HercegBosna.org

HercegBosna.org

Forum Hrvata BiH
 
Sada je: 28 ožu 2024, 18:27.

Vremenska zona: UTC + 01:00




Započni novu temu Odgovori  [ 2 post(ov)a ] 
Autor/ica Poruka
 Naslov: Preminula Njegove Svetosti patrijarh SPC Irinej
PostPostano: 23 stu 2020, 21:49 
Offline
Avatar

Pridružen/a: 08 sij 2010, 18:56
Postovi: 5403
Komentar don Antona Šuljića uz preminuće Njegove Svetosti patrijarha SPC Irineja

Zagreb (IKA) 20.11.2020. / 14:31

Vijest da je od posljedica covida 19 preminuo patrijarh SPC gospodin Irinej u svakog dobronamjernog kršćanina trebala bi izazvati kršćansku sućut i poštovanje. Sućut jer je umro čovjek, a poštovanje već i stoga što je bio čovjek vjere i čovjek Crkve. A patrijarh Irinej bio je svećenik, monah, biskup i patrijarh Srpske pravoslavne Crkve, pa poštovanje prema takvom čovjeku zahtijeva od svakoga kršćanina i čovjeka dobre volje da se pred tom činjenicom vodi istinskim kršćanskim stavom molitvenog vapaja za pokoj duše takvog čovjeka.

Tȁ bio je za službu Božju zaređen svećenik i biskup! Tko bi mogao znati što je sve kao mlad čovjek pa potom bogoslov, monah, profesor, episkop i patrijarh činio dobro?! A sigurno je da jest i sigurno je da na službu patrijarha SPC nije izabran bez razloga i zasluga. Zapravo, već i stara latinska poslovica „De mortuis nihil nisi bene“, što bi značilo da o pokojnicima ne treba govoriti ništa nego samo dobro, na neki način potvrđuje kršćanski respekt pred smrću čovjeka, posebice čovjeka Crkve. Katkad se stara latinska poslovica tumačila i tako da se o određenim pokojnicima treba šutjeti ako se nema što dobra reći. To je, dakako, manje od onoga što bi zahtijevala pravda. Tim više što zadnje razloge nečijih odluka, čina i riječi poznaje samo Bog. Možda bi to tumačenje bilo najbolje primijeniti i u ovom slučaju.

Sljedeći razlog zbog kojeg bi trebalo gajiti respekt pred smrću patrijarha Irineja jest taj što je obnašao najodgovorniju službu u svojoj Crkvi te je u njoj i u svome narodu bio poštovan, voljen i cijenjen. Poštovati tuđe izbore uči nas Evanđelje. Ma kakvi oni bili, naravno dotle dok oni ne zadiru u prava i slobode drugih! SPC je u kratkom vremenu ostala bez dva svoja istaknuta biskupa, što je veliki gubitak i što izaziva dodatnu osjetljivost, te osim kršćanske potrebe suosjećanja i molitve za pokojnika, pa čak ili osobito za onoga koji je bio na drugoj strani naših stavova, valja također izraziti sućut i onima koji za takvim pokojnikom iskreno žale.

Ipak, nastavak one latinske također vrijedi: „De vivis nihil nisi verum“ – o živima ništa nego istinu! Istina, nažalost, često nije očevidna pa se o istaknutim pojedincima mišljenja mogu razilaziti. A to je jamačno slučaj i s patrijarhom SPC Irinejom. Još dok je vrijedilo ono „de vivis“ o njegovim stavovima, a posebice riječima i činima, bilo je vrlo različitih komentara. Upravo zato što su se mnoga stajališta razilazila, a ipak su bila iznesena za njegova života, radi „istine“ potrebno je poznavati ih i u ovome času kad molimo za pokoj njegove duše.

Znamo da ga je još nedavno, a u kontekstu rada Mješovite komisije SPC i Katoličke crkve u Hrvatskoj o kanonizaciji bl. Alojzija Stepinca, papa Franjo nazvao „velikim patrijarhom“, što smo mnogi od nas u Hrvatskoj popratili s neslaganjem jer su nam poznati stavovi i riječi, blagopokojnoga patrijarha. Uvjereni smo, naime, da su Papi ekumenizam i dobri odnosi sa sestrinskim Crkvama na prvome mjestu, ali s velikom vjerojatnosti možemo zaključiti kako mu nisu poznate sve činjenice, u ovom slučaju izjave i stavovi preminuloga patrijarha. A mi smo ovdje vrlo blizu i pratili smo te osluškivali što se govori i piše u susjedstvu. U Hrvatskoj je on, zajedno s episkopom Amfilohijem, na čijem se pogrebu covidom 19 najvjerojatnije patrijarh Irinej i zarazio, slovio kao najradikalniji poticatelj, blago rečeno, nacionalističkih trvenja između dva naroda i dvije Crkve. Nisu nepoznate njegove neutemeljene i ničim potkrijepljene optužbe o stanju njegovih sunarodnjaka u Republici Hrvatskoj kao ni ustrajavanje u iznošenju nevjerojatnih, od komunističkih propagandista iznijetih, brojki pobijenih Srba u Jasenovcu. U manastiru Krka 19. kolovoza 2015. godine, nakon Vukovara, Škabrnje, Dubrovnika, Zadra, Ćelija, Nadina, Dubrovnika, Slavonskog Broda i ostalih hrvatskih gradova i sela izjavio je: „Zlo su činili nama susjedi i mi njima, ali mi u mnogo manjoj mjeri“. Reći takvo što nakon Vukovara, Sarajeva i Srebrenice zaista je paralo pravedničke uši. To je, dakako opravdao time da su Srbi morali pod velikim pritiskom napuštati svoje domove, bježeći od smrti. Zatvarati oči pred svim činjenicama, a osobito pred stvarnim uzrocima i povodima rata, i nije odlika nekoga kome je stalo do istine! Ipak, istaknuo je da su Srbi i Hrvati živjeli kao braća dugo vremena i da se minuli rat više nikad ne smije ponoviti. Sve da i najdobronamjernije prihvatimo ove potonje riječi, mnoge druge njegove riječi koje je izgovorio i prije i poslije toga neprihvatljivog govora, baš radi istine, teško je prihvatiti kao prilog praštanju i pomirenju.

Poznato je također da je na adresu patrijarha Irineja, 18. studenog 2018. godine Hrvatska biskupska konferencija uputila opširno pismo s potpisima svih biskupa, a na koje on nikada nije odgovorio te su ga onda biskupi, vidjevši da nema odjeka i da se u javnosti stvaraju neke tenzije i manipulacije, objavili 6. veljače 2019. godine. U njemu biskupi Hrvatske biskupske konferencije iznose samo neke najeklatantnije patrijarhove riječi i stavove, koje, makar i najkraće, a zbog „nihil nisi verum“ i jer mu je to bilo napisano za života, ovdje valja ponoviti. Na hirotoniji (posvećenju ili ređenju) episkopa dalmatinskoga Nikodima, 1. listopada 2017. godine, u prisutnosti splitsko-makarskoga nadbiskupa Marina Barišića i šibenskoga biskupa Tomisla Rogića ustvrdio je da od braće katolika očekuje „pre svega od predstavnika Crkve da čujemo reč jevanđeljsku, reč mira, reč ljubavi, da čujemo reč da smo pre svega hrišćani i kao takvi da bar jedni prema drugima pokažemo ljubav i uvažavanje“.

Ističem nekoliko navoda iz spomenutog pisma biskupa HBK: „U svom intervjuu Televiziji Hram (3. siječnja 2018.), kazali ste kako Vas »iznenađuje ćutanje Rimokatoličke Crkve. Crkva u Hrvatskoj ćuti. I danas se dešava mnogo nemilih događaja. Crkva ćuti«. Istaknuli ste da »Crkva koja je u velikoj meri doprinela tim bivšim odnosima, (treba) da podigne svoj glas u interesu istine, pravde, u interesu zajedničke vere«. Na 62. Međunarodnom beogradskom sajmu knjiga (24. listopada 2017.), govoreći o stradanju srpskoga naroda tijekom XX. stoljeća, izjavili ste da je najtragičnije to što su ona došla »jednim delom od muslimana, a mnogo više od naše braće rimokatolika». Dodali ste: »Naša Crkva toliko godina očekuje da čuje reč kajanja i izvinjenja naše braće rimokatolika, nikada nismo tu reč čuli. Verovatno je nećemo ni čuti. I ono što nas posebno stavlja pred veliku jednu muku, a to je što mnoge ideje prošlosti i danas su prisutne u tim narodima. (…) Narod koji stvara istoriju na zločinu, na krvi drugoga naroda, taj narod nema budućnosti». U svojoj propovijedi (4. kolovoza 2018.) u Bačkoj Palanci, prigodom godišnjice vojno-redarstvene akcije Oluja među ostalim ste rekli: »Danas, posle dve decenije pitamo se što je taj narod (hrvatski) rukovodilo i motivisalo da dignu svoju ruku na braću svoju, na braću koji su delili podneblje i ovu blagoslovenu zemlju dugi niz godina? Kakva ih je sila na to motivisala i da li je imalo neke sile druge koja je mogla da to zadrži i onemogući? Imala je. To je bila institucija Crkve koja je jedino mogla da zaustavi taj ponor, to zlo koje je iznenadilo ne samo naš narod, nego čitav narod sveta, pogotovo hrišćanske narode. I ako ima netko tko je zatajio, i netko tko je mogao da to zlo zaustavi, to je bila Crkva. (…) Crkva koja je pozvana da širi ljubav, narod koji čita jevanđelje, narod koji se moli Bogu i istome Spasitelju, zaboravio je kome pripada i stavio se u jednu sasvim drugu stranu koja ne može nikada i ničim biti opravdana. Strašna tragedija, ta mržnja koja je počela u prošlosti nastavila se i u vreme takozvane Oluje, i što je tragično, ona je prisutna i danas.»“

Izostavljajući druge činjenice navedene u spomenutom pismu biskupa HBK, valja istaknuti i sljedeći odlomak: „Za Vašega pohoda Crnoj Gori u mjesecu srpnju ove godine, na pitanje novinara s kojom biste povijesnom epohom usporedili položaj Srba danas u Crnoj Gori, u intervjuu za podgorički dnevnik Dan (23. srpnja 2018.) odgovorili ste: »Usporedio bih ga sa položajem Srba u Hrvatskoj, u doba endehazije (NDH). Nažalost u Hrvatskoj ni danas nije bolji položaj Srbima.«“

Ističući taksativno i optužbe ostalih episkopa SPC hrvatski biskupi se pitaju: „Vaša Svetosti! Pitamo se, kakav bi mogao biti cilj i smisao navedenih tvrdnji po kojima kod Katoličke Crkve u Hrvatskoj i njezinih pastira ne postoji gotovo nikakvo dobro, nego samo zlo. U ne tako davnim vremenima slušali smo slične ocjene i o Vatikanu i o papi. Međutim, danas čujemo pohvale papi Franji i Rimokatoličkoj Crkvi, a pokude biskupima i Crkvi u Hrvatskoj. U intervjuu objavljenom u Jutarnjem listu (7. siječnja 2017.) ponešto ironično kažete da ispadne kako srpski pravoslavni episkopi više drže do autoriteta rimskog biskupa negoli pojedini hrvatski katolički biskupi«. Smatramo neobičnim da poglavar jedne pravoslavne mjesne Crkve javno suprotstavlja biskupe Katoličke Crkve u Hrvatskoj papi Franji, upućuje im prijekore i pripisuje zločine cijeloj toj Crkvi i cijelom hrvatskom narodu. Za zločine, kako u hrvatskom tako i u srpskom te u drugim narodima, krivi su pojedinci s imenom i prezimenom pa je na njima odgovornost za ono što su počinili. Ne uspijevamo razumjeti namjere Saopštenja sa zadnjega zasjedanja Svetoga Arhijerejskog sabora Srpske Pravoslavne Crkve kad javno razvrstava hrvatske biskupe i tumači tko je od njih dobronamjeran i tko od njih djeluje prema II. vatikanskom saboru a tko ne, te većinu od njih označuje kao ljude »neprikrivene proustaške orijentacije i ustašoidne retorike« bez objašnjenja na temelju čega ih smatra takvima. (…) Takav pristup u hrvatskome društvu izaziva otpore prema nastupima Vaše Svetosti, budi nepovjerenje prema Vašoj osobi i prema Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi te prema samim srpskim građanima u Hrvatskoj, produbljuje ranjenosti iz ratnoga vremena koje još nisu ozdravljene, potiče mržnju. Nastupi koji ne očituju nikakva suosjećanja za žrtve i stradalnike uzrokovane od srpske strane, osobito teško pogađaju one hrvatske ljude koji su za vrijeme nedavnoga Domovinskoga rata bili istjerani iz svojih domova na području tzv. Republike srpske krajine, Bosne i Hercegovine, napose iz banjalučkoga kraja, gdje nije bilo rata, a ubijena su i trojica svećenika. Tijekom 1991. godine u Hrvatskoj je bilo 536.000 prognanika i izbjeglica, dok ih je 1992. bilo oko 800.000 iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Socijalističke Republike Jugoslavije, odnosno Srbije, Vojvodine, Kosova i Crne Gore. Kuće su im najvećim dijelom bile razorene, brojna rodbina poubijana a mnogi otjerani u srpske logore. U to doba među prognanicima je bio i jedan sadašnji hrvatski biskup, koji je kao župnik s vrećicom u ruci zajedno s vjernicima izbjegao iz svoje župe pred nasiljem srpskih snaga. Određeni broj drugih svećenika, redovnika i redovnica završio je također u srpskim logorima, a jedan je svećenik ubijen. Tijekom Domovinskoga rata u Hrvatskoj po dosadašnjim saznanjima stradalo je 15.007 osoba, od kojih je 13.914 ubijeno, a 1093 nestalo. Više od 1300 objekata Katoličke Crkve i drugih svetinja uništeno je ili teško oštećeno. Navedene činjenice otvaraju pitanja na koja svi mi dugujemo odgovore istini i pravednosti. Temeljno je pitanje koje si moramo svi postaviti: Je li istinito i moralno ono što o drugima javno govorimo? Prešućujemo li dio istine? Jesmo li možda postali »suci što naopako sude« (Jak 2,4) i drugima oduzimamo dobar glas?“, pitaju se hrvatski biskupi i nastavljaju:

„Posebnu težinu ima izjava Vaše Svetosti da je nedavni rat mogla spriječiti Katolička Crkva u Hrvatskoj. Nije ona imala nikakva utjecaja na srpskoga predsjednika Slobodana Miloševića, na Jugoslavensku narodnu armiju, na paravojne postrojbe iz Srbije, niti na druge koji su pokrenuli i vodili rat na hrvatskome tlu. Naše zauzimanje za mirno rješavanje problema kod njih nije imalo nikakva odjeka. Rat je očitovao da nije utemeljena tvrdnja koju smo nekoliko puta čuli od Vas, kako hrvatski katolici slušaju svoju Crkvu za razliku od pravoslavnih vjernika. Poznato je, naime, da je većina srpskih političara, kao i Srpska Pravoslavna Crkva u vrijeme demokratskih promjena 90-tih godina prošloga stoljeća, zastupala stav kako srpski narod ne može živjeti s hrvatskim narodom u samostalnoj hrvatskoj državi nego isključivo u okviru zajedničke države, a ako to nije moguće, Srbi nemaju drugoga izbora nego uzeti oružje u ruke.“

Stoga, radi istine hrvatski biskupi tvrde također: „Vaše mišljenje koje ste iznijeli na već spomenutom 62. Međunarodnom beogradskom sajmu knjiga (24. listopada 2017.): »Gde god žive Srbi, to je Srbija, bilo u Srbiji, bilo u Bosni, bilo u Vojvodini, bilo Crnoj Gori i u drugim mestima« ne pridonosi miru i razumijevanju, jer samo Srbima dajete određena prava, bez objašnjenja kakva bi prava imali drugi građani koji žive sa Srbima. Povjerenje među Srbima i Hrvatima ne izgrađuje ni Vaše prešućivanje hrvatske države. Naime, kad upućujete pisane poruke vjernicima Srpske Pravoslavne Crkve u Hrvatskoj, Vi gotovo redovito ne navodite državu u kojoj oni žive nego pokrajine Dalmaciju, Slavoniju, Liku“.

Radi istine hrvatski biskupi, sa svim uvažavanjem, podsjećaju njegovu Svetost patrijarha Irineja: „Vaša Svetosti. Sve što su hrvatski biskupi u Jugoslavenskoj biskupskoj konferenciji a potom i u Hrvatskoj biskupskoj konferenciji na čelu s kardinalom Franjom Kuharićem govorili i činili tijekom rata od 1991. do 1995. i nakon njega do danas, dokumentirano je i svakome dostupno, među ostalim i u jednoj od najnovijih knjiga koju je napisala Julija Barunčić Pletikosić pod naslovom Katolička Crkva u Hrvatskoj i Domovinski rat 1991 – 1995. U različitim prigodama, na susretima s patrijarhom Pavlom, u propovijedima, nastupima u javnim medijima biskupi su se zauzimali za pravo Hrvata na slobodnu državu, te pravo svih njezinih građana, napose Srba da u njoj žive svoj vlastiti nacionalni, kulturni i vjerski identitet. Dizali su glas protiv svakoga nasilja, tražili da se nastali problemi rješavaju mirnim putem, snažno se borili protiv mržnje i osvete Srbima. Za najtežih progona hrvatskoga stanovništva i rušenja njihovih kuća i svetinja, kardinal Kuharić je u svojoj propovijedi u Petrinji, na blagdan sv. Lovre 10. kolovoza 1991., pozvao: »Ako je moj protivnik spalio moju kuću, ja neću zapaliti njegovu! Ako je razorio moju crkvu, ja neću ni dirnuti njegovu, dapače, čuvat ću je. Ako je napustio svoj dom, ja neću ni igle uzeti iz njega! Ako je ubio moga oca, brata, sestru, ja neću vratiti istom mjerom nego ću poštovati život njegova oca, brata, sina, sestre!« Nažalost, ovakve riječi nismo čuli od predstavnika Srpske Pravoslavne Crkve. Od Kuharićeva evanđeoskoga stava posve se razlikuje izjava pakračkoga episkopa Lukijana Pantelića, koji je u to isto vrijeme uvjeravao svoje sunarodnjake da djeluju po načelu »Sada ćemo opet uzeti Stari zavet u kome piše ‘Oko za oko, zub za zub, mladić za mladića’, a posle Novi zavet ,’ko tebe kamenom ti njega hlebom’«. Hrvatski su biskupi nakon legalne i međunarodno priznate vojno-redarstvene akcije Oluja upozoravali na nedopustivost ubojstava, pljački i paleža kuća srpskih izbjeglica te su se zauzimali za njihov povratak. Želimo napose spomenuti šibenskoga biskupa msgr. Srećka Badurinu, koji se izložio nemalim pogibeljima u takvom nastojanju. Među ostalim, biskupi su intervenirali kod hrvatskih vlasti da se episkopi Srpske Pravoslavne Crkve, koji su na početku rata otišli iz Hrvatske, vrate u svoja sjedišta, a svoju osjetljivost za stradanja srpskih svetinja iskazali su i na taj način što su u knjigu Ranjena Crkva u Hrvatskoj – Uništavanje sakralnih objekata u Hrvatskoj (1991. – 1995.), u izdanju HBK 1996. godine, stavili i prikaz razorenih sakralnih objekata Srpske pravoslavne Crkve u Hrvatskoj. Usred ratnih zbivanja, kad su neki smatrali da nije uputno javno nastupati sa stavovima koji bi mogli obeshrabriti hrvatske vojnike u obrani slobode vlastite domovine, hrvatski su biskupi, 1. svibnja 1995. godine, na dan početka vojno-redarstvene operacije Bljesak, uputili javnosti Pismo Hrvatske biskupske konferencije o pedesetoj obljetnici završetka Drugoga svjetskog rata u kojem su iznijeli jasna stajališta s obzirom na stradanja tijekom II. svjetskog rata i neposredno nakon njega te na trenutačne ratne nevolje. Izrazili su žaljenje prema svakoj žrtvi u Jasenovcu i u drugim mjestima stradanja srpskih, židovskih, romskih, hrvatskih i drugih žrtava, te prema onim Srbima koji su izgubili živote u ratu 1991. – 1995., među kojima su po posljednjim statistikama stradale 7204 osobe, većinom pripadnika srpskih vojnih postrojbi, uračunavajući u taj broj i 873 osobe koje se vode kao nestale, te se zauzeli za pomirenje. Hrvatski su biskupi među ostalim u Pismu kazali: »Pravo na život i dostojanstvo svake osobe pod Božjom je zaštitom. Stoga, svakoj nevinoj žrtvi dugujemo jednako poštovanje. Tu ne može biti razlike ni rasne, ni nacionalne, ni konfesionalne, ni stranačke. Temeljna jednakost u dostojanstvu svih ljudi proizlazi iz same naravi čovjeka, stvorena na sliku i priliku Božju. Pojedinačne i osobito masovne likvidacije bez ikakva suda i dokaza krivnje, uvijek su i posvuda teški zločini pred Bogom i pred ljudima. Stoga ćemo se kod svetoga oltara spomenuti žrtava hrvatskog naroda i Katoličke Crkve. Spomenut ćemo se žrtava srpske nacionalnosti i Srpske Pravoslavne Crkve u Hrvatskoj. Spomenut ćemo se žrtava Židova, Roma i svih kod nas ubijenih u Drugome svjetskom ratu samo zato što su druge nacije, druge konfesionalne pripadnosti ili drugoga političkog uvjerenja.«

U spomenutom Pismu biskupi su postavili pitanja koja su aktualna i danas: »Nije glavna težina pitanja u tome kako žaliti žrtve vlastite zajednice i kako prepoznati krivnju druge zajednice. Hrvati i Srbi, katolici i pravoslavni, muslimani i drugi pred težim su moralnim pitanjem: Kako žaliti žrtve druge zajednice, kako priznati krivnju u vlastitoj zajednici? A zatim: Kako okajati krivnju, kako zadobiti oproštenje Božje i ljudsko, mir savjesti i pomirenje među ljudima i narodima? Kako započeti novo doba osnovano na pravednosti i istini?«

Ključ odgovora hrvatski biskupi našli su u molitvi Gospodnjoj: »Otpusti nam duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima našim.« Podsjetili su na poticaj pape Ivana Pavla II. u homiliji na misi u Zagrebu, 11. rujna 1994. godine: »Tražiti oprost i sam oprostiti, tako bi mogla biti sažeta zadaća koja je pred svima, ako se žele postaviti čvrste pretpostavke za postizanje istinskog i trajnog mira«. Ustrajni u toj zadaći, hrvatski biskupi na različite načine nastoje promicati navedenu evanđeosku svijest. Među ostalim, čine to svake godine na Dan žrtve Vukovara, uključujući u molitvu – uz nedužne žrtve ubijenih na Ovčari – i sve druge ratne stradalnike te potiču na praštanje i pomirenje. Jednako tako svake godine u jasenovačkoj katoličkoj župnoj crkvi slave s brojnim vjernicima Dan obnove čišćenja pamćenja i spomena mučenika, kada se u svojoj molitvi, kajanju i praštanju spominju nedužnih žrtava bilo koje nacionalne i vjerske pripadnosti, ubijenih pod bilo kojom zastavom, od žrtava jasenovačkoga logora i bleiburškoga križnoga puta do žrtava Domovinskoga rata, kako na hrvatskoj, tako i na srpskoj strani. Tomu činu molitve i pokore posljednjih godina pribiva i slavonski episkop Jovan koji je svjedok da biskupi i Crkva u Hrvatskoj ne šute. Žalimo što Vaša Svetost nije upoznata s našim nastojanjima oko praštanja i pomirenja te u spomenutoj propovijedi u Bačkoj Palanci (4. kolovoza 2018.), pozivajući na praštanje tvrdite: »Mnogo puta smo to kazali, ali nažalost ne vidimo da i druga strana nešto slično čini.«“

Ispuštajući ostatak toga značajnog pisma (nad)biskupa HBK, a u prigodi preminuća Njegove Svetosti patrijarha SPC gospodina Irineja, valja istaknuti da kršćanska sućut i potreba molitve za pokoj njegove duše nikoga ne ekskulpira od istine, a ponajmanje da se zatvara oči pred činjenicom da patrijarh Irinej u Hrvatskoj i među Hrvatima nije uživao ugled. Štoviše, izazivao je prijepore pa i otvoreno negodovanje, što su u spomenutom pismu rekli i hrvatski biskupi. To nas ipak ne priječi da molimo Gospodara života da za patrijarha Srpske Pravoslavne Crkve ne molimo da mu Gospodar života udijeli mir i uvede ga u svoju vječnost te mu oprosti ljudske slabosti zablude, ali i da ne molimo da naše dvije Crkve, osobito preko dobrih i istinoljubivih biskupa, u budućnosti nađu put do veće suradnje i uvažavanja.[2]

_________________
MIR da, ali ne kao u Macelju, Ovčari i Hudim jamama!
Komunisti nude bolju budućnost, neuspješni u sadašnjosti, a razlog je uvijek u prošlosti!
Želiš stvoriti neprijatelja – spasi ga od genocida!


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Preminula Njegove Svetosti patrijarh SPC Irinej
PostPostano: 24 stu 2020, 02:57 
Offline
Avatar

Pridružen/a: 11 kol 2014, 01:08
Postovi: 730
predugo za ove sate. pročitao sam samo prvu rečenicu, ostalo iskonstruirao u glavi. uglavnom, pumb


Vrh
   
 
Prikaži postove “stare”:  Redanje  
Započni novu temu Odgovori  [ 2 post(ov)a ] 

Vremenska zona: UTC + 01:00


Online

Trenutno korisnika/ca: / i 72 gostiju.


Ne možeš započinjati nove teme.
Ne možeš odgovarati na postove.
Ne možeš uređivati svoje postove.
Ne možeš izbrisati svoje postove.
Ne možeš postati privitke.

Forum(o)Bir:  
Powered by phpBB © 2000, 2002, 2005, 2007 phpBB Group
Facebook 2011 By Damien Keitel
Template made by DEVPPL - HR (CRO) by Ančica Sečan
phpBB SEO