HercegBosna.org

HercegBosna.org

Forum Hrvata BiH
 
Sada je: uto kol 11, 2020 11:56 am.

Vremenska zona: UTC + 01:00 [LJV]




Započni novu temu Odgovori  [ 14 post(ov)a ] 
Autor/ica Poruka
 Naslov: Prilozi za razumijevanje procesa raspada druge Jugoslavije
PostPostano: čet sij 09, 2020 12:44 pm 
Offline

Pridružen/a: sri lis 27, 2010 4:06 pm
Postovi: 13596
Citat:
Prilozi za razumijevanje procesa raspada druge Jugoslavije

25.01.2019

U siječnju 1990. propao je pokušaj srbijanskog vodstva da sazivanjem 14. izvanrednog kongresa Saveza komunista Jugoslavije u Beogradu nametne svoju opciju centralizirane i unitarne partije, što je bio preduvjet i za centralizaciju države. Zbog odbijanja svih prijedloga slovenskih predstavnika te isključivog i provokativnog ponašanja većinskih, prosrpskih zastupnika, Kongres je 22. siječnja napustila slovenska, a potom i hrvatska delegacija. Otvoreno raslojavanje Saveza komunista Jugoslavije, uz Jugoslavensku narodnu armiju, nakon smrti Josipa Broza Tita, najvažnijeg kohezijskog čimbenika druge Jugoslavije, bilo je jasan znak da je proces raspada te države već otpočeo i da se demokratizacija društva u Sloveniji i Hrvatskoj ne može zaustaviti.

Uslijedili su intenzivni razgovori srbijanskog vodstva s generalima JNA Veljkom Kadijevićem i Blagojem Adžićem o sljedećim potezima i pojačanom djelovanju JNA. Sadržaj dnevnika Borisava Jovića, jednog od najbližih suradnika tadašnjeg svesrpskog vođe Slobodana Miloševića i predstavnika Srbije u Predsjedništvu SFRJ (od 15. svibnja 1990. i njegov predsjednik), pokazuje razmjere jugoslavenske krize početkom 1990. te potvrđuje suradnju srbijanskog i vojnog vrha, mimo kolektivnog Predsjedništva SFRJ, kao i sazrijevanje njihove odluke o ratnoj opciji i presudnu ulogu JNA u tom procesu. Uz do sada objavljene dijelove spomenutog dnevnika u ovom serijalu Hrvatskog vojnika, o ulozi JNA u tom procesu, kao i o razmišljanju njegovih sudionika u srbijanskoj vlasti i vodstvu JNA, svjedoče i sljedeći odlomci:

Dana 26. januara, nakon što su delegati Slovenije otišli sa Kongresa Saveza komunista, razgovarao sam sa Kadijevićem i složili smo se da se u Sloveniji i na Kosovu mora pojačavati vojno prisustvo. Pribojavali smo se da će separatisti dobiti polet usled otvorene slovenačke podrške na XIV kongresu Saveza komunista. Složili smo se da su ključni zadaci Armije sledeći: ne dozvoliti raspad zemlje, ne dozvoliti ničije nasilno ili protivustavno otcepljenje i bratoubilački rat, a to može u kritičnoj situaciji da spreči Armija, ako bude na to pripremljena i odgovarajuće raspoređena. Mora biti spremna na akciju u roku od nekoliko sati, na svim terenima (Borisav Jović, Poslednji dani SFRJ: Izvodi iz dnevnika. Prizma, Kragujevac, 1996., 93-94).

Potom je, u razgovoru istomišljenika u Jovićevoj kancelariji nakon sjednice Predsjedništva SFRJ, 13. veljače 1990., spomenuta i mogućnost vojne opcije:

Posle današnje sednice Predsjedništva SFRJ, na kojoj su učestvovali i predsednici predsedništava republika i autonomnih pokrajina (tema Kosovo), sedimo u mojoj kancelariji Veljko (Kadijević, op.a.), Pera Gračanin (Petar Gračanin, savezni sekretar za unutrašnje poslove, op.a.), Slobo Milošević, Dragutin Zelenović (kasnije, 15. 1. 1991. – 11. 12. 1991., predsjednike Vlade Republike Srbije, op.a.) i ja.

Milošević kaže: Biće rata, bogami.

Nećemo dati, bogami, uzvraćam ja. Dosta smo mi ratovali i ginuli u dva svetska rata. Sada ćemo rat svakako da izbegnemo!

Neće biti rata onakvog kakav bi oni hteli – dodaje Veljko – ali će biti onakav kakav mora, a to je da im ne dozvolimo da nas tuku.

Pera jadikuje da iz dana u dan protivnici socijalizma i Jugoslavije zauzimaju sve jače pozicije i sistematski nas potiskuju i nastupaju revanšistički. Sloba ga teši da se ne brine.

Veljko kaže: Za sve je kriv Gorbačov. Veoma je jeftino prodao ideju komunizma i socijalizma. Razbio je Varšavski pakt, porušio socijalizam u Istočnoj Europi, destabilizovao SSSR, a za nas je najgore što je narušio odnos snaga u Evropi i stavio sve komuniste na optuženičku klupu. Sada moramo da se branimo iako smo ginuli za odbranu zemlje i za njenu izgradnju (Jović, 108).

Također, prema sadržaju Jovićeva dnevnika (26. ožujka 1990.) može se zaključiti da je krajem ožujka 1990. srbijansko vodstvo bilo uvjereno da se raspad Jugoslavije ne može zaustaviti, te da je rat sasvim izvjestan na područjima na kojima žive Srbi u Hrvatskoj i BiH, pa je stoga pristupilo izradi novoga ustava Srbije za novu samostalnu srpsku državu, koju treba uspostaviti:

Sastanak ‘koordinacije’ u SR Srbiji. Učestvuju svi čelni funkcioneri (Republika, Savez komunista, SSRN /Socijalistički savez radnog naroda/, Sindikat, Komora, Grad). Razmenujemo mišljenja o ključnim pitanjima političke situacije i zajedničke orijentacije za rad. Prisustvuje i Ajga. Ocenjujemo da se ostvaruje proces raspadanja Jugoslavije na sličan način kao što se to desilo sa Savezom komunista Jugoslavije. Izgleda nam nezaustavljiv. Srbija će voditi iskrenu politiku opstanka federativne Jugoslavije, ali će se spremiti da živi i bez Jugoslavije. U eventualnom raspadu zemlje, Srbija računa na jedinstvo sa Crnom Gorom. Makedoniju nećemo da molimo. Ako ona zamoli, morat će da se izvine za grehove prema žrtvama iz Prvog svetskog rata (koje smatra okupatorima). Naš je cilj da izbegnemo krvoproliće, da uspostavimo granicu unutar koje se neće ratovati. Van te granice rat se neće moći izbeći, jer Bosna i Hercegovina neće moći da opstane kao država, a bitka oko teritorije bez krvi teško je zamisliva.

Srbija neće pristati na konfederaciju. Jedini mogući način da se to prihvati, ali koji je neostvariv, bio bi ugovorna garancija prava srpskom narodu u drugim jugo-državicama. Pošto bi to bilo i provokativno traženje i neostvarivo, jer bi srpski narod na kraju bio izigran, čak i kad bi svi na to pristali, realno Srbija nema nikakvog razloga da prihvati konfederaciju. To nam ne može nitko nametnuti.

Inače, procenujemo da će se Jugoslavija verovatno raspasti već vidljivom tehnologijom: republike će jedna po jedna (počev od Slovenije) doneti nove ustave, koji će biti u sukobu sa važećim ustavom Jugoslavije, a o novom ustavu Jugoslavije neće se postići suglasnost. Na taj način Jugoslavija će nestati, pa će se postaviti pitanje konfederacije do koje neće doći, nego će nastati sukob usled neslaganja srpskog naroda u Hrvatskoj i u BiH sa takvom nacionalnom pozicijom (odvajanja od matice i pretvaranja u nacionalnu manjinu). Srbija je odlučila da odmah pristupi izradi novog ustava koji će biti sposoban da pokrije novu samostalnu srpsku državu. Sreća je što je ustavnim amandmanima na Ustav SR Srbije 28.II. (zapravo III., op.a.) 1989. uspostavljena državna nadležnost SR Srbije na celoj teritoriji. Srbija mora biti spremna za naredne događaje koji se nameću van njene volje (Jović, 131-132).

Potom se razgovaralo o načinu kako silom spasiti Jugoslaviju i zaustaviti demokratski proces u Sloveniji i Hrvatskoj. Iako je B. Jović u svojem dnevniku 3. travnja 1990. potvrdio kako je svjestan da su procesi u Sloveniji i Hrvatskoj legalni i da njihove vlasti nije moguće prisiliti na ponašanje u skladu sa saveznim ustavom (”po Ustavu iz 1974. godine nije moguće na ‘ustavni’ način lako zaustaviti ove procese, pa je odstupanje republičkih od saveznog ustava ‘ustavno’, a bilo bi ‘neustavno’ preduzeti bilo šta što bi ih prisililo da promene svoje ustave“), vodstvo JNA nije odustalo od pokušaja da silom (”preduzimanjem mera“) zadrži postojeće stanje, te da se napiše novi Ustav. Jović je uskoro trebao preuzeti položaj predsjednika Predsjedništva SRFJ i bio je svjestan da će se stanje do tada prije pogoršati, nego popraviti, pa njegova upozorenja treba shvatiti kao najavu priprema za zaokret u vođenju Predsjedništva SFRJ:

Danas smo održali sednicu Predsedništva (sastanak) na zahtev SSNO (Saveznog sekretarijata za narodnu obranu, op.a.). Referisao je Veljko Kadijević o stanju u zemlji. Ocenio je da je narušavanje ustavnog poretka masovno, da zemlji preti haos i građanski rat. Založio se da se dosledno osigura ustavni poredak primenom Ustava SFRJ i preduzimanjem mera prema svima koji se toga ne pridržavaju, da se podrži celina predloga SIV-a (Saveznog izvršnog vijeća, tadašnje vlade, op. a.), a ne samo neki delovi i da se intenzivira rad na novom Ustavu. (…)

Moja je ocena stanja bila slična, ali put za izlaz iz situacije se razlikovao. Izneo sam u suštini sledeća upozorenja:

stanje u zemlji karakteriše sve veće odstupanje od Ustava SFRJ i preti da postane haotično;
ako se ovako dalje nastavi ući ćemo u građanski rat;
odgovornost je Predsedništva SFRJ da se to izbegne.

U tom pogledu tačna je ocena SSNO. Što se mera tiče, stvari ne stoje tako jednostavno. Mnogo su komplikovanije. Problem je bio u tome da po Ustavu iz 1974. nije moguće na “ustavni” način lako zaustaviti ove procese, pa je odstupanje republičkih od saveznog ustava “ustavno”, a bilo bi “neustavno” preduzeti bilo šta što bi ih prisililo da promene svoje ustave! To je katastrofa za zemlju i nezavidna situacija za njene organe koji bi bili dužni da je štite i brane. U toj ustavnoj odredbi (ili „manjkavosti“) nalazi se ”glogov kolac“ zabijen u srce Jugoslavije.

S druge strane Ustav SFRJ iz 1974. godine je u mnogo čemu prevaziđen i neprimjenjiv.

I na kraju, društveni procesi su takvi da bi njegova dosledna primena bila anahrona i ne bi mogla biti shvaćena, pa bi delovala kontraproduktivno. Zato se o doslednoj primeni Ustava 1974. može govoriti relativno uslovno tamo gde je to realno moguće, ali je taj ”lek“ za zemlju slab.

Suština je u neophodnosti političkog razgovora o budućnosti Jugoslavije, koji bi se morao odmah započeti da bismo izbegli građanski rat, ali i u činjenici da se to žestoko izbegava, za sada i pre svega, od Slovenije, ali uz blagonaklonost Hrvatske (Jović, 133-134).

Službeni razgovori svih šest predsjednika republika tadašnje Jugoslavije uslijedit će godinu dana poslije, nakon što su u republikama održani izbori.

dr.sc Ante NAZOR
https://hrvatski-vojnik.hr

_________________
BH Muslimana 2030. - 0,5 mil.


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Prilozi za razumijevanje procesa raspada druge Jugoslavije
PostPostano: čet sij 09, 2020 12:47 pm 
Offline

Pridružen/a: sri lis 27, 2010 4:06 pm
Postovi: 13596
Citat:
Prilozi za razumijevanje procesa raspada druge Jugoslavije – sastanci šestorice predsjednika bivših republika SFRJ (II. dio)

07.02.2019

U prethodnom broju Hrvatskog vojnika navedeni su isječci iz dnevnika Borisava Jovića koji upozoravaju na razmjere jugoslavenske krize početkom 1990. i na suradnju srbijanskog i vojnog vrha, mimo kolektivnog Predsjedništva SFRJ, kao i na sazrijevanje njihove odluke o ratnoj opciji i presudnu ulogu JNA u tom procesu. U jednom od odlomaka Jovićeva dnevnika, napisanog 3. travnja 1990., navedena je “neophodnost političkog razgovora o budućnosti Jugoslavije, koji bi se morao odmah započeti da bismo izbegli građanski rat“. Takvi, službeni razgovori svih šest predsjednika republika tadašnje Jugoslavije, sudbonosni zato što nisu završili pozitivnim odlukama, uslijedili su godinu dana poslije, nakon što su u republikama održani izbori. O tome je u svojoj disertaciji Informacijske operacije u medijskom prikazu Domovinskog rata pisao Roman Domović. Isti autor je skraćeni prikaz i analizu transkripata sa sastanaka šestorice predsjednika objavio u znanstvenom članku Stajališta predsjednika republika i predsjednika predsjedništava republika o ustavno-pravnoj krizi SFRJ na pregovorima od ožujka do lipnja 1991. (časopis National security and the future, svezak 14, broj 3-4, rujan 2013.). U ovom i idućim brojevima navest će se dijelovi spomenutih transkripata.

Tijekom 1991. održano je šest sastanaka predsjednika republika bivše Jugoslavije s ciljem pronalaska rješenja za nastalu ustavno-pravnu krizu. Svakom sastanku domaćin je bio predsjednik jedne od šest republika: 28. ožujka 1991. u Splitu (Hrvatska), 4. travnja 1991. u Beogradu (Srbija), 11. travnja 1991. u Brdu pri Kranju (Slovenija), 18. travnja 1991. u Ohridu (Makedonija), 29. travnja 1991. u Cetinju (Crna Gora), 6. lipnja 1991. u Stojčevcu kod Sarajeva (Bosna i Hercegovina).

Prvi sastanak: 28. ožujka 1991. – Split, vila Dalmacija

U uvodnom govoru predsjednik Tuđman rekao je da se na tom sastanku ne mogu donijeti neka konačna rješenja, ali se od sudionika sastanka očekuju razborite odluke te najava mogućnosti rješavanja teškoća u smislu osiguranja slobode i mira za narode i republike koje predstavljaju. Također je rekao da su bili na rubu građanskog rata i oružanih intervencija, da su to bila pretjerivanja nekih ljudi u zemlji i svijetu, ali da su još uvijek suočeni s mogućnošću najgorih rješenja te je izrazio vjerovanje da će sastanak poslužiti kao jedan preokret u smislu ”da će i našim ljudima, našim narodima, pa i svijetu nagovijestiti odlučan zaokret u smislu demokratskog rješavanja jugoslavenske krize“. Još je rekao da je „iz dosadašnjih rasprava proizašlo da je opstanak jugoslavenske zajednice u postojećim okvirima međunarodno priznatim i državnim okvirima moguć jedino u slučaju ako nađemo dogovor u Savezu suverenih republika“.
Slobodan Milošević pokušao je preusmjeriti glavnu temu sastanka na rješavanje ekonomske krize u Jugoslaviji kao preduvjeta za stvaranje ”normalnog ambijenta“ za predviđene sastanke. U svom izlaganju, Milošević je govorio o ”krahu postojećeg ekonomskog koncepta“, tj. ”stanju ekonomske katastrofe“ u kojoj se nalazi Jugoslavija, a u koju ju je uvela ”pogrešna politika koju vodi Savezna vlada“. Pritom je naveo podatke za 1990. i dio 1991. iz kojih se vidi kakvo je ekonomsko stanje tada vladalo u Jugoslaviji, a koje će Republika Hrvatska osamostaljivanjem naslijediti:
– 1990. godina: inflacija je 130%, odnosno 10 puta veća od planirane, pad društvenog proizvoda je 7.5%, pad proizvodnje 11%, recesija je veća nego ikada u posljednjem desetljeću, svi oblici potrošnje su iznad svih projekcija, ni jedan važan postulat ekonomske reforme nije se realizirao, priljev inozemnog kapitala potpuno je izostao, ostvarena stopa izvoza je 12.5, a uvoza tri puta više, odnosno 37.9, trgovinski deficit najveći je u posljednjih 11 godina – 4 milijarde i 670 milijuna dolara u jednoj godini, deficit tekuće platne bilance 2 milijarde i 664 milijuna dolara, devizni priljev građana ima saldo od minus milijardu i 420 milijuna dolara, a u 1989. je bio plus milijardu i 478 milijuna dolara, ostvaren je pad bruto investicija od 7%, ostvareni gubici u privredi i bankarstvu veći su od vanjskog duga Jugoslavije koji iznosi 17 milijardi i 791 milijun dolara, ostvaren je potpuni raspad financijskog i bankarskog sustava, potpuno je suspendirano ili ograničeno tržište na pojedinim sektorima privrednog života, poljoprivreda je dovedena do potpunog kolapsa jer je izvršen enorman uvoz poljoprivrednih proizvoda za oko 2 milijarde dolara, a istovremeno je na zalihama u Jugoslaviji preko milijardu i 100 milijuna dolara poljoprivrednih proizvoda, unutrašnja konvertibilnost dinara potpuno je pala pa građani ne mogu podizati devize u bankama.

– Projekcije za 1991. su: pad društvenog proizvoda za 10%, pad industrijske proizvodnje za 15%, pad izvoza za 9 do 10%, pad uvoza 11.7%, pad deviznih rezervi za 956 milijuna dolara, planirani deficit tekuće platne bilance je minus milijardu i 586 milijuna dolara, visoka eskalacija porasta nezaposlenih.
– Rezultati za prva tri mjeseca 1991. gori su od projekcija: pad industrijske proizvodnje je preko 23%, pad deviznih rezervi za 908 milijuna dolara, a daljnje predviđanje za 6 mjeseci je 2 milijarde dolara, totalna akceleracija raspada financijskog i prirodnog sustava u zemlji, kolaps deviznih rezervi i deviznih plaćanja prema inozemstvu, inflacija raste i predviđa se da mora preći stopu od 200 posto.

Zaključio je da ”iz svega proizlazi da predviđena projekcija za 1991. godinu i ostvarena kretanja do 20. ožujka vode u potpuni kolaps i bankrot privrede Jugoslavije i nesagledive socijalne posljedice po građane Jugoslavije“. Ovi podaci Miloševiću predstavljaju ”prvu branu u stvaranju nekog osnovnog ekonomskog i socijalnog ambijenta“ u kojem bi se ”imalo osnovne uvjete da se uopće može razgovarati o svim drugim političkim stvarima“. On misli ”da bi bilo dobro da prvo razmotre te uvjete“, a onda „da razgovaraju o svim pitanjima koja svi zajedno smatraju da dolaze u obzir“ tj. pokušati ”stvoriti jedan izdržljiv ekonomski i socijalni ambijent u kojem se uopće može rješavati jugoslavenska kriza“.

Predsjednik Tuđman nakon toga je rekao da je ove podatke dao na uvid svojim gospodarskim stručnjacima koji kažu da je što se Hrvatske tiče situacija u mnogo čemu još i teža. Unatoč tome, predložio je da se ide predviđenim redom jer iako su to ”bitna pitanja za sadašnje prijelazno razdoblje, drugačiji će odnos prema problemu Vlade, Predsjedništva, Savezne skupštine, Armije itd. ipak biti u ovisnosti o načelnom dogovoru, da se sporazumijemo, da idemo na savez i kakav savez, znači u tom smislu da postignemo načelni dogovor“.

Nakon toga za riječ se javio Kiro Gligorov i osvrnuo na sastanak u Karađorđevu rekavši da je dobio priopćenje s bilateralnog sastanka Tuđmana i Miloševića na kojem se razmatralo smjenjivanje Vlade te određeni ekonomski potezi. Gligorov misli da ”nije bilo uputno da se u priopćenju s bilateralnog sastanka upravo to daje međunarodnoj i svjetskoj javnosti kao praktično jedna konkretna stvar koja je zapisana u tom priopćenju“. Rekao je, najavivši još mnogo bilateralnih i drugih razgovora i sastanaka, i da pledira da se ne čine takve stvari jer ”da treba voditi računa da stvari koje imaju veliki značaj i utjecaj na ukupnu situaciju i koje se tiču svih“ ne bude protumačeno kao da drugi praktično nemaju izbora jer su se dvije najveće republike već u tome sporazumjele i zauzele stav. U njegovu daljnjem izlaganju sastanak u Karađorđevu više se ne spominje, dakle ne spominje se ni navodna podjela Bosne i Hercegovine. U cijelom transkriptu nitko od šest predsjednika Republika ne spominje podjelu Bosne i Hercegovine ni u kontekstu sastanka u Karađorđevu, ni u bilo kojem drugom kontekstu, niti osuđuje održavanje toga sastanka.

Predsjednik Tuđman ponovno je preuzeo riječ i zamolio da se razgovara o gledištima na izlaz iz državno-političke krize u smislu budućeg ustrojstva jugoslavenske zajednice jer je problem krize Vlade toliko složen da bi se o njemu moglo raspravljati danima, a da se onda ne spomene taj bitan razlog sastanka. Predložio je da se posvete tome u prvom redu, a da se u tom sklopu načelno razmotri i problem Vlade u prijelaznom razdoblju.

Nakon toga govorio je Alija Izetbegović. Rekao je da su podaci o ekonomskom stanju u Jugoslaviji koje je iznio Milošević u najvećoj mjeri vjerojatno točni jer tako stoji te da nije nimalo siguran „da smjena Vlade znači automatski i sprečavanje svih ovih tendencija u privredi“. Misli da bi se diskusije o budućnosti Jugoslavije zamijenile diskusijama o Vladi i ekonomskom stanju te da ”možda ovo nije trenutak za takvu stvar“ te da treba krenuti na rješavanje pitanja viđenja buduće Jugoslavije, da se to pitanje razriješi.

Zatim je riječ uzeo Milan Kučan i rekao da treba početi kako je predložio domaćin predsjednik Tuđman, a završio Alija Izetbegović, tj. da se prvo razgovara o budućnosti zajedničkog življenja i uvjetima da bi se to ostvarilo, a onda o SIV-u i toj problematici. Istaknuo je da s tog aspekta treba zahvaliti upornosti predsjednika Tuđmana da je uzeo ulogu da bude domaćin ovog prvog razgovora te da je takva uloga nezahvalna jer su očekivanja jako velika.
Sljedeći govornik Momir Bulatović također se pridružio riječima zahvalnosti predsjedniku Tuđmanu. Založio se za kupovanje vremena stvaranjem početnih pretpostavki za stabilizaciju općih ekonomskih uvjeta u zemlji. Dakle, priklonio se stavovima Slobodana Miloševića, na što mu je replicirao Kučan rekavši da postoji rok u kojem se s njima tj. Slovenijom treba dogovoriti jer će se inače stvari rješavati jednostranim aktom. Potom je riječ preuzeo Franjo Tuđman istaknuvši da bez obzira koliko gospodarska situacija bila od egzistencijalne važnosti, prema hrvatskom stajalištu ipak se treba riješiti prvo pitanje, dakle dogovor o savezu suverenih republika ili razlazu.
Nakon toga, predsjednik Tuđman je rekao:

Ukoliko se stvari tako razviju da mi ne možemo postići dogovor o savezu suverenih republika da onda i Hrvatska donosi istovremeno odluku sa Slovenijom, a rekao sam, ponavljam i ovdje, mi smo zainteresirani zbog toga što hrvatski narod ne živi samo u Republici Hrvatskoj, živi u Bosni i Hercegovini, živi i u Srbiji i Crnoj Gori, zainteresirani smo da nađemo rješenje u okviru Saveza suverenih republika, ali ako se stvari tako razviju, da Slovenija donosi takvu odluku, a nije nikakva tajna, nego je javna tajna da za takvu odluku su Slovenci imali i poticaja iz krugova službene beogradske politike, pa među inim čak i armije jer na kraju nije slučajno što je u dane uspostave demokratske vlasti u Hrvatskoj teritorijalna obrana Hrvatske potpuno razoružana, a u Sloveniji ne, nikakvi tehnički razlozi nisu itd. Prema, tome, suočeni sa takvom, situacijom u kakvoj jesmo, ja ponavljam da ne bi bilo nikakvih, to ne ovisi o mojoj subjektivnoj samovolji, nego isto tako o volji Hrvatskog sabora, opće javnog mnijenja, prema tome, moramo znati da jednostranog akta o izdvajanju samo Slovenije, ne može biti.
Na izjavu da je Slovenija imala poticaj za odlazak iz Jugoslavije iz krugova službene beogradske politike i armije, nitko od ostalih sudionika sastanka nije reagirao. Uslijedila je pauza. (preuzeto od: Roman Domović, Informacijske operacije u medijskom prikazu Domovinskog rata)

Ante NAZOR
https://hrvatski-vojnik.hr

_________________
BH Muslimana 2030. - 0,5 mil.


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Prilozi za razumijevanje procesa raspada druge Jugoslavije
PostPostano: čet sij 09, 2020 12:48 pm 
Offline

Pridružen/a: sri lis 27, 2010 4:06 pm
Postovi: 13596
Citat:
Prilozi za razumijevanje procesa raspada druge Jugoslavije – sastanci šestorice predsjednika bivših republika SFRJ (III. dio)

22.02.2019

U prethodnom broju Hrvatskog vojnika prepričan je prvi dio transkripta s prvog sastanka šestorice predsjednika tadašnjih jugoslavenskih republika, održanog 28. ožujka 1991. u Vili Dalmacija u Splitu, a u ovom će biti predstavljen dio sadržaja razgovora u nastavku sastanka, nakon stanke za ručak, koji ukazuju na različitost pogleda na rješavanje jugoslavenske krize.

Na početku nastavka sastanka predsjednik Tuđman iznio je stajalište Europske zajednice, koja je za očuvanje Jugoslavije, ali i za to da se ustavna kriza u zemlji razriješi dijalogom i bez uporabe sile, te da “(…) u punoj mjeri se poštuju ljudska prava i demokratski principi u skladu s Pariškom poveljom o novoj Europi”.
Nakon toga došlo je do sukoba Tuđmana i Miloševića u vezi sa stanjem u Hrvatskoj. Tuđman je pročitao pismo ministra unutarnjih poslova Josipa Boljkovca u kojem se navodi da je intervencijom “Martićeve milicije” iz Knina došlo do “ponovnog ugrožavanja ustavnog i pravnog poretka Republike Hrvatske u Titovoj Korenici i Plitvičkim jezerima”. Navedeno je i da je hrvatska policija uhitila dvojicu pripadnika KOS-a, ali je istodobno dobila anonimne telefonske informacije da ih odmah puste, jer ako ih ne puste, bit će nekih nezgodnih akcija.

Milošević je na to rekao da oni zaista ne mogu to što se događa u kninskoj krajini smatrati terorističkom grupom, “nego jednim oblikom zaštite interesa srpskog naroda koji tamo živi”.
Tuđman mu je na to replicirao:
Gospodine Miloševiću meni je drago da ste vi to kazali pa će ući u zapisnik da vi to ne smatrate terorističkom grupom, to znači da je istina da oni imaju oslonac u vama, a to je onda i za naše razgovore ovdje i inače veoma važno, i za raščišćavanje odnosa i u Hrvatskoj i u čitavoj Jugoslaviji. (…) Prema tome, ja bih vas molio da [sa] svoje strane primite k znanju da to zaista jeste jedna takva ne politička, nego i zaista teroristička akcija koja je dovela do nesnosne situacije u tom dijelu Hrvatske i koja ugrožava normalna rješavanja stvari u Hrvatskoj. Mi smo srpskom pučanstvu u praksi Ustavom i zakonom zajamčili sva građanska i nacionalna prava.

Zaključivši da je to “čisti terorizam”, Tuđman je zamolio Miloševića da se u svrhu uspostave normalnih odnosa za razgovore u okviru Jugoslavije odrekne svake potpore tim ljudima. Nakon toga predložio je da se konkretno razjasni jesu li sudionici sastanka uopće za Savez suverenih republika ili ne, jer ako nisu onda moraju raspravljati o tome kako da se dogovore o postupku za razlaz.

Nakon toga riječ je opet uzeo Milošević, rekavši da ako bi se pošlo s pozicije “tako ili nikako”, kako se predlaže, onda je teško govoriti o seriji razgovora te počeo obrazlaganje. Uslijedila je rasprava o definiranju točaka zajedničkog priopćenja u sklopu koje je došlo do novog sukoba između Tuđmana i Miloševića, taj put oko ponašanja JNA. Nakon što je Milošević rekao da je “u armijskom saopštenju decidno rečeno da se armija ni u kom pogledu neće mešati u politička rešenja”, Tuđman je odgovorio da osim tog javnog priopćenja “postoji konkretno pismo, tajni dio toga stanovišta tog tzv. Štaba vrhovne komande gdje se kaže da ostaje obveza armije da štiti postojeći ustavni poredak SFRJ”, te da ima “konkretne spoznaje kako generali obilaze po Hrvatskoj i što rade i drugi predstavnici KOS-a”, tj. “KOS je preuzeo službe državne sigurnosti” i “u Hrvatskoj u velikoj mjeri preuzeo one poslove Armije za koje uopće nije ovlaštena niti po Ustavu niti po zakonu, niti po naravi stvari spadaju u djelatnost armije”.
Milošević je potom izrekao svoje stajalište da narodi imaju pravo na samoopredjeljenje, a ne republike, što je u suprotnosti s Tuđmanovim stajalištem da o tome trebaju odlučivati republike. U okviru rasprave Milan Kučan rekao je da Slovenija ne želi rješenje jednostranim aktom, ali će “na kraju kako stvari teku, biti prinuđeni da to urade jer iza tog stava stoji 88 posto glasova punopravnih građana Slovenije”. Kiro Gligorov rekao je da polazi od toga da je riječ o suverenim državama te da je Makedonija donijela Deklaraciju o suverenosti i da je to činjenica na kojoj Makedonija gradi svoj interes “da se izgradi jedna nova jugoslovenska zajednica”. Predložio je da istodobno i usporedno idu razdruživanje i izrada novog akta, kojim se utvrđuju osnove i načela na kojima se temelji buduća jugoslavenska zajednica suverenih republika jer bi to olakšalo cijelu stvar. To je predloženo umjesto opcije da se prvo konstituiraju samostalne neovisne države, a da se o novoj zajednici suverenih država razgovara nakon toga. Alija Izetbegović smatrao je da je Bosna i Hercegovina suverena republika, a u pogledu buduće Jugoslavije, stav Bosne i Hercegovine je da joj “odgovara svako rješenje koje istovremeno odgovara Srbiji i Hrvatskoj”.

Milošević je istaknuo potrebu i legitimno pravo srpskog naroda da živi u jednoj državi, u kojoj žive i drugi narodi. Prema njemu, treba postojati jugoslavenska zajednica s ravnopravnim republikama, a ako bi postojao međunarodni pravno priznati suverenitet različitih država, onda se u najtežoj situaciji nalazi srpski narod koji se drastično dijeli na više suverenih država. Tuđman je predložio da se prihvati formulacija Kire Gligorova, ali da se kaže da su republike i ta zajednica nositelji međunarodnog subjektiviteta i da imaju svoje oružane snage. To je manje nego što traže Slovenci, ali bi moglo biti prihvatljivo za pronalaženje definitivnog rješenja. Također, to ne bi bilo konačno rješenje, “ali bi bila neka osnova smirivanja situacije i pred unutrašnjom i međunarodnom javnošću i dalo bi mogućnosti za traženje trajnih rješenja”. Tuđman je tu pokazao i stav potpuno suprotan od Miloševićeva:
To je jedno od bitnih pitanja, to je bitno različito od onoga što je gospodin Milošević kazao da je samo zajednica nosilac međunarodnog subjektiviteta i da ima jedinstvenu armiju. To nije prihvatljivo sa hrvatskog gledišta.

Slovenski predsjednik Kučan inzistirao je tijekom razgovora da je na slovenskom plebiscitu rečeno da kad Slovenija bude samostalna, onda će odlučiti hoće li i pod kojim uvjetima sklapati nove dogovore. Milošević mu je odgovorio da je Slovenija sad po njegovu samostalna, a Kučan ga je pitao kako je samostalna kad joj “prijeti vojni udar, prijeti se da nema svoje granice, ekonomsku politiku itd.” Kučan predlaže razgovor o realizaciji slovenske plebiscitarne odluke, a ako drugi to ne prihvate, “onda su jednostrane odluke slovenske skupštine činjenica koju treba samo ostvariti sa svim posljedicama”, koje su za sve strane “vrlo neugodne”.

Kučan je također rekao da je Slovenija odluku o svojem razdruživanju donijela, što nije napravila nijedna druga republika. Tuđman je odgovorio da to nije istina jer Hrvatska ima Ustav gdje je Republika Hrvatska definirana kao suverena država. Kučan je napomenuo da Slovenija nije donijela odluku o ulasku u novu zajednicu i zatražio je da u zajedničkom dokumentu bude napisano da je uvjet za rješavanje krize priznanje prava svakom narodu, odnosno republici, da ostvari svoje pravo na samoopredjeljenje. Milošević ga je pitao stavlja li znak jednakosti između naroda i republike. Kučan je odgovorio “da”, na što je Milošević rekao da ga on ne stavlja. Kučan mu je odgovorio da je u tome sad problem.
Tuđman im je na to poručio da svi nisu načisto s gledištem Hrvatske te rekao:
Gospodo, članak 2. Ustava Republike Hrvatske, suverenitet Republike Hrvatske neotuđiv je, nedjeljiv i neprenosiv, suverenitet Republike Hrvatske prostire se na njezinim, kopnenim, da ne čitam sve, itd. (…) Članak 2. u temeljnim odredbama, a u prelaznim i završnim odredbama članak 140. Republika Hrvatska ostaje u sastavu SFRJ do novog sporazuma jugoslavenskih republika ili dok Hrvatski Sabor ne odluči drugačije.
Prema tome, mi smo obvezni, ja, Hrvatski Sabor, Hrvatska Vlada je obvezna svojim ustavom, da tu ne bude nekih nejasnoća i prema tome, nikakva veća, mi imamo veće obveze sa svojim Ustavom nego li vi čak sa svojim plebiscitom ili deklaracijom, i zato ja vas molim da pokušamo biti realni u tom smislu da se ne zavaravamo i da ovo bitno, bitne probleme, dakle da li smo za Savez suverenih republika i da li smo za tu formulaciju kao što smo kazali o ovom bitnom problemu da ili ne, drugo su sve sporedna pitanja o kojima se može raspravljati i treba raspravljati.

Predsjednik Tuđman pozvao je sudionike sastanka da odluče hoće li dati kakvu izjavu:
Sada je šest sati. Ja mislim da moramo odlučiti o ovome, da li da dademo neko priopćenje, neku izjavu, mislim da bi ju trebali dati, da li se možemo usuglasiti o tome da smo zatražili rješenja u zajednici suverenih republika. Ako jesmo, dajmo, ako nismo onda preuzimamo odgovornost da taj sastanak nema nikakvih rezultata, unosi još veću pomutnju i nervozu i u jugoslavensku javnost i u svjetsku.

Milošević je rekao da je pozitivan odgovor na to pitanje apsolutno neprihvatljiv jer je to ustvari pitanje jesu li za to da se konstatira da Jugoslavija više ne postoji i da su uspostavljene suverene države, republike. Tuđman je na to replicirao:
AVNOJ-evska Jugoslavija ne postoji od onda kad ste vi u Srbiji proveli one promjene. To je činjenica i kada se desilo sve ono što smo konstatirali i ustavom poslije Vas Ustavom Hrvatske i plebiscitom Slovenije, deklaracijom Makedonije itd. Prema tome, jesmo već u jednom prijelaznom razdoblju i ne možemo ga strpati. Osim toga, vi ste bili taj koji ste govorili i institucionalno i vaninstitucionalno itd. da mijenjate stanje i mijenjali ste. Prema tome, ne mogu se sada pokušati vraćati na to.

Milošević je nastavio gurati svoj stav o zadržavanju neke jugoslavenske zajednice i onda u okviru nje rješavanju spornih pitanja. Tuđman je na to ponovno ušao u polemiku s Miloševićem dajući mu do znanja kakvo je hrvatsko stajalište:
Tuđman: Gospodine Miloševiću, mi smo došli (…) do zaključka da je održanje jugoslavenske zajednice nemoguće na nekim drugim osnovama, osim zajednice suverenih republika. Ono što se je do sada zvalo ravnopravnim.
Milošević: Pa dobro, vi ste došli do tog zaključka, evo mi smo došli do drugog zaključka.
Tuđman: Dobro, vas dvojica ste došli do drugog zaključka.

Na kraju rasprave o tome tko ima međunarodni subjektivitet, jugoslavenska zajednica ili republike, Miloševićev prijedlog bio je da međunarodni subjektivitet ima jugoslavenska zajednica, a Kučan je rekao da suverenitet trebaju imati samo republike. Tuđman je iznio stav Hrvatske da je najviše na što ona može pristati formulacija koju je dao Gligorov, da suverenitet pripada i zajednici i republikama i da “ne dolazi u obzir” da se prihvati Miloševićev koncept.

U raspravi o JNA predsjednik Tuđman rekao je da je “neprihvatljivo postojanje samo jedinstvene armije”. Bulatović je rekao da ne razumije što želi mijenjati u sadašnjem konceptu. Tuđman je odgovorio:
Znate što mijenjamo, mijenjamo bitno to da će Hrvatska imati svoju vojsku pa će hrvatski čovjek biti i podoficir i časnik i smatrati to svojom vojskom, a ne okupatorskom, vojskom. Isto se to radi o Sloveniji itd. Mijenjamo to da se ne može Jugoslavenska narodna armija javljati kao sada, kao zapreka za ostvarenje suvereniteta hrvatskog naroda,. To mijenjamo i u tome je problem.
Bulatović je na to rekao da su teške riječi da je JNA okupatorska vojska.
U nemogućnosti dogovora o sadržaju zajedničkog priopćenja, rasprava se vratila na koncepte razdruživanja, na što je Tuđman ponovno izrekao hrvatski stav, kao konačan zaključak o toj temi:

Čekajte, mi razgovaramo o tome da li vi pristajete na to da razgovaramo o zajednici suverenih republika, tu nema razlika između Slovenije i Hrvatske. (…) Znači, na temelju sveukupnog povijesnog iskustva, ne samo našeg, našeg od 1918. pa do danas, ali i svjetskog ako hoćete, došli [smo] do zaključka da je održanje ove zajednice moguće samo na tim osnovama, i prema tome, ako se na tome ne možemo sporazumjeti onda idemo u razdruživanje. (Sadržaj izvora preuzet od: Roman Domović, Informacijske operacije u medijskom prikazu Domovinskog rata.)

Ante NAZOR
https://hrvatski-vojnik.hr

_________________
BH Muslimana 2030. - 0,5 mil.


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Prilozi za razumijevanje procesa raspada druge Jugoslavije
PostPostano: čet sij 09, 2020 12:49 pm 
Offline

Pridružen/a: sri lis 27, 2010 4:06 pm
Postovi: 13596
Citat:
Pošalji dalje:
Prilozi za razumijevanje procesa raspada druge Jugoslavije – sastanci šestorice predsjednika bivših republika SFRJ (IV. dio)

07.03.2019

U prethodnom broju Hrvatskog vojnika prepričan je završni dio transkripta s prvog sastanka šestorice predsjednika tadašnjih jugoslavenskih republika, održanog 28. ožujka 1991. u Vili Dalmacija u Splitu, a u ovom će se kratko prokomentirati drugi sastanak, održan 4. travnja 1991. u Beogradu u Srbiji, te nešto opširnije treći, održan 11. travnja 1991. u dvorcu Brdo kod Kranja u Sloveniji.

Drugi sastanak: 4. travnja 1991. – Beograd
Prema navodima iz dostupne literature, tema sastanka bili su referendumi i modaliteti razdru-živanja. Predsjednici Tuđman i Gligorov predložili su savez suverenih i neovisnih država (Miroslav Tuđman, Vrijeme krivokletnika, 200).
Između prethodnog i tog sastanka Narodna skupština Republike Srbije poslala je predsjedniku Republike Hrvatske Deklaraciju u kojoj izražava “negodovanje zbog primjene nasilja od strane organa vlasti Republike Hrvatske nad srpskim narodom u općini Titova Korenica, kada je prolivena krv na veliki hrišćanski praznik mira – Uskrs”. Naravno, Deklaracija prešućuje okolnosti u kojima je došlo do sukoba između hrvatske policije i srpskih ekstremista te potvrđuje da je srpska politika Jugoslaviju doživljavala prije svega kao državu u kojoj je ispunjen glavni cilj “velikosrpske” politike – da svi Srbi žive u jednoj državi te da ona ima izlaz na more.

Deklaracija poziva Predsjedništvo SFRJ i JNA “da ne dozvole međunacionalne oružane sukobe i nasilje s bilo koje strane”. Upozorava da “upotreba sile protiv interesa srpskog naroda u Republici Hrvatskoj čini odgovornim isključivo rukovodstvo Republike Hrvatske za daljnji razvoj događaja, da su Odluke organa SAO Krajine i reagiranje srpskog naroda u cjelini posljedica izbjegavanja Republike Hrvatske da omogući izjašnjavanje naroda putem referenduma, u okolnostima kada kršeći Ustav Jugoslavije proklamira svoju odluku da se konstituira u posebnu, suverenu državu u kojoj se bitno narušava ostvarenje nacionalnih, građanskih i drugih prava pripadnika srpskog naroda.” Narodna skupština Republike Srbije i svi državni organi Republike Srbije “pružit će svu potrebnu pomoć i podršku Srbima u Republici Hrvatskoj” te “potvrđuje svoj stav da je očuvanje Jugoslavije od posebne važnosti za srpski narod, jer se time omogućava da živi nepodijeljeno i da ostvaruje svoje legitimne nacionalne interese. Povijesno je pravo i potreba srpskog naroda da živi u jednoj demokratskoj državi, stoga se to mora poštovati u svakoj varijanti rješenja jugoslavenske krize.”

Deklaracija ističe “nesporno pravo svakog jugoslavenskog naroda na samoopredjeljenje, uključivši otcjepljenje, koje se može koristiti samo na osnovi izjašnjavanja svakog naroda putem referenduma, a korištenje tog prava mora biti utvrđeno jedinstveno za sve jugoslavenske narode.” Zahtijeva od “nadležnih organa Republike Hrvatske da odmah povuku sve snage MUP-a koje su angažirane na području Plitvica i garantiraju da neće primjenjivati nasilje vlasti nad srpskim stanovništvom” te traži od Predsjedništva SFRJ da se “JNA angažira u SAO Krajini i svim mjestima gdje živi srpsko stanovništvo, sve dok se ne postigne dogovor o rješenju nastalog stanja”.

Treći sastanak: 11. travnja 1991. – Brdo kod Kranja
Prema transkriptu, domaćin Milan Kučan predložio je da se sastanak usmjeri na tri bitna pitanja:
1. Način da se ostvari volja onih jugoslavenskih naroda odnosno republika koje su se odlučile za samostalnu i neovisnu državu, kao i volja onih koji žele živjeti u zajedničkoj državi.
2. Dogovor o načinu reguliranja prava dosadašnjeg života u SFRJ.
3. Dogovor kako provjeriti mogućnosti odnosno nastaviti diskusiju za formiranje zajednica država, onih koje su se odlučile da žive samostalno i za traženje mogućnosti sa sporazumom u tom kontekstu s onima koji bi željeli živjeti u jednoj državi.
Podsjetio je da je na sastanku u Beogradu posebno zamolio da svi pregledaju hrvatsku rezoluciju o razdruživanju, jer su tu zapisana polazišta za pregovore o osnivanju zajednice jugoslavenskih republika te da bi bilo dobro da danas to uvaže ako misle da su ti principi prihvatljivi, ili ih prošire ili skrate što će pokazati diskusija.

Hrvatski predsjednik Tuđman prvi je uzeo riječ i apelirao da se danas dogovore što će, tj. je li “moguća preobrazba sadašnje federacije u jednu zajednicu suverenih republika, suverenih država” ili da se dogovore o “demokratskom razlazu”. Izrazio je pretpostavku da nitko nije za to “da se rješenje traži nedemokratski i nemiroljubljivim putem, intervencija, rata itd.”. Ponovio je da je Hrvatska za “svoju suverenost i samostalnost, ali u isto vrijeme nudi ostalim republikama udruživanje u savez suverenih država, suverenih republika”. Rekao je da međunarodni čimbenici računaju na politiku savezne vlade, a da se Hrvatska na ekonomskom planu ne može složiti s takvom politikom. Također je rekao da se demokratska rješenja ne mogu tražiti ako se Srbija “ne bi ogradila od onih ekstremističkih elemenata koji nastupaju u politici neke velike Srbije u Hrvatskoj”.

Crnogorski predsjednik Bulatović pokrenuo je pitanje ekonomske situacije i rekao da “činjenice neoborivo dokazuju da doživljavamo jedan od najvećih privrednih slomova koji ima malo presedana u poznatoj svjetskoj ekonomskoj povijesti”. Slovenski i makedonski predsjednici Kučan i Gligorov predložili su da se ostane na predloženim pitanjima. Srbijanski predsjednik Milošević prihvatio je da se razgovara o svim pitanjima, ali i predložio da se razmotri stvaranje vlade sastavljene od privrednika i ekonomskih stručnjaka svih republika s ciljem zaustavljanja privrednog kraha. Suglasio se da se nastoji razgovarati i o predloženim pitanjima koja su otvorena na prošlim sastancima. Bosanskohercegovački predsjednik Izetbegović rekao je da danas razgovaraju “o eventualnom razlazu ili eventualnom dogovoru na jednim sasvim novim osnovama” i da bi se dogovorom o novoj vladi spasila i ekonomska situacija.

Tuđman je rekao da je Hrvatska dala podršku vladi Ante Markovića “iz političkih razloga, zbog njezine orijentacije na reformu, pluralističku demokraciju i slobodno tržište”, ali da su mjere te vlade takve da je Hrvatska više ne može podržavati. Zbog njih je bila neprekidno pod pritiskom privrednih krugova. Rekao je da se preko savezne vlade pokušavaju “nametnuti i politička rješenja, a ne samo gospodarska koje privreda Hrvatske više ne prihvaća, koja također nisu prihvatljiva za moju republiku”. Izetbegović je odgovorio da su se oni unaprijed opredijelili za “idejno stvaranje jedne zajednice koja će imati jedan broj kompetencija”, istaknuvši međunarodno-pravni subjektivitet. Ako toga nema, onda nema ni dogovora i onda se mora krenuti nekim drugim putovima. Dodao je i da pod “stvarnu zajednicu” u “Bosni” misle na zajednicu šest republika. Ako bi se ta zajednica iz bilo kojeg razloga smanjila na pet republika, onda će Bosna i Hercegovina redefinirati svoj stav.
Tuđmanu nije bilo jasno o kakvih “ispod pet republika” govori Izetbegović, pa je on odgovorio da Slovenija ima ekonomskih interesa biti u novoj zajednici, dok Hrvatska, Bosna i Hercegovina i Srbija imaju i nacionalne probleme koje Slovenija nema. Sudeći po tome, Izetbegović je ostavio prostor da Slovenija ne uđe u novu zajednicu, a ostali da ostanu pa da to bude pet republika. Njegovo izlaganje prekinuo je Tuđman:
Oprostite, što prekidam, ali mislim ovako; … Ja bih vas molio da ne tumačite gledišta Hrvatske. Gledište Hrvatske je jasno: nema Hrvatske u nikakvoj (petoročlanovnoj ?). Hrvatska je za samostalnost, suverenost, i za savez republika. Prema tome – i kazali smo određeno: ukoliko Slovenija izlazi; ako se ne postigne dogovor o tome da i Slovenija bude u savezu jugoslavenskih suverenih republika, i Hrvatska izlazi. Da se razumijemo! Ne treba s time – to nije samo moje mišljenje! To je mišljenje Hrvatske. (…) Hrvatska želi samostalnost, suverenost, i u savezu suverenih republika. Ako se takav dogovor ne može stvoriti, s obzirom na već plebiscitarnu odluku Slovenije, i, molim, ne samo za nas, za stolom, nego i za širu političku javnost je pomalo jasno da je na svoj način Slovenija dobila (privoljenje?) da ona može ići. U takvoj situaciji i prema tome, hrvatsko gledište je jasno, i tu ne može biti spora. Znači: ako ne možemo postići ugovor i dogovor o stvaranju – onda Hrvatska proglašava samostalnost i razdruženje.
Kao i u Splitu, Tuđman je ponovio da je Slovenija dobila dozvolu da može izići iz Jugoslavije, čak je ustvrdio da to zna i šira javnost, no opet, kao i u Splitu, nitko od ostalih sudionika sastanka nije reagirao na tu izjavu, odnosno nije negirao tu spoznaju.

Izetbegović je na tu Tuđmanovu reakciju rekao da Hrvatska svoj ostanak uvjetuje ostankom Slovenije, a Bosna i Hercegovina svoj ostanak uvjetuje ostankom Hrvatske. Bulatović je rekao da je Crna Gora svima dostavila izjavu u kojoj su predložili zreli politički kompromis – da se ide na suverene republike, ali unutar jedne državne zajednice. Gligorov je rekao da što se Makedonije tiče, oni polaze od suverene Makedonije, suverene republike i suverene države, ali da postoji interes da se dogovori oblik saveza suverenih država koji bi bio izraz zajedničkih interesa. Milošević je rekao da su na prošlom sastanku konstatirali, što je Bulatović ponovio, da je njihov interes očuvanje kontinuiteta Jugoslavije kao savezne države.
Potom je Milošević primijetio kako je “volja drugih za samostalnim državama u koliziji” s prikazom Srbije i Crne Gore da očuvaju “kontinuitet Jugoslavije kao savezne države”. Prema njegovu tumačenju, “republike u Jugoslaviji nisu ustavom Jugoslavije određene kao suverene države, već kao države zasnovane na suverenosti naroda ili države, zasnovane na suverenosti naroda i na vlasti u samoupravljanju radničke klase. To je formulacija, koja postoji u sadašnjem ustavu Jugoslavije, sadržano u njegovom trećem članu” te “čak ni ustav Hrvatske ne definiše Hrvatsku kao suverenu državu i da vlast proizlazi i pripada narodu”. Pročitao je pismo koje su mu uputili srpski poslanici Skupštine Bosne i Hercegovine, u kojem stoji da “nema zakonitog načina, da itko BiH odvoji od Jugoslavije bez našeg pristanka, dakle promena federalnog statusa BiH može biti izvedena samo uz naš pristanak ili silom. Naš stav je da su nosioci suvereniteta građani i narodi te da se suverenitet ostvaruje delimično na nivou republike i delimično na nivou savezne države i ustavu i zakon je prioritet”.
Tuđman je na to rekao da je Hrvatska za poštivanje Bosne i Hercegovine:

Ja vam iskreno mogu kazati, da sam ja dobio ne samo pisma, nego sam imao i ovaj čitave delegacije koji su postavljali probleme hrvatskog pučanstva u BiH. Čak što više, moram to otvoreno reći, da je bilo zahtjeva, da mi podupremo pokret zapadne Hercegovine za pripajanje Hrvatskoj. Mi smo za poštovanje BiH odnosno za rješavanje državno političke krize u cjelini, prema tome smo odbijali takve pojedinačne zahtjeve. Hoću reći, da se ne postavlja samo problem Srba u BiH, nego i hrvatskog pučanstva.

Osvrnuo se i na razloge za okupljanje hrvatskih i srpskih ekspertnih timova:
Prema tome zaista bi, ne samo gospodin Izetbegović i gospodin Milošević nego i Hrvatska sa aktualnošću toga problema i osobito što je u Hrvatskoj potaknuta i “krajina” pa se onda govori o udruživanju i te kninske krajine sa bosanskom krajinom. To je bio jedan od razloga, zašto smo mi u Hrvatskoj prihvatili, zašto smo se mi već dogovorili kod bilateralnih razgovora sa Srbima, tome da je potrebno sve te probleme temeljito razmotriti i zbog toga je i došlo do razgovora grupe eksperata (…) i koji su započeli.

Ante NAZOR
https://hrvatski-vojnik.hr

_________________
BH Muslimana 2030. - 0,5 mil.


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Prilozi za razumijevanje procesa raspada druge Jugoslavije
PostPostano: čet sij 09, 2020 12:51 pm 
Offline

Pridružen/a: sri lis 27, 2010 4:06 pm
Postovi: 13596
Citat:
Prilozi za razumijevanje procesa raspada druge Jugoslavije – sastanci šestorice predsjednika bivših republika SFRJ (V. dio)

22.03.2019

U prethodnom broju Hrvatskog vojnika prepričan je sadržaj transkripta drugog sastanka šestorice predsjednika tadašnjih jugoslavenskih republika, koji je održan 4. travnja 1991. u Beogradu, i veći dio transkripta trećeg sastanka, održanog 11. travnja 1991. na Brdu kod Kranja u Sloveniji. U ovom broju prikazat će se zaključak sastanka na Brdu kod Kranja i sadržaj prvog dijela četvrtog sastanka, održanog 18. travnja 1991. u Makedoniji na Ohridu.

Može se reći da je i treći sastanak jasno pokazao postojanje razlike među sudionicima razgovora o pitanju budućega ustroja Jugoslavije – ”savez država“ ili ”savezna država“, uz napomenu da je predsjedniku Tuđmanu bila prihvatljiva samo prva opcija – ”savez država“ ili razlaz (”razdruživanje“). U tom je kontekstu važna bila izjava makedonskog predsjednika Kire Gligorova, da oni za stolom predstavljaju republike i da se tako i zovu – predsjednici republika ili predsjedništava [republika]. Tuđman je na to rekao da bi se svi morali suglasiti s ovim što je rekao Gligorov i da treba poći od toga da su republike suverene, da su matične republike svojim narodima te da je to stvarnost koja se ne može mijenjati. Netko je na to rekao (u transkriptu nije navedeno tko) – ”ali ne u državnopravnom smislu“, pa je Tuđman odgovorio da su u državnopravnom smislu republike suverene i pozvao je okupljene da si međusobno – ”u ime demokracije, u ime svog povijesnog iskustva, u ime vremena u kome živimo“, priznaju pravo na suverenost, a ako ”ne možemo to prihvatiti, onda treba poći sa stanovišta razdruživanja“.

Nakon toga su slovenski predsjednik Milan Kučan i Gligorov zaključili da su sad ipak došli do te ključne razlike i ključnog pitanja – savez država ili savezna država, a Tuđman je rekao da ”praktično na temelju dosadašnjih razgovora vidi samo dvije solucije“, što je Bulatovića ponukalo na komentar da postoji i treća opcija – da između sebe više nemaju kontakata (poslije je rekao da je tim komentarom samo ”testirao Tuđmana“). Tuđman je na to odgovorio:

To je nemoguće, jer postoji zajednica koja formalno još postoji, a de facto jedva postoji, prema tome moramo polaziti od te situacije. Kazali smo da ne bismo produžavali i produbljivali i političku i gospodarsku krizu, moramo dati prijedloge kako da iz nje izađemo, iz političke i gospodarske krize i to brzo. Jer, to je u interesu svih. Prema tome, hoćemo li iz te situacije? Možemo se složiti da preporučimo da se putem referenduma u svim republikama to pitanje riješi. To je jedno na čemu se možemo suglasiti.

Drugo, da nema drugog, s obzirom na držanje nekih republika. To sam već rekao M. Kučanu i sada ću reći drugima, znači, što se tiče Hrvatske, ako ne postignemo sporazum o savezu suverenih država onda za nas nema druge mogućnosti. Možemo diskutirati o elementima, o sadržaju tog saveza suverenih država, ali ne možemo diskutirati o tome da to bude jedna savezna država. (…)

Tuđman je predložio da zajednica suverenih država bude po uzoru na Europsku zajednicu, a referendum o osamostaljenju da se održi u okviru svake republike. Izetbegović je rekao da je stvar u tome ide li se na saveznu državu ili savez država i da je stvar dotjerana točno do mjesta gdje se razilaze. Tuđman je predložio da se u priopćenje za javnost ubaci da su uspostavljena dva koncepta, koncept savezne države i koncept saveza država te da su svi suglasni da se to prepusti referendumu građana, što je podržao i Kučan, zaključivši da su se izoštrila dva koncepta i da o njima treba odlučivati u republikama na osnovi provedenog referenduma.

Tuđman je na kraju sastanka ponovio hrvatsko gledište, izrečeno na prethodnim sastancima:

Ja ću vam reći sada hrvatsko gledište. Mi imamo šesnaestoga sabor. I ovo, što ste vi napisali ovdje, da vas obavezuje plebiscit, nas obvezuje Ustav Republike Hrvatske. Ukoliko mi ne postignemo dogovor o savezu suverenih država, mi smo radi izlaska iz političke i gospodarske krize isto tako pred obavezom da donesemo odluku o osamostaljivanju. Prema tome, ako ostaje ovo za Sloveniju, ista ta formulacija, pozivam [se na] naš hrvatski ustav, mora ući ovdje. I to jeste činjenica, isto tako smo stavili rok do 30. lipnja.
Četvrti sastanak: 18. travnja 1991. – Ohrid

Na sastanku u Makedoniji na Ohridu podijeljen je papir koji je napravila nekompletna ekspertna grupa sastavljena od predstavnika četiriju republika (dva predstavnika Makedonije i po jedan predstavnik Srbije, Crne Gore i Bosne i Hercegovine), a domaćin Gligorov predložio je da se prvo počne s temom referenduma. Izetbegović je smatrao da to treba ostaviti za kraj, a da prvo treba razmotriti ”neka prethodna pitanja“, kao npr. ”međunarodni faktor“ i ”problemi zajednice“. Tuđman je rekao da nije za to, nego da se ide s referendumom koji bi trebalo provesti do kraja svibnja, jer je to jedina konkretna točka koju su zaključili na zadnjem sastanku. Milošević je rekao da je tekst ekspertne grupe neprihvatljiv jer ”u potpunosti zanemaruje činjenicu da Jugoslavija postoji“. Prema njegovu mišljenju, iako je tekst orijentiran na dvije političke opcije koje su dominirale u dosadašnjim razgovorima, razrješenje krize i postupak razrješenja ne može napustiti pozitivno-pravni teren i legalitet postojeće države jer ”Jugoslavija postoji, a savez suverenih država ne postoji“. Milošević smatra da ”nitko ne može na silu zadržati bilo koji narod da ostane živjeti u Jugoslaviji, ali nitko ne može na silu bilo koji narod koji živi u Jugoslaviji iz Jugoslavije izdvajati“.

Gligorov ga je pitao koje bi bile njegove sugestije za referendum, a Milošević je odgovorio da ako se uvaži međunarodno-pravni legalitet i legetimitet Jugoslavije, onda se u republikama može odlučivati samo o republikama, a ne o Jugoslaviji. Može se govoriti jedino o ”općem referendumu o Jugoslaviji koji nije isparceliran stavovima samo onih koji u republikama žive“.

Tuđman je kontrirao Miloševiću, ponovivši o tome ono što je već rekao na prethodnim sastancima:

U izlaganju predsjednika Miloševića ima jedna velika proturječnost. Kaže, mi smo za očuvanje ovakve Jugoslavije. To znači govori Srbija. Mi, recimo, Hrvatska, a mislim i neke druge [republike], mi nismo za očuvanje ovakve Jugoslavije. Ovakva Jugoslavija, kakva je po sadašnjem Ustavu, više i ne postoji i već smo konstatirali da ona prije svega ne postoji više zbog djelovanja same Srbije, zbog konstituiranja prije svega Srbije, a zatim i svega ostalog.

Prema tome, ta fraza – „mi smo za očuvanje ovakve Jugoslavije“, sadrži u sebi nešto drugo, jedan pogled na Jugoslaviju kakvu Srbija želi, a kakvu je već Srbija narušila [sadašnjim]ustavnim poretkom i sa kakvim se mi ne možemo suglasiti. Prema tome, a onda se kaže da su i za priznanje naroda na samoopredjeljenje, na izdvajanje itd., što je očita proturječnost u samom pristupu.

I treće, gospodin Milošević stalno govori, ako hoće netko da se izdvoji, a ostaje Jugoslavija, teorijski je moguće da se izdvoji svih pet republika, osim Srbije. To znači ako se sve druge izdvoje ostaje Srbija kao Jugoslavija. Očito nonsens, a osim toga i u raspravama dosada je rečeno da četiri republike, sa malim razlikama, su za traženje rješenja na osnovama suverenosti republika kao država.

Prema tome, treba polaziti od tih činjenica. Ako ne polazimo od toga što je već razjašnjeno i što je već rečeno itd., onda se vrtimo u jednom krugu bezizlaznosti, onda ostaje pitanje svrsishodnosti razgovora. Osim toga, meni se čini da u ovim uvjetima pošto diskutiramo o načelu o ovim prijedlozima, ima nedorečenosti, to je u tom smislu. Jer kako je rečeno, gospodin Izetbegović je rekao, da smo se suglasili da su ravnopravna oba stajališta za referendum: očuvanje Jugoslavije kao savezne države ili kao Savez suverenih država. Isto tako, od samog početka našeg razgovora, prisutno je, pa čak i u odluci slovenskog plebiscita već naznačeno, a i u odlukama Hrvatskog sabora, pitanje razdruživanja u samostalne suverene države. Znači, ako bi smo išli sa nekoliko pitanja, onda se i to, kao treće, postavlja. Tako da, apelirao bih na to da se ne vraćamo unatrag od onih zaključaka na koje smo pristali svi koje smo objavili, nego da pokušamo da nekako konstruktivnije tražimo rješenje za izlazak iz državne i ustavne krize. Toliko.

Milošević je na to odgovorio da je Srbija za očuvanje Jugoslavije kao savezne države, ali ne ovakve kakva je sada sa svojim unutrašnjim uređenjem jer to očigledno nije najbolje rješenje. Treba doći do promjena u njezinu uređenju. Pod kontinuitetom Jugoslavije kao savezne države Milošević misli na ”očuvanje kontinuiteta ovakve Jugoslavije kakva postoji po Ustavu od 1974., a s obzirom na sasvim jasno definiran stav Srbije i Crne Gore, koje su republike u ovoj državi, nije ugrožen kontinuitet savezne države, saveznu državu u svakom pogledu formiraju dvije ili više republika koje ulaze u takvu saveznu državu.“ Ponovio je da se ne može zanemariti činjenica da Jugoslavija postoji.

Gligorov je Miloševićevo izlaganje prokomentirao zaključkom da je referendum za sve onda nepotreban i da na njega trebaju ići samo oni koji se žele izdvojiti. Kučan je u jednom trenutku rekao da je ”racionalno sprovesti plebiscit u republici, počev od građana“ i ”jedinka je građanin u republici i to je rezultat koji se utvrđuje“. Milošević je rekao da ”s obzirom na višenacionalni karakter Jugoslavije i svih njenih republika, mora biti moguće da se kroz rezultate referenduma vidi i kakav je stav naroda koji žive u tim republikama, da bi se onda na osnovu toga mogao da vodi daljnji politički dogovor o mogućem uređenju u odnosima, tokovima izdvajanja itd.“ Milošević je imao stav da se u Srbiji ne treba provoditi referendum jer Srbija nema nikakvu želju da se izdvoji pa onda ne mora ni rješavati pitanje izdvajanja. Izetbegović mu je odgovorio da se oni uopće nisu definirali ”za izdvajanje ili protiv izdvajanja“, nego žele li ”federativni ili konfederativni princip“.

Uslijedila je nova konfrontacija između Tuđmana i Miloševića. Tuđman je rekao da je bit problema u tome što je ”Srbija zainteresirana za održavanje ovakve ili još centralističke Jugoslavije“ te da bi bilo dobro vidjeti odgovor srpskog naroda na pitanje je li za saveznu državu ili prihvaća savez država, jer ”ako srpski narod ne prihvaća kao ni Milošević uopće ideju saveza suverenih država, onda bi to značilo da su iscrpljene sve mogućnosti za zajednički suživot“. Za Hrvatsku je rekao da ”mi ni jednog momenta nismo odustali i u okviru referenduma od tog pitanja – prava na samoodređenje do samostalnosti, do suverenosti prema tome bez obzira što smo se složili da postavimo i ova pitanja za saveznu državu ili za savez država“. Predložio je da se preporuči republikama da provedu referendum do kraja svibnja, na način kako smatraju da će dobiti najispravnije gledište svoje republike za daljnje razgovore. Milošević je odgovorio da se pitanje ”da li ste za savez suverenih država“ može postavljati tek ako se prethodno konstituiraju i definiraju te suverene države, zaključivši da ”ako nezavisne i suverene države ne postoje kako se može odgovarati na pitanje da li ste za njihov savez, to je stvar najelementarnije logike“.

Na to mu je Tuđman odgovorio da su ”republike i po sadašnjem Ustavu suverene države“, te da se Jugoslavija nalazi u prijelaznom, odnosno u kriznom razdoblju i da se ”čitava ova rasprava svodi na to da bismo trebali nekako ne produbljivati krizu još više nego što jeste, nego u toj krizi naći neka rješenja koja će osigurati i suverenost republika i po mogućnosti evo zadržavanje zajednice suverenih republika kao država ukoliko nađu zajednički interes“.

Prema tome, i ovaj nastavak razgovora, odnosno izneseni suprotstavljeni argumenti, pokazuju da ni na četvrtom sastanku predsjednika republika stajališta o budućem ustroju Jugoslavije ne samo da nisu usuglašena, nego da se predsjednici, iako su suglasni da se referendum treba održati, ne mogu dogovoriti o načinu provedbe referenduma, odnosno da se razilaze po pitanju tko odlučuje o budućem ustroju ili opstanku Jugoslavije: republike ili narodi? (Sadržaj izvora preuzet od: Roman Domović, Informacijske operacije u medijskom prikazu Domovinskog rata)

Ante NAZOR
https://hrvatski-vojnik.hr

_________________
BH Muslimana 2030. - 0,5 mil.


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Prilozi za razumijevanje procesa raspada druge Jugoslavije
PostPostano: čet sij 09, 2020 12:52 pm 
Offline

Pridružen/a: sri lis 27, 2010 4:06 pm
Postovi: 13596
Citat:
Prilozi za razumijevanje procesa raspada druge Jugoslavije – sastanci šestorice predsjednika bivših republika SFRJ (VI. dio)

04.04.2019

U prethodnom broju Hrvatskog vojnika prepričan je sadržaj prvog dijela transkripta četvrtog sastanka šestorice predsjednika tadašnjih jugoslavenskih republika, koji je održan 18. travnja 1991. u Makedoniji na Ohridu. Ni razgovori u prvom dijelu, kao što pokazuje i nastavak sastanka, nisu donijeli pomake ni približavanje stajališta sudionika sastanka o pitanjima uređenja tadašnje Jugoslavije i provedbe referenduma o njezinu budućem uređenju. Kao na prethodnim sastancima, i na ovom sastanku međusobno su najviše polemizirali predsjednici Tuđman i Milošević, no ovaj transkript pokazuje da je, svojom isključivošću, srbijanski predsjednik Miloševićem iznervirao slovenskog predsjednika Kučana. Sadržaj transkripata svih do sada navedenih sastanaka šestorice predsjednika samo potvrđuju da suprotnosti među republikama, zbog srbijanske isključivosti, nije bilo moguće prevladati.

U nastavku sastanka Milošević je rekao da se prema ”izloženim elementima jugoslavenske državne zajednice ne može izvući zaključak da je to centralizam“ i da ”prema deset izloženih točaka nitko ne može izvući zaključak da se tu radi o želji da se stvori još centralističkija država od ove koja sad postoji“. Pitao je Tuđmana može li među tih deset točaka naći jednu jedinu koja govori o centralizmu. Tuđman je rekao primjer jedinstvene armije i da je to za Hrvatsku neprihvatljivo. Polemika se nastavila.

Milošević: Upravo se ta tačka odnosila da imamo i određene vidove i rodove vojske koja čuva državne granice i republičke oružane snage, ali u funkcionalnom smislu to može u slučaju potrebe da funkcioniše kao jedinstveno.

Tuđman: Ne, radi se da ta armija, znači, funkcionira po srpskim pogledima ispravno i bila bi u budućnosti, a po hrvatskim ne može funkcionirati. Mi želimo suvremeno[suvereno] pravo Republike Hrvatske da ima svoje oružane snage i naše suvereno pravo je da se dogovorimo kakvu ćemo zajedničku armiju imati. Kao što to molim vas, imaju svoj NATO ili savezničke snage, a ne da im neko propisuje da li će Danska ili Španjolska ili Grčka imati ovo ili ono, nego imaju svoje snage i zajednički dogovor. Prema tome to su potpuno različita dva pristupa. To moramo shvatiti, sve drugo je, oko referenduma i drugo, gubljenje vremena i zamagljivanje problema koji se ne mogu više zamagljivati, ne mogu se zamagljivati, od oružane sile do diplomacije, do monetarnog sustava, do svega.

Polemika se nastavila i nešto poslije:

Tuđman: Htjeli ili ne upućeni smo na dogovor. Ko je taj koji može silom nametnuti svoju volju, to ne može ni Jugoslavenska armija jer ni ona nije jedinstvena, jer je ona odraz ovog stanja. Osim toga, bilo je pokušaja, pa prema tome, budimo realni i pokušajmo da iz te krize izađemo što prije da ne bismo trpjeli svi duže tako.

Milošević: Da bismo izbegli silu, dogovorili smo se da demokratski rešimo, ne treba preskakati ni jednu fazu u dolaženju do takvog cilja. I ne možemo da prihvatimo da se može poći od toga da je Jugoslavija ukinuta, pa, na toj osnovi odlučivati o mogućem savezu njenih dosadašnjih delova. Moraju da se definišu ti suvereni međunarodno-pravni subjekti koji razmatraju mogućnost svog eventualnog saveza. Nedefinisani su.

Tuđman: Zar vi niste definirali Srbiju kao državu svojim Ustavom. Zar ste morali čekati da budete međunarodno priznati da idete u Atenu, to je stvarnost u Jugoslaviji.

Gligorov: Dobro. Kada bi mogli barem da završimo ovo pa da idemo na ručak.

Tuđman: Ja bih mogao voditi raspravu još satima.

Izetbegović je rekao da republike imaju suverenitet, ali je pitanje koliki je on sad te da oni ne ukidaju Jugoslaviju nego je transformiraju: ”Ona se transformacijom ukida“.

Gligorov je iznio svoje viđenje aktualnog stanja:

Nije to realnost, realnost je sljedeće: Hrvatska želi da ima svoju suverenost, Slovenija ju je već izglasala, slična je tendencija kod nas, gospodin Izetbegović govori o Savezu suverenih država.

Milošević je na to rekao da ”u Bosni i Hercegovini uopšte neće prihvatiti da žive u samostalnoj suverenoj državi“. Izetbegović je na primjeru izgradnje kuće slikovito objasnio da se radi o transformaciji, što znači da se ”ne treba sve razrušiti pa iz tog materijala praviti nešto drugo“.

Tuđman je tad opet pojasnio hrvatsko gledište: Kad je već Alija uzeo to tako slikovito prikazati, nama je u Hrvatskoj i podstanarskog i sustanarskog života odveć nepodnošljivo. Prema tome, ne želimo ni podstanarstvo, ni sustanarstvo, želimo svoj dom, pored drugih domova i želimo da onda između tih domova uredimo takve odnose, da to budu dobrosusjedski odnosi, da rješavamo zajedno ono što nam je u zajedničkom interesu, kao što se to u svakoj zajednici rješava, takve odnose želimo među republikama i narodima, koji čine sadašnju Jugoslaviju.

Nakon pauze krenulo se u definiranje referendumskog pitanja. Tuđman je opet iznio hrvatsko gledište: Ako je riječ o formulaciji pitanja, da ne bi bilo opet nekakvih nejasnoća, ako bi se u tom smislu dogovorili, onda bi u Hrvatskoj pitanje moralo glasiti u smislu, jeste li za to da Hrvatska bude u Jugoslaviji kao saveznoj državi ili da Hrvatska bude u savezu suverenih država. Ja ne znam da li je predsjedniku Srbije i Crne Gore poznato do koje je mjere animozitet prema samom nazivu i ovakvom nekakvom postavljenom pitanju, o opstanku Jugoslavije … Prema tome, ako se već suglasimo da republički parlamenti donose odluku, onda će oni formulirati pitanja koje će imati smisao i svog opravdanja da se dođe do odgovora kako smo kazali.

Milošević se tome suprotstavio rekavši ponovno da ”nije moguće ići drugim putem do tog mogućeg opredeljenja o nekom Savezu suverenih država, dok se prethodno one ne konstituišu i ne definišu“. Rekao je i da ”mi nismo ni predlagali nikakav Savez suverenih država“ te da je ovaj prijedlog ”da li ste za saveznu državu, ili Savez suverenih država faličan“, jer ”implicite sadrži stav o tome da su to na neki način dve alternative koje zanemaruju činjenicu postojanja Jugoslavije i njenog legaliteta“. S njim se slaže Bulatović.

Izetbegović je rekao da će oni najverovatnije postaviti pitanje ”da li ste za to da se postojeći jugoslovenski sistem transformira na Savez suverenih država ili za to da se transformira u saveznu državu te da se koncepti mogu nazvati ”hrvatsko-slovenski koncept“ i ”srpsko-crnogorski koncept“.

Kučan je rekao da je referendum ”verifikacija demokratstva, političkog opredjeljenja jedne republike u pogledu željene budućnosti te republike“. Tuđman se nadovezao: ”da bi predstavnici republika onda raspravljali na temelju dokazane volje, verificirane volje svojih građana“. Milošević je ponovio da prijedlog o neposrednom opredjeljivanju između savezne države i saveza suverenih država zanemaruje činjenicu da Jugoslavija postoji, a suverene republike ne.

Tuđman mu je odgovorio da Republika Srbija postoji jer je Milošević kao njezin predsjednik bio jučer u Grčkoj, a Tuđman sutra kao predsjednik Hrvatske ide negdje drugdje, te da republike postoje i prema sadašnjem ustavu. Kučan je napao Miloševića da nije dosljedan, jer kad mu odgovara onda je on Jugoslavija, a kad mu ne odgovara onda Jugoslaviju ruši i budući da ju je srušio, onda neka se razgovara o toj činjenici da je ona srušena i što će se uraditi po tome. Poručio mu je da vodi ilegalni rat protiv legalne vlasti u jednoj republici.

Milošević se zatim ponovno jasno očitovao o svojem i Bulatovićevu stavu:

Mi smatramo da bi došli do izjašnjavanja o savezu suverenih država moraju prethodno da postoje subjekti tog saveza. To Momir i ja mislimo. Sasvim koncizno. Imamo pravo da to izrazimo. Stav mora da se razjasni.

Nakon kraće rasprave u kojoj se opet ponavljalo jedno te isto, Kučan je rekao Miloševiću:

Ako si na tom stavu onda ti molim uzmi tu Jugoslaviju i kaži da je to tvoja država, a mi onda moramo kao argumentaciju zašto smo se odlučili da živimo sami, jer ne želimo živjeti u takvoj Jugoslaviji kakvu ti praviš da postoji.

Uslijedila je prepirka Kučana i Miloševića (isječci iz prepirke):

Kučan: To je jednostavno. Slobodane za ovakvu vrstu razgovora nisi spreman. Ovde čin razgovora smo obavili, jedno[m] tako tumačiš, jedno[m] drugačije. Na Brdu smo se dogovorili koje opcije predlažemo mi, koju ti predlažeš, odnosno koja je jedna koja je druga. Jedna je opcija savezna država sa tih devet točaka, druga je savez država koji bi se zasnivao na sljedećim principima. I rekli smo da o tome treba odlučiti referendumom. Danas razgovaramo o tome kako sprovesti referendum i ništa više.

Milošević: Ali ima međufaza.

Kučan: O čemu bi po tebi trebao biti referendum?

Milošević: Pošto postoji ova alternativa o savezu suverenih država, prvo mora da bude referendum o tome da se republika konstituiše i definiše kao suverena država. A onda može da odlučuje o tome da li će da stupa u savez. A ne da govorimo o savezu nepostojećih republika.

Kučan: Oprosti ja se sa tim ne slažem.

Tuđman je cijelo to vrijeme predlagao varijante referendumskih pitanja, kao npr:

Znači, kazali smo, stavit ćemo sve te tri mogućnosti koje su, samostalna država, savez samostalnih država i savezna država. Stavimo svojim građanima na raspolaganje, vi dajte svoje. Nema više potrebe da….

Milošević je kao primjer problema uzeo Bosnu i Hercegovinu, na što je Izetbegović prvi put jasno rekao da Bosna i Hercegovina nije za opciju potpuno samostalne i suverene države:

Milošević: Uzmimo za primer BiH. Većina se izjasni, da se recimo izjasni, da se konstituiše kao nezavisna i suverena država. Znači potpuno samostalna nezavisna i suverena država. A Srbi u BiH neće da žive u samostalnoj suverenoj državi.

Izetbegović: U BiH ta opcija ne postoji, i to nije realna politička opcija koja postoji….
…ne znam koliko je u Sloveniji i Hrvatskoj, ali u Bosni postoji samo dilema između jedne savezne države dosadašnjeg tipa i jedne zajednice u kojoj bi se suverenost države više osećala, ali koja bi ipak ostala u jednoj zajednici i sa nekim zajedničkim funkcijama. Inače Bosna uopšte ne razmišlja, osim u nekom krajnjem slučaju nužde, o nezavisnosti i nekim događajima.

Milošević: To otvara pravo naroda na…

Izetbegović: Mi ne postavljamo to pitanje na takav radikalan način, o tome se radi. Mi ga namjerno nećemo da postavimo. Mi znamo da bi neko drugi htio da nas navuče da ostavimo tako i da stvorimo rascep među građanima. U nas postoje samo dvije opcije, jedna je savezna opcija, a i druga, u svakom slučaju da budu zajednice. U jednom slučaju u vidu savezne države, u drugom slučaju saveza država. To su dve opcije ali u oba slučaja se implicira zajednica, nikakva nezavisnost. Nezavisnost je jedna treća krajnja mogućnost koja bi mogla da postigne jedan iznuđeni potez u nekoj teškoj nevolji ili nekom razvoju događaja koji mi za sada ne vidimo.

Tako je i četvrti sastanak, koji je završen bez nekog konkretnog zaključka o budućem ustroju/preustroju Jugoslavije, potvrdio koliko su predsjednici tadašnjih jugoslavenskih republika bili daleko od dogovora.

Ante NAZOR
https://hrvatski-vojnik.hr

_________________
BH Muslimana 2030. - 0,5 mil.


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Prilozi za razumijevanje procesa raspada druge Jugoslavije
PostPostano: čet sij 09, 2020 12:53 pm 
Offline

Pridružen/a: sri lis 27, 2010 4:06 pm
Postovi: 13596
Citat:
Prilozi za razumijevanje procesa raspada druge Jugoslavije – sastanci šestorice predsjednika bivših republika SFRJ (VII. dio)

18.04.2019

U prethodnom broju Hrvatskog vojnika završen je pregled transkripta četvrtog sastanka šestorice predsjednika tadašnjih jugoslavenskih republika, koji je održan 18. travnja 1991. na Ohridu u Makedoniji. Peti sastanak u nizu održan je 29. travnja te godine u Cetinju u Crnoj Gori. Sadržaj transkripta tog sastanka opet pokazuje razlike u ponuđenim rješenjima, odnosno sadržaju referendumskog pitanja o budućnosti Jugoslavije, prije svega između srbijanskog predsjednika Slobodana Miloševića, koji se zalagao da se referendumom “omogući pravo svakog jugoslovenskog naroda na samoopredjeljenje u slučaju da njegovim interesima ne odgovara odluka većine građana u Republici u kojoj žive”, i hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, koji je smatrao da se referendumom odlučuje o pravu republika na samoodređenje, odnosno samo građana koji žive u pojedinoj republici. Na takvu raspravu reagirao je slovenski predsjednik Milan Kučan, naglasivši kako je važno odrediti se prema statusu republika, istaknuvši pritom stajalište Slovenaca da je Slovenija suverena republika, što je bilo u skladu i sa stavom predsjednika Tuđmana o tom pitanju.
Domaćin Momir Bulatović predložio je da se u okviru dnevnog reda posebna pažnja posveti nastavku razmatranja pitanja referenduma. Rekao je da ima tu nesreću da je prisutan na sjednicama Predsjedništva SFRJ u kojem sve više raste otpor prema ovakvim susretima. Nakon uvodnog govora riječ je dao predsjedniku Tuđmanu, koji je predstavio hrvatsku odluku o referendumu i rekao da je već dogovoreno da se referendum treba provesti do kraja svibnja, da je bilo govora o sadržaju referenduma te da neće proći pristup koji “ne vodi računa o realnostima republika”. Također je rekao:

S obzirom na ta iskustva, na dosadašnje dogovore, pa i na posebne okolnosti sa kojima se mi u Hrvatskoj susrećemo, mi smo donijeli odluku s kojom ste vjerojatno upoznati, no, ja ću vas ovdje i upoznati s njome.

Ta odluka o referendumu Hrvatske glasi ovako:

U svezi s pregovorima o razrješenju državne krize u SFRJ, a radi utvrđenja i ostvarenja volje hrvatskog naroda i svih građana republike Hrvatske, temeljem članka 98. i 87. Ustava Hrvatske, članka 3. Zakona o referendumu, donosim odluku o raspisu referenduma.

Rimsko jedan. Raspisuje se referendum u Republici Hrvatskoj, drugo, referendum će se održati dana 19. svibnja 1991., treće rimsko, na referendumu će građani odgovoriti na pitanje:

– Prvo, jeste li za to da Republika Hrvatska kao suverena i samostalna država koja jamči kulturnu autonomiju i sva građanska prava Srbima i pripadnicima drugih nacionalnosti u Hrvatskoj, može stupiti u savez suverenih država s drugim republikama, prema prijedlogu Republike Hrvatske, Republike Slovenije, za rješenje državne krize SFRJ-ota. Odgovor DA – NE.

– Drugo, jeste li za to da Republika Hrvatska ostane u Jugoslaviji kao jedinstvenoj saveznoj državi, prema prijedlogu Republike Srbije i Socijalističke Republike Crne Gore za rješenje državne krize SFRJ-ota. DA – NE.

Četvrto, referendum će provesti republičke općinske komisije za provedbu referenduma, (a) ustavnost i zakonitost republičkog referenduma nadzire Ustavni sud Republike Hrvatske.

Peto, ovu odluku objaviti u Narodnim novinama.

Predsjednik Republike Hrvatske, potpis predsjednik Vlade.

Prema tome to je odluka Hrvatske koja kod nje ostaje.

Mislim da smo udovoljili zajedničkom dogovoru da odgovorimo na pitanje jesu li građani za to da prihvate prijedlog da se ostane (u sastavu) jedinstvene jugoslavenske države kao savezne federativne države ili pak za to da se između suverenih samostalnih država ostvari savez.

Mi smo donijeli takva dva pitanja, unatoč tome što smo imali iz gotovo svih opozicionih stranaka prijedloge pa i pritisak da postavimo jedno jedino pitanje da li smo za punu samostalnost Republike Hrvatske za razdruženje sa Jugoslavijom. Smatrali smo da ovakvim pitanjima dajemo prilog zajedničkim naporima za rješavanje krize i da u biti dobivamo volju građana za daljnju politiku hrvatskog vrhovništva. S time je, što se nas u Hrvatskoj tiče, završena rasprava o referendumu. Mi ga provodimo i očekujemo rezultate referenduma.

Slovenski predsjednik Milan Kučan rekao je da se slovenski stavovi nisu mijenjali od onog što je bilo rečeno na Brdu kod Kranja i Ohridu, odnosno da je plebiscit u Sloveniji proveden, a ako bi došlo do realnih izgleda za osnivanje nove zajednice suverenih država, Slovenija bi vjerojatno i tu odluku stavila na novi plebiscit.

Predsjednik Predsjedništva BiH Alija Izetbegović rekao je da će, što se tiče Bosne i Hercegovine, najvjerojatnije referendum organizirati tako da dobiju odgovore na dva pitanja:

– jeste li za suverenu i nedjeljivu Bosnu i Hercegovinu u sastavu jugoslavenske zajednice

– kako građani Bosne i Hercegovine vide Bosnu i Hercegovinu u budućoj jugoslavenskoj zajednici.

Dakle, vide li je (građani BiH), kao savez država ili saveznu državu.

Makedonski predsjednik Kiro Gligorov rekao je da sad ne može decidirano odgovoriti kako će glasiti definitivna formulacija pitanja jer to moraju utvrditi daljnjim konzultacijama u Skupštini Makedonije. Rekao je i da pozdravlja način formuliranja pitanja u hrvatskom referendumu.

Srbijanski predsjednik Milošević opet je zauzeo suprotnu poziciju i rekao da su danas daleko od onoga što se postiglo u Kranju, pa čak i daleko od opredjeljenja da se ide na demokratski put s pregovorima, jer: “(…) u Kranju je najvažniji postignuti rezultat bio da su svi bili suglasni da se o tako važnim pitanjima osigura izjašnjavanje referenduma, ali od tada do danas u Sloveniji, Makedoniji i Hrvatskoj stvorena je situacija koja ideju o neposrednom izjašnjavanju naroda i građana Jugoslavije dovodi u pitanje.” Polazi od toga da se ne može odlučivati drukčije nego na način na koji se mijenja Ustav Jugoslavije, donošenjem odgovarajućeg ustavnog zakona ili na sličan način. Za njega referendum ima smisao da građani i narod Jugoslavije ostvare svoje pravo da priopće svoj stav o pitanjima svoje budućnosti i da se onda polazeći od njihova stava u Ustavom predviđenoj proceduri taj stav u tijelima Jugoslavije pretvori u ustavnu normu. Prema njegovu mišljenju, zamijenjene su teze na dvama temeljnim mjestima: “Tko se izjašnjava na referendumu i gdje se donosi odluka, odnosno izjašnjavaju li se građani ili jugoslavenski narodi, postoji li Jugoslavija, njezin Ustav i njezini organi i donose li se odluke u republikama.”

Pritom se osvrnuo na govor predsjednika Tuđmana (dijelovi izlaganja):

Ja sam zabeležio ovo pitanje, koje je izneo Franjo Tuđman i jednostavno jedan za sebe komentar. Ovde govorimo otvoreno. To Hrvatsko pitanje za referendum se obraća praktično samo jednom narodu, hrvatskom, a ostali su građani. Znači, drugim jugoslovenskim narodima, na ovakav način, u Hrvatskoj se ne priznaje ni to svojstvo, ni pravo na izjašnjavanje, ni pravo na samoopredeljenje. Time bi se, po mom mišljenju, vršila jedna nacionalna majorizacija, što sigurno ne bi vodilo jednom mirnom i demokratskom putu razrešenja krize.

Po sebi se razume i to, da će se pravo naroda na samoopredeljenje i upotrebiti onda kada se neki od jugoslovenskih naroda nađe pred odlukom koja znači njegovo državno, političko, pravno i ekonomsko razdvajanje u različite države, čime njegovi interesi kao naroda bivaju dovedeni u pitanje.

Dakle, po mom mišljenju, važna je dilema da li se izjašnjavaju građani ili narodi, jer se u suštini moraju izjašnjavati i građani i narod.

Ne može se dakle, pod parolom sprečavanja nacionalne majorizacije u Jugoslaviji, osporavati izjašnjavanje svih građana Jugoslavije, istovremeno zalagati za nacionalnu majorizaciju na nivou republike, na što se u suštini svodi nepoštovanje principa koje je Momir predložio.

Iz svih tih razloga, ja [sam] se od početka razgovora zalagao za referendum kao oblik neposrednog izjašnjavanja svih građana, i istovremeno pravo svakog jugoslovenskog naroda na samoopredjeljenje u slučaju da njegovim interesima ne odgovara odluka većine građana u Republici koji žive.

Predložio je svoje inačice referendumskih pitanja:

…bilo bi logično da pitanje bude da li ste za očuvanje Jugoslavije, kao zajedničke države ravnopravnih građana naroda i republika, ili da vaša republika postane suverena i nezavisna država izvan Jugoslavije, s tim što bi ovo prvo moglo da se formuliše da li ste da vaša republika, tu se upotrebi ime Republike, ostane ravnopravna republika u Jugoslaviji kao zajedničkoj državi ravnopravnih naroda i građana i ovo drugo, ili da vaša republika postane suverena i nezavisna država izvan Jugoslavije…

Makedonski predsjednik Gligorov rekao je da u Makedoniji ne žele da pitanje glasi “jeste li za otcjepljenje”, nego da žele preuređenje sadašnje jugoslavenske zajednice u onom smislu u kojem se raspravljalo u Kranju.

Nakon stanke svoj je stav iznio slovenski predsjednik Kučan (isječci izlaganja):

Pa evo, ja bih ponovo predlagao ono što sam već danas predložio da mi ipak postavimo ovo pitanje referenduma i da idemo na pitanja koja ne možemo izbjeći, i koja ne možemo izbjeći i poslije sprovođenja ovih referenduma. Jer, slušajući sada predsjednika Miloševića, mislim potpuno jasno da to nije diskusija o referendumu. Nego, to je diskusija o našem razumijevanju Jugoslavije, smisla njenog postojanja i razloga za njen nastanak, a tu su razlike. Od svega početka i mislim, nema smisla na svakom pitanju do koga dođemo uvoditi to u diskusiju. Jer, u stvari, ako se pogleda dobro sadržaj te diskusije, diskusije kako sačuvati odnose u Jugoslaviji koji pogoduju interesima jednog naroda. I, što se Slovenije tiče, mi smo rekli da u takvim odnosima ne želimo više živjeti. I, ako je to tako, onda je bolje da razgovor o takvoj zajednici ne opterećujemo mi svojim stavovima, jer mi interesa u takvoj zajednici živjeti nemamo.

I zato je moj predlog, iz principijelnih, iz ovih razloga političkog oportuniteta, da ostavimo mi diskusiju o Jugoslaviji za druga vremena i drugima, a da mi riješimo pitanje ove krize, naravno, ako je moguće sporazumjeti se oko toga što su danas republike. Ako se oko toga ne možemo sporazumjeti, onda naravno to je jalova diskusija. Jer me je iznenadilo na Ohridu odgovor posljednji Miloševića, da republike sada nisu suverene. Ja nemam ništa protiv toga. Ako se u Srbiji smatra da Srbija nije suverena republika, ali mi smo Slovenci čitavo vrijeme, od 1974. godine, smatrali, kao i ranije, odavno da je Republika [Slovenija], suverena republika, koja [je] dio svojih funkcija, u svom i zajedničkom interesu prenijela na saveznu državu i sada se radi o pitanju vraćanja tih funkcija natrag na republiku kao suverenu državu. Dakle, ako to nije jasno, onda ćemo i o drugim pitanjima razgovarati.

Mišljenje da su republike suverene bio je i stav predsjednika Tuđmana, čiji će se govor o tome prikazati u sljedećem broju Hrvatskog vojnika. (Sadržaj izvora preuzet od: Roman Domović, Informacijske operacije u medijskom prikazu Domovinskog rata.)

Ante NAZOR
https://hrvatski-vojnik.hr

_________________
BH Muslimana 2030. - 0,5 mil.


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Prilozi za razumijevanje procesa raspada druge Jugoslavije
PostPostano: čet sij 09, 2020 12:55 pm 
Offline

Pridružen/a: sri lis 27, 2010 4:06 pm
Postovi: 13596
Citat:
Prilozi za razumijevanje procesa raspada druge Jugoslavije – sastanci šestorice predsjednika bivših republika SFRJ (VIII. dio)

02.05.2019

U prethodnom broju Hrvatskog vojnika prikazan je transkript prvog dijela petog sastanka šestorice predsjednika tadašnjih jugoslavenskih republika, koji je održan 29. travnja 1991. u Cetinju u Crnoj Gori. Sadržaj njegova transkripta potvrdio je postojanje razlika oko formuliranja referendumskog pitanja o budućnosti Jugoslavije, prije svega između srbijanskog predsjednika Slobodana Miloševića, koji se zalagao za pravo naroda na samoodređenje, i hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, koji je smatrao da to pravo pripada republikama, odnosno da o tome odlučuju samo građani u pojedinim republikama. Taj je dio sastanka obilježila i jasna reakcija slovenskog predsjednika Milana Kučana, koji je istaknuo stajalište Slovenaca da je Slovenija suverena republika. S takvim stavom, da su republike suverene, složio se i hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, koji je u svojem govoru podsjetio na iskustva hrvatskog naroda u državnim zajednicama s drugim narodima i jasno naglasio da je Hrvatska suverena republika, čime se ponovno suprotstavio nastojanju srbijanskog predsjednika Slobodana Miloševića da suverenost republika podredi saveznim tijelima.

Zbog zanimljivosti, ali i zbog reakcije na njegovo izlaganje predsjednika Makedonije i BiH, Kire Gligorova i Alije Izetbegovića, koji su istaknuli potrebu prihvaćanja činjenice da su republike suverene države, ali i potrebu očuvanja Jugoslavije, ovaj dio Tuđmanova izlaganja na petom sastanku navodi se u cijelosti:

Mi ne možemo ni jedno pitanje taknuti, a kamo li započeti razmatrati, a da se ne spotaknemo na bit problema. Šta je Jugoslavija, šta su republike u njoj? I, ako je već riječ o tome, onda, evo moram i ja, kao što je i sada predsjednik Kučan, reći nešto o tome. U prilazu gospodina Miloševića, predsjednika najveće jugoslavenske republike, stalno se polazi od toga, kako su republike nekakve administrativne, šta, pokrajine ili te oblasti, ili ne znam što. Zašto se ne postavi pitanje, zašto ni jedan nesrpski narod nije za dosadašnju Jugoslaviju, niti za tu i takvu Jugoslaviju, nego samo Srbi? Oni imaju, Crna Gora, ima ovo što čujemo, iako smo čuli od gospodina Bulatovića, na nekom prethodnom razgovoru da, ipak, treba i u Crnoj Gori provjeriti referendumom, zašto će se crnogorski narod opredijeliti.

Gospodin Milošević postavlja pitanje, gdje se donose odluke, u republikama ili na saveznom nivou. I stalno, i on kao i Jović u Predsjedništvu, predlaže i insistira u tome da su savezni organi ti, gdje se moraju donositi odluke o svim bitnim i važnim pitanjima za Jugoslaviju u cjelini, pa i za svaki pojedini narod.

Moram podsjetiti na to, da nemamo pravo zaboraviti spoznaje i odgovore, koje smo nažalost već povijesno dobili. Jugoslavija, nastala tek 1918., a ti narodi naši, koji su je stvorili, živjeli su do 1918., tisuću ili tisuću i tri stotina godina izvan nje. Oblikovali su se kao posebne, većina od njih, nacionalne individualnosti, što više, ne samo kao posebne nacionalne individualnosti, nego su proizašli iz potpuno različitih civilizacijskih sfera. I to je ona zla kob, s kojom se susrećemo do danas i koju moramo prebroditi u ovo doba. Ta i takva Jugoslavija nastala 1918., proživljavala je krizu – državno-političku krizu od 1918. preko ’28., ’29., ’35, ’38, ’39, ’41. (godine) i raspala se ne samo vojnički, nego duhovno u Drugom svjetskom ratu. I, gospodo, nije bilo ni jedne građanske stranke, niti građanske ideje, koja bi ponudila nacrt obnove te Jugoslavije, niti su međunarodni svjetski čimbenici bili za obnavljanje takve Jugoslavije, kakva je ona bila, zapravo, najprije Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, pa od 1929. Kraljevina Jugoslavije. Niko je nije želio obnoviti. I našao se komunistički pokret, Komunistička partija i to na čelu s jednim čovjekom, izvan srpskog naroda, koji je osim komunističke utopije, imao i tu ideju, da je obnovi kao zajednicu ravnopravnih naroda. I po tim AVNOJ-evskim načelima pa do, i prvih, ustava su ti narodi određeni kao ravnopravni subjekti, i oni povijesni narodi, i ovi koji su se oblikovali, ako hoćete i u te dane u razdoblju od Drugog svjetskog rata, do kraja kao što je slučaj s makedonskim narodom, a u državno-pravnom smislu i slovenskim. I to pitanje nije bilo negirano ustavno-pravno, nego je bilo negirano jednostranačkim monopolizmom, ali su i ti tvorci, te obnove, znači, Jugoslavije na komunističkoj utopiji, na komunističkom internacionalizmu, ali, ipak, i na težnji da riješe taj „gordijski čvor“ međunacionalnih odnosa, došli 1974. do spoznaje da je jugoslavenska zajednica, održanje jugoslavenske zajednice nemoguće bez konsenzusa, bez, znači, zapravo, konfederalnog puta. I sad se, nasuprot tome, susrećemo u prijedlogu Srbije i Crne Gore, sa vraćanjem, čak, unatrag.

Gospodo, nasuprot tome moram vam kazati da, što se tiče Hrvatskog naroda, je isto tako nepodijeljeno mišljenje, da se u toj, i takvoj Jugoslaviji, čak kakva je do sada bila, po tim ustavima AVNOJ-evsko titoističkim, Hrvatska više ne može održati. A vi je želite vratiti još u gore centralističko zdanje, bez obzira pod nekakvom frazom moderne demokracije i pluralističke demokracije i slobodnog tržišta itd. Sve smo mi to na ovaj ili onaj način imali od 1918. do 1941. i sve to skupa. Prema tome, s obzirom i na naše spoznaje rekao sam [da mi] Hrvati imamo iskustva življenja u zajednicama s drugim narodima i u personalnoj uniji i u realnoj stoljetnoj i sa Jugoslavijom, i prema tome Hrvatska je isto tako odlučna da ne može biti više rasprave – diskusije na temelju tih AVNOJ-evsko, titoističkih koncepata do sada, da su republike ne administrativne jedinice nego li da su one suverene, da one predstavljaju zajednicu ravnopravnih naroda u toj saveznoj državi do sada i da u tom federalnom konfederativnom hibridu Hrvatska nije bila zadovoljna, niti je danas zadovoljna, izvojevali smo demokraciju u Hrvatskoj, donijeli smo novi Ustav i gospodo od toga natrag ne može biti. Pa povijest se dokazala i ranije i danas. Nema te sile s kojom bi Srbija mogla nametnuti svoju volju. I zbog toga kada se postavlja pitanje da Hrvatska sa ovakvim referendumom želi dobiti, da će dobiti volju hrvatskoga naroda, a da se to ne priznaje drugima, oprostite gospodo. Da, dobit ćete odgovor i volju hrvatskog naroda, hrvatskog naroda koji je živio ne samo u tim granicama u kojima i danas Republika Hrvatska živi nego i šire.

A kazali smo, priznajemo i svima drugima i kulturnu autonomiju i sva građanska prava. I to je ono što nitko u slobodnom svijetu ne može osporiti, osim zaista jedne iracionalne ideje, da tamo gdje je jedan Srbin, da je to Srbija. Oprostite, to je nešto čime se dolazi u suprotnost sa stvarnošću na ovome tlu, sa stvarnošću ovoga svijeta i što nema prolaza, što može izazvati teškoće, tragediju, ali bojim se tragediju veću za srpski narod.

Postavljate pitanje građana i naroda. Pa da li će Srbija pristati na to da dâ pravo, koliko imate Albanaca (milion i po) da se odcijepe od Srbije, Mađarima, Hrvatima? Hoćete li preći preko svoje [?], staviti na raspolaganje svoj povijesni nacionalni identitet i teritorij? Ne, nećete, sasvim sigurno nećete. Ali vi postavljate drugi kriterij, druga načela za sebe, a druga za druge narode. Vi govorite o tome da republike nisu suverene, a sebi uzimate suverena prava i najprije ste narušili ta AVNOJ-evska i titoistička načela do sada stvorene [?] održavanja Jugoslavije poslije Drugog svjetskog rata. Prema tome, nisu to administrativne granice, to su po Ustavu stvarne republičke granice. A osim toga treba se prisjetiti s kakvim smo granicama ušli u tu zajedničku jugoslavensku državu. To su činjenice koje su neoborive. Ti geopolitički momenti su od životne važnosti za svaki narod, ali te geopolitičke momente i priznaju i vode računa međunarodna javnost, pa i one silnice međunarodnog života koje utječu s našom voljom ili protiv naše volje i na stvaranje međunarodnog poretka na našem tlu. Prema tome slažem se sa Slobom [Slobodanom Miloševićem] da sadašnja, da su u sadašnjoj povijesti, on kaže, „prevaziđeni“ ti zahtjevi za čisto nacionalne države. Jesu. Ali onda kako, ta nacionalna istinita postavka je čisto iz suprotnosti sa svime onim što predlažete, što zahtijevate. Prema tome ja bih molio da se jednom svedemo na stvarnost, na realne pozicije, da ne možemo jedan drugome nametnut svoju volju, svoju dominaciju i da pokušamo tražiti rješenja koja bi nas vodila iz sadašnje najdublje državno-političke krize u jedan demokratski način, u jedno stanje koje bi omogućavalo suživot naroda na ovome tlu, bez opterećenja koja nam je povijest objektivno ostavila i koja se umjetno održavaju. I zbog toga što se tiče Hrvatske, znači donijeli smo odluku u duhu zajedničkog dogovora, da damo odgovor da li smo za mogući savez suverenih država. Ali smo dali i to, u što smo uvjereni, kakav će ishod biti, da dobijete vi ostali odgovor i da vidite da vam ni većina Srba neće u Hrvatskoj glasovati, jer su ovi koji su pod insenaciji [instrukcijom?] velikosrpske politike iz Beograda, koji teroriziraju, ti Martići i Babići, teroriziraju i obmanjuju i većinu srpskog pučanstva. Ni većina srpskog pučanstva vam neće dati odgovor koji vi očekujete. Prema tome, dajmo, pokušajmo da iz te krize, zbog toga da ne bismo upali u još veća zla, i zbog toga da bismo, da gospodarski ne bismo doživjeli tako strahoviti slom, kakav ćemo onda godinama teško [?], pokušajmo naći rješenje, kažimo jesmo li za savez ili ako nismo, kažimo da smo za demokratski razlaz i priznajmo oko toga one fakticitete, onu stvarnost koja je nepromjenljiva, postojanje tih naroda i postojanje tih naroda u određenim povijesnim granicama.

Riječ je zatim uzeo i makedonski predsjednik Kiro Gligorov: ”Prvo da kažem da smo mi zato da se sačuva jugoslovenska zajednica“. Tijekom obrazlaganja takvog stava, rekao je i da sve republike žele biti dio Europske zajednice, da je taj cilj prema uvjeravanju europskih i svjetskih faktora lakše postići kroz jugoslavensku zajednicu.

Predsjednik Predsjedništva BiH Alija Izetbegović je potom rekao da je pažljivo saslušao Gligorova i da se ”skoro od riječi do riječi“ slaže s njim. On smatra da s jedne strane moraju prilagoditi činjenicu suverenosti republika, a s druge strane prilagoditi imperativ održanja jugoslavenske zajednice te da se na te dvije činjenice treba bazirati rješenje. Smatra i da ih ”nerazumna odbijanja da se jugoslavenska zajednica održi vodi na međunarodnom planu u teške probleme“. Zatražio je da se priznaju [te] dvije činjenice i da se izlaz traži u tom pravcu: da su republike suverene države i da se treba sačuvati jugoslavenska zajednica.

Odgovor predsjednika Tuđmana na takav zahtjev u sljedećem broju Hrvatskog vojnika.

(Sadržaj izvora preuzet od: Roman Domović, Informacijske operacije u medijskom prikazu Domovinskog rata)

Ante NAZOR
https://hrvatski-vojnik.hr

_________________
BH Muslimana 2030. - 0,5 mil.


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Prilozi za razumijevanje procesa raspada druge Jugoslavije
PostPostano: čet sij 09, 2020 12:56 pm 
Offline

Pridružen/a: sri lis 27, 2010 4:06 pm
Postovi: 13596
Citat:
Prilozi za razumijevanje procesa raspada druge Jugoslavije – sastanci šestorice predsjednika bivših republika SFRJ (IX. dio)

16.05.2019

U prethodnom broju Hrvatskog vojnika prikazan je govor predsjednika RH Franje Tuđmana u raspravi o statusu republika u Jugoslaviji na petom sastanku šestorice predsjednika tadašnjih jugoslavenskih republika, koji je održan 29. travnja 1991. u Cetinju u Crnoj Gori. U govoru je predsjednik Tuđman podsjetio na iskustva hrvatskog naroda u državnim zajednicama s drugim narodima i jasno naglasio da je Hrvatska suverena republika, čime se suprotstavio nastojanju srbijanskog predsjednika Slobodana Miloševića da suverenost republika podredi saveznim tijelima. No, nakon Tuđmanova govora, predsjednici Makedonije i Predsjedništva BiH, Kiro Gligorov i Alija Izetbegović, istaknuli su potrebu prihvaćanja činjenice da su republike suverene države, ali su u svojem govoru istaknuli i potrebu očuvanja Jugoslavije, što je Alija Izetbegović smatrao imperativom za konačno rješenje.

Hrvatski predsjednik Franjo Tuđman odmah mu je odgovorio i istaknuo da ne postoji imperativ očuvanja jugoslavenske zajednice te upozorio na posljedice koje je jugoslavenska zajednica imala na broj Hrvata u Bosni i Hercegovini, kao i na stav Hrvatske da buduća Jugoslavija može biti ustrojena samo kao savez suverenih država s elementima međunarodnog subjektiviteta i vlastitih oružanih snaga (cjelovito izlaganje):

Ja bih molio gospodina Izetbegovića da uzme u obzir da sa stanovišta Hrvatske, kao i Slovenije, ne postoji imperativ održavanja jugoslavenske zajednice. Naprotiv, sve iskustvo govori da iz svega toga što je ta jugoslavenska zajednica donijela hrvatskom narodu, u cjelini, pa među inim i slabljenjem sastavnica hrvatskog naroda na tlu Bosne i Hercegovine, govori da iz te zajednice bi hrvatski narod trebao što prije izaći. Mi smo, međutim, da bismo dali mogućnosti demokratskog rješenja i da bismo učinili još jedan pokušaj traženja nekih zajedničkih interesa u duhu suvremenoga svijeta, kazali da je ta zajednica moguća, zamisliva kao savez suverenih država. I o tom ne bi trebalo biti spora. Ako ne postignemo takav dogovor, o savezu suverenih država, što uključuje u sebi elemente i međunarodnog subjektiviteta i vlastitih oružanih snaga, onda za Hrvatsku nema, ne samo imperativa, nego nema nikakvih mogućnosti opstanka u toj zajednici. Prema tome, molio bih sve čimbenike, sve nas koji sudjelujemo u ovim razgovorima, da se o tome vodi računa. Znači, pored onoga, one odluke o razdruživanju, da u tom pogledu ne bude nikakvih dvojbi o interesima i volji hrvatskog naroda, koja je očitovana i na prvim slobodnim izborima, i Ustavu koji smo donijeli.

Radi razjašnjenja, mislim kod ulaska u zajedničku državu, da su međunacionalni odnosi na tlu Bosne bili u onoj formuli 22, 33, 44 (vjerojatno govori o postotku stanovništva), prema tome, mijenjanje je, kao što vidite, osjetno na štetu hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini. A u cjelini, kad pogledamo, onda je to daleko i u demografskom i u gospodarskom smislu, već neizdrživo za sam opstanak hrvatskog naroda, koji je i demografski i gospodarski doveden u ozbiljne ugroze, jer se najveći broj, u najvećem razdoblju zajedničkog suživota iz Hrvatske izvlačilo 8% nacionalnog dohotka, što nije ni iz kakvih kolonija izvlačeno. A demografski smo dovedeni dotle da je svaki drugi-treći Hrvat u svijetu. I dovedeni smo do stanja, kad smo i ovih dana, bili stavljeni pred dilemu da nam se postavlja ultimatum, da povučemo svoju posadu sa Plitvica, jer da će [ju] Armija uništiti, pa smo kazali ne. Takvu sam odluku morao sam donijeti, ali uz potvrdu čitavog naroda, ili, pak, jučer ultimatum 5 minuta da [se] povučemo iz Kijeva, pa smo rekli ne. To smo donijeli na temelju vlastite spoznaje, vlastitih prosudbi i položaja hrvatskog naroda i odnosa snaga u Jugoslaviji i svijetu i od spremnosti hrvatskog naroda da više nije spreman ni za kakvo popuštanje u smislu dovođenja njegove sudbine i danas i sutra.

Drugim riječima, nema nikakvih argumenata, a nema ni sile, koja bi mogla spriječiti hrvatski narod kao jedan od najstarijih evropskih naroda da ostvari tu svoju suverenost koju je zadržao, svoju nacionalnu opstojnost tijekom cijele povijesti, a i u ovoj državi od 1939. pa nadalje zadržavao i bila priznata i onoj obnovi AVNOJ-evskoj Jugoslavije i sada u demokratskoj preobrazbini, pravno – ustavno-pravno ustanovljivu i koju žele ostvariti. Oživotvoriti.

Izetbegović je potom rekao da govori ”samo da treba održati jedan vid jugoslavenske zajednice“, a kakav – ”to je drugo pitanje“, a svoje je stajalište pojasnio:

Ja i dalje stojim na stanovištu da postoji takav imperativ s obzirom na nacionalne odnose koje imamo u zemlji, oni nam govore ne u korist razlaza, nego naprotiv da se traži nekakav modus vivendi zajedničkog života, jer smo jako pomiješani, osim Slovenije i nešto Makedonije i tako dalje, svuda postoji velika izmješanost stanovništva koja bi u slučaju razlaza stvorila ogromne probleme, skoro nerješive, naravno prije svega u Bosni i Hercegovini, stvorila bi ogromne probleme, i ja kao predstavnik Bosne i Hercegovine moram to da kažem, i nerado uopće razmišljam o razlazu, jer znam da bi tenzije bile vrlo velike. Hrvatska je isto tako djelimično zahvaćena tim, u nešto manjoj mjeri, i tim problemom. Mislim da je to jedna stvar. Druga stvar, odlaže se konsolidacija odnosa s inozemstvom, zbog toga što najvjerojatnije razlaz bi trajao godinama…

Potom je i slovenski predsjednik Kučan dao nekoliko opservacija o tom problemu:

U toj diskusiji već nekoliko puta i na nekoliko tih sastanaka izgleda da se postavlja očuvanje Jugoslavije kao imperativ i da tom cilju treba sve drugo podrediti. Što se Slovenije tiče, ja sam rekao nama ona imperativ nije, ali nam je od velike koristi. Prvo su nam ipak interesi Slovenije, a jugoslavenska zajednica, ako je moguće ako postoji interes i kod drugih i mogućnost da se ona ostvari, a mi smo rekli za kakvu zajednicu bi imali interes i za kakvu bi bili spremni angažirati [se] jer sva upozorenja o kojima je govorio Kiro i koja mi čujemo iz svijeta itd., ona su donekle opravdana, ali opravdano je i ne živjeti u ovakvoj zajednici kakva je danas. .. Ne vjerujem da je itko od vas spreman živjeti dalje u braku, a da ne znate kakva vam je pozicija.

Nakon pauze Tuđman je predložio da bi nakon izjašnjavanja njih četvorice bilo dobro čuti što o referendumu misle Srbija i Crna Gora. Crnogorski predsjednik Bulatović je rekao da su razmišljanja u rukovodstvu Crne Gore da se predloži njezinoj Skupštini da raspiše i organizira referendum o političkoj budućnosti Jugoslavije. Precizirao je razmišljanja koja je predložio:

Sad recimo da Crna Gora bude republika unutar Jugoslavije kao savezne države ravnopravnih republika naroda i građana, i drugo to je naravno sve u radnoj verziji, da Crna Gora postane suverena, nezavisna i samostalna država izvan sadašnje države Jugoslavije, uz mogućnost da se, ukoliko se odredi je li za pitanje broj dva, građani tada i izjasne da li ta nova država želi da pokrene postupak udruživanja u savez suverenih država. To su, naravno razmišljanja i radna verzija.

Bulatović misli da je ”neophodan period od tri do pet godina da se materijalni bilansi i neka nova praksa izvedu na čistinu“ jer ”u ovom trenutku prosta ekonomska logika i računica pokazuje, da nema tog ekonomskog potencijala koji može da izdrži sada pripadajući mu dio jugoslovenskih dugova“. S druge strane, ”zabrinutost Evrope i svijeta, nije toliko usmjerena na pitanje da li ćemo mi naći neka pravedna rješenja, nego ko će garantovati za sve te dugove. Ko će vraćati sve te obaveze“.

Pred kraj sastanka, ponovno je došlo do polemike u vezi s provedbom referenduma:

Tuđman: Na kraju smo se dogovorili da referendum provedemo po republikama po dva ova osnovna pitanja. To je bio dogovor na kraju.

Milošević: Znam, ali ta dva osnovna pitanja treba identično da se postave, inače kako ćemo mi da tumačimo rezultate.

Kučan: Meni nije jasno. Treba ustanoviti volju građana po republikama i ako pitanje u slovenačkom plebiscitu nije formulirano identično sa pitanjem koje će postaviti kako vidim Hrvatska ili kako čujem, kako bi mogla formulirati Crna Gora, ali je nesporno utvrđeno što je volja velike većine Slovenaca. Dakle, taj je rezultat potpuno primjenjiv sa onim rezultatima koje ćete dobiti. Jedino ako ćete pitati da li ste za to da se ništa ne mijenja, pa i to je primjenjivo, jer tu je potpuno jasno po našem stavu da i to ne dolazi u obzir.

Tuđman je ponovno izrazio stajalište predstavnika Hrvatske:

…znači ovo što čujete sada od mene ili od drugih predstavnika Hrvatske pa predlažemo da jedina mogućnost zajedničkog života u budućnosti vidimo na uređenju novog dogovora, ono što je čak i Jović u ljeto prošle godine nazvao novim historijskim dogovorom, da ćemo čuti sada vjerojatno volju naroda. Znači da hrvatski narod, građani hrvatske mogu zamisliti znači kao savez suverenih samostalnih država. Ako toga nema ili ako se ne izjasne, jasno ako bi se izjasnili za saveznu državu, onda jasno, onda bi ja i vodstvo Hrvatske moralo odstupiti, promijeniti svoju politiku ili odstupiti, ali pretpostavljamo, jer smo izabrani na takvom programu kakvom sada i postojimo da će to biti tako, ako toga nema, onda s našeg gledišta jedino pitanje je razlaz.

Nešto poslije opet su u polemici Tuđman i Milošević:

Tuđman: U početku smo konstatirali, čak je to jedan Jović konstatirao, jel.

Milošević: Ne razumem šta to znači čak je jedan Jović konstatirao.

Tuđman: Zato što je Jović, kao političar, dopustite mi da kažem tu svoju ocjenu, jedan nekonzistentan čovjek koji, čak i u tijeku jedne sjednice, stvarima prilazi na ovaj ili onaj način. Ali je napisao i to postoji dokument, da je postojeće ustavno stanje nadiđeno da više Jugoslavija kakva je bila po Ustavu ne postoji.

Milošević: Ne da ne postoji, nego da ne može da funkcioniše, da treba menjati taj Ustav.

Tuđman: Prema tome i stvarnost slovom jednostranačkog sustava, taj Ustav je praktično stavljen van snage, i onim što ste vi donijeli prvi pa mi drugi, Slovenci itd., imamo novo stanje – jedno prijelazno stanje i, prema tome, pozivati se sada na nešto što je jedva prisutan mrtvac je iluzorno. Prema tome, nalazimo se i sučeljeni sa činjenicom da smo u prijelaznom stanju, da republike postoje, da imamo različite poglede i riječ je o tome da li možemo naći modus vivendi ili pak da se dogovorimo ajmo u brakorazvodnu parnicu.

Milošević: E, pa tu je jedna od tačaka našeg razlikovanja, jer ja mislim na primjer da ne možemo da isključimo ni Ustav Jugoslavije ni savezne organe iz daljeg toka stvari, upravo radi potrebe održavanja legaliteta toka raspleta jugoslovenske krize.

Sastanak, na kojem opet nije postignut dogovor o referendumskim pitanjima, zatvorili su Tuđman i Bulatović:

Bulatović: Meni je samo žao što se neke paralele prave nedovoljno argumentovano. Ja uopšte nikada nijesam doživio i shvatio to što nam vi stalno govorite da mi predlažemo neki model centralističke države. Mi samo predlažemo model države.

Tuđman: Vi predlažete, oprostite, predlažete jedinstvenu državu sa jedinstvenom vojskom sa jedinstvenim međunarodnim subjektivitetom. To je ono što je unatrag od Ustava 1974. godine, od proklamiranih načela AVNOJ-a. To je ono što čak jednostranački sustav nije mogao nametnuti.

Bulatović: Ja bih predložio da ovo završimo, da bismo mogli ići dalje.

(Sadržaj izvora preuzet od: Roman Domović, Informacijske operacije u medijskom prikazu Domovinskog rata)

Ante NAZOR
https://hrvatski-vojnik.hr

_________________
BH Muslimana 2030. - 0,5 mil.


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Prilozi za razumijevanje procesa raspada druge Jugoslavije
PostPostano: čet sij 09, 2020 12:57 pm 
Offline

Pridružen/a: sri lis 27, 2010 4:06 pm
Postovi: 13596
Citat:
Prilozi za razumijevanje procesa raspada druge Jugoslavije – sastanci šestorice predsjednika bivših republika SFRJ (X. dio)

30.05.2019

Nakon petog sastanka šestorice predsjednika tadašnjih jugoslavenskih republika 29. travnja 1991. u Cetinju u Crnoj Gori, sljedeći, šesti sastanak, održan je 6. lipnja 1991. u Stojčevcu kod Sarajeva u Bosni i Hercegovini. Dakle, nakon što je u Hrvatskoj 19. svibnja 1991. održan referendum o samostalnosti, na kojemu se znatna većina hrvatskih građana izjasnila za samostalnu hrvatsku državu. Predsjednik Predsjedništva BiH, Alija Izetbegović, kao domaćin predložio je za prvu točku dnevnog reda ”Utvrđivanje zajedničkih interesa i funkcija buduće jugoslavenske zajednice – moguća rješenja“. On i makedonski predsjednik Kiro Gligorov izradili su dokument nazvan ”Platforma o budućoj jugoslavenskoj zajednici“, u kojem su pokušali ”identificirati zajedničke interese i funkcije buduće jugoslavenske zajednice“. Prema tom dokumentu, osnovno o čemu bi se trebali složiti jest pitanje što su republike i što je buduća zajednica, o čemu se, uostalom, raspravljalo na dotadašnjih pet sastanaka. Platforma je predviđala da nema apsolutne suverenosti, da buduća zajednica bude ”makar akter državne zajednice“, a Izetbegović je upozorio da ih Europljani ponovno upozoravaju na to da ”konačno učine neki konstruktivan korak, inzistiraju da se nađe mirno rješenje i da se ono konačno formulira“.

Spomenutu platformu, čiji je sadržaj kompromis između hrvatsko-slovenskog prijedloga o konfederalnom ugovoru i srpsko-crnogorskog o modernoj federaciji, Vlada RH razmotrila je i izrazila niz primjedbi:

u mnogome je nedorečena, neodređena i podložna proizvoljnim interpretacijama
uvelike nastoji slijediti model EZ-a, ali ne konzistentno
ne uzima dovoljno u obzir dostignutu razinu ustavno-pravnog položaja republika kao država, a posebno je zanemareno postignuće u demokratskom izjašnjavanju građana Hrvatske i Slovenije za definiranje suverene i demokratske državnosti
neodređena je i neprecizna u pogledu nositelja pregovora o sudbini jugoslavenskih država
predloženi ”prijenos suvereniteta“ apsolutno je neprihvatljiv i izravno je u suprotnosti s člankom 2. Ustava Republike Hrvatske, prema kojem je ”suverenitet RH neotuđiv, nedjeljiv i neprenosiv“ te da ”Hrvatski sabor i narod samostalno odlučuju o uređivanju gospodarskih, pravnih i političkih odnosa u Republici Hrvatskoj, kao i udruživanju u saveze s drugim državama“
iz predložene platforme može se zaključiti da se ne uvažavaju u potpunosti principi neotuđivosti, nedjeljivosti i neprenosivosti suvereniteta članica predložene zajednice jugoslavenskih republika što je conditio sine qua non svakog razgovora i mogućeg dogovora o budućoj zajednici.

Na kraju, hrvatska je Vlada zaključila da se predložena Platforma prihvati kao jedna od podloga za nastavak razgovora o uređenju odnosa između država u okviru mogućeg saveza jugoslavenskih država, jer je ocijenjeno da je kvalitativni pomak u odnosu na dosad iskazivane stavove predstavnika Bosne i Hercegovine i Makedonije.

Budući da su nakon Izetbegovićeva uvodnog izlaganja svi šutjeli, prvi je progovorio predsjednik Tuđman: ”Mislim da se nismo sastali da ovdje šutimo. Prema tome, razgovor mora početi. Rekao je da politička kriza u kojoj se Jugoslavija nalazi radikalizira sve one elemente koji zaoštravaju tu krizu, unose anarhiju u nju te da je u tom pogledu osobito sprečavanje Ustavne smjene na čelu Predsjedništva Jugoslavije označilo gotovo bezizglednost razgovora. Pritom je mislio na opstrukciju kojom su srpski i prosrpski članovi Predsjedništva Jugoslavije odbili potvrditi Stjepana Mesića za predsjednika Predsjedništva, iako je on tu dužnost trebao preuzeti 15. svibnja, prema predviđenom tijeku promjena. Potom je spomenuo da je jedino Hrvatska postupila u skladu sa zaključcima prethodnih sastanaka i provela referendum, te istaknuo da je na njega izišlo 84 % biračkog tijela, od čega se 94 % izjasnilo za ”suverenu samostalnu Hrvatsku koja jamči građanska prava Srbima i svim drugim nacionalnostima, kulturno pravo, kulturnu autonomiju, i koja može stupiti u savez s drugim republikama kao suverenim državama“, a da je za federaciju po prijedlogu Srbije i Crne Gore glasalo svega 5 % birača. Istaknuo je da je u tom referendumu sudjelovalo i više od polovine srpskog pučanstva, ”unatoč svemu onom odmetništvu“ te da je ”Hrvatski sabor poslije toga donio i odluke da do 15. ovog mjeseca treba raščistiti s time da li se uopće može, ‘ko je za savez suverenih republika – država, a ‘ko ne, i da li se onda u daljem razgovoru može govoriti o problemima rješavanja tog saveza ili pak o razdruživanju“.

Iznio je i stajalište Hrvatske o daljnjim koracima:

U svakom slučaju smatram da nas opće prilike obvezuju i da smo dovoljno odgovorni da danas pokušamo dati odgovor na to. Na demokratski način za savez ili za razdruživanje. Daljnje odlaganje je, mislim što se tiče Hrvatske, ne dolazi u obzir jer mi na temelju odluke referenduma i Sabora moramo donijeti u tijeku ovog mjeseca odluke. Prema tome, čini mi se da sa ovog sastanka na to pitanje moramo dobiti odgovor ‘ko je za traženje izlaza iz jugoslavenske krize u savezu suverenih republika – država? Ako o tome ne možemo postići dogovor, onda predlažem da na demokratski način postignemo dogovor kako da priđemo razlazu. A smatram da bismo mogli voditi raspravu, da bi trebali uzeti riječ predstavnici Srbije i Crne Gore, jer je gledište ove četiri druge republike u uslovima tih – ono što se zove konfederalnim osnovama – savez.

Potom je Izetbegović rekao da prijedlog koji je podnesen nije bio na Skupštini Bosne i Hercegovine, ali je bio na Predsjedništvu Bosne i Hercegovine gdje je prihvaćen s 5:2 glasa. Predstavnici Srpske demokratske stranke nisu prihvatili ovaj prijedlog jer u ovakvom prijedlogu to nije federativna Jugoslavija za koju su se oni opredijelili. Izetbegović smatra da bi se izlaz trebao tražiti u predloženom pravcu, ali takav izlaz da rješenje ”odgovara i srpskom narodu“.

Srbijanski predsjednik Slobodan Milošević rekao je da nekoliko bitnih stvari predstavlja jedan sasvim konstruktivan prilaz, a to su pitanja koja se prije svega tiču pojašnjenja da buduća jugoslavenska zajednica ima karakter države. Za predloženu platformu rekao je da čini jedan značajan korak da se naš rad nastavi. Iznio je pet principa na kojima je moguće napraviti kvalitetnu sintezu od kojih je na prvom mjestu da se ”Jugoslavija ne ukida i ne prestaje u svom subjektivitetu i kontinuitetu ni u jednom trenutku ustavno-pravne reforme“.

Izetbegović mu je na to odgovorio da su viđenja očito prilično različita. Objasnio je bit koncepta, ”da suština koncepta je da se radi o suverenim republikama koje grade državu – najkraće rečeno, državnu zajednicu“. On smatra da se svatko ponečeg odriče: ”Milošević bi morao konačno da prevali preko jezika suverene republike, a najvjerojatnije hrvatska strana treba da prihvati princip državne zajednice, odnosno da je ono što gradimo država i uz jednu ogradu“. Prema njegovu mišljenju, ”radi se o jednom polukoraku, jednoj transformaciji Jugoslavije u jedan novi kvalitet, a ne potpunom uklanjanju Jugoslavije, što bi vjerojatno velike probleme izazvalo i unutra, pogotovo spolja“.

Crnogorski predsjednik Momir Bulatović rekao je da u osnovi podržava prijedlog i da je pristalica da ”u ovom trenutku pristupimo ovom realnom, zrelom političkom kompromisu“. Pojasnio je što piše u predloženoj platformi o tome na koji način uspostaviti buduću državnu zajednicu suverenih republika: ”treba paralelno s jedne strane regulisati uzajamna prava i obaveze proistekle iz dosadašnjeg zajedničkog života, a s druge strane utvrditi zajedničke interese, odnosno funkcije buduće zajednice“. Bulatović smatra da u tekstu ne bi trebalo pisati da se formiraju zajedničke oružane snage i sistem zajedničke obrane, među ostalim, i radi očuvanja unutrašnjih granica, jer je jedini slučaj kad su se zaratile dvije članice konfederacije rat Pruske i Austrije 1866. godine. Rekao je i da ako sudionici sastanka misle da države u konfederaciji mogu zaratiti, onda se ”to teško može uskladiti s ovim što smo do sada prije smatrali da treba da predstavlja karakteristiku jedne državne zajednice“.

Izlaganje slovenskog predsjednika Milana Kučana uklonilo je sve nedoumice oko razine suverenosti republika u slučaju preustroja Jugoslavije i pokazalo da je konačni dogovor moguć samo ako će ona postati savez suverenih država. On je rekao da, što se njega tiče, razumijevajući stavove Slovenije i ove platforme, prihvatljivi su ciljevi koji određuju krug mogućih zajedničkih interesa naroda, odnosno njihovih republika. Polazište platforme je suverenitet republika i on se s takvim prilazom slaže, a trebalo bi definirati karakter tog suvereniteta, tj. je li on ”djelomičan, ograničen, formalan ili potpun“. Za Sloveniju je moguće ”samo razumijevanje onog suvereniteta koji znači potpun suverenitet, a taj pretpostavlja i međunarodnu dimenziju, dakle međunarodni subjektivitet“. Rekao je i da ”svi oni koncepti preuređivanja Jugoslavije koji ne vode računa o tom realnom interesu svake republike, na kraju nisu interesi nikoga“. Stav Slovenije je ”da samo suverene države mogu biti subjekt nove zajednice, da republike, ili barem Slovenija, mora konstituirati suverenu državu i da je to uvjet za njeno ulaženje u novu zajednicu“.

Predsjednik Tuđman je potom rekao da prijedlog Izetbegovića i Gligorova polazi od suverenosti republika, ali da ”odmah kod toga u tom prijedlogu slijedi zamka, nedosljednost, nelogičnost, suverenost republika koje grade državu. Znači jednu državu“.

U vezi s tim dalje je rekao:

I to je suprotno onome o čemu je govorio Kučan, suprotno prijedlogu – to nije više prijedlog nekakvog vodstva Hrvatske ili Slovenije, to je jasno izražena volja hrvatskog naroda i poslije toga i slovenskog naroda. I budimo onda, pokušajmo sagledati to, taj prijedlog i o čemu se sporimo. Prijedlog takav kakav ste vi podnijeli iz Bosne i Makedonije, on je zapravo na razini čuvanja dostignuća međunacionalnih odnosa po Ustavu iz 1974. godine. Čuvanje tih hibridnih elemenata federalno-konfederalnih koji ne zadovoljavaju nikoga. I predsjednik Milošević je u pravu kad on smatra da, kad je ranije u razgovorima izravno osudio hibridnost tog federalno-konfederalnog Ustava iz 1974. godine i kad i danas govori da se ne mogu mehanički spajati različiti elementi da bi oni onemogućili zapravo funkcioniranje te zajednice u ovom smislu. I prema tome, tu je bit problema, tu je polazište, tu je izvorište i budimo svjesni toga. Ovo što je izložio danas gospodin Milošević, a čemu se u biti priklonio i Bulatović, osobito svojom argumentacijom o međunarodnoj nemogućnosti priznanja republika itd., svodi se znači na onu tezu i onu težnju stvaranja jedne efikasne federacije – djelotvorne efikasne federacije, a sa tom i takvom, odnosno ta i takva težnja stvaranja efikasne djelotvorne federacije, ona je vraćanje čak međunacionalnih odnosa natrag u odnosu na Ustav 1974. godine i ona je u suprotnosti sa sveukupnim iskustvom, pa i suvremenim stanjem, s jedne strane stanjem ovog što je Kučan sada spomenuo da je to naša politička realnost, potpuno nepovjerenje između republika i naroda Jugoslavije i s druge strane u suprotnosti sa dostignutim stupnjem demokratskog izjašnjavanja naroda u Jugoslaviji koje je došlo podjednako do izražaja u Ustavu Srbije, u plebiscitu Slovenije, u Ustavu Hrvatske i referendumu Hrvatske, u Deklaraciji o suverenosti Makedonije. Prema tome, to što se predlaže u ovoj platformi ne vodi se računa o toj realnosti, a i ovo što zastupaju predsjednik Milošević i Bulatović isto tako ne vodi računa o tome, nego idu, predlažu nešto što se svodi na onu ideju djelotvorne, efikasne federacije. Prema tome, za nas u Hrvatskoj, govorim za Hrvatsku, čuli ste Kučana, takvi prijedlozi koji vraćaju čak unatrag od Ustava 1974. ili pak koji na svoj način konzerviraju to jedno hibridno stanje koje dovodi do nedjelotvornosti i do neprodubljivanja krize zapravo i političke i gospodarske nisu prihvatljivi.

Znači, rješenje je moguće na osnovama, na polaznim osnovama suverenosti republika kao država i, znači, ne da oni stvaraju jednu državu nego stvaraju Zajednicu država. I u tom pogledu je neprimjereno pozivanje na slučaj Ukrajine i Bjelorusije jer, molim vas gospodo, podsjetimo se, čak u jednom Sovjetskom Savezu koji je još uvijek bremenit sa komunističkim ustrojem, tamo se stvara Savez suverenih država. I, gospodo, ja sam bio nedavno u Ukrajini i u praksi itd. oni su otišli daleko već i od nas u smislu međurepubličkih odnosa, čak i na tako delikatnom pitanju kao što je vojno. I mi kao da zaboravljamo tu činjenicu da je svijet ne samo u slomu socijalističkog poretka kao takvog, nego i u međunacionalnim odnosima na tom tlu postavio zahtjeve izlaza iz krize i u tom međunacionalnom odnosu u smislu stvaranja Saveza suverenih država.

(Sadržaj izvora preuzet od: Roman Domović, Informacijske operacije u medijskom prikazu Domovinskog rata)

Ante NAZOR
https://hrvatski-vojnik.hr

_________________
BH Muslimana 2030. - 0,5 mil.


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Prilozi za razumijevanje procesa raspada druge Jugoslavije
PostPostano: čet sij 09, 2020 12:58 pm 
Offline

Pridružen/a: sri lis 27, 2010 4:06 pm
Postovi: 13596
Citat:
Prilozi za razumijevanje procesa raspada druge Jugoslavije – sastanci šestorice predsjednika bivših republika SFRJ (XI. dio)

13.06.2019

Šesti sastanak šestorice predsjednika tadašnjih jugoslavenskih republika, održan 6. lipnja 1991. u Stojčevcu kod Sarajeva u Bosni i Hercegovini, bio je zadnji u nizu. Nakon što je 19. svibnja 1991. dobio referendumsku podršku hrvatskog naroda za stvaranje samostalne države, predsjednik Tuđman, zajedno sa slovenskim predsjednikom Milanom Kučanom, ostao je na stajalištu ”da samo suverene države mogu biti subjekt nove zajednice“ i ”da je to uvjet za ulaženje u novu zajednicu“. Stoga je u drugom dijelu svojeg opširnog odgovora na prijedlog predsjednika Predsjedništva BiH Alije Izetbegovića i makedonskog predsjednika Kire Gligorova (prvi dio odgovora naveden u prethodnom broju Hrvatskog vojnika) zaključio:

A osim toga, isto tako, još neprimjerenije je pozivanje da bi bilo nemoguće međunarodno priznanje pojedinih republika na slučaju Evropske zajednice. Postoji Evropska zajednica, postoji puna diplomatska međunarodna suverenost onih država koje čine tu Zajednicu. Prema tome, to nisu nikakvi argumenti koji dovode u pitanje naše polazište da treba izlaz iz krize tražiti, znači, na osnovama suverenosti republika kao država i na osnovu novog dogovora, ako je on moguć, o stvaranju zajednice na jugoslavenskom prostoru – suverenih država. I ako se od toga pođe, onda možemo raspravljati o detaljima na ekonomskom, obrambenom i drugom (planu) s tim da stručnjaci ekonomski itd, što se tiče tih prijedloga, smatraju da – koliko god sadrži prihvatljivih pozitivnih elemenata, s druge strane ima i takvih elemenata koji vode, s obzirom na iskustva, negativna iskustva, centralizaciji koja je neprihvatljiva. (…)

A što se tiče ovog za šta je i predsjednik Slovenije imao potrebu, vjerojatno zato što ima u jugoslavenskoj javnosti i u međunarodnoj javnosti nekih mišljenja odnosno naklapanja i pokušaja čak i utjecaja na rješavanje i unutarnjih i međunarodnih faktora, da bi trebalo ukloniti tobože neke subjektivne zapreke, tj. nas pojedince, pa da bi onda stvari mogle se riješiti. Prema tome, što se Hrvatske tiče da je tu referendum bio odgovor na takva pitanja i da se ne zavaravamo, naša je povijesna odgovornost sviju nas šestorice zajedno i svakog posebice da sagledavajući bit problema pokušamo spriječiti. Ja vjerujem, ja još uvijek čvrsto vjerujem, iako se upravo na Hrvatskoj vode igre koje bi vodile krvoproliću iako se upravo u Hrvatskoj, recimo jučer je vojna policija u civilnim odijelima hapsila ljude po Splitu. Prema tome, u Hrvatskoj se još uvijek vode igre zapleta, krvoprolića, nacionalnog sukoba, izazivanja socijalnih, itd. Ja još uvijek vjerujem u pobjedu našeg razbora, u činjenicu da niko ovdje sjedeći ni sa kakvim potporama jugoslavenske armije ili bilo kakvim drugim nema mogućnosti da nametne svoju volju. Prema tome, sagledajmo i moramo poći od toga da su republike i danas nacionalne države. Prema tome, da i po mogućnosti obnove Jugoslavije u II. svjetskom ratu i po onome na čemu je mogla biti održavana ta zajednica do sada, da je taj element suverenosti republika bio prisutan i da ne možemo ići natrag. Prema tome, ako želimo tu Zajednicu održati u sadašnjim okvirima, moramo poći od polazišta da su one suverene kao države i da tu ne može biti nikakve dvojbe da se može, da tu ne može biti nikakve dvojbe da se može rješenje tražiti izvan. Ili pak, budimo realni, razdružimo se pa ćemo onda za iks, da li za 5 ili 10 (godina), ne znam kada doći možda do zaključka da se ujedinimo. Ali ovakvo jedno stanje kakvo je sada gdje smo svi paralizirani i gdje se, ne samo nepovjerenje, nego jedna iracionalna mržnja razvija do mjere besmislenosti i suludosti je neodrživa i čini mi se, da je u samoj toj činjenici da je stanje došlo do tog stupnja da nas upućuje na to da pokušamo naći rješenje na razini vremena u kome živimo, u Evropi i u svijetu. Toliko.

Nakon pauze Milošević je rekao da treba obratiti pažnju na točke koje je prihvatila Skupština Republike Srbije. Prvo je potreba da svi garantiraju mir, drugo je ”da se odmah donese ustavni zakon ili nekakav sličan jugoslovenski akt kojim će se urediti način ostvarivanja prava na samoopredjeljenje jednako za sve, kako bi narodima koji žele da se izdvoje i formiraju svoje posebne države bilo omogućeno da to učine na miran način bez nasilja. Regulisanje načina ostvarivanja prava na samoopredjeljenje jugoslovenskim aktom, znači ustavnim zakonom jednako za sve isključuje opasnost da se to pravo zloupotrebi i tako povrede jednaka prava drugog ili drugih naroda“. Treće je ”da se sprovede referendum jednak u Jugoslaviji, tako da njegovi rezultati daju jasnu sliku o volji građana i naroda Jugoslavije“. Četvrto je ”da se polazeći od rezultata referenduma pristupi realizaciji volje naroda Jugoslavije i građana, u skladu sa donetim ustavnim zakonom i izvrše razgraničenja“. Peto je da se raspišu i održe slobodni višestranački izbori za Skupštinu Jugoslavije“. Milošević smatra da je jedno od osnovnih pitanja pitanje razgovaraju li o preuređenju Jugoslavije na demokratskim osnovama ili o njezinu ukidanju. On je razumio da ”sve vreme koliko učestvujemo u ovim razgovorima, razumem ih da razgovaramo o preuređenju Jugoslavije na demokratskim osnovama, a ne o njenom ukidanju“.

Kučan ga je pitao kako bi se donosio taj ustavni zakon kojim bi se reguliralo pravo na samoodređenje, tko je nosilac kontinuiteta i subjektiviteta Jugoslavije u slučaju da netko želi otići na osnovi ostvarenog prava na samoopredjeljenje, regulirano ustavnim zakonom i kako bi se referendum u čitavoj Jugoslaviji sproveo, kako bi se utvrđivao njegov rezultat i kako bi on vrijedio.

Milošević je odgovorio da bi Ustavni zakon ”mogli doneti na način na koji to propisuje postojeći Ustav, to znači da bismo mi zajedno sa Predsedništvom Jugoslavije koje je, po ustavu nadležno za pokretanje ustavne inicijative, ukoliko bi postigli takav dogovor da pokrenemo tu ustavnu inicijativu pred Saveznom skupštinom i da ga donesemo u jednom relativno veoma kratkom roku“. Kučan je na to odgovorio da ako nema suglasnosti na Ustavnom zakonu, nema ostvarivanja prava na samoopredjeljenje.

Tuđman je rekao da ”pozivanje na referendum u Jugoslaviji znači nepoštivanje već održanog referenduma u Hrvatskoj“ te da ”ako gospodin Milošević priznaje pravo naroda na samoodređenje, onda u ime kog načela se to može osporiti proveden referendum u Hrvatskoj ili plebiscit u Sloveniji“. Rekao je i da je u ”toj državno-političkoj krizi ipak glavno pitanje međunacionalnih odnosa, a da se ti međunacionalni odnosi i čitava ta kriza veoma zaoštrava i prelama na problemu Bosne i Hercegovine“. Predložio je ”da se održi poseban sastanak predsjednika Bosne i Hercegovine, Srbije i Hrvatske, ili ako hoćete delegacije, posebne, (trojni)“. Rekao je da mu je hrvatska delegacija rekla ”da se SDS organizira tako da izdvaja srpske krajeve“ te da je ”Krajina već formirana i da želi prekrajanje”.

Predložio je: ”Tražimo rješenje u tom smislu, kao što je rekao predsjednik Izetbegović, da ono zadovoljava i Srbiju i Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu.“

Milošević se složio s tim prijedlogom te zatim pokrenuo pitanje nepotvrđivanja Stjepana Mesića za predsjednika predsjedništva Jugoslavije:

A što se tiče problema Predsedništva Jugoslavije, nije problem Ustav, jer neizborom Stjepana Mesića nije povređen Ustav. Ustav bi bio povređen da je došlo do produžavanja mandata dosadašnjeg predsednika Predsedništva, a kao što znate Ustav ograničava mandat na godinu dana, do produžavanja nije došlo.

Tuđman mu je odgovorio da je Stipe Mesić rekao da će on biti prvi i posljednji predsjednik Jugoslavije, ali da se nada da će se pod njegovim predsjednikovanjem postići sporazum o novoj zajednici Jugoslavije.

Milošević je rekao da imaju kolektivnog šefa države kojeg čine ”osmorica članova toga Predsedništva“ te da je ”Predsedništvo u punom sastavu“.

Kučan je rekao da je povrijeđena ravnopravnost republika jer se nepotvrđivanjem člana koji je na redu ”u pitanje dovodi izbor demokratske republike koja je tog čovjeka izabrala“, i ”neslaganjem s tim takozvanim, ustvari, jednoj republici se reklo ne – vaša odluka ne dolazi u obzir, jer ja lično glasam protiv njega odnosno trojica“. Prema Kučanu, to je ”ogromna povreda ravnopravnosti“.

Tuđman se složio s Kučanovom izjavom i dodao: ”Ne samo povreda ravnopravnosti, nego stavljanje Hrvatske u potpuno ponižavajući položaj i čak… to je politički efekat“.

Gligorov je rekao da se ne mogu oglušavati na to da ”danas vrh države uopće ne funkcionira niti se sastaje, a mi republike smatramo konstruktivnim dijelovima te zajednice. Vrhovni organ nije u dejstvu, a mi se pravimo, kao da to nije naš posao“. Rekao je i da je ”taj čin Skupštinu SFRJ paralizirao“ te da ”ona ne može normalno raditi“ jer ”armija nema vrhovnog komandanta u dejstvu. Ona formalno ga ima u osmorici članova, ali oni ne mogu efektivno da rade“.

Izetbegović je zamolio Tuđmana da pročita formulaciju točke 3 oko koje se usuglašavaju, što je Tuđman napravio:

Da je kriza u Jugoslaviji izazvana, prije svega međunacionalnim odnosima, a da se oni naročito oštro prelamaju na tlu Bosne i Hercegovine, da se preporuča sastanak predsjednika tih republika Bosne, Srbije i Hrvatske.

Uslijedio je kraći razgovor o tome:

Izetbegović: Jer u svakom slučaju ako je riječ o razgovorima o Bosni i Hercegovini, između dva čovjeka ili tri čovjeka, za nas su povoljniji razgovori od tri čovjeka. Jer se neizbježno moraju voditi razgovori o Bosni i Hercegovini, mi to znamo.

Milošević: Da eliminišemo bar neke dileme.

Izetbegović: I sva sumnjičenja koja se pojavljuju u vezi sa tim. Da otvoreno razgovaramo o nekim stvarima.

Tuđman: Da se stvari ne zamagljuju, ne produbljuju, nego da idemo….

Izetbegović: Da, to je prihvatljivo. To su uostalom realni problemi i oni su tu, kako da se riješe. Vidjećemo?

Nakon toga su se Milošević i Izetbegović ponovno sukobili u vezi s formulacijom karaktera buduće države. Milošević smatra da buduća Jugoslavija treba imati karakter države, a Izetbegović da treba imati obilježje državne zajednice. Zamolio je Miloševića da prihvati ovaj prijedlog jer je to kompromisni prijedlog koji predviđa uređenje buduće jugoslavenske zajednice kao Saveza suverenih država.

Nakon toga je Izetbegović upoznao sudionike sastanka sa stavom Europske zajednice pročitavši pismo Jacquesa Santera, predsjednika Europskog savjeta i predsjednika Vlade Luksemburga, od 5. lipnja 1991., u kojem je izraženo opredjeljenje EZ-a za očuvanje Jugoslavije:

U ime predsjednika Delora (Jacques Delors, predsjednik Europske komisije 1985. – 1995.) i moje lično ime želim Vam izraziti najiskreniju zahvalnost za otvorenu i iskrenu razmjenu mišljenja koju smo ostvarili sa Vama prilikom Vaše nedavne posjete Beogradu. Te razmjene mišljenja su samo potvrdile poseban karakter veza koje već dugo spajaju Evropsku zajednicu i Jugoslaviju kao i veliki interes koji obostrano polažemo na nastavak i razvoj tih veza.

Rezultati naših susreta su, naravno, bili predmetom vrlo pažljivog izučavanja od strane naših ministara inostranih poslova, na sastanku 3. juna u Drezdenu. Dužnost mi je da Vam još jedanput potvrdim zainteresiranost Zajednice država članica za jedinstvo i teritorijalni integritet Jugoslavije u skladu sa principima KEBS-a i Pariške povelje o novoj Evropi. Uvažavanje tih principa je danas od suštinske važnosti za puno učešće u evropskoj porodici. Tu ne može biti izuzetaka. U tim okvirima upotreba ili prijetnja silom bi bila neprihvatljiva. Kao što smo Vam predsjednik Delor i ja imali čast potvrditi u Beogradu, Zajednica pridaje osobitu važnost poštovanju postojećeg institucionalnog okvira što predstavlja poštivanje unutrašnjih granica i smjenu na vrhu zajedničkog Predsjedništva, poštivanje ljudskih prava i prava nacionalnih manjina, traženje putem dijaloga mirnog rješenja za pitanja novog ustrojstva Jugoslavije i produbljivanje procesa demokratskih reformi. U ovom kontekstu potvrđujem vam značaj koji pridajemo nastavku ekonomskih reformi savezne Vlade.

U slučaju da ovi uslovi budu ispunjeni, Zajednica i zemlje članice će biti spremne da pomognu Jugoslaviji i da mobilišu potrebna sredstva za prevazilaženje postojeće krize. Sa ujedinjenom demokratskom Jugoslavijom Zajednica je spremna da produbljuje svoje prijateljske odnose i saradnju.

Žak Santer, predsjednik Evropskog savjeta i predsjednik Vlade Luksemburga.

Šest sastanaka predsjednika republika SFRJ, čiji su transkripti u dijelovima predstavljeni u prethodnim brojevima Hrvatskog vojnika, pokazuju koliko su predsjednici tadašnjih jugoslavenskih republika bili daleko od dogovora o budućem ustroju/preustroju Jugoslavije, te potvrđuju da su razlike u prijedlozima hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana (i slovenskog predsjednika Milana Kučana) i razmišljanja srbijanskog predsjednika Slobodana Miloševića bile nepremostive. Rasprave između predsjednika Tuđmana i Miloševića o toj problematici i Tuđmanovo suprotstavljanje Miloševićevu pokušaju da suverenost republika podredi saveznim tijelima ujedno su izravan odgovor svima koji pokušavaju nametnuti percepciju da je ”Tuđman bio fasciniran Miloševićem do te mjere da mu se nije usudio suprotstavljati“.

(Sadržaj izvora preuzet od: Roman Domović, Informacijske operacije u medijskom prikazu Domovinskog rata)

Ante NAZOR
https://hrvatski-vojnik.hr

_________________
BH Muslimana 2030. - 0,5 mil.


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Prilozi za razumijevanje procesa raspada druge Jugoslavije
PostPostano: ned sij 19, 2020 11:11 am 
Offline

Pridružen/a: sub vel 10, 2018 4:56 pm
Postovi: 2565
Lokacija: Hrvatsko kraljevstvo
U knjizi „Anatomija fašizma“ Robert Paxton, američki povjesničar svjetskoga ugleda, oslanjajući se na velikosrpske i komunističke izvore predstavio cijelom akademskom, financijskom, gospodarskom i političkom establišmentu razvijenog svijeta s brojkom od 500 tisuća, kako Paxton kaže „po umjerenim procjenama“ ubijenih Srba, 200 tisuća ubijenih Hrvata, zatim 60 tisuća ubijenih Slovenaca, da bi dospio do brojke, slovom i brojem – 980 tisuća ljudi, a Tuđmana predstavio kao notornog fašistu koji je potpuno rehabilitirao ubojice označene tim brojkama i gotovo u potpunosti realizirao ideju „Velike Hrvatske“. Da ne bi bilo zabune, recenzenti te globalne optužnice su profesori Tvrtko Jakovina i Tomislav Cipek, uvaženi profesori i znanstvenici s javnoga, dakle državnoga sveučilišta u Zagrebu.

Marko Ljubić

https://kamenjar.com/marko-ljubic-smije ... pe-mesica/

Eto kakva to pseća pasmina stvara sliku o Republici Hrvatskoj u svijetu, odnosno o raspadu SFRJ. Na temelju komunističkih izvora ('Istina je malo građanska predrasuda", Lenjin, Herbert Marcus postavio teoriju prema kojoj laž može i treba! sačuvati istinu budućega socijalizma) i velikosrpskih izvora (Otac srpske nacije Dobrica Ćosić i istinoljubiva ekipa, https://www.google.com/amp/s/www.hop.co ... enima/amp/).


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Prilozi za razumijevanje procesa raspada druge Jugoslavije
PostPostano: sub vel 08, 2020 7:52 am 
Offline

Pridružen/a: sri vel 22, 2012 4:06 pm
Postovi: 2530
Svakoj državi se može izrelativizirati da je jedna cjelina. Jugoslavija nije bila nikakva cjelina, u njoj su živjeli ljudi koji veze jedni s drugima nemaju. Što zajedničko imaju Janez iz Maribora i Nihad iz Novog Pazara? Štef iz Krapine i Goce iz Bitole? Jure s Visa i Azem iz Prištine? Makedonija je sličnija Turskoj nego Sloveniji, Slovenija sličnija Njemačkoj nego Makedoniji, Istra i Dalmacija sličnije Italiji nego Srbiji. Više mi Hrvati imamo povijesne veze s Francuskom nego s Makedonijom.

Po čemu je BiH cjelina? Nema nikakve veze sa srednjovjekovnom Kraljevinom Bosnom. Bihać nikada u srednjem vijeku nije pripadao Bosni, nije bio ni blizu bosanske granice. Uopće nije razvidno definirano ni što je uopće Bosna ni što je uopće Hercegovina. Duvanjski kraj nije ni jedno ni drugo, Tomislavgrađanin će u šali reći da je to i. Izvorna Bosna je samo trokut Sarajevo-Tuzla-Zenica, a svaki drugi dio države BiH je sličniji najbližem dijelu Hrvatske nego izvornoj Bosni. Veliki dijelovi današnje Crne Gore su bili Hercegovina, Pljevlja su 205 godina bila glavni grad Hercegovačkog sandžakata. Herceg-Novi je osnovan kako bi bio glavni grad Hercegovine. A gle ironije, ni Pljevlje ni Herceg-Novog nema danas u Hercegovini.

Što je hercegovački identitet? Zapadna Hercegovina sasvim je stopljena s Dalmacijom, granica je sasvim umjetna jer s obje strane živi savršeno jedan te isti narod. Nikakve razlike nema između Imoćanina i Posušaka. Isti jezik, ista ikavica, rodbinske veze, ista imena i prezimena, identični običaji, ama baš nikakve razlike između njih dvojice. Dijeli ih umjetna državna granica. Po čemu je ovaj Dalmatinac, a onaj Hercegovac, kad su potpuno isti? Zapadna Hercegovina i Dalmacija su savršeno jedno isto.

Sjeverna Hercegovina je pak skroz stopljena s Bosnom. Kakve razlike ima između Konjičanina ili Jablaničanina i Sarajlije? Isti govor, isti naglasak, sve isto. Po čemu je Konjičanin Hercegovac, a Sarajlija Bosanac, kad su potpuno isti? Istočna Hercegovina je savršeno sljubljena s Crnom Gorom. Identičan govor, narod i običaji, državna granica između Hercegovine i Crne Gore potpuno umjetna. Kakva je razlika između Gačanina i Nikšićanina, Trebinjca i Novljanina? Po čemu je prvi Hercegovac, a drugi Crnogorac, kad su potpuno isti?

Zaključak: zapadni Hercegovac je bliži Dalmatincu nego sjevernom i istočnom Hercegovcu, sjeverni Hercegovac je bliži Bosancu nego zapadnom i istočnom Hercegovcu, istočni Hercegovac je bliži Crnogorcu nego zapadnom i sjevernom Hercegovcu. Kako je onda Hercegovina jedna cjelina?

Identitet su kamen, krš i maslina. Po čemu je krš u Hercegovini išta drukčiji od krša u Dalmaciji, Lici, Crnoj Gori? Što je to ekskluzivno hercegovačko? Dalmatinski identitet su sunce, more i masline? Ali Dalmacija su i Knin i Imotski i Vrgorac, gdje nema ni sunca ni mora ni maslina, gdje je sve sličnije Hercegovini ili Bosni nego priobalnom dijelu Dalmacije. Što je onda uopće ekskluzivno dalmatinsko? Bliže si moru u nekim dijelovima Hercegovine nego u nekim dijelovima Dalmacije ili dubrovačkog kraja. Hercegovac iz Orahova dola je bliži moru nego Konavljanin iz Kule Konavoske. Bliži je moru Čapljinac nego Kninjanin, pa je opet Čapljinac Hercegovac, a Kninjanin Dalmatinac.


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Prilozi za razumijevanje procesa raspada druge Jugoslavije
PostPostano: sub vel 08, 2020 10:53 am 
Offline

Pridružen/a: sub vel 10, 2018 4:56 pm
Postovi: 2565
Lokacija: Hrvatsko kraljevstvo
Protuljudski je u SFRJ bilo to što su cijelu emigraciju smatrali zločinačkom (ustaše, četnici). A to je zbog toga što su oni iz dijaspore znali za jugoslavensku sramotu, nisu im mogli fosilizirat mozgove komunističkom ideologijom, a istina je kao požar, raširi se. Drugim riječima grčevito čuvanje jugokomunističkih laži je uništio SFRJ.


Vrh
   
 
Prikaži postove “stare”:  Redanje  
Započni novu temu Odgovori  [ 14 post(ov)a ] 

Vremenska zona: UTC + 01:00 [LJV]


Online

Trenutno korisnika/ca: / i 5 gostiju.


Ne možeš započinjati nove teme.
Ne možeš odgovarati na postove.
Ne možeš uređivati svoje postove.
Ne možeš izbrisati svoje postove.
Ne možeš postati privitke.

Forum(o)Bir:  
Powered by phpBB © 2000, 2002, 2005, 2007 phpBB Group
Facebook 2011 By Damien Keitel
Template made by DEVPPL - HR (CRO) by Ančica Sečan
phpBB SEO