Bitka kod Siska odigrala se 22. lipnja 1593. oko sisačke renesansne utvrde, danas poznate pod nazivom Stari grad, što ga je, na ušću Kupe u Savu, 1544. počeo graditi Zagrebački kaptol u svrhu obrane Hrvatskoga Kraljevstva.

Pripreme za bitku

Nakon što je turski sultan Murat III. godine 1590. sklopio mir s Perzijom, počeli su upadi Turaka prema zapadu, sve do Kranjske, Štajerske i Koruške. Njemački car i hrvatsko-ugarski kralj, Rudolf II., poslao je, stoga, izaslanike u Carigrad koji su 29. listopada sklopili primirje koje je trebalo trajati 8 godina. Ipak, pod pritiskom vojničkih krugova na svome dvoru, Murat je sljedeće godine za zapovjednika svojih jedinica u tom području postavio beglerbega Hasan-pašu Predojevića, poznatoga po borbenosti na svojim pohodima.

Nakon nekoliko pobjeda hrvatskoga bana Tome Bakača Erdödyja, bosanski je beglerbeg ipak uspio osvojiti Bihać, a Hrvatska je doista bila svedena na "ostatke ostataka" (lat. reliquiae reliquiarum). Turci su se počeli okupljati kod Petrinje, koja je ranije bila spaljena odlukom Hrvatskog Sabora, te su se ondje utaborili na lijevoj obali Kupe, podižući utvrdu Yeni Hisar. Tako su se našli nasuprot pokupske obrambene crte, gdje se, između Karlovca (podignut 1579.) i Siska nalazio niz manjih utvrda.

Zbog vojnih neuspjeha, na čelo kršćanske vojske postavljen je Ruprecht Eggenberg, a 27. travnja 1593 proglašena je odluka o upućivanju zemaljskih vojski prema Vojnoj krajini.

Tijek bitke

Turci su svoje snage počeli pokretati već početkom lipnja. 14. lipnja osvojili su Drenčinu, a dan kasnije opkolili su sam Sisak s otprilike 12.000 ratnika. Na vijest o pokretu turske vojske, kraj Svete Klare kod Zagreba okupilo se oko 5.000 boraca hrvatske, krajiške, koruške i kranjske vojske kako bi se uputili prema Sisku, gdje je bilo samo 800 boraca pod zapovjedništvom kanonika Blaža Đuraka i Matije Fintića. U toj je združenoj kršćanskoj vojsci Nijemcima zapovijedao vojvoda Ruprecht Eggenberg, Hrvatima ban Toma Bakač, a Slovencima karlovački general Andrija Auersperg.

22. lipnja stigli su do Siska predvođeni banom Erdödyjem, te se između Kupe i Save sukobili s Turcima koji su se prethodno bili prebacili s desne na lijevu obalu Kupe. Ovaj prvi napad izvele su hrvatske snage. Nakon što su ih Turci djelomično odbili, slovenski i njemački strijelci odbili su turski protunapad, te pritisli Turke, koji su se morali povući prema Kupi. U međuvremenu je sisačka posada izašla iz utvrde i zauzela mali most kojim se prelazilo na desnu obalu Kupe, te je tako Turcima zatvorena odstupnica. Nije im stoga preostalo ništa drugo, nego da pokušaju preplivati rijeku i tako naći spas. Mnogi su se pritom utopili, a među njima i Hasan-paša Predojević. Ostatak se Turske vojske razbježao, ostavljajući za sobom naoružanje i namirnice.

Značenje bitke

Ta je bitka bila i povod ratu što su ga 17. srpnja Turci objavili Habsburškoj Monarhiji (tzv. Dugi rat, 1593.-1606.). Za toga su rata Turci 28. kolovoza ipak osvojili Sisak, ali je nakon godinu dana oslobođen.

Unatoč tome, bitka kod Siska bila je prekretnica koja je naznačila zaustavljanje turskog prodiranja dalje u Europu, a imala je i osobiti psihološki utjecaj, jer je njome po prvi puta nakon Krbavske bitke uspostavljena ravnoteža na hrvatsko-turskoj granici. Europu je ubrzo obišao i tiskani letak na kojem je bila prikazana prva velika pobjeda ujedinjenih kršćanskih snaga Srednje Europe protiv turske vojske, a zapovjednike kršćanske vojske pohvalili su papa Klement VIII., njemački car Rudolf II. i španjolski kralj Filip II.

Sve do danas, kao znak zahvale za pobjedu u bitci kod Siska, malo zvono zagrebačke katedrale oglašava se svakoga dana u 14 sati.

Pobjedom kod Siska je završio Stogodišnji hrvatsko-turski rat.

http://hr.wikipedia.org/wiki/Datoteka:S ... rtress.jpg

U trenutcima razmišljanja o Bitci kod Siska A.D. 1593., koja je uslijedila stotinu godina nakon Krbavske bitke 1493., prisjećamo se dijelova petstoljetnih bitaka ovog našega hrvatskoga i kršćanskoga naroda. Pred bitku kod Siska, Hrvatska je bila svedena na tzv.“ostatke ostataka nekad velikoga hrvatskog kraljevstva“ (lat. „reliquiae reliquiarum olim inclyti regni Croatiae“). Tijekom XVI. i XVII. stoljeća Hrvati su se neprekidno borili protiv mnogostruko jačih turskih osvajača, pa su ta dva stoljeća nazvana: "dva plačuća stoljeća Hrvatske" (lat. duo plorantes saecula Croatiae). Nadjenuše tada borbi naših starih i našim vođama, razne nadimke. Niska je tih bitaka i borbi, tih nadimaka hrvatskih vođa i vojskovođa, s kojom se rijetko koji narod Europe može podičiti, kao krunica je u borbi za kršćanstvo: Krbavska bitka, bitka kod Gvozdanskoga, bitka kod Sigeta, kod Siska, bitka na Mohačkom polju...

Uz nadimak za našu domovinu „predziđe kršćanstva“ (lat. Antemurale christianitatis), kojeg su Hrvati dobili A.D. 1519. od pape Lava X. Hrvati su krvarili i ginuli, bez pomoći i potpore, pa i onih koji nisu došli u pomoć, a mogli su i – trebali! Hrvatski su ratnici opravdali papin naziv kad su samo uz Božju pomoć, velikim junaštvom i ratnim umijećem uspjeli obraniti svoj životni opstanak, pa i kršćansku Europu.

Samo kratak pregled naziva, kojima je Europa, njezini kraljevi, carevi… dodjeljivala hrvatskim braniteljskim vođama za kršćansku Europu, tek je malo ogledalo stvarnih događanja i tereta bitaka, koje su naši ljudi tada vojevali. Mladen Šubić, umro 1348. u Trogiru, ima na nadgrobnoj ploči natpis: “štit Hrvata“. Nikola Zrinski (zvan i Šubić, zbog nasljedstva roda Šubića) nazivan je ”hrvatski Leonida”, a poginuo u čuvenom jurišu protiv Turaka iz opkoljenog Sigeta 1566. braneći tako i Budim i Peštu i Beč, ali i Europu.

Prema viteškoj borbi i junačkoj smrti Nikole Zrinskog skladao je Ivan pl. Zajc najpopularnije hrvatsko glazbeno djelo - čuvenu operu u tri čina: „Nikola Šubić Zrinski“. Pojedini napjevi puni su domoljubnoga hrvatstva: "U boj, u boj!", "Za dom, za dom!", kao i Zakletva Zrinskoga cijelo su jedno stoljeće predstavljali, u raznim državnim tvorevinama u koje bijaše ugrađena Hrvatska, prkos Hrvata i svijetlo hrvatskih nada.

Ban Ivan III. Drašković, jedini Hrvat na položaju ugarskog palatina kojeg su nazvali „branitelj Hrvatske" (lat. defensor Croatiae), pobjednik je u mnogim bitkama, a gradio je utvrde i pogranična utvrđenja za borbu protiv Turaka. Godine 1671. pogubljenoga Petar Zrinskoga, jer borio se za povoljniji položaj Hrvatske i Hrvata, nazivali su svojedobno "štitom kršćanstva i strašilom Turaka“.

Bitka kod Siska bila je velika prekretnica, koja je značila zaustavljanje turskog prodiranja dalje u Europu. Turska vojska doživjela je kod Siska veliki poraz pod vodstvom hrvatskoga bana Tome Erdödyja. Ta je bitka imala je posebit značaj, jer je njome po prvi puta nakon Krbavske bitke uspostavljena ravnoteža na hrvatsko-turskoj granici. Tiskani letak, kojim je bila prikazana prva velika pobjeda ujedinjenih kršćanskih snaga protiv turske vojske, u Europi je primljen s ushićenjem, a vojskovođe kršćanske vojske dobili su pohvalu pape Klementa VIII. Bitku je utkao u hrvatsku povijest i Ivan Kukuljević pl. Sakcinski u svojem djelu - junačkom igrom „Juran i Sofija ili Turci pod Siskom“, koja je 1840. godine na Markovu trgu prikazana kao prvi kazališni komad na hrvatskome jeziku.

Radenko Milošević

Autor drvoreza je Hans Schultes, izdavač i tiskar iz Augsburga (1542.-1619).
Obojeni drvorez prikazuje bitku kod Siska 22. lipnja 1593. kada je hrvatsko-njemačka vojska pod zapovjedništvom Ruprechta Eggenberga napala oko 10 000 Turaka koji su pod Hasanpašom Predojevićem prešli na lijevu obalu Kupe i opsjedali Sisak. Turci su u dvosatnoj bitci razbijeni, Hasanpaša i većina preživjelih u bijegu se utopila u Kupi. Pobjedom kod Siska zaustavljeno je tursko napredovanje u Hrvatskoj i učinjena prekretnica u gotovo 150-godišnjoj borbi za obranu hrvatskih zemalja.

Nadgrobna ploča Tome Bakača Erdödya u zagrebačkoj katedrali.

Turski pritisak prema Habsburskim zemljama prestao je od 1586 do 1590. Uzrok je bio Osmansko-Persijski rat. U to je doba doslovice doslo do prestanka turskih upada, cak i manjih. Ali na prolece 1590 Murat III. sklapa mirovni ugovor sa Persijom i ubrzo slede upadi u Hrvatsku. U strahu da je to tek preludij novog rata, car Rudolf II. salje poslanike u Carigrad i oni 29. novembra 1590 sklapaju novi ugovor koji je produzio postojece premirje za 8 godina. U to je vreme umro i Unutrasnje-Austrijski zemaljski knez nadvojvoda Karl koji je vladao Stajerskoj, Koroskoj i Kranjskoj, a te su zemlje finansirale i rukovodile Vojnom krajinom. Posto je Karlov sin Ferdinand tada jos bio suvise mlad, vrhovnu upravu Slavonske i Hrvatske krajine preuzeo je Karlov necak Ernest. On je istodobno vladao i Stajerskoj, Koroskoj i Kranjskoj kao regent.

Uprkos sklopljenom miru u 1591 poceo je opet da se povecava turski pritisak u vidu malih carki na granici. U to je vreme u Carigradu bila jako uticajna ratna struja koja sultana navodi da za bosanskog beglerbega postavi sposobnog i ambicioznog Hasan pasu Predojevica. Taj je odmah posle preuzimanja pozicije poceo da jaca turske snage u Bosni a u maju izgradio je i pontonski most preko Save kod Gradiske. Centar njegove pozornosti bio je Bihac ali je njegov interes bio usmeren i prema Sisku. Bihac je bio na tom podrucju centar odbrane ali istovremeno i najteze odbraniv. Sa druge je strane jako strateski vazan bio i Sisak odnosno njegova utvrda koja je kontrolirala puteve izmedju grada Siska, Karlovca i Zagreba. Na tom podrucju bio je lak i daljnji dostup do Kranjske preko Metlike i Brezica.

Tvrdjava Sisak bila je izgradjena 1544 - 1550 na uscu Save i Kupe i bila je trokutastog oblika. Pripadala je zagrebackom kaptolu a zapovedali su joj zagrebacki kanonici. Vec pocetkom augusta 1591 Turci su napali Sisak ali su se posle cetvorodnevne opsade povukli jer su sisackoj tvrdjavi u pomoc dosle trupe pod zapovednistvom bana Erdedyja i vrhovnog kapetana Slavonske krajine Stefana Grassweina. Posle tog neuspeha Hasan pasa se okrenuo prema Bihacu i vec 7. novembra 1591 zaposeo malu tvrdjavu Ripac. Zbog ozbiljne opasnosti tada se bihacki kapetan Kristof Obracan obratio vrhovnom zapovedniku Hrvatske krajine (u koju je spadao i Bihac) Andreasu Auerspergu za nuznu pomoc. Zbog toga su Kranjska, Stajerska i Koroska okupile svoje snage u Novom mestu. Cilj tih trupa je bio da se nudi pomoc ugrozenom Bihacu. Do toga na kraju nije doslo jer je Hasan pasa zbog zime odustao i vratio se u Banja Luku.

Na prolece 1592 u krscanskim se zemljama opet prosirio glas da Hasan pasa okuplja veliku vojsku. I zaista je 12. aprila na uscu Petrinjscice i Kupe poceo da gradi utvrdu Jeni Hisar koja je kasnije dobila ime Petrinja. Ta je tvrdjava bila izgradjena u roku mesec dana i to sa ciljem da sluzi kao odskocna daska za napad na Sisak. Istovremeno Turci su zaposeli jos dve manji utvrdi koje bi im inace bile iza ledja - Gore i Hrastovicu. Zbog tih je dogadjaja ban Erdedy 13. aprila pozvao bansku vojsku da se okupi izmedju Bresta i Gorice. Pridruzile su se i hiljade krajiskih vojnika. No banu nije uspelo ubediti kapetana vojnih krajina da zajednickom vojnom akcijom sprece gradnju te tvrdjave. Naime, dok je Rustem beg kod Bresta gradio pontonski most, Hasan pasa je glavninom vojske krenuo na Bihac. Posto je grad bio totalno demoraliziran i u veoma nepovoljnoj situaciji, pao je tek posle tri dana opsade - 19. juna 1592. Posada se Hasan pasi predala prema obecanju da ce ih postedeti ali je Hasan pasa svoje obecanje odmah i prekrsio. Oko 2.000 stanovnika odmah je bilo ubijeno a posadu koja se povlacila zajedno sa familijama pod zapovednistvom Lamberga isto je mucki napao. Spasio se samo Lamberg sa sakom vojnika.

Posle pada Bihaca sad je vojna linija isla od Ogulina preko Karlovca i na Kupi do Siska. Kad je Rustem beg zavrsio svoj most preko Kupe, kod Bresta se opet okupila krscanska vojska koju je 19. jula Hasan pasa potpuno potukao i ujedno zaposeo i zapalio utvrdu Brest. Zatim je 24. jula poceo po drugi put sa opsadom Siska ali samo artilerijom. Posle cetri dana opsade dosao je do zakljucka da ce za osvajanje Siska ipak biti potrebne bolje i dugotrajnije pripreme, te je odustao od opsade ali je na povratku opustosio velik deo Hrvatske.

Svi su ti dogadjaji nadvojvodu Ernesta ubedili da je hteo vec na jesen iste godine zapoceti napad na novu tursku utvrdu Petrinju. Zbog toga je za zajednickog komandanta Hrvatske i Slavonske krajine imenovao Karla von Burggau. Njegov zadatak je bio ujedinjenje armija Hrvatske i Slavonske krajine, mobilizacija ostalih snaga i zapocetak ratnih operacija. Posto se realizacija te zapovesti odugovlacila do zime, nadvojvoda Ernest je opozvao Burggaua i umesto njega imenovao Ruprechta Eggenberga koji je imao veoma mnogo iskustva u ratu. U toj zimi 1592/1593 nisu spavali ni Turci. Hasan pasa je tekom cele zime slao manje trupe koje su upadale preko granice.

Sredinom aprila 1593 dosao je Hasan pasa u Petrinju i zapovedio da se popravi most preko Kupe. S tim je jasno stavio do znanja da je cilj napad Sisak. Zbog toga se u Stajerskoj, Koroskoj i Kranjskoj odmah odpocelo mobilizacijom zemaljske vojske. U Kranjskoj mobilizirao se svaki 30., 10. i 5. muskarac a vojska se okupljala u Novom mestu. Koroska nije vrsila opcu mobilizaciju nego je u Novo mesto morala da posalje 300 strelaca, dok je stajerska mobilizacijom okupila 2.000 ljudi. Vec 20. maja kod Zagreba okupila se i (plemicka) konjanica.

U junu 1593 Hasan pasa po treci put je krenuo na Sisak. Ovaj put sa ogromnom vojskom - prakticki svime sto je imao. Ta je vojska bila i dobro opremljena i naoruzana. O tome je raportirao vec 3. juna Stefan Grasswein dok je senjski kapetan Juraj Lenkovic 10. juna porucio da Hasan pasa sa sobom vuce mnogo malih topova, kacijanericu (veliki top koji su Turci oduzeli zemaljskom glavaru i vrhovnom zapovedniku Unutrasnje-Austrijskih zemalja Ivanu Kacjanerju za vreme bitke kod Osijeka 9. oktobra 1537) kao i velike topove, a sve to tovori se pomocu 29 ladja Savom od Gradiske prema Sisku.

Razliciti izvori razlicito procenjuju tursku snagu. Procene variraju od 10.000 do 50.000 ljudi. Turski izvori imaju tendenciju umanjivanaj turskih snaga, naravno sa ciljem umanjivanja poraza, dok zapadni izvori preuvelicavaju tursku snagu, naravno sa ciljem uvelicavanja svoje pobede. Zapovednik karlovackih arkebuzira Andreas Auersperg (Turjaski) tako je npr. nekoliko dana posle bitke kod Siska u svom izvescu zapisao kako je vojska Hasan pase brojala 50.000 ljudi. Ostali protagoniste bitke bili su realniji pa tako brojke variraju od 15.000 do 20.000 vojnika. Najrealniji je izgleda bio Ruprecht Eggenberg u svom izvescu nadvojvodi Ernestu u kome daje detaljni popis turske vojske koji je dobio na temelju saslusavanja turskih zarobljenika:

- Hasan pasa imao je 4.000 najamnika i pratnje na ********* i pesice,
- Memi beg, zvornicki sandzakbeg, 1.500
- Arpadi, klisko-livanjski sandzakbeg, 3.000
- Ibrahim, Memi begov sin, licki sandzakbeg, 2.000
- Mehmet, necak Murata III., hercegovacki sandzakbeg, 3.000
- Dzafer, Hasanov brat, cernicko-pakracki sandzakbeg, 700
- Radman, pozesko-orahovacki sandzakbeg, 1.000
- Kurt, vucitrnski sandzakbeg, 1.500
- Rustem, muhafiz (kapetan) Petrinje i bihacki sandzakbeg, 500
- Kapetan Gradiske, 1.000

Prema Eggenbergu sve su turske trupe zajedno brojale 18.000 ljudi. Ali i Eggenberg toj brojci dodaje jos 20.000 spahija i raje pa se time nekako i priblizava Auerspergovoj brojci.

Ni kasniji pisci nisu jedinstveni u svojim procenama turske snage. Jedino oko cega se gotovo svi slazu je cinjenica da je brojcana premoc bila u korist Turaka i to 3:1.

Sa tom velikom vojskom Hasan pasa je 14. juna za samo par sati zaposeo Drencinu i vec sledeceg dana dosao pred Sisak. Svoj logor je podigao na desnoj obali Kupe a zatim odmah zapovedio Memi begu da pripremi zemljane bedeme na koje ce postaviti topove na levoj obali i da se zapocne artilerijskom paljbom prema tornjevima i gradskim vratima. Nije dugo trajalo da sruse deo zida i odmah su pokusali prvim jurisem koji je bio odbijen. Utvrdu pod zapovednistvom zagrebackih kanonika Braza Djuraka i Matije Finica branilo je 300 vojnika, od njih 50 strelaca (arkebuzira) i dva topnicara. Pored njih u tvrdjavi bilo je jos 50 Eggenbergovih vojnika iz Unutrasnje-Avstrijskih zemalja (Stajerska, Koroska, Kranjska) i nesto najamnika i prostovoljaca. Sve skupa verovatno oko 800 ljudi. Tekom neprestanog bombardiranja ubijeni su Matija Fintic i 12 branioca a ranjen Blaz Djurak. Opsednuti su sve breme pozivali na pomoc Ruprechta Eggenberga i bana Erdedyja. Ovi su pozvali u pomoc hrvatsko plemstvo, podpukovnika i zapovednika Slavonske krajine Stefana Grassweina te pukovnika u Hrvatskoj i Primorskoj granici i karlovackog generala Andreasa Auersperga. Eggenberg je istovremeno izgradio most preko Save i svojom je vojskom presao reku 19. juna. U Turopolju prikljucio mu se svojim trupama i Auersperg.

Prema Valvasoru i Radicsu okupilo se oko 4.000 krscanskih vojnika:
- Andreas Auersperg, pukovnik u Hrvatskoj i Primorskoj granici, sa 300 lakih oklopnih konjanika
- Ruprecht Eggenberg sa 300 nemackih pesaka
- Tomas Erdedy, hrvatski ban, sa 1.940 konjanika i pesadije
- Adam Ravber, kranjski zemaljski konjanicki kapetan, 200 kranjskih arkebuzira
- Kristof Obracan, koroski zemaljski konjanicki kapetan, 100 koroskih konjanika
- Melchior Redern, pukovnik, 500 slezijskih konjanickih strelaca
- Stefan Alban Grasswein, podpukovnik u Slavonskoj granici, 400 konjanika i pesadije
- Peter ErdĂśdy, uskoski kapetan, 500 uskoka i husara
- Istvan Tahy, 80 husara
- Martin Pecnik, kapetan, 100 ljudi
- Georg (Jurij) i Sigmund (Ziga) Paradeiser, glavari, 160 karlovackih, koroskih i kranjskih musketira
- Ferdinand Weidner, 100 nemackih najamnika

Sve skupa to iznosi 3.980 ljudi.

Prema Koblaru, koji se poziva na sekundarni izvor, okupilo se samo 3.510 krscanskih vojnika. No, on navodi jos dva krscanska protagonista i to Jakoba Pranka sa 150 lakih konjanika i Stefana Ursinija Blagaja sa 150 lahko naoruzanih vojnika.

Postoji konsenz izvora i literature da krscanske vojske nije bilo vise od 4-5.000 ljudi.

Celokupna krscanska vojska je krenula prema Sisku 19. juna i okupila se kod Erdedyjevog dvorca Zeline, gde su do sledeceg dana cekali grofa Juraja Zrinjskog koji je takodjer obecao pomoc. Ali posto se taj drugi dan nije pojavio, vojska je krenulao prema Novigradu na Savi. Vojska nije imala zajednickog zapovednika. Carskih cetama zapovedao je Eggenberg zajedno sa Grassweinom i Raitenauom ali samo u suglasnosti sa Auerspergom i Erdedyjem. Eggenberg se isto morao oko svih vaznih stvari konzultirati i nadvojvodom Ernestom. Jos na sam dan bitke, 22. junij 1593, vrsilo se zajednicko savetovanje svih krscanskih zapovednika. U svom izvescu Auersperg je zapisao kako je Eggenberg predlozio da se prvo samo mali delom vojske izvrsi izvidjanje situacije kod Siska ali se Erdedy tome odupro jer bi kasnije povlacenje te izvidnice demoraliziralo posadu sisackog utvrdjenja. Zato je Erdedy trazio da se krene u napad svim snagama. Drugi krscanski zapovednici su kolebali jer su Turci imali veliku premoc. Odluceno je bilo tek kad je iz Siska stigla vest: "Ako danas ne oslobodite Sisak, on ce sutra morati da padne." Na to je Auersperg odlucno rekao: "Ne sudimo neprijateljske vojske prema broju. Za pobedu mi morami moliti Boga."

Vojska se na putu iz Novigrada prema Sisku na polju izmedju Odre i Save postavila u bojnu formaciju. Auersperg pominje da se vojska postavila u "dobar bojni raspored" koji je bio u carskoj vojsci uobicajan. To znaci da su pesaci sa kopljima formirali manje ili vece bataljone pravokutnog oblika, oko njih su se rasporedili strelci (musketiri i arkebuziri) a konjanica se postavila na krila. Auersperg pominje dva bojna reda. U prvom su bile njegove trupe (300 karlovackih arkebuzira, 200 kranjskih i koroskih konjanika) i hrvatske trupe, lahki konjanici i pesaci. U drugom redu bili su Redernovi i Montecuculijevi konjanici te Raitenauovi pesaci.

U to je vreme Hasan pasa glavninu svoje vojske prebacio na levu obalu kupe a u logoru na desnoj obali ostavio je oko 2.000 ljudi. Izvori su jedinstveni oko turskog rasporeda. Levo od Odre bili su pesaci strelci, u centru konjanici pod zapovednistvom Memi bega a na desnom krilu konjanici Hasan pase. Turska vojska se verovatno rasporedila u svoj uobicajni oblik polumeseca.

Prema najstarijoj ilustraciji bitke iz 1. jula 1593 turska vojska se rasporedila u obliku polumeseca sa ledjima prema Kupi. Levo krilo bilo je uz usce Odre a desno krilo kod mosta preko kupe. Krscanska vojska bila je u pravokutnom bojnom redu sa tri(!) reda. U prvom redu bili su Hrvati i husari bana Tomasa Erdedyja, u drugom redu Auerspergovi karlovacki konjanici (levo krilo) te koroski i kranjski arkebuziri (desno krilo). Eggenberg je zapovedao Redernovim i Montecucolijeim konjanicimi i nemackim pesacima u zadjenm redu. Pored toga ima jos jedna grupa koja zatvara turcima povlacenje preko mosta.

Kad je Hasan pasa saznao da se priblizava krscanska vojska, on je uprkos Memi begovom suprostavljanju, poslao glavninu vojske na levu oblau kupe a preostatak vojske ostavio je u logoru na desnoj obali. Prvo je ban sa hrvatskom pesadijom i konjanicom napao tursku pesadiju u kojoj su se izgleda nalazili i janicari. Ali taj napad nije bio uspesan i Turcima je poslo rukom da hrvatske trupe potisnu nazad. Tada se Auersperg uplasio da ce ih Turci opkoliti, pogotovo jer je drugi bojni red sa Redernovim konjanicima i nemackom pesadijom bio jos prilicno daleko natrag. Zato je u tim okolnostima odmah napao. U tom se napadu posebno istaknuo Adam Raubar koji je jakom paljbom prisilio Turke na povlacenje. Kad je Auersperg video Turke kako se povlace, poslao je arkebuzire Stefana Blagaja i Jakoba Pranka da im sprece povlacenje preko mosta. Istovremeno su sa boka napali i Redernovi konjanici a posada u sisackoj tvrdjavi pocela je pucati topovima. Cini se da nemacki najamnici u borbu nisu ni usli jer za to vise nije bilo potrebe. Posto su krscanske trupe osvojile most, Turci nisu mogli drukcije da se povlace nego plivanjem preko tada nabujale Kupe. U guzvi koja je nastala mnogo se Turaka udavilo a medju njima i sam zapovednik Hasan pasa. Na bojnom polju ubijeno je ili se udavilo oko 8.000 Turaka. Bitka je bila zavrsena u manje od jednog sata.

Turci na desnoj obali su tada zapalili barut u logoru da ne padne u ruke neprijatelja i pobegli prema Petrinji. Vojni plen krscanske vojske bio je vanredan. Zaplenjeno je 39 topova (od toga 9 velikih), oko 30 ladja, 10 vojnih zastava, sator Hasan pase, mnostvo pusaka, oklopa, sablji, bodeza, skupocena odeca, nakit i jos mnogo toga. Na zalost od toga do danas nije ocuvano prakticno nista. Topovi su se verovatno upotrebili za zvonove a ostalo je tekom stoleca nestalo. Od turskih stvari ocuvan je samo jos sveceniski plast koji je bio izradjen iz plasta Hasan pase. Plast se cuva u Narodnem muzeju u Ljubljani. Taj plast je dosao u Ljubljanu verovatno kao dar Andreasa Auersperga.

Posle bitke krscanska vojska imala je odlicnu priliku i za napad na Petrinju. Za taj napad posebno se zalagao ban Erdedy ali nemacki zapovednici na to nisu pristali. Eggenberg je tvrdio da za tako veliku vojsku na opustosenom podrucju nema dovoljno hrane a takodjer da on bez carove dozvole ne sme da predje u napad, pogotovo sto je mir izmedju car i sultana formalno jos vazio. Sem toga vojska takodjer nije bila opremljena za opsadu a kisevito vreme onemogucavalo je vuku zaplenjenih topova, koji su takodjer bili i bez baruta koji su Turci zapalili.

Uzroke turskog poraza opisuju savremeni turski izvori. Anonimni dervis tako u cetri tacke predbacuje Hasan pasi takticke greske. Prvo, oglusio se na poruke o snagi neprijateljske vojske. Drugo, nije slusao savete starijeg i izkusnog Memi bega da ne ide glavninom vojske na levu obalu Kupe, nego da prihvati borbu na desnoj obali. Trece, na desnoj obali je ostavio klisku i krajisku vojsku. Cetvrto, nije zastitio most.

Izgleda da je Hasan pasa pre svega potcenjivao protivnika. Krscanska vojska jeste bila tri puta manja ali je bila puno bolje naoruzana. No, isto je moguce razumeti i zasto je Hasan beg hteo borbu na levoj obali Kupe. Da je ostao na desnoj obali on bi izbegao poraz ali ne bi mogao vise opsedati Sisak. Posto se na ovo opsedanje tako dugo pripremao, on mu se izgleda nije bio spreman odreci.

Hasan pasa bio je bez sumnje odlican vojskovodja. Od imenovanja za bosanskog beglerbega 1591 on nije pretrpeo nijedan poraz. Sistematicno je zaposedao kljucne tvrdjave, sve vreme sprovodio pljacku u krajinama pomocu akindzija, izgradio je Petrinju i most preko Kupe. Najveci uspeh bilo je uzimanje Bihaca. Njegovo neuspesno opsedanje Siska dva puta pre presudne bitke bilo je vise ocenjivanje situacije nego ozbiljna opsada. Pomocu toga se i odlicno pripremio za glavni pohod u kojem je Sisak trebao da padne. Ako to uzmemo u obzir jasno nam je da za Hasan pasu odbrambena bitka na desnoj obali nije dolazila u obzir. Ocigledno je njegova najveca takticka pogreska bila u tome sto nije obezbedio i osigurao most preko Kupe koji bi mu omogucio povlacenje natrag na desnu obalu. Ali on ocigledno povlacenje nije razmatrao kao mogucu opciju.

Bitka kod Siska i poraz osmanlijske vojske nije prisilo sultana u sklapanje novog mira. Bas suprotno! On je bio povod i izgovor za pocetak novog rata! Vec 17. augusta 1593 Murat III. objavio je rat caru Rudolfu. Time je odpoceo tkz. Dugi rat, ciji se front protezao od dalmatinsko-hrvatsko-bosanske granice preko Madjarske i donjeg Dunava. Vec 10 dana posle pocetka rata turske su snage zaposele Sisak i pljackale Turopoljem na desnoj obali Save. Krscanske vojske pokusale su Turcima Sisak i Petrinju oduzeti sledece godine ali u tome nisu bile uspesne. Tada su prestale vece vojne operacije u Hrvatskoj i teziste se ratovanje prenelo u Madjarsku. Car Rudolf II. sad je usepo da prosiri svoju vlast u gornjoj Ugarskoj ali u drugim delovima Ugarske uspesniji su bili Turci. Tako su oni 1594 zaposeli Gyer i jos brojne male tvrdjave na tkz. Rabskoj granici. U 1596 pao je i Eger. U to vreme u Becu vec su ozbiljno racunali da im sleduje nova opsada i zapoceli su sa dodatnom fortifikacijom. Drzavni sabor u Regensburgu krajem je 1594 odlucio da se pocne sakupljati novac za bolesne i ranjavane u ratovima protiv Turaka. Nije poznato kako je ta akcija bila uspesna ali je sigurno da je glavni teret rata opet bio na austrijskim i unutrasnje-austrijskim (Stajerska-Koroska-Kranjska) zemljama. Te su pak u to vreme zapale u unutrasnju krizu. Naime, u to vreme doslo je do kulminacije sukoba izmedju katolickog zemaljskog kneza i protestanstkog plemstva. Plemstvo Unutrasnje Austrije pocelo je da ucenjuje Ernesta i Maksimiljana (Karlova braca) te Ferdinanda (Karlovog sina) kod tkz. naslednog naklona koji je predstavljao drzavno-pravni cin priznavanja zemaljskog kneza. Isto tako je plemstvo pocelo odugovlaciti sa odobravanja finansiranja vojnih krajina u Hrvatskoj i Slavoniji. Tek turski pritisak 1590-ih prisilio je plemstvo da pocne ponovno suradjivati sa zemaljskim knezom i da se izvrsi nasledni naklon. No ipak je plemstvo jos uvek trazilo verske koncesije. Kad je vladavinu u martu 1595 konacno preuzeo Karlov sin Ferdinand, postalo je jasno da on niposto nece prihvatiti da se u njegovo prisezanje kod naslednog naklona unese i obecanje verske pacifikacije. On je to kategoricki odbio sa objasnjenjem da nasledni naklon nema nikakve veze sa verskim pitanjima. Tada su unutrasnje-austrijski stalezi konacno popustili i time i zapecatili svoju versku sudbinu. To je de facto bio pocetak kraja protestantizma u Unutrasnojoj Austriji. Iz svih tih previranja katolicki knez izasao je kao pobednik i katolicka se protureformacija dokonacno potvrdila.

Mladi knez Ferdinand je ujedno sa inicijativom na verskom poduzeo inicijativu i na ratnom planu. Turci su tako 1595 i 1596 doziveli vise poraza. Krscanske snage zaposele su Sisak, Petrinju, Brest i jos vise manjih utvrdjenja. I u Ugarskoj je, uprkos padu Egra, doslo do vise manjih krscanskih pobeda. Posle velike diplomatske ofanzive pape i cara, u rat protiv Turaka upustili su se i Erdeljski knez Sigismund Bathory i Vlaski knez Mihai Veteazul (Hrabri). Time je rat planuo i na donjem Dunavu. Time je rat dobio novu dimenziju. Sirom Evrope tada je pocela rasprava o tome kako je protiv Turaka potreban opsti krscanski otpor. U 1594 u Banatu su se protiv Turaka u iscekivanju upada carskih trupa pobunili Srbi. Taj je ustanak bio krvavo ugusen a Turci su u posmeh Srbima u Beogradu javno spalili mosti Sv. Save. U nadi za oslobodjenje poceli su da salju poslanstva Habsburzima iz Srbije, Bosne i Bugarske. Ali posto je Habsburzima nedostajalo resursa a pogotovo novca, svi su planovi za takav opsti protuturski otpor bili napusteni. U godini 1598 austrijske su trupe ponovno osvojile strateski znacajni grad Gyer. U to vreme dosloje i do velikog naseljavanja "Vlaha" koji su prebegli sa Turske teritorije i to na podrucju vecinom Slavonske krajine. Najintenzivniji je taj proces bio 1597-1600. Vlasi su bili nastanjivani pogotovo oko glavnih krajiskih utvrdjenja i na opustelim zemljistima uz granicu. Da se privuce taj zivalj nadvojvoda Ferdinand je vec 1597 tim doseljenicima dao privilegije u kojima su oslobodjeni poreza i ostalih tereta u zamenu za vojnu sluzbu. Posto Ferdinand u krajinama nije imao vlastite zemlje, oni su bili naseljeni na opustelu zemlju hrvatskih plemica. Oni su se tome naravno odupirali i trazili feudalna davanja, sto je bilo uvod u teske sukobe izmedju kralja i hrvatskih feudalaca. To je ujedno i pocetak izdvajanja krajina u posebna upravna podrucja pod vojnom upravom Graza/Gradca i kasnije Beca.

Na jesen 1600 Turci uspevaju opkoliti Kanizsu. Carske trupe nisu uspele u pokusaju deblokade i posle par nedelja ta je tvrdjava pala u turske ruke. To je bio velik poraz za krscansku vojsku. Time se front doveo sasvim na granicu Unutrasnje Austrije. Pogracnicne tvrdjave sad su bile Radgona-Radkesburg i Ferstenfeld te u pozadini Graz-Gradec. Posto je za taj poraz trebalo naci krivca, okrivljen je Georg Paradeiser, kranjski plemic, kome se predbacivalo pogresno rukovodjenje odbranom i neodlucnost. Bio je osudjen i godinu dana posle poraza pogubljen u Becu. Posle pada Kanisze Turci su poceli da prodiru prema Stajerskoj, Prekmurju i Medjimurju. Ponovna protuofanziva krscanskih snaga prema Kanizsi nije bila uspesna. Posto su sve strane sad vec bile prilicno iscrpljene, otpoceo je tkz. mali rat. Istovremeno Austrijanci sprovode rekatolizaciju Unutrasnje Austrije i vlastitih delova Ugarske. Zbog toga 1605 dolazi do pobune ugarskih plemica koje je vodio erdeljski knez Istvan Bocskay. On je pomocu Turaka provalio u Slovacku (Gornja Ugarska) ali i na podrucje Prekmurja i Donje Stajerske.

Posle 13 godina sve su strane ostale bez daha i nitko vise nije mogao racunati na odlucujucu pobedu. Tako se spontano doslo do zakljucka da je potrebno sklapanje mira. Tako je sredinom 1606 sklopljen prvo mir sa Bocskayem u Becu. Onda je 11. novembra 1606 sklopljen i ugovor izmedju carstva i Osmanlija u ZsitvatĂśrĂśku. U ugovoru nalazi se klauzula da svaka strana zadrzi ono sto je tada kontrolirala. To je bilo moguce jer nitko nije ostvario nekih vecih teritorialnih dobiti. Turci su dobili Kanizsu i Eger a Austrijanci NĂłgrĂĄdski komitat (severno od Budima). U Hrvatsku su ukljucene Petrinja, Moslavina i Cazma. Sporno podrucje ostalo je Prekmurje gde nije bilo sasvim jasno kako se proteze granica izmedju Habsburgovaca i Turaka iz Kanizse. Ipak, Habsburzi su tim radom ostvarili politicku pobedu:
- ugovor nije bio posledica sultanovog diktata nego ravnopravnih pregovora,
- odbacen je ponizavajuci porez koji su do tada placali sultanu preko 60 godina za vlast u (delu) Ugarske.

Mir je bio sklopljen za 20 godina a dogovorena je bila i razmena zarobljenika. Taj mir smatra se i preokretom u Tursko-Austrijskim ratovima. Turci su njime dosegnuli svoj maksimum operativnih mogucnosti - bez obzira na kasniji pokusaj osvajanja Beca.

Posle svih tih borbi, pohoda, opsada, poraza i pobeda, bitka kod Siska sad je izgledala kao samo jedna od mnogih u dugom nizu. Ni vise ni manje vazna. Ona je bila samo deo price o neprestanom ratovanju sa Turcima.

Istorija Balkana forum

---------------------------------------------------------------------------------------

Andrija Kačić Miošić:

Kada Sisak Turci podsidoše,
osvojit ga oni ne mogoše,
jer ga brani pope dom Nikola,
Mikačića roda vitežkoga,

koji puno posiče Turaka
krajišnika, najbolji junaka;
svoje bile on posveti ruke, Na 1592.
jer istira izpod grada Turke.

Opet Turci Sisak obsidoše,
a prid njima Asan-paša biše,
ali mu je loša sreća bila,
na njega je vojska udarila

Edeljića, bana rvatskoga,
kojino je roda junačkoga.
Razbi pašu, isiče mu vojsku, Na 1593.
opošteni svu zemlju rvatsku.

Što od sablje njemu uticaše,
ono Kupa voda proždiraše:
utopi se Asane vezire,
još i njegov bratac kapetane

i mlad netjak cara silenoga
Sinan-paša roda junačkoga.
Poznadoše siloviti Turci,
što će reći Rvati junaci!

--------------------------------------------

Želim pred Europom dokazati da je Hrvatska spremna za ulazak u Europsku uniju. Mislim da Hrvatsku ne treba stavljati na Balkan, jer ona pripada zapadnim zemljama. Hrvatska je oduvijek bila zapadna zemlja, ona je obranila Zapad od najezde Turaka. Bitka kod Siska bila je vrlo značajna za cijelo austrijsko carstvo, i obrana tog malog grada, koji su obranili hrvatski vojnici, spasila je Zapad. Beč danas ne bi bio kakav je da nije bilo te bitke i velike hrabrosti koju su Hrvati iskazali u njoj. Ali to kao da se zaboravlja, takve se stvari više ne vrednuju na pravi način. Zato na skupovima kao što je ovaj opatijski uvijek koristim priliku podsjetiti na sve ove činjenice i otrgnuti ih zaboravu u koji su neopravdano pale.

Nadvojvoda Otto von Habsburg

------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Već 1. kolovoza 1591. napao je Hasan-paša s jakim snagama Sisak. Svojim položajem tvrđava je u Sisku branila lijevu stranu Kupe, ali i sam pristup Zagrebu. Grad su branili kanonici Nikola Mikac i Stjepan Kovačić. Posada od kojih 300 vojnika odlučno je odbijala sve napade, a 6. kolovoza upustila se u hrabar ispad iz grada i udarila na Turke. Saznavši za opsadu Siska, poslao je ban Erdody pomoć napadnutom gradu, zbog čega se Hasan-paša 11. kolovoza odlučio na povlačenje. Na povratku ispod Siska paša je osvojio i razorio Keglevićevu utvrdu Totuševinu (Topolovac) na Savi i produžio u Bosnu.37

Istodobno, da bi smanjio pritisak osmanske vojske na Hrvatsku, napao je 12. kolovoza ban Toma Erdody pradjedovski grad Moslavinu. Treći dan opsade topovskom paljbom znatno je oštetio i zapalio tvrđavu čija se posada predala i potom je razorio.38
Za uspjeh u borbi s osmanskom vojskom, dobio je ban Erdody već 19. kolovoza pohvalu kralja Rudolfa, a idući dan i od nadvojvode Ernesta.39

...

Iduće noći, nošen krilima pobjede, zauzeo je Hasan-paša tvrđavicu Brest i zapalio je. Odmah zatim razorio je utvrde Hergović i Gotoču i spalio selo Drenčinu, gdje je počeo opsjedati tvrđavicu jer se posada nije htjela predati. Pustošeći iza toga okolna sela i naselja, spalio je također varoš Sisak, odakle se stanovništvo sklonilo u tvrđavu. U jutarnjim satima 23. srpnja 1592. stigao je Hasan-paša po drugi put pod tvrđavu Sisak, opkolio je sa svih strana i pozvao posadu na predaju. Na čelu posade bili su kanonici Nikola Mikac, Blaž Đurak i Matija Fintić, odlučni braniti Sisak do posljednjeg čovjeka. Uvidjevši da od predaje nema ništa, rasporedio je Hasan-paša 21 top i naredio paljbu na tvrđavu. Pucajući iz dana u dan topništvo je nanosilo velike štete tvrđavi i gubitke posadi, ali branitelji nisu popuštali. Uzaludni su bili i juriši koje su opsjednuti odbijali nanosili osmanskoj vojsci velike gubitke. Shvativši da neće ostvariti svoj cilj, napustio je 29. srpnja Hasan-paša opsadu Siska, zarekavši se pritom da neće mirovati dok ga ne osvoji. Odlazeći odatle strahovito je opustošio sisačko vlastelinstvo i naredio da se razori utvrda u Drenčini koju su u međuvremenu Turci bili zauzeli.52

...

Jedva što je Hasan-paša prešao Kupu i vratio se u Bosnu, provalio je 18. kolovoza Rustem-beg iz Petrinje u Turopolje i zarobio veći broj ljudi. Nekoliko dana kasnije, u noći od 25. na 26. kolovoza, prišuljalo se oko stotinjak Vlaha do Lekenika, gdje su udarili na četu uskoka koji su tu zanoćili i spavali. Iznenađeni i bunovni uskoci su bili razbijeni, a njihov kapetan Petar Erdody zahvaljujući noći spasio se bijegom. Mjesec dana kasnije provalio je iz Petrinje u Turopolje i Hasan-paša, zauzeo utvrde Lomnicu i Vukovinu i pokušao osvojiti kaštel Zelin, koji se uspio obraniti.

...

Sustavno uništavajući Turopolje, cijelu zimu i proljeće spremao se Hasan-paša za rat, odlučan da osvoji Sisak i uništi ostatke Hrvatske. Prikupljao je vojsku iz cijele Bosne i Hercegovine i osmanskog dijela Slavonije, koju su predvodili sandžakbegovi Zvornlčkog, Hercegovačkog, Kliškog, Ličkog, Cerničkog i Požeškog sandžaka. U sastavu te vojske našli su se najistaknutije vojskovođe, četovođe i krajišnici, koji su svoje najbolje godine života proveli ratujući protiv Hrvata. Napadima na Turopolje želio je Hasan-paša banu Erdodyju i ostalim krajiškim zapovjednicima odvratiti pozornost od Siska. Međutim, dobro obaviješteni o pašinim planovima, vojskovođe su odlučile udruženim snagama suprotstaviti se osmanskoj vojsci. Osim banovih snaga, svoju vojsku i pomoćne čete doveli su zapovjednik pomoćne carske vojske u Hrvatskoj Ruprecht Eggenberg, general Andrija Auersperg, pukovnik Stjepan Grasswein, Georg i Sigismund Paradeiser, Melchior Rodern, Christoph Obritschan i kapetan Petar Erdody. Uz bana Erdody ja, vrhovni zapovjednik te vojske bio je Ruprecht Eggenberg.

Kad su pozvani sandžakbegovi doveli vojsku u Petrinju, a gradiški kapetan dovezao lađe i natovarene topovima i hranom, dao je Hasan-paša sastaviti od lađa most preko Kupe, da bi zatim preveo vojsku i 15. lipnja udario na Sisak. Isto kao prethodne godine, grad su branili kanonici Blaž Đurak i Matija Fintić s približno 400 vojnika. Odbijajući napade topništvom i uzvraćajući na paljbu Hasan-pašinih topova, uskoro je Fintić nesretnim slučajem poginuo, a Đurak zadobio tešku ranu. Premda teško ranjen, uspio je Đurak banu poslati poruku neka hitno dođe u pomoć. Više iz opreza, Eggenberg se kolebao, dok je ban Toma Erdody, kojem se pridružio i Auersperg, bio odlučan da se smjesta krene prema Sisku i upusti u bitku s Hasan-pašom, iako su njegove snage bile višestruko brojnije. S pomoćnim četama banska i krajiška vojska imala je približno 4 000 pješaka i konjanika, ispred kojih se nalazilo između 12 i 16 tisuća osmanskih vojnika.

Nastupajući dosta žurno, stigla je hrvatska i krajiška vojska 21. lipnja do Siska i utaborila se ispred grada. Idućega dana između 11 i 12 sati započela je odlučna bitka, o čijem je ishodu ovisila sudbina Hrvatske. U prvom bojnom redu stajali su Hrvati s banom Tomom Erdodyjem na čelu, iza kojih su na desnom i lijevom krilu, kao i središnjem dijelu bojnog reda zauzeli položaje Auersperg, Eggenberg, Paradeiser, Rodern, Grassweln i ostale vojskovođe. Nasuprot banu Erdody ju postavio je Hasan-paša oko 1 000 odabranih konjanika, koji su trebali probiti bojni red i opkoljavanjem ga uništiti. Uz zaglušujuću viku i buku obje vojske silovito su nasrnule jedna na drugu, ali je nadmoćnija osmanska vojska počela potiskivati Hrvate prema drugom bojnom redu. Promatrajući razvoj bitke krenuo je tada u napad Auersperg, čiji su strijelci i oklopnici stvarali pustoš u Hasan-pašinim redovima. Ohrabreni tim napadom, udarili su Hrvati još žešće i odlučnije po Turcima, pri čemu se osobno isticao ban Toma Erdody.

Neposredno zatim pokrenuli su svoju vojsku Eggenberg i druge vojskovođe, stjerali Hasan-pašu u kut između Odre i Kupe, i presjekli odstupnicu zauzimanjem mosta na Kupi. Uhvaćen tako u pravu stupicu i doveden u bezizlazan položaj, paša nije imao kamo, nego jedino spašavati se bijegom preko Kupe, čije su strme obale otežavale prijelaz. Kako većina vojnika nije znala plivati, panično bježeći strmoglavljivali su se u Kupu, hvatali se jedni za druge i utapali se. Posve sigurni u pobjedu kakvu dugo nisu izvojevali, krajiški konjanici, pješaci i strijelci nemilosrdno su sjekli, pucali i zatirali Hasan-pašinu vojsku, kojima se pridružila i posada iz Siska. Osim Hasan-paše, medu poginulima ili utopljenima u Kupi bili su: njegov brat Džafer-beg, cernički sandžakbeg, glasoviti gazija i krajišnik Arnaud Memi-beg, zvornički sandžakbeg, sultanov rođak i hercegovački sandžakbeg Sultanzade Mehmed-beg, Ramadan-beg, požeški sandžakbeg, Ibrahim-beg, lički sandžakbeg, Kurt-beg iz Vučitrna i mnoge druge osmanske vojskovođe, kao i tisuće osmanskih vojnika, aga i spahija.57

Sjajna pobjeda kod Siska 22. lipnja 1593. značila je prekretnicu u ratu Hrvata s Osmanskim Carstvom. Ostaci ostataka Hrvatske bili su obranjeni, a dalje širenje osmanske vlasti na njezinu prostoru bilo je zaustavljeno. Poslije cijelog stoljeća krvavih bitaka i teških gubitaka, od poraza na Krbavskom polju 1493., bile su, napokon, slomljene osvajačke snage osmanske vojske i Muslimani iz Bosne. Njihova udarna snaga izgubila je prodornost, i od poraza pod Siskom nije se više uspjela obnoviti.

Ive Mažuran, Povijest Hrvatske od 15.stoljeća do 18.stoljeća

Malo je falilo da i Sisak dobije svoju Ahdnamu.

Zanimljiv je stav muslimana (dok su još bili cvijeće) o bitci u Sisku:


Tekst iz Goldsteinovog uratka o ustaškoj ideologiji...

Inače vidio sam neki dan facebook status jednog vlasnika birca u Sisku, muslimana, 22. 6. je uz partizanski ustanak čestitao i pobjedu Hrvata u bitci kod Siska i to prilično gorljivo i puno ponosa. Očito još nije saznao da je "Bošnjak" (ili, što je vjerojatnije, samo glumi da lakše privuče novce naših građana). Majoriziramo, nema šta...

Tomislave, svaka čast što si pronašao taj podatak o pokušaju nekih ustaša da daju bitci kod Siska novo značenje. To sam već negdje spomenuo na netu, kao i činjenicu da su domaći ustaše to odjebali bez obzira na stav ustaške ideologije prema borbi sa Turcima. Samo što ja to nisam našao u knjizi Goldsteina, ne mogu vjerovat da je on to isto uspio pronaći i pisati o tome u svojoj knjizi.



Ma čuj, može bit i da je iskreno. Ima njih svakakvih, dobar dio u gradu čine oni kojim je Hrvatska ipak na prvom mjestu. Jesi vidio sad kad su bili izbori, srpska i muslimanske stranka zajedno nisu prešli prag, a da su muslimani i Srbi glasali za njih, prošli bi. A što se same bitke tiče, ostao sam šokiran kada je na viteškom turniru u čast bitke prije par godina, na natjecanju u obaranju među sudionicima bilo i muslimanskih imena.

Bilo je isto fora kad je prije utakmice protiv Turske netko napravio one majice koje podjećaju na bitku, a našao se i grb Herceg-Bosne pored Tome Bakača...

haha mocna majica, vidi Tome Bakača, sad bi se stidio PERECA !!!

svaka cast

Naletio sam na neke naporne janeze koji govore da su oni bili lavovski dio, iko mi to ne možemo posebno znti, jersu li trupe iz Slovencskih zemalja činili Slaveni (ne postoje tads Slovenci) ili Nijemci.
Vojska banske Hrvatske je s druge strane itekako sudjelovala, pa ovo nije smao pobjeda Hrvata nego i Hrvatske, jer je vojsku okupio Hrvatski sabor