Vrijedni su posebne teme.

Počet ću sa Ljudevitom Gajom i fra Martinom Nedićem, prvim ilircima u današnjim BiH i RH.

Za početak nije mi jasno, odnosno ne mogu naći podatak gdje su se njih dvojica sreli.
Našla sam podatak da je fra Bono Nedić, Nedićev nećak, u Martinovoj biografiji napisao da se M. Nedić tijekom studija u Ugarskoj upoznao s Gajevom idejom ilirizma.
Za razliku od Jukića, Nedić i Gaj se nisu mogli fizički sresti.
fra Martin Nedić:
Diplomirao teologiju i filozofiju u Madžarskoj (1835). Od 1836. bio je kapelan u Orašju, a 1839. postavljen je za profesora srednje samostanske škole u Kraljevoj Sutjesci.
https://www.enciklopedija.hr/clanak/nedic-martin
God. 1826. upisao je studij filozofije u Beču, nastavio u Grazu, a 1829. upisao se na pravo u Pešti. Početkom 1832. dolazi u Zagreb, gdje radi u pravnoj struci. Doktorirao filozofiju 1834. u Leipzigu. Dobivši 1834. odobrenje, 1835. počeo izdavati Novine horvatske s tjednim književni
https://www.enciklopedija.hr/clanak/gaj-ljudevit

Možda je do Nedića nekako tijekom studija stigao neki primjerak Gajevih novina. Mada je zanimljivo da je ista godina Nedićevog završetka studija i početka izdavanja Gajevih novina.
A možda je preko nekih zajedničkih poznanika upio ideju ilirizma.
Ako netko zna točan podatak bilo bi dobro da ga napiše, volila bih znati.

fra Martin Nedić djelo Razgovor koga vile ilirkinje imadoshe u pramalitje godine 1835, piše 1835. Baš u vrijeme kada Gaj pokreče novine.
Korespondencija između njih dvojice počinje 1839. Nedićevim pismom Gaju.
Tada je bio u samostanu u Kraljevoj Sutjesci, u koji su stizale Gajeve novine.
Te godien i objavljuje Razgovor koga vile ilirkinje imadoshe u pramalitje godine 1835 u Gajevim novinama, i nastavlja suradnju.

Jesu li imali još kakvih kontakata prije toga ne znam. Možda su u tih par godina djelovali neovisno jedan od drugoga. Tih par godina mi je veliki upitnik.

Nadalje i jednom i drugom je uzor Andrija Kačić, Gaj se upoznaje s njegovim djelom tijekom školovanja u Karlovcu, a Nedićev izvor je uz: Laštrića, Čevapovića i du Canga također i Kačić.
U razgovoru vila Ilirkinja na jednom mjestu piše: starac Milovan, to je nitko drugi do Kačić
Kome se da neka pročita
https://books.google.hr/books/about/Raz ... edir_esc=y

Malo o uvjetima u kojima su djelovali:
Uvjeti publicističkog djelovanja u Bosni sredinom 19. stoljeća
Martin Nedić (1810.-1895.),1
jedan od najistaknutijih bosanskih franjevaca 19. stoljeća, uz vjersko-pastoralnu djelatnost, bavio se politikom i književnošću, pisao je
pjesme, historiografska djela, prevodio je s turskog jezika, dopisivao se s brojnim
uglednim suvremenicima iz svoje domovine i iz drugih zemalja, a osobito iz Hrvatske. Više ili manje redovito od kraja tridesetih do sredine pedesetih godina 19.
stoljeća u Gajeve Novine slao je kraće ili dulje izvještaje i komentirane izvještaje2
o
političkim, društvenim, vjerskim i gospodarskim prilikama u Bosni i Hercegovini.
Budući da su osmanske vlasti u Bosni provodile strogi nadzor nad korespondencijom koja je išla u inozemstvo i priječile slobodnu komunikaciju između srodnih slavenskih naroda odvojenih rijekom Savom,3
Nedić i drugi dopisnici iz Bosne potajno
su, izlažući se velikoj opasnosti, slali dopise u novine. Ti su dopisi objavljivani anonimno, neki su označeni raznim šiframa ili je tek naznačeno da su pristigli iz Bosne.
Nedićevi su tekstovi u Gajevim Novinama4
označeni sljedećim šiframa: zvijezdom
s polumjesecom ili tom šifrom u dvostrukoj varijanti, s dvije zvjezdice i polumjesecom, jednim ili dva križa, točkom i polumjesecom u jednostrukoj ili dvostrukoj
verziji te pseudonimom Žalovan. Neki dopisi objavljeni su anonimno uz navođenje
geografskog podrijetla dopisa, primjerice „S(a) bosanske granice“, „Od medje bosanske“, „Iz Bosne“ i sl. O autorstvu pojedinih Nedićevih dopisa može se zaključiti na
temelju autorova jezika i stila ili prema sadržaju dopisa jer je najčešće pisao o aktualnim zbivanjima u nahijama koje su bile blizu njegova prebivališta. Često njegov
cilj nije bio isključivo informativni, nego je svjesno nastojao pridonijeti oblikovanju
svijesti o srodnosti južnoslavenskih naroda i potrebi suradnje među njima, odnosno
utjecati na oblikovanje javnoga mnijenja u hrvatskim zemljama. Njegove tekstove
odlikuju slikovitost izražavanja, ekstenzivna uporaba epiteta, metafora i poredaba
te navođenje narodnih poslovica koje mogu dobro ilustrirati temu o kojoj piše i
atmosferu, odnosno poslužiti autoru da uz pomoć pojedine poslovice efektno iznese
poentu vlastitoga komentara i izazove emocionalni (a možda i konkretni politički)
angažman čitatelja.5
U vrijeme kad su nastali Nedićevi članci Bosna je bila vrlo slabo povezana s drugim zemljama, ceste za kolni promet u Bosni su se tek počele graditi,6
nemuslimanima
nije bila zajamčena osobna sigurnost, a postojao je i strogi granični režim između
Habsburške Monarhije i Osmanskoga Carstva, koji je u sklopu Vojne krajine obuhvaćao sanitarni kordon i kontumace kao jedina mjesta na kojima je bio dopušten
prijelaz iz Monarhije u Carstvo i obratno, uz obveznu putovnicu nadležnih vlasti i
karantenu (u trajanju do 42 dana).7
To su, često uz jezičnu barijeru – nepoznavanje
jezika domaćega stanovništva – bili razlozi koji su odvraćali strance od putovanja
tom za europske romantičarske pustolove egzotičnom i „divljom“ zemljom. U Bosni
je četrdesetih i pedesetih godina 19. postojao strogi nadzor nad komunikacijom s
inozemstvom i vlasti su sprječavale širenje za sebe nepovoljnih informacija, što je
bila uobičajena praksa vladajućih krugova i u drugim zemljama. Ljudi za koje se
sumnjalo da su autori takvih informacija bili su izvrgnuti sumnjičenjima i kažnjavanju ako su ih otkrili. O tome je Nedić, dakako anonimno, izvijestio u Novinama
u nekoliko navrata, jer su, čini se, postojala razdoblja kad je taj nadzor bio osobito
strog. Takvo je razdoblje bilo početak četrdesetih godina, doba kad su turske vlasti
u Bosni registrirale ilirsku propagandu u Bosni i protestirale protiv toga na bečkom
dvoru, što je bio jedan od čimbenika koji je pridonio zabrani uporabe ilirskog nazivlja i simbola u siječnju 1843. Godinu dana ranije Nedić, i sâm gorljivi pristaša
ilirskog pokreta, konstatirao je: „Od Bosne imao bi vam dosta pisati, ali se nesmě
od Turakah, jer kad bi takovomu pismu u trag ušli, mogao bi glavom platiti.“8
Revolucionarna previranja 1848. u Europi u manjoj su mjeri imala odjek i u Bosni, pa
su se čak pojavili članci u kojima se pozivaju Hrvati da zatraže sjedinjenje Bosne
s hrvatskim zemljama, odnosno u kojima se slavenski narodi u Bosni pozivaju na
slogu i suradnju.9
Ti su članci izazvali veliku uznemirenost u Bosni i strah od mogućeg napada iz Hrvatske10 pa su na zahtjev osmanskih vlasti bosanski franjevci
morali u pisanom obliku demantirati pretpostavke o tome da je netko iz njihovih
redova napisao spomenute članke. Komentirajući činjenicu da nema mnogo članaka
iz Bosne, Nedić je ponovno konstatirao da u Bosni postoje domoljubno orijentirani
ljudi koji bi imali što napisati o situaciji u toj zemlji, ali to ne smiju činiti „jerbo
ovdě španjolska inquisitia još vlada i svaki domorodac mora ovdě strepiti.“ Iz tog se
razloga članci objavljuju anonimno.11 Treći veliki val stroge kontrole nad pisanom
komunikacijom i razmjenom informacija uveo je Omer-paša Latas u kolovozu 1851.
nakon što je slomio pobunu bosanskog (uglavnom) muslimanskog stanovništva
protiv uvođenja modernizacijskih reformi. Strogo je zabranio primanje bilo kakvih
novina iz inozemstva i naredio strogi nadzor nad korespondencijom s inozemstvom,
a sva sumnjiva pisma trebala su se otvoriti i donijeti njemu osobno. Radi toga više od
šest mjeseci u Gajevim Novinama nije bilo nikakvih vijesti o Bosni.12
Čini se da su u strahu od mogućih ozbiljnih posljedica za Franjevačku provinciju
Bosnu Srebrenu i provincijali svoju subraću upozoravali na oprez u komunikaciji s
inozemnim korespondentima pa čak i branili im pisati bilo kome o novostima iz
Bosne.13 O potencijalnoj opasnosti kojoj su se izvrgavali svi koji su održavali pisanu
komunikaciju s osobama u inozemstvu svjedoči činjenica da su se pisma slala preko
posrednika, koji su iz poslovnih razloga često komunicirali s inozemnim adresatima.
Tako je Nedić s poznatim političarom i odvjetnikom iz Slavonskog Broda Andrijom
Torkvatom Brlićem korespondirao preko Franje Zoretića, službenika u austrijskom
generalnom konzulatu u Sarajevu.14 Marijan Šunjić, biskup i apostolski vikar u Bosni, pisma za Brlića upućivao je na svog prijatelja Mušickog, upravitelja kontumaca
u Brodu na Savi, a na isti je način dobivao i odgovore.15 Kao dodatna mjera opreza
rabio se latinski jezik. Tim su jezikom pisani dijelovi pisama, koji su sadržajem
mogli kompromitirati pošiljatelja.16
Pisanje za inozemne novine bilo je, dakle, opasna pustolovina. Nema sumnje da
su posrednim putem uredništvu Narodnih novina stizali i dopisi iz Bosne, a na isti su
način stizale i informacije o aktualnim prilikama u toj zemlji. Kao primjer može se
navesti korespondencija Martina Nedića i drugih bosanskih franjevaca s Andrijom
Torkvatom Brlićem u kojoj je ovaj dobivao pouzdane informacije za svoje članke u
kojima je u Narodnim novinama pedesetih i šezdesetih godina 19. stoljeća izvještavao hrvatsku javnost o položaju kršćanskog stanovništva i o aktualnim zbivanjima u
Bosni. Ti su članci u sadržajnom i kronološkom smislu svojevrstan nastavak Nedićevih izvještaja o Bosni u Narodnim novinama.

https://hrcak.srce.hr/en/file/197855

Na drugoj temi, koju je Robi nažalost zaključao, podijeljene su dvije slike o ilircima; fra Jukići i Gaju.
Ljudi(u ovom slučaju forumaš Patriot) dajte provjeravajte što postavljate.

Konkretno za citat fra Jukića, za izvor je navedena njegova: Zemlopis i povisetnica Bosne.

Evo poveznice na knjigu, ako je netko siguran da u toj knjizi to piše neka taj citat netko nađe, i navede stranicu na kojoj je napisan.

https://books.google.hr/books/about/Zem ... &q&f=false

Drugi citat o Ljudevitu Gaju i narodu Bošnjacima. Tko god da je pročitao fra Jukićevu Poviestnicu i zemlopis Bosne(Gajev suradnik i istu knjigu posvećuje Gaju) zna da je Jukič napisao da se prostor između : Save, Une Drine i mora jadranskog naziva Bosna. Gaj piše da Bošnjaci žive između: Drine, Vrbasa, Save, Dalmacije i Hema.
Govore li o istom prostou fra Jukić i Gaj?
Nadalje; Jukić u Poviestnici i zemlopisu Bosne kaže da u Bosni živi; Ilira 1.096. 000(među Ilire ne ubraja Rome i Židove) njh posebno navodi.
Gaj piše da Bošnjaka ima 450.000.
Pitanje: što je sa preostalih 646.000 Ilira koje Gaj ne navodi pod Bošnjake? Što su oni?

Gaj je maknuo Tursku Hrvatsku i Tursku Dalmaciju.
Nije mislio na cijelu tursku BiH.

Jukiću su Bošnjaci i u Hercegovini, Gaju nisu (a ni zapadno od Vrbasa).

Prije nego je Gaj ovo napisao Jukič piše Poviestnicu i zemlopis Bosne. U istoj unutar granica koje je naveo za Bosnu, istu dijeli na Bosnu, Usoru, Soli(piše da su bile banovine i da su ih bosanski kraljevi dodavali u svoj naslov), također Hercegovinu i Tursku Hrvatsku. Piše o strukturi i broju stanovništva u tadašnjim nahijama. Piše o Hercegovcima, Krajišnicima, Posavcima(I danas se tako stanovništvo naziva unutar BiH). Istina da svo stanovništvo Bosne Jukić naziva Bošnjacima.
Treba uzeti u obzir vrijeme u kojem to Jukić piše. Npr u to vrijeme Drašković piše o velikoj Iliriji koju sačinjavanju; Dalmacija, Slavonija, Hrvatska i Bosna. F. Šišić je napisao da je Jukić pisao u vrijeme kada se Hrvatima smatrao samo narod koji je živio u tadašnjoj geografskoj Hrvatskoj, odnosno tada nije bila riječ o hrvatskom nego o ilirskom pokretu.
Tako da ova sličica koja je podijeljena je netočna. Jukić nigdje u svojoj Poviestnici Bosne ne piše da katolici ne znaju što znači Hrvat a kamoli da se osjećaju Hrvatima. A na slici je Zemlopis i poviestnica Bosne navedena kao izvor.
Neka netko nađe taj citat u toj knjizi i dokaže da sam u krivu.(postavila sam poveznicu na knjigu).
Već sam par puta napisala da Jukić Bošnjacima nikako ne ide u prilog. Npr njegovo putovanje kroz Bosnu, i tu piše o Turskoj Hrvatskoj, piše da je Livno bila hrvatska županija i slično. U jednom dijelu piše o kapama hrvatskim(ne sjećam se točno koji dio današnje BiH opisuje) koje tamošnje stanovništvo nosi. Sam piše da nisu čuli za Hrvatsku a kape nazivaju hrvatskim. Kada pita ljude zašto kape nazivaju hrvatskim kažu da je takav naziv od starine. Doslovno piše da je od starine poznato hrvatsko ime. A današnji Bošnjaci se satraše dokazujući da je hrvatsko ime nametnuto(i još u tu svrhu koriste Jukića) a sam Jukić piše da je u narodu bilo poznato od starine.

Što se tiče Gaja i druge sličice. Gaj je(i ostali ilirci) koristio Jukićevu Poviestnicu i zemlopis Bosne. Ništa drugo niej izrekao nego što je Jukić napisao(da se ne ponavljma što je Jukić sve napisao). I nije ovo Gaj izrekao u namjeri da dokaže postojanje naroda Bošnjaka, nego u smislu zalaganja pripojenja Bosne Hrvatskoj, ako ne može cijela onda makar jedan dio.
A i da nije tako, ovime se također ne može dokazati bošnjaštvo cijel današnje BiH. Nedostaje teritorija i nedostaje većina stanovništva koje Gaj ne ubraja u Bošnjake. Postavlja se pitanje što je sa 646.000 stanovnika koje Gaj ne ubraja u Bošnjake. Što su oni?
Tako da ni ova sličica(odnosno Gaj) ne ide u prilog dokazivanja bošnjačke nacije.
Kao što sam već napisala, trebalo bi se provjeravati što se piše i postavlja.

Evo opet ne znaju ni sami. Kaze zahebali smo se...

Nema nijedan popis do 2013 da su se ljudi iz Bosne izjašnjavali Bošnjacima ni u Osmanskom vremenu ni u Austrougarskom ni u obje Jugoslavije. Popis Austrougara 1879 je imao rubrike Grčki pravoslavci, muslimani, katolici. Isto je bilo 1885, a 1910. godine je popis grcke pravoslavce preimenovao u srpske pravoslavce nakon odluke o tome 1905. godine. Nas su zvali Muhamedancima do 1901. godine kad je uvažen naš zahtjev da nas zovu muslimanima.

Ugari su od početka XIV vijeka Povelje bosanskih banova prevodili sa Bosnyak ban. Ugarski naziv Bošnjak nije se odnosio na narod već za stanovništvo Bosne, jer mi se nismo formirali kao jedinstven narod ni u srednjem vijeku kad je korišten od 1166. godine naziv Bošnjanin koji je bio poznat samo vladarima i plemićima ali ne običnom puku preuzeli su preko dalmatinskih franjevaca bosanski franjevci i proširili ga među katolicima i zato imamo dokaze za katolike da su se identificirali sa imenom Bošnjak što je njima značilo isto što i Bosanac.

Bosanski pravoslavci koje smo u Bosni uglavnom zvali pogrdno Vlasi iako su Vlasi činili samo jedan manji dio bosanskih pravoslavaca nisu se identificirali sa nazivom Bošnjak kao ni bosanski muslimani iako je bilo pokušaja i prije Kalaja u vrijeme Topal Osman paše. Među njima je prednjačio moj pradjed i prvi bosanski novinar Šaćir Kurtćehajić (1844-1872) koji je bio sa 26 godina najmlađi gradonačelnik u historiji Sarajeva ( nikad mu nije stajalo bošnjački novinar do današnjih preimenovanja koje i bosanske banove i kraljeve su počeli da zovu bošnjački) i koristio je u Sarajevskom cvjetniku 1871 naziv Bošnjak ali je što mi je čudno bilo zvao jezik bošnjački.

On je sigurno reagovao na dolazak Bogoljuba (Teofila) Petranovića i Božića Klementa u Bosnu 1862.godine sa zadatkom da srbiziraju bosanske pravoslavce i katolike ali je taj prvi pokušaj da se teritorijalna odrednica Bošnjak kako su nas drugi zvali van Bosne ( Ugari, Poljaci, Srbi Hrvati koji su bili u Ugarskoj, Albanci i bosanski franjevci) pretvori u integralno etničko ime za naš narod ali to je propalo jer su se bosanski muslimani vjerski identificirali i donekle kao Turci i Osmanlije dok su oni bili tu. Drugi najveći pokušaj da dobijemo ime Bošnjak je bio u vrijeme Kalaja koji je sa integralnim bosanstvom a rijetko stoji bošnjaštvom krenuo od 1886-1903. godine nije uspio jer su pravoslavci već prihvatili srpski identitet u Bosni a taj proces je uzeo maha i kod katolika u Bosni koji su kočili franjevci koliko su mogli ali je politika koja je dolazila iz Zagreba bila jača a onda je 1900. godine nadbiskup bosanski Štadler proglasio sve katolike u Bosni Hrvatima.

Kalaj je pomogao finansijski list Bošnjak 1891. godine na čelu sa Mehmedom Kapetanovićem Ljubušakom i stvorila se grupa oko njega i Safvet bega Bašagića koja je trebala učiniti promidžbu imena Bošnjak i u prvom broju Bašagić objavljuje predivnu pjesmu Bošnjak da podstakne prihvatanje tog neziva. Međutim naša ulema, inteligencija i politički lideri nisu to prihvatali i na kraju su definitivno odbili Kalaja rekavši mu da ih ne zanima etnički i nacionalni identitet već samo kulturna i vjerska autonomija čime je propao Kalajev pokušaj da nas uvede u evropske tokove sa tim imenom. A sam Bašagić je sebe odlaskom u Zagreb identificirao kao Hrvat islamske vjere.

Izmišljena je priča koju akademik Ferid Muhić forsira da su nam 1906. godine Uredbom Austrougari ukinuli naziv Bošnjak. 1907. godine nam je Uredbom Austrougarskih vlasti ukinut bosanski jezik ali to je bilo na inicijativu muslimanskih politickih predstavnika okupljenih u Muslimanskoj narodnoj organizaciji i jezik je preimenovan u srpskohrvatski uz uslov da im se zemlja ne dira ( u to vrijeme su bosanski muslimani bili vlasnici oko 90% zemljišta u privatnoj svojini). I nakon te 1907 bila je sačuvana određena autonomija bosanskoj jezika ali je to definitivno ukinuto 1913. godine na Bosanskom saboru opet na inicijativu muslimanskih poslanika koji su zauzvrat od hrvatskih poslanika a što su i srpski poslanici prihvatili da im se zemlja ne dira.

Tako da je prava istina da mi od dolaska pod Osmanlije nismo izašli iz vjerskog identiteta a na kraju takva je bila priroda islama jer je prva muslimanska zemlja koja je stvorila naciju bila Turska koju je Ataturk proglasio republikom 1923. godine. Ostale islamske zemlje mislim da nisu imale nacionalnu kategoriju do završetka Drugog svjetskog rata. A prvi put mi izlazimo iz vjerske skupine kada su nam komunisti od strane CKSKBiH 1968. godine dali nacionalno ime Musliman sa velikim M pod ranijim vjerskim identitetom. 1993. godine a mogli smo to i pred popis 1991. godine prvi put smo slobodno odlučivali o našem identitetu i umjesto da uzmemo naziv Bosanci koji je također bio kao i Bošnjaci teritorijalna odrednica ali kojim su nas tada već drugi zvali a i mi smo sebe gdje god odemo također zvali Bosanci uzimamo poluarhaično ime Bošnjak i to samo za bosanske muslimane. Pogledajte Službeni list RBiH od 06.aprila 1994. godine gdje jasno stoji da Muslimani mijenjaju svoje ime u Bošnjaci u odgovarajućem padežu.

Da smo tad uzeli naziv Bosanac koji je inkluzivan za sve bez obzira na religiju danas bi imali oko dvije trećine Bosanaca u Bosni i blizu milion Bosanaca nemuslimana više u dijaspori koji imaju korijene u Bosni a Srbin i Hrvat bi bili strani termini koji se vežu za susjedne države. Jer kad imate Bosance ostali su stranci a ovako je Bosna i svačija i ničija kao po ZAVNOBiH-u što je moglo funkcionisati dok je bila Jugoslavija ali kad se raspala a susjedi su nam novostvorene države Srbija i Hrvatska onda imamo problem sa takvom konstrukcijom.

Volio bih da se ovo razumije. Jasno je da se ne može napraviti inkubacija preko noći jer smo trideset godina ljude ubjeđivali da su Bošnjaci i da je za bosanstvo potrebno vrijeme sazrijevanja jer i ja sam sam prihvatio šematsku priču na bazi povjerenja prema nekim našim intelektualcima autoritetima i svi smo sličnu mantru pričali. Tek kad sam se ozbiljnije dotakao ovog problema vidio sam da je to mit i da nema uporište u istini i ne bih otvarao ovo pitanje da i danas nije Bosanac za sve u zemlji i inostranstvu mnogo bolje rješenje od postojećeg naziva Bošnjak koje nas uz druga dva etnonacijsko religijska identiteta vodi u podjelu Bosne koju ne možemo zaustaviti ako bi SAD i EU digle ruke od nas. Tada bi nam samo Bosanci svih konfesija bili stub očuvanja Bosne.

A vrijeme će biti najbolji sudija. Mada ne bih volio da budem kao Đordano Bruno kojeg je katolička crkva spalila zbog tvrdnje da je zemlja okrugla jer su smatrali da je pločasta da bi poslije priznala da je Đordano Bruno bio u pravu. Ako Bosne bude bilo ideja bosanstva će prevladati a ako nam Bosna izmakne bit će svejedno kako se zovemo Bošnjaci ili Bosanci jer ćemo biti evropski Palestinci sa sudbinom da možda nestanemo sa ovih prostora, a sa našom dominantnom DNK I2 haplogrupom ( jedini je imamo preko 50%) na prostoru ex Jugoslavije starom 25 hiljada godina na tlu Evrope mi smo među najstarijim evropljanima. Zato smo i dosad opstajali jer nam je korijenje u Evropi toliko duboko da ga je teško iščupati.

Suad Kurtćehajić

Pa muslimani krivotvore povijest, ono što oni pišu, veze s vezom nema.
Njima je Kulin ban predislamski knez iz sedmog stoljeća koji je vladao kao islamist, ne znajući za Muhameda.
Islam prije islama.
A Tvrtko je surađivao s Turcima.

Oni nemaju svoje povijesti.

I da, Bošnjak u tursko doba je isto kao Ličanin, Zagorac...

Kao da je bitno Bošnjak ili Bosanac. Nije *** neg se pas posro.

I ovo je mitologija.
Da nije bilo Tita, ne bi bilo i njih.

Neću reći da ih je uzgojio kao Saruman Uruk-hai-e uz pomoć hrvatskih (i slovenskih, pa i vojvođanskih) fondova za nerazvijene, raseljavao domaće Hrvate po Njemačkoj (nije bilo posla), a Srbima kolonizirao Vojvodinu i srpsku republiku Hrvatsku, ali...
Za SFRJ su porasli tri puta, skočili sa 30% na 45%, priznao ih je kao naciju, dao im i lokalni dijalekt kao službeni (Sarajevski izgovor "SH jezika"), napravio gomilu tvornica, odgojio gomilu djece, uhljebio gomilu radnika.

I sad takijaju, kako oni nisu osmanski ostaci, došljaci sa svih strana, nego kako su "autohtoni".
Jesu, malo sutra.

Kada bi uzeli gumicu i izbrisali sve od fra Martina Nedića(1835.), preko drugih iliraca, kasnije i narodnog preporoda ova tvrdnja da je Stadler sve katolike proglasio Hrvatima bi držala vodu.
Uvaženi Kurtćehajić(ne znam što je po zvanju) jednostavno bezobrazno zanemaruje, ignorira(ne znam koju riječ upotrijebiti) proces koji se odvijao(nacionalno buđenje) Hrvata u BiH.
Od prvog ilirca, fra Nedića do godine koju Suad navodi(1900) je 65. godina djelovanja što ilirskog pokreta što narodnog preporoda.
I on to svede na to da je Stadler 1900. proglasio sve katolike Hrvatima.(pretražila sam internet, nigdje ne uspijevam naći taj Stadlerov proglas, ako postoji neka ga netko postavi).

Zanimljivo da nigdje ne spominje da su franjevci spriječili da u BiH svi budu Srbi tri vjere.
Npr fra Ivan Jukić decidirano odbijao da se sve posrbi.
A fra Grga Martić odbio školske knjige na ćirilici, mada su ga uvjeravali da je to pismo kojim su nekad pisali franjevci.
Ako su franjevci, kao što Kurtćehajić piše kočili politiku iz Zagreba, zašto su onda surađivali sa Zagrebom?
Zašto su školske knjige naručivali iz Zagreba?
Čemu korespodencije, čemu pisanje i objavljivanje u zagrebačkim novinama, čemu posvete knjiga Gaju, i obrnuto posvete knjiga Jukiću?
Čemu Jukićevo naručivanje knjiga iz Zagreba? Čemu Jukićevo naručivanje Jelačićevih portreta?
Čemu Gajevo i Vrazovo objavljivanje tekstova i članaka bosanskih franjevaca?
Čemu molba krstjana Bosne u kojoj za sebe pišu da su slaveni bosno hrvati?(ako se ne varam 1848., daleko prije Stadlera).

Da ne nabrajam dalje(pišem iz glave) kako su kočili ako je bila obostrana suradnja?

Ne znam što ej autor članka po struci, no ovdje je dosta bezobrazno izostavio 65 godina djelovanja ljudi koji su radili na buđenju nacionalne svijesti.
Na ovoj temi sam već postavila(vezano za fra Martina Nedića) kako i u kojim okolnostima su djelovali. Nekada doslovno nosili glavu u torbi.
Nažalost, autor ovog članka u redovima svog naroda nema osobe za koju može navesti da je zbog nacionalnog buđenja svijesti(kod muslimana) nosila glavu u torbi.
Sam navodi da je to bilo dirigirano od AU vlasti, dok je kod Hrvata nacionalno buđenje išlo kontra vlasti.(i ilirizam i narodni preporod).