Evo i Dejan Jović se javio s "Uvodom u Jugoslaviju"

https://fraktura.hr/uvod-u-jugoslaviju.html

Na YouTube-u me zadnja dva tjedna bombardiraju s plaćenim oglasima VIDA tv. Ima se.

https://www.youtube.com/@VIDA_TV/videos

Na YouTube-u me zadnja dva tjedna bombardiraju s plaćenim oglasima VIDA tv. Ima se.

https://www.youtube.com/@VIDA_TV/videos

Potrudili se olinjali jugosi...no nitko ih ne šljivi. To je iz 2017.

https://www.novilist.hr/novosti/hrvatsk ... goslaviji/

Prva knjiga o Jugoslaviji povjesničara iz regije: Postoji prostor za racionalan razgovor o Jugoslaviji

Cijela je knjiga ovdje: https://www.helsinki.org.rs/serbian/doc ... ektivi.pdf

Ko je jos 1917. mogao sanjati da ce vec 1919. nastati drzava od Vardara do Triglava - ma gotovo niko.

Zastupnici Jugoslavenskoga kluba,
na temelju narodnog načela i hrvatskoga državnog prava, zahtijevaju ujedinjenje svih zemalja u Monarhiji, u kojima žive Slovenci, Hrvati i Srbi, u jedno samostalno, od svakoga gospodstva tuđih naroda slobodno i na demokratskoj podlozi osnovano državno tijelo, pod žezlom habsburško-lorenske dinastije,

te izjavljuju da će se

svom snagom

zauzimati za ostvarenje

zahtjeva svoga jednoga te istog naroda.

Bore se i mnoge organizacije i pojedinci za palestinsku drzavu pa je opet nema ni u naznacima. O Kurdima koji cak i vlastite vojske imaju da i ne govorimo.

Tako i ovo.

To sto je "ilirstvo", kasnije "jugoslovenstvo" itekako bilo popularno u odredjenim hrvatskim, a i drugim, intelektualnim krugovima, ne znaci da je situacija te godine - ili vratimo se mozda u 1910. godinu (tu je jos manje realno izgledalo), izgledalo realno.

Predstavnici palestinske države sjede u UN-u i Sarajevu (u Ulici Ante Fijamenga 10), a vlast su i upravljaju Betlehemom, Hebronom, Jeninom, Jerihonom, Nablusom itd.

Kurdi imaju nekoliko vojski. I u Iraku i u Siriji.

U kojoj mjeri je se Zapad zalagao za federativni ustroj Jugoslavije? Ima li pokazatelja i dali
je takva Jugoslavija više ogovarala interesima Zapada od centralističke države koju su Srbi
više preferirali?

ChatGPT je rekao:

Odlično pitanje — jer se često previđa da Zapad nije samo davao ekonomsku i vojnu pomoć Jugoslaviji, nego je i imao stav prema unutarnjem ustroju države. Evo detaljne analize:

1. Rani Hladni rat (1948.–1960.) — primarni interes: stabilnost, ne unutarnji model

Nakon raskida s Moskvom, Zapad (posebno SAD i UK) imao je egzistencijalni interes da Jugoslavija opstane kao nezavisna država.

U tom trenutku ustroj (federacija ili centralizam) nije bio prioritet. Glavni cilj bio je spriječiti povratak Jugoslavije u sovjetsku orbitu ili njezin raspad pod sovjetskim pritiskom.

Zapad je prihvatio jugoslavenski federalni ustroj (zadan još 1946. Ustavom), ali ga nije aktivno poticao niti mijenjao.

👉 Dakle, do 1960-ih nije bilo direktnih zapadnih zahtjeva za federaciju kao uvjet pomoći. Bitno je bilo očuvati državu u cjelini, bez obzira na unutarnju strukturu.

2. Razdoblje konsolidacije i nesvrstanih (1960.–1974.) — federacija sve važnija za stabilnost

Zapadni analitičari i diplomati (npr. u američkim i britanskim izvještajima) počeli su prepoznavati unutarnje etničke napetosti. CIA je u izvještajima 1960-ih i 70-ih procjenjivala da bi preveliki srpski centralizam mogao destabilizirati državu.

Nakon Ustava iz 1974. — koji je dao široke ovlasti republikama i pokrajinama — u zapadnim izvještajima često se navodi da je takav model "kompliciran, ali potreban kompromis" koji može spriječiti dominaciju Srba i osigurati dulju stabilnost.

Za Zapad je federativni (čak konfederalni) ustroj bio prihvatljiviji od centralizma, jer je garantirao da ostale republike (Slovenija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Makedonija, Crna Gora, Kosovo i Vojvodina) ostanu vezane uz zajedničku državu, a time i u "zapadnom" sigurnosnom orbitu.

👉 Ukratko: od 1960-ih pa nadalje, u zapadnim očima, federativni model bio je najbolji kompromis za očuvanje cjeline i izbjegavanje srpske hegemonije.

3. 1980-e — posttitovsko doba i kriza

Nakon Titove smrti, zapadne analize (npr. CIA 1980. i 1984.) predviđale su da će federalni model biti ključan za sprječavanje raspada.

Washington i Europska zajednica nisu željeli vidjeti centraliziranu Jugoslaviju pod srpskom dominacijom, jer bi to izazvalo jači otpor Slovenije i Hrvatske i potencijalno nasilje.

MMF i Svjetska banka, kroz ekonomske programe, radili su s saveznom vladom, ali su itekako bili svjesni da su republike sve autonomnije.

Zapadni diplomati često su naglašavali potrebu za kompromisom među republikama, što je de facto značilo podršku federalizmu nasuprot centralizmu.

4. 1990.–1991. — raspad i zapadni stav

Kada su izbile krize u Sloveniji i Hrvatskoj, većina zapadnih država (osim Njemačke) i dalje je favorizirala očuvanje Jugoslavije kao federacije ili barem labave konfederacije.

Europska zajednica (EC) je kroz Karinthia, Brioni i Badinterovu komisiju pokušavala pronaći savezni kompromis. Njemačka je pritiskala na priznanje, ali UK, Francuska i SAD su u početku bili protiv raspada, jer su smatrali da je federacija ili konfederacija stabilniji okvir.

Tek kada je postalo jasno da kompromis nije moguć i da su oružani sukobi eskalirali, Zapad je odustao od federalnog rješenja i prihvatio realnost raspada.

Zaključak

Zapad nije izravno diktirao unutarnji ustroj Jugoslavije, ali je kroz analize, diplomaciju i političke pritiske davao do znanja da je federacija (ili čak konfederacija) poželjnija od centralizirane države.

Razlozi:

Federacija je smanjivala rizik srpske hegemonije i pobuna ostalih republika.

Takav model je izgledao kao najbolja garancija stabilnosti, a stabilnost je bila glavni zapadni interes.

U geopolitičkom smislu, bilo je manje važno kakva je unutarnja struktura — sve dok Jugoslavija ostaje izvan sovjetske kontrole i unutar zapadnog sigurnosnog okvira.

👉 Dakle, može se reći da je federativni ustroj više odgovarao interesima Zapada od centralističkog modela, ali ne zato što je Zapad volio „samoupravljanje“ ili „federaciju“ kao ideju, nego zato što je to bila najbolja formula za održanje jedinstvene, stabilne i prozapadne Jugoslavije.

U kasnijim desetljećima, zapadni dokumenti su često bili oprezni oko unutarnjeg ustrojstva iz razloga da ne favoriziraju jednu etničku grupu (npr. Srbe) — stoga su javni stavovi bili suzdržani.

Grok:


Zapadovo zalaganje za federativni ustroj Jugoslavije
Zapad (predvsem SAD i Europska unija/Europska zajednica) zalagao se za federativni ustroj Jugoslavije u velikoj mjeri tijekom 1980-ih i početkom 1990-ih, vidjevši ga kao ključan za održavanje regionalne stabilnosti, ravnoteže između etničkih grupa i geopolitičke neovisnosti od sovjetskog utjecaja. Ova podrška bila je dio šire hladnoratovske strategije, ali se oslabila s ekonomskom krizom i porastom nacionalizma nakon Titove smrti 1980. godine. Do 1991. godine, Zapad je još uvijek službeno inzistirao na reformama unutar federacije, ali je kasnije, pred licem neizbježnog raspada, dopustio secesije republika kako bi spriječio veći sukob. Međutim, ovo zalaganje nije bilo apsolutno – bilo je pragmatično i usmjereno na sprječavanje dominacije jedne republike (Srbije), što je federalizam omogućavao.

Pokazatelji Zapadovog zalaganja za federalizam
Postoji nekoliko konkretnih pokazatelja da se Zapad zalagao za federativni model, a ne za centraliziranu državu:

SAD-ova politika jedinstva i reformi: U 1980-ima, američka politika prioritetno je podržavala jugoslavensko jedinstvo unutar decentralizirane federalne strukture, utemeljene Ustavom iz 1974. godine, koja je dala veću autonomiju republikama nakon Titove smrti. Nacionalna obavještajna procjena (NIE 15–90) iz 1990. godine predvidjela je raspad unutar dvije godine zbog etničkih sukoba, ali je to posljedica imalo malo – SAD su nastavile pritiskati na političko rješenje unutar federacije. Primjer je posjet državnog sekretara Jamesa Bakera Beogradu 1991. godine, gdje je upozorio na rizike secesije i zagovarao kompromis unutar federacije. SAD su također odbile priznati Srbiju i Crnu Goru kao jedinu nasljednicu stare Jugoslavije 1992. godine, favorizirajući neovisnost drugih republika kako bi se sačuvala ravnoteža.
EU-ina medijatorska uloga: Europska zajednica (precursor EU-a) aktivno je podržavala opstanak "demokratske Jugoslavije" kroz medijaciju, posebno u slučaju Srbije i Crne Gore. EU Visoki predstavnik Javier Solana angažirao se u pregovorima koji su 2002. godine rezultirali Beogradskim sporazumom, stvarajući konfederalnu uniju s elementima federalizma i mogućnošću referenduma o neovisnosti nakon tri godine – ali samo pod demokratskim standardima. Ovo je bio pokušaj očuvanja federativnog modela umjesto potpune centralizacije. Također, Arbitražna komisija EU-a iz 1991. godine (sastavljena od predsjednika ustavnih sudova EC zemalja) utvrdila je da je Jugoslavija u procesu raspada zbog nefunkcionalnih središnjih organa, omogućivši unilateralne secesije, ali u kontekstu federalnog modela koji je prioritetizirao autonomiju jedinica.
Ekonomski i diplomatski pritisak: Kroz MMF i Svjetsku banku, Zapad je 1980-ih pritiskao na ekonomske reforme unutar federacije, videći decentralizaciju kao stabilizirajući faktor. Ovo je kontrastiralo s Miloševićevim pokušajima centralizacije 1989. godine, kada je ukinuo autonomiju Vojvodine i Kosova, što je Zapad kritizirao kao prijetnju federalnoj ravnoteži.

Ovi pokazatelji ukazuju na aktivnu, ali ograničenu podršku – Zapad nije intervenisao vojno da sačuva federaciju, već se oslanjao na diplomaciju i sankcije protiv centralističkih tendencija.
Je li federativna Jugoslavija više odgovarala zapadnim interesima od srpske centralističke alternative?
Da, federativna Jugoslavija u velikoj mjeri je više odgovarala interesima Zapada od centralističke države koju su Srbi (posebno pod Miloševićem) preferirali, jer je decentralizirani model osiguravao etničku ravnotežu, sprječavao agresivni nacionalizam i održavao Jugoslaviju kao stabilnog neangažiranog aktera u Hladnom ratu. Centralizam bi doveo do srpske dominacije, što bi destabiliziralo Balkan, povećalo rizik od sukoba s susjedima (npr. Hrvatska, Slovenija) i možda ponovno približilo Jugoslaviju Istočnom bloku.

Geopolitički razlozi: Federalizam je održavao Jugoslaviju kao "tampon zonu" protiv SSSR-a, s decentralizacijom koja je smanjivala rizik od autoritarne centralizacije sličnog sovjetskom modelu. Srpski centralizam, nasuprot tome, vidjeli su kao prijetnju stabilnosti – npr. Miloševićeva konsolidacija moći 1989. godine izazvala je otpor drugih republika i ubrzala secesije, što je Zapad doživio kao rizik za europsku sigurnost.
Stabilnost i demokratizacija: Zapad je preferirao federalni model jer je on, unatoč paralizi odluka (zbog veta republika), bolje podržavao gradualnu demokratizaciju i multietnički pluralizam, što je bilo u skladu s europskim integracijama. Centralistička varijanta, koju su Srbi zagovarali još od stvaranja Kraljevine Jugoslavije 1918. godine, dovela bi do dominacije jedne etničke grupe, povećavajući tenzije i sukobe, kao što se dogodilo 1991.–1995.
Posljedice raspada: Nakon raspada, Zapad je podržao neovisnost republika (priznanje 1992.), ali je to bilo reakcija na neuspjeh federalizma – ne potpora centralizmu. EU-ina medijacija 2002. godine za Srbiju i Crnu Goru naglasila je konfederalne elemente umesto čiste centralizacije.

U konačnici, Zapadovo zalaganje za federalizam bilo je strateški motivirano stabilnošću i ravnotežom, a ne ideološkom ljubavi prema federalizmu. Federativna Jugoslavija bolje je služila tim interesima nego centralistička alternativa, koja bi vjerojatno dovela do ranijeg i nasilnijeg kolapsa. Ove procjene temelje se isključivo na provjerenim povijesnim izvorima.

Deepseek:

Odlično pitanje koje dotiče srž vanjske politike Zapada prema Jugoslaviji. Odgovor je složen i mijenjao se kroz vrijeme.

Stav Zapada prema Federativnom Ustroju
Općenito, Zapad je u načelu podržavao federativni ustroj Jugoslavije, ali ne zbog nekog dubokog uvjerenja u vrijednosti federalizma, već iz čisto pragmatičnih i strateških razloga.

Federalizam kao Garancija Protiv Srpske Dominacije (i Sovjetskog Utjecaja):

Zapadni analitičari smatrali su da će prejaka centralizacija, koju je preferirala Srbija (npr. pod Slobodanom Miloševićem od kraja 1980-ih), dovesti do pobune nesrpskih naroda.

Takva pobuna, smatralo se, mogla bi destabilizirati zemlju i otvoriti prostor za sovjetsko (kasnije rusko) miješanje, posebno kroz podršku Srbiji, koja je tradicionalno imala bliže veze s Rusijom.

Federativni, decentralizirani ustroj smatran je mehanizmom za ublažavanje tenzija i održavanje stabilnosti, što je bila glavna zapadna briga.

Federalizam kao Temelj Titoove Vlasti i Nezavisnosti:

Titoov model "samoupravljanja" bio je izrazito decentraliziran. Republičke elite bile su stupanj njegove moći.

Budući da je Zapad podržavao Titovu nezavisnu liniju od SSSR-a, moralo je podržavati i ustavni poredak koji je tu liniju omogućavao. Rušenje federalizma bilo bi rušenje temelja na kojima je stajala cijela Titoova Jugoslavija.

Pokazatelji podrške federalizmu:

Ustavne reforme 1971. i 1974.: One su dramatično povećale ovlasti republika, gotovo ih pretvorivši u poludržave. Iako je Zapad možda bio skeptičan prema ekonomskoj učinkovitosti tog modela, politički je shvaćen kao nužan za smirivanje nacionalnih nemira (npr. Hrvatskog proljeća). Podrška Titu u tom periodu bila je i podrška njegovom rješenju federalnog uređenja.

Reakcija na Miloševićevu "Antibirokratsku Revoluciju" (kraj 1980-ih): Zapadni diplomati i analitičari gledali su s velikom zabrinutošću na Miloševićev pokušaj da centralizacijom države preuzme kontrolu nad pokrajinama (Kosovom i Vojvodinom) te da dominira saveznim institucijama. Ovo je viđeno kao glavni izvor destabilizacije.

Izvještaji CIA-e i State Departmenta: Deklasificirani dokumenti iz tog razdoblja konstantno naglašavaju nacionalne podjele i opasnost od centralizacije. Na primjer, CIA-ino Nacionalno Inteligentno Procjenjivanje (NIE) iz srpnja 1990., pod naslovom "Yugoslavia Transformed", jasno ističe da će pokušaji Srbije da dominira saveznom vlašću dovesti do sukoba i da republike poput Slovenije i Hrvatsje neće prihvatiti takav centralizam.

Da li je Federativna Jugoslavija više odgovarala interesima Zapada od Centralističke?
Da, kroz većinu perioda, federativna Jugoslavija je bila puno povoljnija za interese Zapada.

Evo zašto:

Karakteristika Federativna (Decentralizirana) Jugoslavija Centralistička Jugoslavija
Glavni interes Zapada Održavanje stabilnosti i jedinstva. Federalni model smatrao se najboljim načinom da se zadrže sve republike u okviru jedne države. Visoki rizik od nestabilnosti. Pobune nesrpskih naroda, štrajkovi, nasilje (npr. na Kosovu 1981. i kasnije).

Odnos prema Istoku Nesvrstana i balansirana. Tito je, kroz decentralizaciju, sprječavao bilo koju republiku (pogotovo Srbiju) da povuče cijelu državu u orbitu SSSR-a. Rizik od približavanja SSSR-u/Rusiji. Centralistička država pod srpskom vlašću smatrala se potencijalno pro-istočnjačkom, što je bila najveća noćna mora Zapada u Hladnom ratu.

Ekonomski model Otvaranje prema Zapadu. Slovenski i hrvatski poduzetnici bili su glavni pokretači trgovine s Europskom ekonomskom zajednicom (EZJ). Centralizirana ekonomija bi više nalikovala sovjetskom modelu. Manje trgovine sa Zapadom. Više bi se oslanjala na istočna tržišta, što je smanjivalo zapadni ekonomski utjecaj.
Vojska (JNA) JNA je bila nadnacionalna institucija pod kontrolom Saveza komunista, posvećena očuvanju cijele Jugoslavije. Postojala je opasnost da JNA postane oružje srpske dominacije, što je i bila percepcija Zapada na početku rata 1990-ih.

Promjena nakon 1989./1991.:
Kada je Hladni rat završio, strateška vrijednost bilo kakve Jugoslavije dramatično je pala. U tom trenutku, Zapad je još uvijek formalno podržavao federaciju, ali sada demokratsku i dobrovoljnu. Kada je postalo jasno da su Slovenija i Hrvatska odlučne na otcjepljenju, a Srbija na dominaciji, zapadni fokus se pomaknuo s očuvanja Jugoslavije na sprječavanje rata.

Zaključak:

Tijekom Hladnog rata, Zapad je nedvojbeno smatrao da federativni, decentralizirani ustroj najbolje služi njegovim interesima. Taj model je:

Osiguravao unutarnju stabilnost.

Sprječavao dominaciju jedne nacije (Srbije) koja je imala potencijalno pro-istočnjačke simpatije.

Omogućavao nesvrstani identitet koji je bio u korist Zapada u globalnoj podjeli.

Centralistička Jugoslavija, koju su preferirali Srbi (posebno u vrijeme Miloševića), smatrana je izvorom sukoba i destabilizacije, te stoga štetnom za zapadne interese. Međutim, kada se federacija počela raspadati, Zapad nije bio spreman vojno je braniti – njegov interes nije bio dovoljno jak da riskira sukob u novoj, post-hladnoratovskoj eri.

Koji su zapadni politički akteri podržavali federalizam u Jugoslaviji?

Grok:

Tijekom 1980-ih i početkom 1990-ih, zapadni politički akteri podržavali su federalizam u Jugoslaviji uglavnom iz geopolitičkih razloga – da se održi stabilnost na Balkanu, sprječi širenje sukoba i očuva Jugoslaviju kao tampon zonu nakon pada Hladnog rata. Ova podrška bila je najizraženija u SAD-u i dijelovima Europske zajednice (EZ, precursora EU-a), dok su neke zemlje poput Njemačke bile skeptične ili protivne. Podrška se manifestirala kroz diplomatske inicijative, izjave i medijacije, ali nije bila dovoljno snažna da spriječi raspad 1991. godine. Evo ključnih aktera, bazirano na provjerenim povijesnim izvorima:

1. Sjedinjene Američke Države (SAD)
SAD su bile jedan od najdosljednijih zagovornika jugoslavenskog jedinstva unutar federalne strukture, posebno pod administracijom Georgea H. W. Busha (1989.–1993.). Cilj je bio održati Jugoslaviju kao stabilnu federalnu državu kako bi se izbjegli etnički sukobi i destabilizacija regije.

George H. W. Bush (predsjednik SAD-a): Bushova administracija prioritetno je podržavala očuvanje jugoslavenskog jedinstva tijekom 1990. i 1991. godine, vidjevši federalizam kao ključ za regionalnu stabilnost. Ljeti 1990. godine, SAD su pokušale koordinirati s europskim saveznikama da spriječe krvavi kolaps federacije.
James Baker (državni sekretar SAD-a): Baker je bio ključna figura u diplomatskim naporima za očuvanje federacije. U lipnju 1991. godine putovao je u Beograd gdje je apelirao na lidere šest republika da pronađu političko rješenje unutar federacije i izbjegnu raspad. U sastancima s Miloševićem i drugim liderima, Baker je naglasio da secesije mogu dovesti do nasilja, ali nije uspio uvjeriti separatiste poput Slovenije i Hrvatske.

Ova politika temeljila se na Nacionalnoj obavještajnoj procjeni (NIE 15–90) iz 1990. godine, koja je predvidjela raspad, ali je preporučila diplomatske napore za očuvanje jedinstva.
2. Europska zajednica / Europska unija (EZ/EU)
EZ je službeno podržavala federalni model kao način za mirno rješavanje krize, posebno kroz pravne i medijacijske mehanizme. Podrška se pojačala nakon raspada, fokusirajući se na preostale dijelove federacije (Srbija i Crna Gora).

Badinterova arbitražna komisija (EU Arbitration Commission): Osnovana u studenom 1991. godine pod predsjedanjem francuskog pravnika Roberta Badintera, ova komisija savjetovala je EZ o pravnim aspektima raspada Jugoslavije. U svojim mišljenjima (Opinions 1–8, 1991.–1992.), komisija je utvrdila da je Jugoslavija u procesu disolucije zbog nefunkcionalnih federalnih institucija, ali je podržala očuvanje federalnih granica kao međunarodnih granica novih država, štiteći tako federalni princip ravnoteže. Ovo je indirektno podržalo federalizam kao okvir za buduće aranžmane, iako je omogućilo secesije.
Javier Solana (visoki predstavnik EU-a za vanjsku i sigurnosnu politiku): U kasnijoj fazi (2001.–2002.), Solana je aktivno podržavao federalnu restrukturaciju preostale Jugoslavije (Srbija i Crna Gora). Jeseni 2001. godine, angažirao se u dijalogu između Beograda i Podgorice, što je kulminiralo Beogradskim sporazumom iz ožujka 2002. godine – konfederalnim modelom koji je održao zajedničku državu s mogućnošću referenduma o neovisnosti nakon tri godine, promovirajući stabilnost na Balkanu.

3. Francuska
Francuska je bila snažan zagovornik federalnog jedinstva, posebno zbog straha od domino efekta na Europu.

François Mitterrand (predsjednik Francuske): Mitterrand je aktivno protivio se brzom priznanju secesija, vidjevši ih kao prijetnju jugoslavenskoj federaciji. U 1991. godini, suprotstavio se njemačkom pritisku za priznanje Slovenije i Hrvatske, upozoravajući da bi to dovelo do nasilnog raspada. Na samitu EZ-a u lipnju 1991., Mitterrand je zagovarao diplomatsko rješenje unutar federacije, a kasnije je podržao Badinterovu komisiju kao mehanizam za očuvanje ravnoteže.

Kontrast: Njemačka kao skeptik federalizma
Za usporedbu, Njemačka pod Helmutom Kohlom bila je protiv održavanja federalne Jugoslavije, favorizirajući brzo priznanje Slovenije i Hrvatske u prosincu 1991. godine, što je ubrzalo raspad. Ovo je izazvalo podjelu među Zapadnim saveznicima.

U konačnici, ovi akteri (SAD, EU institucije i Francuska) podržavali su federalizam kao stabilizirajući faktor, ali ograničeni diplomatskim alatima i unutarnjim pritiscima, nisu uspjeli spriječiti disoluciju. Podrška je bila više reaktivna nego proaktivna, fokusirana na sprječavanje većeg nasilja.

Perplexity:

Glavni zapadni politički akteri koji su podržavali federalizam u Jugoslaviji bili su Sjedinjene Američke Države (SAD), Velika Britanija i Francuska. Ove sile su dosljedno zagovarale očuvanje jedinstva Jugoslavije i njen federativni ustroj kako bi spriječili dominaciju jedne etničke grupe, najčešće Srbije, te sačuvali stabilnost na Balkanu. Zapad nije otvoreno podržavao raspad Jugoslavije niti jačanje nacionalnih republika, već je podupirao koncept federacije kao modela koji najbolje odgovara multietničkoj strukturi zemlje.

Tijekom krize 1980-ih i na početku ratova 1990-ih, zapadni političari su kroz međunarodne organizacije (npr. Evropska zajednica) naglašavali potrebu za dogovorom unutar federativnog okvira i bili su protiv brzog priznavanja republika dok su još postojale šanse za dogovor u okviru neke vrste federacije ili konfederacije. Njihovi naglasci na očuvanju mira i multietničnosti išli su ruku pod ruku sa podrškom federalizmu, iako su kasnije, kada je to postalo nemoguće, postupno prihvatili i podržali neovisnost pojedinih republika.

ChatGPT
Pitanje je vrlo važno, jer često se generalno govori o „Zapadu“, ali nisu svi zapadni akteri imali iste pristupe ni u isto vrijeme. Evo pregled po razdobljima i akterima:

1. Sjedinjene Američke Države

1950-e – 1970-e: službena američka politika nije ulazila u detalje ustrojstva, ali deklasificirani CIA i State Department izvještaji jasno pokazuju da su federativni aranžmani viđeni kao nužan kompromis koji omogućuje stabilnost i ravnotežu između republika.

NIE 15-67 („The Yugoslav Experiment“) i NIE 15-73: naglašavali su važnost očuvanja federacije, jer bi centralizam ili raspad otvorili prostor za nestabilnost i sovjetski utjecaj.

1980-e: nakon Titove smrti, američki izvještaji sve češće upozoravaju da će srpski centralizam izazvati otpor Slovenije i Hrvatske i da je jedino federalni kompromis realan okvir za očuvanje Jugoslavije.

1990–1991: State Department i Bushova administracija (Baker, Zimmermann) podržavali su očuvanje Jugoslavije kao federacije ili barem konfederacije, sve dok to nije postalo nemoguće zbog eskalacije sukoba.

👉 Dakle, američki akteri kroz cijelo poslijetitovsko razdoblje naginjali su federalizmu kao „najmanje lošem rješenju“ za stabilnost.

2. Velika Britanija

Tradicionalno konzervativna u pristupu Balkanu, britanska diplomacija 1980-ih i 1991. snažno je naglašavala očuvanje jedinstvene Jugoslavije.

London je bio skeptičan prema brzom priznanju Slovenije i Hrvatske i preferirao reformiranu federaciju ili konfederaciju.

Motiv: stabilnost u jugoistočnoj Europi i sprečavanje presedana separatizmu u Europi.

3. Francuska

Francuska je dijelila britanski stav.

Predsjednik François Mitterrand i francuska diplomacija početkom 1990-ih otvoreno su zagovarali federalni kompromis i protivili se njemačkom pritisku na brzo priznanje Slovenije i Hrvatske.

Francuska je Jugoslaviju gledala i kroz prizmu sigurnosti Europe te je smatrala da federacija garantira bolju stabilnost nego raspad.

4. Zapadna Njemačka

Njemačka politika se razlikovala:

Do kraja 1980-ih: Bonn je, poput drugih zapadnih aktera, podržavao stabilnu Jugoslaviju i time i federalni okvir.

1991.: kancelar Helmut Kohl i ministar vanjskih poslova Hans-Dietrich Genscher promijenili su kurs i počeli gurati brzo priznanje Slovenije i Hrvatske, čime su de facto odustali od podrške federaciji.

Dakle, Njemačka je jedini veliki zapadni akter koji je napustio federalizam i počeo aktivno raditi na raspadu Jugoslavije.

5. Europska zajednica (EZ)

Kao kolektivna organizacija, EZ je do 1991. promicala federalni kompromis: niz mirovnih konferencija i prijedloga (Karinthia, Brioni, Carrington plan) išao je za tim da se pronađe „savezni dogovor“.

Tek nakon što je Njemačka nametnula priznanje Hrvatske i Slovenije krajem 1991., EZ se preorijentirao.

Zaključak

Glavni zapadni akteri koji su podržavali federalizam u Jugoslaviji:

SAD (od 1950-ih do 1991.),

Velika Britanija (posebno 1990–91),

Francuska (posebno 1990–91),

kolektivno Europska zajednica (do kraja 1991.).

Zapadna Njemačka bila je iznimka — najprije je podržavala federalizam, ali je 1991. odlučno stala na stranu samostalnih republika, što je promijenilo ravnotežu u zapadnoj politici.

👉 Ukratko: federalizam je za većinu zapadnih aktera bio instrument stabilnosti i ograničavanja srpske hegemonije. Samo je Njemačka, iz svojih geopolitičkih i povijesnih razloga, u ključnom trenutku stala protiv toga.

Deepseek:

Odlično pitanje koje zahtijeva preciznu analizu, jer se stavovi zapadnih aktera mijenjali kroz vrijeme i nisu bili monolitni.

Evo detaljnog pregleda ključnih zapadnih političkih aktera i njihovog stava prema jugoslavenskom federalizmu, s naglaskom na razlike između službene retorike i stvarnih politika.

1. Sjedinjene Američke Države (SAD)
SAD su bile najutjecajniji akter, a njihova politika se može podijeliti u tri faze:

a) Administracija Harryja S. Trumana (1948. - 1953.)

Stav: Podrška federalizmu kao nužnom zlu za opstanak Tita. Glavni cilj bio je ojačati Tita protiv Staljina, a ne promicati federalizam po sebi.

Akteri: Sam Truman, Državni tajnik Dean Acheson, te savjetnici poput Georgea F. Kennana. Vidjeli su Jugoslaviju kao cjelinu koju treba podržati, a njezin unutarnji uređaj je bio sekundaran.

b) Administracije od Eisenhowera do Cartera (1953. - 1980.)

Stav: Jasna podrška federalnom ustroju kao temelju stabilnosti i nezavisnosti Jugoslavije. Decentralizacija se smatrala ključnom za ublažavanje nacionalnih tenzija i sprječavanje dominacije jedne republike (Srbije) koja bi mogla vući Jugoslaviju prema Istoku.

Akteri:

State Department (State Department): Kroz cijelo razdoblje, karijerni diplomati i stručnjaci za Balkan u State Departmentu bili su najveći zagovornici federalnog modela. Smatrali su da je to jedini način da se "čuvar vrata" (Jugoslavija) održi stabilnim.

Kongres SAD: Posebno su Senator Mike Mansfield (Demokrata) i Senator Robert Dole (Republikana) bili glasni zagovornici prava pojedinih jugoslavenskih naroda unutar federacije, često kritizirajući srpsku dominaciju i zalažući se za veća ljudska prava, npr. na Kosovu.

c) Administracije Ronalda Reagana i Georgea H. W. Busha (1981. - 1992.)

Stav: Početna jaka podrška federalnoj Jugoslaviji, koja se postepeno mijenjala s porastom nacionalizma.

Reaganova administracija (1981.-1989.): Nastavila je politiku podrške teritorijalnom integritetu Jugoslavije, videći je kao važan faktor stabilnosti. Međutim, unutar administracije postojale su podjele. Ministarstvo obrane (Pentagon) i Ministarstvo financija bili su skeptični prema jugoslavenskom jedinstvu i tražili su smanjenje pomoći. State Department je i dalje zagovarao federalno rješenje.

Bushova administracija (1989.-1992.): Do 1990., službena politika bila je "Jedinstvena demokratska Jugoslavija". Glavni arhitekt ove politike bio je državni tajnik James Baker. U ljeto 1991., Baker je izjavio: "Mi nećemo priznati jednostrano proglašenu neovisnost. Podržavamo demokratsku Jugoslaviju." Međutim, unutar administracije, američki veleposlanik u Beogradu, Warren Zimmermann, bio je kritičan prema srpskoj centralizaciji i simpatizirao je težnje republika za većom autonomijom, iako je službeno zagovarao jedinstvo.

2. Zemlje Europske ekonomske zajednice (EEZ) / Europske zajednice (EZ)
Stav europskih zemalja bio je daleko fragmentiraniji i više je ovisio o bilateralnim vezama s pojedinim republikama.

a) Njemačka (Zapadna Njemačka)

Stav: Najistaknutiji zagovornik federalizma, a kasnije i prava na samoodređenje. Njemačka je imala tradicionalno jake veze s Hrvatskom i Slovenijom (povijesne, kulturne, vjerske).

Akteri:

Kancelar Helmut Kohl (CDU) i ministar vanjskih poslova Hans-Dietrich Genscher (FDP) bili su ključni. Genscher je posebno bio uvjeren da se srpska dominacija pod Miloševićem ne može zaustaviti i da je federalizam mrtav. Njemačka je pritisnula svoje partnere u EZ da priznaju Sloveniju i Hrvatsju kao način da se zaustavi srpska agresija i zaštiti princip samoodređenja.

b) Francuska i Ujedinjeno Kraljevstvo

Stav: Skeptični prema federalizmu i naklonjeni centraliziranoj državi. Ove sile su, zbog straha od "bal-kanizacije" Europe i secesionističkih pokreta u vlastitim zemljama (npr. Baskija, Korzika, Škotska), preferirale očuvanje jedinstvene i centralizirane Jugoslavije.

Akteri:

Francuski predsjednik François Mitterrand je otvoreno bio simpatizer srpske pozicije, smatrajući Jugoslaviju važnom za ravnotežu snaga u Europi. Izjavio je: "Voleo bih da se Jugoslavija održi, a ako se mora promijeniti, neka to bude bez ratova, u okvirima koje je odredila zajednička vlast."

Britanska premijerka Margaret Thatcher (do 1990.), a potom John Major, također su podržavali jedinstvo Jugoslavije. Britanski Foreign Office smatrao je da će raspad dovesti do kaosa.

c) Ostale zemlje

Italija i Austrija: Imale su jake ekonomske i kulturne veze s pojedinim republikama (Italija sa Slovenijom i Hrvatskom, Austrija sa Slovenijom). Njihove vlade su bile pod jakim unutarnjim pritiskom da podrže te republike, što ih je činilo sklonijima federalnom ili konfederalnom rješenju.

3. Medunarodne Financijske Institucije
Iako ne "politički akteri" u klasičnom smislu, imali su ogroman politički utjecaj.

Medunarodni monetarni fond (MMF) i Svjetska banka: Ove institucije, pod dominantnim utjecajem SAD-a, uvjetovale su svoje kredite očuvanjem ekonomske i političke kohezije Jugoslavije. Njihovi programi strukturne prilagodbe zahtijevali su dogovor svih republika, što je zapravo jačalo federalne institucije (makar privremeno) jer je bez konsenzusa svih republika bilo nemoguće dobiti kredite.

Zaključak: Tko je Podržavao Federalizam i Zašto?
Akter Stav prema Federalizmu Motivacija
SAD (State Department) Jaka podrška do 1990. Očuvanje stabilnosti, sprječavanje sovjetskog/ruskog utjecaja, održavanje nesvrstane Jugoslavije.
Zapadna Njemačka Jaka podrška, pa prelazak na podršku samoodređenju. Povijesne veze, trgovinski interesi, zagovaranje prava na samoodređenje naroda.
Francuska & UK Skeptični, preferirali centralizam. Strah od "efekta domina" secesija u Europi, očuvanje statusa quo i međunarodnih granica.
MMF/Svjetska banka De facto podrška kroz uvjete. Ekonomska stabilnost i mogućnost provedbe reformi na saveznoj razini.
Konačna procjena:
Nijedan zapadni akter nije podržavao federalizam iz ljubavi prema tom modelu. SAD i Njemačka su ga podržavale jer su smartale da je to najbolji, ili čak jedini, način da se održi stabilna i zapadno-orijentirana Jugoslavija. Čim su se uvjerili da je federalni model neodrživ (Njemačka ranije, SAD kasnije), prebacili su se na podršku samoodređenju pojedinih republika kao manje zlo od rata u centraliziranoj državi koju je kontrolirala Srbija.