U antička vremena prije primanja kršćanstva Slaveni su tijela pokojnih isključivo kremirali.
Vjerovalo se da vatra pročišćava i pomaže duši da stigne do kraljevstva mrtvih.

Lomača bi se pripremala tako da bi se drva slagala u pravokutnik.
Prostor unutar pravokutnika bi se ispunjavao slamom ili sitnim granjem.
Tko prati vikinške serije ili filmove uočit će istu stvar kod vikinških pogreba.

Isključivo bi se koristila breza ili hrast.
Breza se smatrala svetim drvetom a hrast je bio drvo boga Peruna.

Tijelo bi se spaljivalo na takvoj lomači ili ako se radilo o istaknutijim bogatijim osobama tijelo bi se spaljivalo na drvenom brodu.
Takvi su imali ekspluzivan ulazak u onostrano carstvo jer je brod bio potreban za prelazak rijeke Smorodin.

Pokojnik bi se slao na onaj svijet s alatima kojima se služio u ovozemaljskom.
Ratnika bi spaljivali s mačem itd.

Kad bi se vatra ugasilam pepeo bi se pažljivo skupio i stavljao u keramičku posudu koja bi se stavljala u grobni humak.

Ideja stvaranja humaka odgovara slavističkoj percepciji svemira.
Zemljani humak predstavljao je zemlju, srednju razinu svemira naseljenu ljudima.
Nebo iznad je viša razina bogova a prostor pod zemljom razina mrtvih.

Humcu su se nalazili na posebnom mjestu van naselja i nazivani su gradom mrtvih ili dolinom mrtvih.
Čin sahrane pratila je trisna, ritual u kojem su ljudi jeli pili i igrali borbene igre.

Ovaj običaj je sačuvan u Hercegovini, mislim na dio s jelom i pićem, kod nas se naziva daća.

Grob

Prvotno se keramička urna postavljala u posebno izgrađenu drvenu kuću koja je stajala na debelom stupu.
Kasnije, kada su se tradicije promijenile primanjem kršćanstva i tijela sahranjivanja u zemlju, kućice na stupovima su bile postavljane na grobljima.

Ova osebujna tradicija bila je povezana s idejom stvaranja ugodnog okruženja za mrtve u zagrobnom životu.
Te kuće su imale samo tri zida umjesto četiri, tako da su ljudi mogli ostaviti ponude poput hrane za svoje pokojnike unutar njih.

Ovo se sačuvalo sve do današnjeg doba u obliku da su križevi na grobu imali drvene krovove koji su predstavljali kućicu.

Nisao znao da kod vas postoji daća , jer sam mislio da je to više naš srpski običaj kojemu su se mnogi hrvatski nacionalisti po internetu rugali kao varvarskom.seljačkom i paganskom običaju , a to je poteklo od Ante Starčevića.
Hoću reći znam da je tako nešto sigurno postojalo kod vas ali sam mislio da je daću KC zatrla vremenom kao i mnoge druge običaje jer su paganski poreklom.

Nego to na stranu.

Meni je jako zanimljiva jedna teorija o poreklu vampira koja je usko vezana sa slovenskim pogrebnim običajima.
Uglavnom , neki ljudi od nauke smatraju da vampir u pagansko doba Slovena nije postojao , već da je on produkt hristijanizacije i da je vremenom njegova suština i oblik evoluirao , ali poenta je tome da kad su Sloveni počeli primati hrišćanstvo morali su i početi sahranjivati ljude što je sveže pokrštene Slovene dovodilo u nemir jer tradicija umrlih je bila takva da ako se telo ne spali njegova duša luta i nema mira , i zato su iskopavali pokojnike i spaljivali.

Evo malo zanimljivih retkih sačuvanih pisanih detalja:

https://www.rastko.rs/arheologija/djankovic/djankovic-sahrane.html

Sva sreća da je sveta katolička crkva zatrla te primitivne animalne poganske sotonističke običaje, iako nažalost ima puno poganizma u katolika, više nego u protestanata ili muslimana, a manje nego u pravoslavnih.

Kako mogu biti sotonisticki obicaji, kad je sotona na ove prostore dosla tek s krscanstvom? Sotona je krscanski "zli bog" u dualistickoj slici svijeta.

Paganizam je i sami izmisljeni datum rodjenja "mesije" (khm, khm) i svi obicaji vezani uz proslavu rodjendana plavookog Židova duge plave kose.

Zanimljivo. Inace, odakle ti informacije za ovo?

Pogani bogovi koje su primitivni narodi štovali su demoni i zlodusi u abrahamskim religijama i ja ih kao takve smatram jer sam katolik i kršćanin.
Vjerojatno ih je dobar dio izmišljen ali mnogi od njih jasno odgovaraju opisu palih anđela iz Svetog pisma, pogotovo iz Knjige postanka.
Naši su pretci štovali jednu lošu ekipu prije pokrštavanja. Jako, jako lošu.

Palestinac , mrš u Meku i Jerusalim pa tamo sa njima mlati o monoteizmu, ovo je za nas Slovene i Vlahe tema.

Svi znamo za stećke , i svako onaj koji ih je bar mrvi bolje zagledavao video bi da na više njih postoje reljefi kako se igra kolo , a i Daramo ih u tekstu pominje.

https://www.google.com/search?q=ste%C4%87ci+kolo&rlz=1C1CHBD_enRS754RS754&source=lnms&tbm=isch&sa=X&ved=0ahUKEwjn4KDs2rnhAhXMeZoKHXLSAHUQ_AUIDigB&biw=1024&bih=635

U istočnoj Srbiji kod Vlaha i dan danas se može videti tzv.pogrebno kolo:



Džizs krajst , kako nestvarno ovo deluje , naročito sa ovim ozbiljnim facama dok igraju.

p.s
Inače na više stećaka se dao videti tekst koji glasi "Pristupaj i peri" , a to je ritualno pranje kostiju vodom ili vinom koje je pokojnik zaveštao za rodbinu , neki kažu posle 6 a neki posle 7 godina od sahranjivanja.

Fascinantno.

Meni je najzanimljivi ovaj dio s natkrivenim križom, nikada to ne bi povezao s predkršćanskim običajem koji simbolizira kuću za onaj svijet.

Ostaci predkršćanskih običaja su najbolje sačuvani u zabačenijim predjelima tako da nije čudno za Hercegovinu i istočnu Srbiju.

Donja Hercegovina je posljednje pokršteno područje na prostoru današnje Hrvatske i BiH.

Donja Hercegovina sve do 12. st. se naziva Paganijom.

Daramo,Robbie i ostali , jeste li vi ikada prisustvovali tradicionalnoj seljačkoj sahrani iz starih vremena gde se "tuži i nariče"??

Ja sam bio klinac i imo sam frasove i stresove posle tog performansa kad mi je stric umro relativno mlad osamdestih godina.
Od bliže rodbine su samo na kratko zakukali i zatužili , ali glavni performans su odradile dalje rodice iz sela koje su inače poznate da kad "tuže" za dušu ujedaju i svi doslovno plaču , i tako je i bilo , samo što sam ja kao mali vojvođanin iz grada bio totalno frapiran time i dan danas mi je to sve duboko urezano.

Ali sve to ima neku svoju terapeustku svrhu , posle bdijenja od 2 dana i sahrane , svi su kući otišli na daću i više niko nije bio ni blizu tužan kao u početku , već je čak bilo i osmeha i šale uz jelo i piće(rakija se služi pre sahrane za dušu , dok ostala pića i jelo posle).

Najluđe mi je iblo kad je jedna ženetina još pre ulaska u kuću počela "pjevati" a onda se krenula udaratu u prsi , i sve je to trajalo i svi su plakali , a ona kasnije se odjednom smirila kao da ništa nije bilo(profi).

Narikače

Čini se da Slaveni nisu samo prakticiral ritual kremacije ili je to možda običaj koji je došao s varjazima ili ima isto porijeklo.
Slaveni su i prije pokrštavanja pokapali mrtve u zemlju u položaju embrija što referira ponovno rođenje.
Zanimljiva su vjerovanja da nakon smrti duša ide u nebo i postaje jedna od nebeskih sila koja može upravljati vremenom.

Što se tiče kremacije i nakon nje bi se pepeo polagao u zemlju što simbolizira spajanje za zemljom.
Smatralo se da se na taj način povezuje s precima, štiti obiteljsku zemlju i osigurava bolja plodnost zemlje.

Antički Slaveni vjerovali su da svijet živih od svijeta mrtvih zaštićen rijekom Smorodina (Smrdljiva rijeka), ovo je zanimljivo jer je u većini europskih religija ista simbolika, kod antičkih Grka rijeka Stiks itd.
Za razliku od Grka Slaveni nisu imali pomoćnika koji bi mrtvom vodio u onaj svijet.

Drevni Slaveni kremirali su svoje pokojnike samo u sumrak. Vjerovali su da zalazeće sunce putuje u podzemni svijet, a duša mrtvih slijedit će njezin trag i stići na svoje odredište.

Drevni Slaveni vjerovali su da je rijeka Smorodina imala jak smrad koji je bio odbojan za ljude. Stoga ime rijeke.
Jedini način da duša prijeđe rijeku bila je preko mističnog mosta, Kalinovog mosta. Drevni Slaveni su mislili da je most užaren od vrućine, jer je 'smrdljiva rijeka' također izgorjela od vatre.
Kako bi se zakomplicirao prolaz od Zemlje do Podzemlja, Kalinov most bio je mjesto gdje je živjela strašna zvijer, zmaj.

Niko ne zna jesu li se Sloveni sahranjivali jer arheološki artefakti ne govore ništa o tome , osim ako ne smatraš avarske,germanske,...artefakte slovenskim?!
Zato mislim da je spaljivanje bilo osnova , ali opet nije bilo nikakvih ostataka u smislu urni,oružja,nakita,...

Mi Sloveni smo seljačka kmetovsko-robovska bratija uvek bili i ostali pre hrišćastva(ali i kasnije) , i to smo i dan danas u odnosu na braću Germane i ostale.

Germani su kremirali svoje pretke kao i Slaveni.

Ono idiotsko povezivanje bosanskih i humskih kršćana s bogumila prije da ima veze s ostacima slavenskog paganskog dualizma.
Slaveni su vjerovali da je svijet podijeljen na Javu i Navu.
Java je bila vidljiva stvarnost, materijalni svijet u kojem žive ljudi.
Nava paralelni podzemni svijet.

Za razliku od kršćana paganski Slaveni nisu pravili razliku između raja i pakla.
Jedino mjesto na koje je mogla otići duša pokojnika je Nava.

Treću i posebnu dimenziju slavenskog poimanja svemira je činila Prav, dimenzija u kojoj žive bogovi i koju su mogli doseći samo izvanredni ljudi.

Misliš valjda na judeo-kršćanstvo?

Dobro ti si povezao s palim anđelima, neki domišljati misionar je Peruna po njegovom opisu starih Hercegovaca povezao s Ilijom.

I Slaveni su imali svog demona i zloduha, koji je odgovarao kršćanskom đavlu.
Černobog je bio vladar Nave, podzemnog svijeta mrtvih.

Nešto mora i da se istorijski potvrdi , a pogotovo jezički i etimološki ako već baratamo pojmovima.

Dakle , java dolazi od glagola javiti , a nava??

Ipak su najzanimljivije teorije da su drevni Slaveni vjerovali u neki oblik reinkarnacije, tako su za razliku od kršćanstva duše mogle napustiti Navu i naći put do Jave u tijelu potomka ili životinje.
Ovo vjerovanje onda potiče ono o vukodlacima, vampirima itd.

Neki izvori kažu da u početku nije postojala granica između svjetova, ali živi i mrtvi nisu se držali svog teritorija.
To je dovelo do činjenice da su žene rađale mrtve bebe od mrtvih muškaraca, a mrtve padale žene u zagrljaj živih momaka i postajale su polumrtve.

Horde takvih lutale su teritorijem Jave, a zemlju pod njihovim nogama spaljivana je paklenom vatrom.
Svijet živih postupno je propadao, a ljudi su se molili velikim bogovima sa zahtjevom da podijele dva svijeta nepremostivom preprekom, ni za žive, ni za mrtve.

Vrhovni bogovi dali su zapovijed za okupljanje svih koji žive na jednoj obali, a svi mrtvi s druge. Odlučeno je iskopati jarak između svjetova, ali budući da je bio potreban prijelaz u svijet mrtvih iz živog svijeta, izgrađen je lomljivi most između jaraka. Ta je struktura bila toliko mršava da je mogla izdržati samo dušu, a ne živo tijelo. Po završetku gradnje bogovi su skupili sve polumrtve i bacili ih u jarak. Hodali su u krugu, a vatra im je gorjela pod nogama, a uskoro su svi bili obavijeni plamenom. Tako je postojala vatrena rijeka, ili rijeka Smorodina.

Nav u protoslavenskom znači navь - leš - pokojnik

https://en.wikipedia.org/wiki/Nav_(Slavic_folklore)#cite_note-kempinski-2

Mirila počivališta duša velebitskih gorštaka



Posmrtni običaji velebitskih stočara sve više zaokupljaju znanstvenike. O njihovoj starosti i podrijetlu još se nagađa, a njihovu simboliku teško je odgonetnuti. Elementi pretkršćanskih vjerovanja više su nego očiti, a slični običaji zabilježeni su u Alpama, Irskoj, sjevernoj Europi i Tibetu. Ono što velebitske posmrtne običaje čini posebnima, jest činjenica da su pripadala i katoličkim i pravoslavnim zajednicama. Svojstveni su ljudima koji žive na istom planinskom prostoru te nose isto ilirsko i slavensko naslijeđe. Oni su odraz neke stare vjere tajnovitog Velebita.

Zbog života u skladu s prirodom i posebnog odnosa prema onostranom velebitski su stočari razvili jedinstven pogrebni običaj. Riječ je o kulturnom fenomenu mirila. To su spomen-obilježja za duše velebitskih stočara i kameno svjedočanstvo o kontinuitetu života na Velebitu. Tu su vidljivi mnogi elementi pretkršćanskih vjerovanja, a najznačajniju ulogu imaju elementi povezani sa solarnim kultom.

Nakon što je osoba umrla, jedan dan čuvala je obitelj njezino tijelo u kući. Pokojnika su ukućani oprali, obrijali, obukli i omotali u platno. Prema zapisima nekih etnologa ukućani su se oko postelje pokojnika morali kretati u smjeru kretanja Sunca. Nosači su prenijeli tijelo na nosila i pričvrstili ga. Pokojnik se iz kuće iznosio nogama prema naprijed. Nosači su se na putu do groblja izmjenjivali i nisu smjeli spustiti tijelo na tlo. Tek na otprilike pola puta između kuće i groblja nosači su se jedini put smjeli odmoriti i spustiti nosila.

Na počivalištu je pokojnik polegnut na tlo najčešće u smjeru istok – zapad. Obično je lice trebalo gledati prema istoku (izlazećem Suncu) i time se pokojnik posljednji put oprostio sa Suncem. Potom su sudionici pogrebne povorke postavili kamenu ploču uz glavu (uzglavnicu) i noge (podnožnicu). Vjerovali su da mu na taj način uzimajumiru – na ikavici mjera. Bila je to mjera njegova tijela jer će se nakon nekon vremena obitelj vratiti i dati popločiti grob te uklesati neko obilježje, ovisno o financijskoj situaciji. Međutim, vjerovalo se da je veličina tijela zapravo veličina duše. Po mjerenju duše (na ikavicimirenje) ova su spomen-obilježja dobila ime mirilo. Duša je nakon mjerenja prešla u svoje mirilo i dobila novi dom. Na njega će se vraćati na Dušni dan, a pokojnici će moći donijeti cvijeće ili voće. Obitelj je na taj način omogućila duši da se smiri i ne luta. Vjerovalo se da duša bez mirila dolazi uznemiravati pokojnike.

Mirilo se za pokojnikovu dušu podizalo uz mirila pripadnika ista roda. Tako je svaka obitelj imala svoje mirilište. Njezina lokacija kao i razmještaj mirila nisu bili slučajni. Nalaze uz putove i križanja ili na čistinama i prijevojima. Stari Slaveni vjerovali su da se na takvim mjestima nalaze prijelazi u svijet mrtvih, a Rimljani su nekropole uvijek smještali izvan naselja uz putove.

Istražena mirila nalaze se u blizini izvora vode i hrastova. Riječ je elementima koji imaju veliku važnost u slavenskoj mitologiji. Hrast je bio najsvetije stablo starih Slavena, a voda je povezivala mitološke svjetove. Dodatna zanimljivost je ta da se mirilišta nalaze u blizini prapovijesnih kamenih gomila i ilirskih gradina.

Kršćanstvo nije imalo nikakve veze s ovim pogrebnim običajem.
Katolički svećenici predvodili su pogrebnu povorku nakon rituala na mirilima ili tek kod groblja i nisu odobravali običaj mirenja. Stoga se među katoličkim stočarskim zajednicama običaj ranije izgubio. U pojednostavljenom obliku zadržao se samo kod Benkovca.
Pravoslavni su svećenici bili popustljiviji te su se i pomolili uz mirila. Stoga se među pravoslavnim stanovništvom običaj zadržao dulje (danas na području Obrovca). Pokapanje tijela na crkvenom groblju nije imalo gotovo nikakvu važnost. Pokojnici su pokapani u zajedničke grobnice, kojima se nakon nekog vremena gubio trag. Bili su neobilježeni i nebitni jer je prema vjerovanju tradicionalnih velebitskih stočara tijelo ionako prolazno, a duša će vječno ostati na mirilu.

Kamen i sunce – sveti spoj

Kako bi duša znala prepoznati svoje mirilo, osim po mjeri, bilo je potrebno obilježiti ga. Analiza oblika mirila i njegovih ukrasa ukazuje na originalan primjer ruralne spomeničke baštine.

Nekoliko dana, mjeseci ili godina nakon smrti pokojnika između uzglavnice i podnožnice postavljali su se vodoravno položeni kameni nepravilna oblika. Najčešće se upotrebljavao lokalni kamen. Uzglavnice su visoke oko 50 cm, veće su od podnožnica i različita su oblika: polukružne, dvoslivne, pravokutne ili nepravilne. Najviše ukrasa nalazimo na uzglavnici, koja ima rustikalno obrađenu (hrapavu) površinu, tek ponegdje i na podnožnici. Klesari su urezivali plitke reljefe, pa su se mnogi do današnjih dana izgubili djelovanjem atmosferskih utjecaja. Na području Hrvatske zabilježeno je oko 2500 mirila.

Od kršćanskih simbola, najčešće se pojavljuje križ u raznim oblicima.
Od nekršćanskih motiva pojavljuju se astralni simboli kao dokaz prastare solarne teologije. Na velebitskim se mirilima vrlo često križ nalazi unutar solarnog kruga. Pronađeni su i osmerokraka zvijezda, svastika i četverolisna rozeta. Od ostalih simbola nailazimo na trozub, pentagram, trokute s rupicama, znak S i neidentificirane oblike.

Dugo se smatralo da su natpisi na mirilima rezultat nepismenosti i neukosti.
Kao što se ispostavilo da mirilišta imaju specifični prostorni smještaj, za čije objašnjenje moramo posegnuti u slavensku mitologiju te običaje starih Rimljana i Japoda, tako su i naizgled bezvezne šare i nepismenost velebitskih majstora odraz zaboravljenih kultura velebitskih naroda. Pradavni je čovjek štovao Sunce. Taj izvor svjetla i topline, pokretač svega živoga na Zemlji, imao je veliku ulogu u svakodnevnom životu i vjerovanjima.

Vrlo često susreće se kružnica (solarni krug) koja predstavlja Sunce, a nalazimo je na keramici i kamenim spomenicima svih ilirskih etnoskupina.
Još prije naseljavanja Ilira na području Balkana, ljudi su crtali svastiku, također solarni simbol. Najstarije svastike na našem području datirane su u mlađe kameno doba. Spoj kružnice i križa predstavlja kretanje Sunca. Na mirilima postoji i znak S, koji je zapravo vijugava polusvastika, a time i religijski simbol. Povjesničari smatraju da križ kod Ilira nije imao religijsko značenje, nego samo ukrasno, a na zapadnom Balkanu poznat je također iz predilirskih vremena. Trozub je znak prirodnog ciklusa – rođenja, postojanja i smrti.

Etnolozi su u timnepravilnostima uočili trozub te ponavljanje jedinica i sedmica. Broj 17 ima simboličko značenje i bio je jedna od osnovnih mjera u arhitekturi srednjovjekovne Dalmacije. Neke se znamenke neobična oblika mogu čitati kao kombinacija jedinica i dvojki, odnosno 21.12. – datum zimskog solsticija. Ako pomnožimo brojeve 2 i 17, dobit ćemo 34. Upravo toliko rimskih stopa iznosi duljina stranice kvadrata unutar kojeg se nalazi mirilište.

Što se tiče slova, iz iskrivljenih se slova može pročitati TROGLAV. To je naziv jednog od glavnih slavenskih i keltskih bogova. Nakon što su etnolozi pokušali čitati natpise kao anagrame, uvidjeli su da bi takvo čitanje dalo riječi poput VIXI ili NAVIGET. Na latinskom jeziku VIXI znači živio sam, a NAVIGET je također glagol i znači neka plovi. Pojam plovidbe je možda neobičan na Velebitu, ali postaje jasniji ako se prisjetimo slavenske mitologije. Naime, u svijetu podzemlja teče voda.

Nije to baš čista domišljatost, Perun i Peru možda i nisu nespojivi svetovi. U Peruu su pronađene izdužene lobanje, ima ih čak i sa 2 godine starosti. Dakle, ne radi se o izduživanja lobanja po Africi jer se lobanja izdužuje godinama... Ovo su bili nekakvi mutanti. Brajan Forester je poznat po tim istraživanjima. Ko je ustvari Perun? Možda jedan od palih anđela iz u Perua. Mogli su se predstavljati u zaslepljujućem svetlu, predskazivati neke događaje... za neukog čoveka, puna kapa. To je Bog. Ako si čitao išta iz antičke literature, naišao bi na priče o raznim mutiranim plemenima, ljudima koji imaju lica na stomaku, plemenima sa jednim okom... ima tu nešto. Verujem da je Enohova knjiga toliko tačna da je bila neprihvatljiva određenim krugovima. Opstala je kao kanonska jedino u Etiopijskoj pravoslavnog crkvi. Za ostale pravoslavce kao i katolike, to je apokriflana knjiga.
A Enoha, velikog pravednika, citirao je sam Hristos.