom cestom koja vodi na sjeverozapad prema Vitini.

http://www.upload3r.com/serve/260309/1238136976.png

Letnica, zajedno sa okolnim selima i zaseocima, je činila hrvatsku i katoličku enklavu u regiji većinom naseljenoj muslimanskim Albancima, i u manjoj mjeri katoličkim Albancima i pravoslavnim Srbima. Letnica je najmanje selo ove enklave, ali zbog svog položaja u dolini, kao i vjerskog značaja, služi kao središte ove mikroregije. U Letnici se nalazi ured mjesne zajednice, ali i puno važnije, svetište Majke Božje Letničke. Ova crkva je ujedno i župna crkva župe Letnica.

STANOVNIŠTVO I POVIJEST

Prema zadnjem popisu stanovništva Kosova, u mjesnoj zajednici Letnica je živjelo 4134 stanovnika, od kojih 3997 Hrvata. Još 334 Hrvata je živjelo u ostalim dijelovima općine Vitina, najvećim dijelom u selima Kabaš i Binač, južno od samog mjesta Vitina. Hrvati u ovim selima su došljaci iz Letničkog kraja, dok je starosjedilačko stanovništvo većinom albansko i katoličko. 1991. je u Letnici živjelo 776 Hrvata, u Vrnezu 787, u Vrnavokolu 865, a u Šašarama 1569. Hrvati Letnice i Hrvati Janjeva su srodni i jezički i po porijeklu, ali se smatraju odvojenim podgrupama hrvatskog naroda. Razlike postoje ne samo zbog prostorne odvojenosti, već i zbog razlike u statusu. Janjevo je urbano mjesto, i njegovi stanovnici su tradicionalne zanatlije i trgovci, dok su Letničani zemljoradnici.

http://www.upload3r.com/serve/270309/1238139759.png

Lokalna tradicija smatra da su Letničani porijeklom iz Dubrovnika i Bosne, i da su na Kosovo došli kao katolici. Da je ovo bar djelomično točno, potvrđuje natpis pronađen na ostacima srednjovjekovne crkve koji kao darovatelja iste spominje nekog Nikolu Dubrovčanina. Vjerojatno je da su i srednjovjekovni njemački rudari, na Balkanu znani kao Sasi, doprinijeli etnogenezi Letničana. Ime mjesta Šašare podsjeća na njih, dok ime mjesta Vrnavokolo pokazuje da je nekad postojalo rudarstvo u ovom kraju. Neke obitelji u Šašarama po tradiciji vuku porijeklo i od predaka koji su prešli s pravoslavlja. Zadnji element u etnogenezi je albansko katoličko stanovništvo. Dok je taj element prisutan u cijeloj regiji, najsnažniji je u Vrnavokolu. Tamošnje stanovništvo nosi drugačiju nošnju od ostatka Letničke regije, češće poznaje albanski jezik, i održava rodbinske veze sa stanovništvom Gornje Stuble. Do uspostavljanja Jugoslavije, postojala je ozbiljna vjerojatnoća albanizacije Hrvata Vrnavokola.

Stanovništvo Gornje Stuble je do prije manje od 200 godina bilo muslimansko, barem službeno. Selo je bilo dio pojave kripto-katoličanstva koja je bila česta kod Albanaca. Kripto-katolici ili ljarmani bi prividno prihvatali Islam i time izbjegli plaćanje harača, dok bi potajno održavali katoličku vjeru. Ova pojava je uglavnom bila moguća samo u zabačenim planinskim krajevima, kao što je i sama Skopska Crna Gora, gdje nije postojala jaka islamska vjerska hijerarhija koja bi bila u mogućnosti nadgledati vjerski život novih preobraćenika. Ljarmani bi prema vanjskom svijetu pokazivali nominalne znakove pripadnosti Islamu, dok bi potajno krstili djecu u katoličkim crkvama, i dolazili u katolička svetišta. Nakon reformi u Otomanskoj Carevini sredinom XIX. stoljeća i proglašenja slobode vjere, stanovništvo Gornje Stuble predaje službeni zahtjev turskim vlastima za promjenu vjere. Ovaj čin je u velikoj mjeri rezultat djelatnosti franjevaca iz Letnice, koji su sagradili nekoliko manjih crkvi u ljarmanskim selima Crne Gore. Taj prvi pokušaj završava neuspješno, i jedan dio stanovnika je protjeran u Anatoliju. Nakon nekoliko godina, preživjeli se vraćaju i selo se legalno vraća na katoličanstvo. Ipak, župa Letnica sve do početka XX. stoljeća vodi odvojene matične knjige za "prave" katolike i bivše ljarmane.

CRKVA MAJKE BOŽJE LETNIČKE

http://www.upload3r.com/serve/270309/1238140781.jpg
http://www.upload3r.com/serve/270309/1238140799.jpg
http://www.upload3r.com/serve/270309/1238140811.jpg
http://www.upload3r.com/serve/270309/1238140824.jpg

Današnja crkva u Letnici je sagrađena tridesetih godina prošlog stoljeća na mjestu starije crkve iz XIX. stoljeća koja je oštećena u odronu zemlje. Dok je lokalni kult Marije vjerojatno postojao još u srednjem vijeku, tek u XIX. stoljeću Letnica postaje glavno marijansko svetište Skopske nadbiskupije. Glavni praznik je dan Velike Gospe u Kolovozu, kad su se u svetištu skupljali ne samo Hrvati Janjeva i Letnice već i drugo stanovništvo iz šire regije. Tu su uglavnom dolazili katolički Albanci i ljaramani, ali i muslimanski Romi u većem broju. U manjem broju su dolazili i muslimanski Albanci kao i pravoslavni Srbi. Tu se često radilo o ženama koje su dolazile tražiti pomoć zbog bolesti. Kip Majke Božje koji se nalazi u crkvi je poseban u tome što je jedan od broja crnih kipova u katoličkom svijetu, takozvane Crne Gospe.

SUDBINA LETNIČANA NAKON RASPADA JUGOSLAVIJE

Nakon napada na Hrvatsku 1991., pogoršavaju se do tada dobri odnosi Srba i Hrvata oko Letnice. Na izlazu iz Crne Gore prema Vitini, na jedinoj cesti iz Letnice, nalaze se srpska sela Grnčar i Vrbovac, i kod Letničana i Stubljana se javlja strah da bi sada mogli biti odsječeni od svijeta. Eskalacijom rata u Hrvatskoj, a i posjetom Vojislava Šešelja koji u Vitini organizira skup svoje stranke, strah i neizvjesnost se povećevaju, i tijekom 1992. većina Letničana donosi odluku o kolektivnom iseljenju u Hrvatsku. Tijeko slijedeće tri godine, to se i događa, uz pomoć hrvatske vlade i Fonda Svetog Izidora, koji je katolička crkva u Hrvatskoj osnovala sredinom osamdesetih godina s ciljem pomaganja kosovskih Hrvata. Hrvatska vlada naseljeva Letničane u zapadnu Slavoniju, nedavno ispražnjenu od Srba. Sela u koja ih naseljava su Voćin, Đulovac(Mikovićevo), Koreničani, Bastaji i Ćeralije.

http://www.upload3r.com/serve/270309/1238143117.png

Letničani odmah nailaze na probleme. Dio Slavonije u kojim su naseljeni je teško pogođen ratom, a kuće koje su im dodijeljene su samo privremene, jer su vlasnici u izgnanstvu. Frustracije rastu zbog neispunjenja obećanja hrvatske vlade, a i nerijesenog pravnog statusa kuća u kojim žive. Nakon završetka rata 1995., situacija se poboljšava. Dio Letničana kupuje kuće od vlasnika, dio gradi nove kuće na zemlji koju su dobili ili kupili u tim selima. Nakon rata na Kosovu 1999. dio preostalih Letničana također seli u Hrvatsku tako da je danas u Letničkim selima po procjeni ostalo samo 250-500 Hrvata. U okolici Voćina danas živi oko 5000 Hrvata porijeklom s Kosova, i čine većinu u odnosu na starosjedilačko stanovništvo. Bivši stanovnici Vrneza i Vrnavokola su uglavnom naseljeni u Đulovcu i Ćeralijama. Stanovnici Letnice su se skrasili u Voćinu, koje je igrom slučaja popularno marijansko svetište kao i njihovo rodno selo. Stanovništvo Šašara, kao nekada najmnogoljudnijeg sela letničke župe, podijeljeni su između Bastaja, Voćina i Koreničana.

Nastavlja se...

Prije nego odgovorim na pitanja, napomenut ću da je sudbina kriptokatolika Karadaga(regije istočno od Letnice) poslije 2. svjetskog rata nepoznata. Kraj je depopulacijski, zabačen, a da ne govorimo o svim nestabilnostima na Kosovu od 1945. Terensko ispitivanje jednostavno nije napravljeno od 1930., a ono jedino može govoriti o kripto-katolicima, jer se oni kriju u javnosti. Popisi stanovništva tu ne govore ništa. Logična pretpostavka bi bila da su oni jednostavno kripto-katoličanstvo odbacili i postali obični muslimani. U prilog tome bi išla činjenica da su u zadnjih 10 godina sagrađene male džamije u nekim mjestima Karadaga. U prilog tome ide i protok godina, jer čini se teško da bi se tajno katoličanstvo održalo tako dugo. S druge strane imamo primjer sela Kravoserije kod Prizrena, koje je zadnjih 150 godina nominalno muslimansko, da bi prije 3-4 godine više od polovice obitelji se javno izjasnilo za katoličanstvo i tražilo katoličko krštenje. Takvih primjera je po katoličkoj hijerarhiji na Kosovu i više; oko Kline se je navodno par tisuća nominalnih muslimana "vratilo" na katoličanstvo. Kažem "vratilo" jer sam sumnjičav da su oni čitavo vrijeme komunizma tajno krstili djecu i održavali katoličke obrede. Meni se čini da su oni održali tradiciju da su bili katolici, više nego samu vjeru. U svakom slučaju, sadašnja situacija u Karadagu je nejasna.

1. U Vrnavokolu je 1929. živio albanski rod Avdizović(ili Avdizaj po albanski, sva albanska prezimena bit će dana u svom slaveniziranom obliku). Živjeli us malo dalje od glavnog dijela sela, u svojoj mahali Gaštica. Doseljeni su iz Donje Stuble oko 1900. Lokalni Hrvati su pričali da su ljarmani(kriptokatolici). Doseljeni su iz D. Stuble, za koju okolica tvrdi da je čitava ljarmanska.

U Vrnezu je živio rod Ukark koji je isto tako oko 1900. doselio iz Stančića, i za koje su o selu isto smatrali da su ljarmani. I oni su živjeli u zasebnoj mahali. Dok u Vrnavokolu na popisu 1961. nije bilo Albanaca, u Vrnezu su činili 12% stanovništva, što bi značilo da su ostali tu živjeti. Kakva je njihova vjerska identifikacija danas je nepoznato.

2. Oba ova roda su došli, relativno skoro, kao nominalni muslimani.

3. To nije potpuno jasno. Zna se da Hrvati nisu nikada bili u kripto-katoličanstvu. Albanci iz Binča i Stuble su sigurno bili. Geograf Atanasije Urošević koji je prije 80 godina istraživao ovaj kraj tvrdi da su Albanci Tomovići(Tomaj/Toma) iz Terzije uvijek bili javni katolici, ali nisam siguran. Izvori iz 1850.-ih navode da su u vrijeme javne deklaracije katoličanstva u to vrijeme, zajedno sa Binčanima i Stubljanima, zatvorene i neke obitelji iz Terzije od strane turskih vlasti.

U svakom slučaju, Hrvati se ne samo nisu izdavali za muslimane, nego ne postoji nijedan muslimanski ili pravoslavni rod u tom dijelu Kosova koji ima tradiciju porijekla od letničkih Hrvata. Neki Šašarci su možda pravoslavnog porijekla, ali nema obratnih slučajeva.

4. Tri su hrvatska roda u Binču, od kojih su dijelovi kasnije prešli i u Kabaš. Rodovi Lukić i Balaban su došli iz Vrnavokola oko 1895. Rod Šašarac je došao iz istoimenog sela oko 1870. Neki od ovih su danas možda albanizirani, pošto u Binču ima katolika koji se prezivaju Ballabani. Albanci katolici su došli oko 1750. kao katolici, potom prividno ispovijedali islam. 1850. nakon Tanzimata su se deklarirali kao katolici, pa su ih vlasti protjerale u Anatoliju. Nakon 20 godina, preživjeli su se vratili.

5. Crkva u Dunavu, posvećena svetoj Ani, je sagrađena 1936. Nju je dao sagraditi skopski biskup Gnidovec, za potrebe ljarmana. U njoj nikad nisu služene javne mise, nego je svećenik iz Letnice vršio tajne obrede kad je dolazio. Danas je u prilično lošem stanju, i nije jasno koristi li se još uvijek u tajnosti. Na popisu stanovništva 1981. su 2 stanovnika od ukupno 300 u Dunavu bili Hrvati. To je naznaka da u Dunavo možda ima javnih katolika. Stavio bih sliku crkve, ali je katolički albanski forum na kojem sam je vidio odjednom nestao.

6. Pravoslavni Romi su "Srbi," bar u svojim glavama. Smatraju se za Srbe, izjašnjavaju se tako na popisima, i strašno bi se uvrijedili da ih se nazove Ciganima ili Romima. S druge strane, okolni Srbi i Albanci ih smatraju za Rome, Srbi se APSOLUTNO ne žene s njima, i svi imaju Sv. Vasilija za slavu(inače poznata čak i u Bosni kao "ciganska slava"). Oni su često starosjedioci u svojim selima, pa je možda to razlog što su se lakše opirali islamizaciji. Oni su bili čifčije, i to se prelaskom na islam ne bi promijenilo. Mržnja prema Romima je puno veća kod muslimana nego pravoslavnih. Srbi su uvijek puštali svoje Rome u crkve. Albanac bi ubio Roma koji bi se usudio prići džamiji. Bez pretjerivanja.

7. Teško je govoriti općenito. U Požeranju je prije 2. svjetskog rata bilo Srba starosjedilaca, doseljenika iz obližnih sela za vrijeme turske vlasti, kao i kolonista iz CG i Srbije za vrijeme KSHS. Isto tako je trećina albanskih rodova pravoslavnog porijekla; većinom srpskog ali u jednom slučaju možda i od Roma. U Smiri i Vlaštici su svi kolonisti. Albanci su dolazili najviše iz sjeverne Albanije. Ne kao vojnici kao što to srpska mitologija voli prikazati, nego u potrazi za zemljom koje u planinama Albanije nema.


8. Kao što sam spomenuo već, albanskih rodova srpskog porijekla ima. Tu treba uzeti u obzir Cvijićeve patrijarhalne osnove od kojih je polazio, i od kojih polazi i kasnije etnografija i geneologija. Porijeklo roda se uvijek gleda po muškoj liniji, pa samim tim uzima u obziro samo patrilinijsko porijeklo. Prijelaz Srba na islam u Binačkoj(Gonjoj) Moravi nije bio masovan niti nagao. Prelazili su pojedini rodovi, najčešće pojedinačno i postupno. Već u prvoj generaciji, zbog nepostojanja sela u tom kraju s muslimanima srpskog jezika(za razliku od recimo okolice Prizrena), ti poislamljeni Srbi su ženili Albanke. Često se to radilo i iz strateških razloga, radi orođavanja s moćnim albanskim rodovima. Svi Albanci Morave znaju kojem fisu(plemenu) u sjevernoj Albaniji pripadaju. Tako su rodovi srpskog porijekla u Požeranju "ušli" u albanski fis Tsač(Thaç, iz kojeg je recimo Hashim Thaçi). Prema istraživanjima A. Uroševića, u Gornjoj Moravi su 1930. bile 6.164 kuće. Od tog su 3.443 kuće bile albanske, a od tih su 339 bile srpskog porijekla. Znači oko 10% albanskih rodova su bili srpskog porijekla, a činili su tek 5% ukupnog stanovništva regije.

Pošto sam ovo iznad o Letnici napisao prije nekoliko godina, nisam htio prepravljati nego sam samo postavio u istom obliku. Kao dodatak, stavit ću ispod neka retorička pitanja i odgovore na njih. Kao što sam ranije rekao, za sva pitanja glede geografije i razmještaja stanovništva, pogledajte ovu kartu. http://www.upload3r.com/serve/141210/1292353581.png

Kako i kada je nastala župa Letnica kao katolička enklava?

Prvi spomen župe Letnica je it 1584. godine u biskupskom izvještaju o stanju katolika u Srbiji. Tu se spominje kao župa Skopska Crna Gora(Montenegro di Scopia) i navodi se da u četiri zaseoka živi 500 katolika. Nakon toga, župa se redovno spominje u izvještajima katoličke crkve. U jednom izvještaju spominju se i dvije crkve u samoj Letnici koje su poslije propale, ali narod i danas zna za mjesta na kojim su se nalazile. Sam postanak župe je najvjerojatnije vezan za rudarstvo. U prilog tome ide činjenica da su i druge katoličke enklave u južnoj Srbiji istog porijekla, kao Janjevo i nekad Prokuplje, Novo Brdo i Kratovo. Isto tako imamo i neke dokaze na terenu. Ime mjesta Šašare dolazi od Sasa, koji su zajedno s Dubrovčanima držali rudarstvo u tom dijelu Srbije. Tako kod Janjeva imamo selo Šaškovac a kod Novog Brda lokalitet Šaška crkva. Ime sela Vrnavokolo u sebi sadrži riječ "kolo," koja u ovom slučaju označava rudarski alat u kojem se ispire ruda. Uz to, kraj letničkih sela su još prije 100 godina nailazili na rupe u zemlji koje su očito bile korištene za kopanje rude, kao i ostatke zgrada u kojim se ruda topila. Najzad, imamo i onaj prvi izvještaj o Letnici 1584. u kojem se za katolike navodi da ne plaćaju porez. Rudari u turskoj carevini u to vrijeme nisu plaćali porez, i najlogičnije bi bilo da je to slučaj sa Letnicom, a ne neki drugi razlog kao sokolarstvo.

Kako je došlo do propasti rudarstva, ali očuvanja katolika u Letnici?

Rudarstvo u južnoj Srbiji propada krajem XVII. stoljeća. Tu se radi o padu Turske kao ekonomske sile, zastarijevanju tehnologije, ali najvažniji faktor su ratovi. Nakon ulaska austrijske vojske na Kosovu 1689. i njenog kasnijeg povlačenja, sigurnosna situacija se jako pogoršava. Život za kršćansko stanovništvo postaje teži, a rudari katolici gube privilegije. Pljačke i ubojstva su sve učestalija, a broj stanovnika smanjuje i kuga. U to vrijeme potpuno propada većina katoličkih kolonija. Održavaju se samo Janjevo i Letnica, i neko vrijeme i Kratovo. Janjevački katolici dolaze na rub opstanka, a održava ih prebacivanje s rudarstva na izradu metalnih sitnica i trgovina vezana uz iste. S druge strane, župa Letnica isto gubi stanovništvo zbog kuge i ratova(Vrnez i Vrnavokolo su tada možda i potpuno opustjeli), ali se stanovništvo s rudarstva prebacuje na zemljoradnju. Razlog ovog treba tražiti u položaju Letnice. Dok se Janjevo tada nalazilo na važnom trgovačkom putu i imalo varoški karakter, Letnica se nalazi u brdima izvan važnih prometnih tokova. Obrtništvo i trgovina bi se teško razvili u Letnici, a brdski teren osigurava i da njihova zemlja nije bila toliko zanimljiva muslimanima.

Kakvo je porijeklo stanovništva župe Letnica?

Ruski konzul u Prizrenu u drugoj polovici XIX. stoljeća, Ivan Jastrebov, pronašao je u Letnici nekoliko nadgrobnih ploča iz XVI. stoljeća. Najstarija je iz 1511., i sve su očito katoličke. To bi značilo da je već početkom XVI. stoljeća u Letnici postojala katolička kolonija, puno prije njenog prvog pisanog spomena. Sami katolici u Letnici imaju tradiciju da su u Letnicu došli "u tursko" i "poslije Kosova." To bi Letnicu činilo mlađom kolonijom od Janjeva, gdje je katolička župa postojala skoro stoljeće prije Kosovske bitke. Kao što je već spomenuto, koloniju su vjerojatno osnovali Dubrovčani i Sasi, kao i druge u Srbiji. Dokaz dubrovačkog osnivanja kolonije je i nadgrobna ploča koja je uzidana u današnju crkvu u Letnici. Natpis se danas ne može čitati, ali ga je 1924. uspio pročitati Atanasije Urošević, prije nego je potpuno izblijedio. Na ploči stoji "HIC NICOLAVS IAZIT PATRIZIVS RAGVZINVS" iliti "Ase leži Nikola, dubrovački gospar." Urošević nije uspio naći datum na ploči, ali je ona vjerojatno iz XVI. ili XVII. stoljeća. U prilog ovome ide i čudotvorni kip Majke Božje Letničke. Kip je prije 80 godina Skopska nadbiskupija dala na uvid stručnjacima za povijest umjetnosti, koji su procijenili da je izrađen između druge polovice XV. i početka XVII. stoljeća. S obzirom na sve navedeno, kao i činjenicu da se župa i njeno stanovništvo ne spominju u srpskim srednjovjekovnim izborima, možemo pretpostaviti da je župa nastala krajem XV. stoljeća.

Rodovi koji su u župi Letnica živjeli prije 80 godina su slijedeći:
Đekići, Tomići, Šilari, Markovići i Đokići u samoj Letnici.
Božići, Rajići, Gejići, Grgići i Džavići u Šašarama.
Vrnavići, Čovići i Muzići u Vrnavokolu.
Tašići, Krgulji i Bošnjaci u Vrnezu.

Još treba spomenuti i Šašarce, Lukiće i Balabane u Binču, koji su u drugoj polovici XIX. stoljeća prešli iz letničkih sela u Binač.

Rodovi u samoj Letnici imaju tradiciju da su iz Dalmacije, dok u Vrnavokolu i Vrnezu stanovništvo tvrdi da je iz Bosne. Činjenica da u Vrnezu živi rod Bošnjak najverojatnije potvrđuje to. Može se primijetiti i da stanovnici Vrneza i Vrnavokola tvrde da su u svoja sela došli oko 1700., što je kasnije nego stanovništvo Letnice. Kuga i ratovi su vjerojatno ispraznili ta sela, u koja su onda došli novi katoličko doseljenici. Stanovništvo Šašara ne zna o svom porijeklu, ali postoje indikacije da su dijelom pravoslavnog porijekla. U samoj Letnici je zabilježena tradicija da je neki bogati katolik iz Šašara preveo neke pravoslavne rodove na katoličanstvo. Sjeverno od Letnice u Moravi, kao i južno u Skopskoj Crnoj Gori, postoje pravoslavni rodovi koji tvrde da su im preci davno preselili iz Šašara. Ne postoje rodovi koji to tvrde za ostala 3 sela u Letnici.

Kao prvo, treba razjasniti pojam kripto-katoličanstva(ljarmanstva kako se specifično za albanske slučajeve naziva) i kriptovjerstva općenito jer se taj pojam često brka s drugim pojavama. Dakle, kriptovjerstvo je tajno ispovjedanje jedne vjere uz javno ispovjedanje druge. Pod tim se podrazumijeva da je tajna vjera "prava" a javna samo maska pred vlastima. Kriptovjerstvo nije vjerski sinkretizam ili vjerska sinteza. Glavna razlika je u namjeri.

Kod sinkretizma, elementi jedne vjere(često prijašnje) su zadržani u ugrađeni u drugu(novu) vjeru. Tako imamo Gorane južno od Prizrena koji su do XVIII. stoljeća bili pravoslavne vjere(ma šta oni pokušavali danas izmišljati) i koji su zadržali mnoge pravoslavne običaje. Ti ljudi su iskreno prešli na islam, i iskreno ga ispovjedaju. Pravoslavni običaji su za njih dio njihove tradicije i integralnih dio islama kako ga oni doživljavaju. Oni ne smatraju da se ti običaji kose s njihovom vjerom, i jako bi se uvrijedili kad bi to netko rekao. To je identično štovanju Sv. Ilije kao gromovnika i štovanju vrhova brda i planina kao njegovih kultnih mjesta. To su naravno, ostaci stare slavenske vjere, ali nitko ne bi rekao za ove ljude da potajnu štuju Peruna i da mu se klanjaju.

U slučaju kriptovjerstva, radi se o mimikriji. Kod ljaramana, to znači prividno prihvatanje islama i svih njegovih vanjski znakova(sunećenje, imena, nejedenje svinjetine, itd.) ali tajno ispovjedanje katoličanstva. To znači da ti ljarmani dobro razlikuju jednu vjeru od druge i duboko vjeruju da je katoličanstvo prava vjera a islam kriva. Oni su znači svjesno izabrali mimikriju kao način obrane protiv vanjskih pritisaka na njihovu vjeru. Kriptokatoličanstvo(koje ću dalje nazivati ljarmanstvo) je u ovom obliku specifično albanski fenomen. Koliko god imamo primjera kod putopisaca ili katoličkih svećenika u Bosni iz XVI. ili XVII. muslimana koji "čitaju evanđelja" ili kojim tajno dolaze fratri, to nije isti fenomen. Na Kosovu se radi o dubljem i kompliciranijem fenomenu. Ne samo da u njemu sudjeluju čitava plemena i sela, već se proteže generacijama.

Ljaramanstvo se među Albancima javlja već u XVI. stoljeću, i katolička crkva nekoliko puta upozorava svoje svećenike da ne dijele sakramente ljudima koji se javno izdaju za muslimane. Na Kosovo, taj fenomen dolazi tek naseljavanjem Albanaca nakon poraza austrijske vojske na Kosovu 1689. Do tada, katoličkih Albanaca nema na Kosovu, dok preci kosovskih Hrvata nisu nikad bili u kriptovjerstvu. Nakon povlačenja velikog broja Srba s Kosova pod Arsenijem Čarnojevićem, na Kosovo dolaze Albanci iz sjeverne Albanije. Tu se ne radi o planskom naseljevanju od strane turskih vlasti kao što to neuki srpski nacionalisti tvrde(za razliku od ozbiljnih srpskih povjesničara), već o pritisku koji je u sjevernoj Albaniji stvoren zbog nedostatka obradive zemlje. Stanovništvo se u potrazi za zemljom spušta u kosovske nizine gdje dolazi na napuštenu zemlju. Vremenom u mnogim mjestima potiskuju i ostale Srbe. U svakom slučaju, najveća većina ovih Albanca je došla iz sjeverne Albanije. Mnogi dijelovi sjeverne Albanije su i dan-danas katolički, pa su tako i mnogi od ovih doseljenika bili katolici. Nakon zauzimanja zemlje, brzo se pojavljuje problem legalnog vlasništva. Prelazak na islam se javlja kao način učvršćivanje svojih legalnih prava na zemlju. To je pogotovu slučaj krajem XVIII. i početkom XIX. stoljeća, kad se kod lokalnih begova javlja snažna želja za čiflučenjem zemlje slobodnih seljaka. Najbolji način osiguranja kakve-takve sigurnosti je prelazak na islam, mada čak ni to neće potpuno osigurati vlasništvo kad agrarni problemi dosegnu vrhunac u XIX. stoljeću. Vremenom je najveći dio doseljenog albanskog stanovništva prešao na islam, ako već nisu bili muslimani. S vremenom se mijenja i način doseljavanja. Dok su se u početku često doseljavali kao katolici i tek kasnije prelazili na islam(A. Urošević bilježi da su neki muslimanski albanski rodovi na Kosovu znali kakve su boje bile svinje njihovih predaka koje su doveli iz Albanije!), kasnije sve češće dolaze kao muslimani. Često su kasnije doseljenike zvali već doseljeni rođaci i preporučivali im da prije dolaska prijeđu na islam. Neki su čak prelazili na islam na putu između sjeverne Albanije i Kosova.

Naravno, neki od ovih konvertita su bili neiskreni i kao posljedicu imamo ljarmane. Ljarmanstvo kao fenomen je vezano za instituciju crkve, pa ljarmani mogu postojati samo tamo gdje ime i javnih katolika. Kao tajni katolici, ljarmani nemaju mogućnost svakodnevnog ispovijedanja vjere. Njihovo katoličanstvo sastoji se od tajnih krštenja, pomasti, pričesti i mise par puta godišnje. Ovo je nemoguće bez prisutnosti katoličkog svećenstva u blizini koje bi bilo spremno ići protiv crkvenih uputa i dijeliti sakramente ljudima koji su u pravnom pogledu muslimani. U Letnici su svećenici pohodili sela u zabačenim dijelovima Karadaga(sjevernih obronaka Skopske Crne Gore)i dijelili sakramenta. Isto tako su držali tajne krsne knjige za ljarmane, koje su krili ispod oltara. Ova blizina katoličkog svećenstva i njihova revnost u opsluzi ljarmana je održala mnoge skupine, dok su ljarmani daleko od katoličkih centara brzo postajali pravi muslimani, zbog manjka svećenstva koje bi im dijelilo sakramente. Tu naravno treba uzeti u obzir činjenicu da se sve ovo moralo odvijati tajno pod prijetnjom smrću koju šerijatski zakon predviđa za sve one koji su prihvatili islam i onda ga napuste. Svećenici nisu mogli lako putovati u veća ili dalja sela u kojim nije bilo javnih katolika bez da bi izazvali sumnju.

Tako su ljarmani najviše živjeli u blizini postojećih katoličkih župa. Tako je Karadag dugo bio potpuno ljaramanski zbog blizine Letnice. Na karti se može vidjeti da prije 70 godina nije bilo ni jedne džamije u čitavom Karadagu, a najbliže su bile dalje nego letnička crkva. Isto tako imamo selo Brus iznad Janjeva koje je bilo kripto-katoličko do poslije Prvog svjetskog rata, i onda javno prihvatilo katoličanstvo. U Hasu južno od Đakovice je dosta katolika, ali su do sredine XIX. stoljeća svi bili ljarmani osim Zjuma i Karašinđerđa. http://www.upload3r.com/serve/080111/1294537937.png
Zjumska crkva je održavala katoličanstvo. Kod Prizrena ima ljarmana koji su tek prije par godina se javno deklarirali kao katolici. U općini Klina je bilo 5-6 katoličkih sela i katolici su činili 15% općine, ali su ljarmani bili možda čak i pola stanovništva općine. S druge strane, u predio Drenicu u centralnom Kosovu je prije 200-250 godina doseljeno dosta katolika, ali se nisu održali ni kao ljarmani jer nikakva župa nije nikad uspostavljena.

Nakon reformi u Otomanskom carstvu sredinom XIX. stoljeća koje su bar teoretski nudile slobodu vjere, određene grupe ljarmana pokušavaju isposlovati da ih turske vlasti priznaju za katolike. Ljarmani u okolici Đakovice to postižu relativno lako, zahvaljujući naklonosti đakovičkog paše, koji je i sam imao katoličke rođake. S druge strane, ljarmani Karadaga prolaze čitavu epopeju u svom pokušaju da ih se prizna za katolike. Malić-beg Džinić iz Gnjilana, koji je zbog slabosti turske vlasti bio neprikosnoveni gospodar dijela Kosova u kojem su Karadag i Letnica, nije imao nikakvih simpatija prema katolicima. Kad su 1846. kao rezultat reformi turske vlasti počele regrutirati muslimane u vojsku, ljarmani iz G. Stuble istupe kao katolici i zatraže da ih se kao ne-muslimane oslobodi vojne službe. Zajedno sa svojim letničkim župnikom Marovićem, Malić-beg ih hapsi i protjeruje u Malu Aziju, a njihovu zemlju konfiscira. Nakon tri godine i smrti polovice njih, dopušten im je povratak na Kosovo. Župnik Marović nije bio prognan, ali je dobrovoljno ostao s njima u Anatoliji čitave 3 godine. Nakon toga, 1850, iz Istanbula dolazi engleski konzul u Skoplje sa sultanskim fermanom koji naređuje da se iz popisa muslimana brišu sve osobe koje su se javno izjasnile za katoličanstvo. Ipak, zbog manjka izravne kontrole nad regijom, turske vlasti nisu sposobne spriječiti da se slijedećih nekoliko godina ljarmani prisilno regrutiraju. Tek padom Džinića i dolaskom turskih državnih službenika u Gnjilane pred kraj 1850.-ih prestaje diskriminacija nad bivšim muslimanima. Već 1872., kod posvete nove crkve u Letnici, nadbiskup Bucciarelli javno krsti nekoliko dotadašnjih muslimana bez ikakve reakcije vlasti.

Pozdrav.Albanci u Terziji,Stubli,Karadaku i Dunavcu su bili Katolici.U Dunavcu je bilo malo Albanaca katolika ali nisu presli na islam vec su se iselili isto kao i katolici iz Terzije i Karadaka.Za blagdan Svete Ane 26.7 Uvjek je bila Sveta Misa sa tisucama Hodocasnika koji su dolazili iz Letnicke Zupe.Sada tamo Hodocaste Katolici Iz Stuble.

A da nam ta sela malo obilježite ili prikažete na nekim kartama?

Predsjednica HKUD-a Pougarje obukla Letničku narodnu nošnju

Vatikan nije priznao prvu islamsku državu takozvano ''kosovo''. Kad pobedi evropska opozicija, hrišćanske zemlje će povući priznanje nezavisnosti.

Inače takozvano kosovo je apsolutno islamsko, skoro svi šiptari su muslimani, dok u Albaniji ima oko 30% Albanaca koji su Katolici ili Pravoslavci.