Pojava kuge u hrvatskim krajevima
Prva epidemija koja se s razmjernom sigurnošću može identificirati kao kuga je čuvena „Crna smrt“ u siječnju 1348. godine u Dubrovniku. U Dubrovniku se godine, 901., a kasnije 1145. i 1293. godine opisuje velike epidemija nakon koje je u Dubrovniku ostala jedna četvrtina stanovništva, a nazvana je imenom „mortalita“, za razliku od 1348. kada se rabi naziv „peste“. Dubrovnik je živio od pomorske trgovine pa su vlasti 1377. godine uvele karantenu. Karantena je značila da posade svih brodova koji dolaze iz zaraženih krajeva najprije borave mjesec dana na otocima, Supetar, Mrkan i Bobara (Buklijaš, 2002., Ravančić, 2006.).
Dubrovnik, kao priobalni grad s izrazito trgovački orijentiranom privredom, bio je „predodređen“ da ta bolest pohara i njegovo područje. Iako se možda čini da je jednostavno utvrditi početak neke epidemije, to uistinu nije lako. Podatci koje donosi izvorna građa ne moraju se uvijek poklapati. Razlozi tih nepoklapanja leže u jednostavnoj činjenici da autori sačuvanih kronika nisu imali namjeru zbuniti svoje buduće čitatelje nego su prenosili i zapisivali vijesti onako kako su ih sami čuli, čitali i razumijevali.
Njihovim autorima nije bila namjera ostaviti trag za buduća pokoljenja, nego su jednostavno upisivali tadašnje događaje. Jednako se tako, vezano uz dolazak bolesti u grad mora imati na umu kako je vrlo moguće da je od trenutka stvarnog dolaska epidemije i trenutka od kad je njena prisutnost zabilježena u izvorima moglo proći duže vrijeme.
Naime, radi se o vremenu potrebnom da zaražena buha dođe u dodir s novim nositeljem, potom trajanju inkubacije, ali isto tako i o određenom razdoblju da zajednica, tj. oni koji zapisuju to primijete, a onda i zabilježe da se radi o nečem nesvakidašnjem – velikom pomoru stanovništva u kratkom vremenskom razmaku. Dubrovačke kronike, najčešće govore o samom početku 1348. kao vremenu dolaska epidemije u grad.
Tako kronika Nikole Ragnine govori da je bolest u grad došla 15. siječnja te da se proširila čitavim dubrovačkim područjem i zadržala se sedam mjeseci, iako su se posljedice osjećale još čitave tri godine (Ravančić, 2006.). Ragnina kronika povijesti Dubrovnika spominje 170 umrlih među vlastelom, više od 300 među imućnim pučanima i više od 1.000 u običnom puku. Te su brojke, ako i nisu posve točne, s obzirom na tadašnje malobrojno stanovništvo Dubrovnika velike i one dobro opisuju dubok dojam koji je pošast ostavila na pamćenje Dubrovčana (Buklijaš, 2002.).
Kuga je 1348. godine bila tek prvi udarac na mentalne sklopove i shvaćanja onovremenih ljudi u Dubrovniku. Čini se da su preživjeli mislili kako su nakon epidemije „izbjegli“ najgore. Međutim, njihov stav prema bolesti u osnovi se nije promijenio. Tome u prilog zorno svjedoči činjenica da su gotovo jednako pogubne bile i epidemije tijekom 60-ih godina istoga stoljeća. Djelovanje dubrovačkih vlasti, glede obuzdavanja bolesti u gradu, ostalo je jednako nedjelotvorno kao i tijekom pogubnih mjeseci 1348. godine. Promjena svijesti glede epidemije i mogućnosti njenog sprječavanja i kontrole može se uočiti tek iza 1377. godine i uvođenja prve karantene. Iz svega navedenog proizlazi da je epidemija s polovice 14. stoljeća označila tek prvi korak u mijeni društvene zbilje srednjevjekovnog Dubrovnika. Odnos prema životu i smrti znatnije će se promijeniti tek s učestalim pojavama epidemije u gradu i njegovoj okolici. Međutim, pri tome nikako ne treba izostaviti gospodarske i političke čimbenike koji su nesumnjivo doprinijeli toj mijeni (Ravančić, 2006.).
Iako su podatci oskudni, može se pretpostaviti da su epidemije u 14. stoljeću (1348., 1378., 1397. godine) teško pogodile dalmatinske gradove i znatno izmijenile njihovu društvenu strukturu.
Tako je, primjerice, zbog pomora plemstva u Šibeniku i manjka kvoruma u vijeću, u Šibeniku 20 pučana moralo dobiti plemićki naslov. Epidemije nisu jenjavale ni u 15. stoljeću. Smatra se da je u Zadru između 1418. i 1500. bilo 12 epidemijskih valova. Epidemijski val 1526./27. godine odnio je polovicu stanovništva Splita.
O kugi u Hrvatskom primorju, Istri, Kvarneru i kontinentalnom dijelu Hrvatske zna se manje nego o Dalmaciji, i osobito u Dubrovniku. Spominje se kuga u Rijeci 1599., ali se pretpostavlja da je Rijeku i Istru pogodila „Crna smrt“ 1348., a postoje podatci koji navode da je Rab u šest mjeseci 1562. od kuge izgubio tri četvrtine stanovništva. U samom je gradu ostalo stotinjak stanovnika, a na cijelom otoku jedva devet stotina (Buklijaš, 2002.).
Sredinom 16. stoljeća poznata je prva epidemija kuge koja se proširila na sjever Hrvatske (Koprivnica) iz teritorija Osmanlijskog Carstva. Kuga je u listopadu 1556. zabilježena na zagrebačkom području, a u lipnju 1557. u križevačkom kraju i Međimurju.
Prema jednom izvješću iz rujna 1599. godine kugu su iz Slavonije, navodno, prenijeli Vlasi. U zaključcima Hrvatskog sabora koji se održao 21. listopada 1599. zabilježeno je da su radi kuge koja je „već počela bijesniti, opustjele mnoge kmetske kuće“. Istovremeno je narod patio zbog oskudice hrane i krme, jer je te godine bila strahovita suša. Nevolju zbog suše i kuge ističe Hrvatski sabor koji je ban Ivan Drašković za 1. veljače 1600. godine sazvao u Varaždinu, jer je u Zagrebu vladala kuga (Petrić, 2012.).
Kuga u Europi počinje jenjavati u 17. stoljeću, ali je hrvatskim krajevima opasnost i dalje prijetila iz Turskog carstva, tako da su se lazareti i sanitarni kordoni počeli premještati s morske strane prema dalmatinskom zaleđu, odnosno kontinentalnom dijelu, duž granice Vojne krajine (Buklijaš, 2002.).
Barle (1912.) spominje da je izvor kuge za Hrvatsku bila susjedna Bosna, donosili su ju časnici iz istoka. Godine 1678. spominje se da je gotovo cijelo Osmanlijsko Carstvo zahvaćeno kugom, ali bolest nije prešla na habsburško područje. Hrvatsko-slavonski sabor je u studenom 1682. godine donio odredbe o stražama protiv širenja kuge koja se pojavila u okolici Koprivnice i dijelovima Križevačke krajine (Petrić, 2012.). Godine 1710. pojavila se kuga i u okolici Zagreba. Zahvaćena su bila sela Rakovec, Vrbovec i Božjakovina. Kuga je jako uplašila stanovnike Zagreba i okolice pa je Hrvatska kraljevska konferencija donijela odluku da će Sabor podići veliki oltar u Mariji Bistrici, ostane li Hrvatska pošteđena od kuge (Barle, 1912.).
Tijekom čitave prve polovice 18. stoljeća u Habsburškoj Monarhiji istočni dio Hrvatske (Slavonija) tretirana je kao opasan prostor i potencijalni izvor bolesti, a opasnost od epidemije kuge najviše je prijetila onim krajevima koji su bili smješteni uz granicu s Osmanlijskim Carstvom. Od svih krajeva uz granicu, Srijem je bio najizloženiji zarazi, jer su trgovci iz čitavog Osmanlijskog Carstva u Habsburšku Monarhiju ulazili najčešće preko Zemuna i Srijemske Mitrovice, a oni su i najčešće prenosili kugu. Već 1700. g. kuga se pojavila u okolici Beograda i Temišvara. Godine 1708. kuga se pojavila u Srijemskoj Mitrovici, a sljedeće godine pojavila se u Srijemskim Karlovcima te u južnoj Bačkoj. Tijekom epidemija kuge susjedne su županije i kraljevstva stalno međusobno komunicirale obavještavajući se međusobno o zdravstvenom stanju pod njihovom jurisdikcijom. Kuga se 1724. spominje u Šišincu i Opatiji, selima župe Pokupsko. Prema ljetopisu franjevačkog samostana u Slavonskom Brodu prve su vijesti o kugi, koja se pojavila u Erdelju, stigle u Slavoniju 1737. godine. Epidemija je prema ovome izvoru prvo 1737. godine zahvatila gradove u Bačkoj, a kasnije Temišvar, Arad, Beograd i Petrovaradin.
Iste je godine kuga iz ovih gradova stigla u Ilok, Vukovar te u Predgrađe Osijeka.
Međutim, kuga je Požešku kotlinu stigla iz drugog pravca iz Bosne, preko Gradiške i Cernika gdje se pojavila tijekom zime 1738./39. godine (Skenderović, 2003.). Uz pojavu kuge u Požegi postoje različite priče, a jedna je da je kugu u Požegu prenio fratar iz Bosne. Ova priča ima i podlogu, jer je kugom posebno teško bio pogođen franjevački samostan u Požegi u kojem je umrlo nekoliko franjevaca, laika i trećoredaca te sluga, a umro je i sam gvardijan (Barle, 1906.). Posljednja kugina pošast na dubrovačkom i općenito hrvatskom teritoriju zabilježena je 1815. godine kada je na dubrovački teritorij došla s teritorija Hercegovine (Buklijaš, 2002.).
https://youtu.be/HyiqYZG8Yrw