Malo o uvjetima u kojima su djelovali:
Uvjeti publicističkog djelovanja u Bosni sredinom 19. stoljeća
Martin Nedić (1810.-1895.),1
jedan od najistaknutijih bosanskih franjevaca 19. stoljeća, uz vjersko-pastoralnu djelatnost, bavio se politikom i književnošću, pisao je
pjesme, historiografska djela, prevodio je s turskog jezika, dopisivao se s brojnim
uglednim suvremenicima iz svoje domovine i iz drugih zemalja, a osobito iz Hrvatske. Više ili manje redovito od kraja tridesetih do sredine pedesetih godina 19.
stoljeća u Gajeve Novine slao je kraće ili dulje izvještaje i komentirane izvještaje2
o
političkim, društvenim, vjerskim i gospodarskim prilikama u Bosni i Hercegovini.
Budući da su osmanske vlasti u Bosni provodile strogi nadzor nad korespondencijom koja je išla u inozemstvo i priječile slobodnu komunikaciju između srodnih slavenskih naroda odvojenih rijekom Savom,3
Nedić i drugi dopisnici iz Bosne potajno
su, izlažući se velikoj opasnosti, slali dopise u novine. Ti su dopisi objavljivani anonimno, neki su označeni raznim šiframa ili je tek naznačeno da su pristigli iz Bosne.
Nedićevi su tekstovi u Gajevim Novinama4
označeni sljedećim šiframa: zvijezdom
s polumjesecom ili tom šifrom u dvostrukoj varijanti, s dvije zvjezdice i polumjesecom, jednim ili dva križa, točkom i polumjesecom u jednostrukoj ili dvostrukoj
verziji te pseudonimom Žalovan. Neki dopisi objavljeni su anonimno uz navođenje
geografskog podrijetla dopisa, primjerice „S(a) bosanske granice“, „Od medje bosanske“, „Iz Bosne“ i sl. O autorstvu pojedinih Nedićevih dopisa može se zaključiti na
temelju autorova jezika i stila ili prema sadržaju dopisa jer je najčešće pisao o aktualnim zbivanjima u nahijama koje su bile blizu njegova prebivališta. Često njegov
cilj nije bio isključivo informativni, nego je svjesno nastojao pridonijeti oblikovanju
svijesti o srodnosti južnoslavenskih naroda i potrebi suradnje među njima, odnosno
utjecati na oblikovanje javnoga mnijenja u hrvatskim zemljama. Njegove tekstove
odlikuju slikovitost izražavanja, ekstenzivna uporaba epiteta, metafora i poredaba
te navođenje narodnih poslovica koje mogu dobro ilustrirati temu o kojoj piše i
atmosferu, odnosno poslužiti autoru da uz pomoć pojedine poslovice efektno iznese
poentu vlastitoga komentara i izazove emocionalni (a možda i konkretni politički)
angažman čitatelja.5
U vrijeme kad su nastali Nedićevi članci Bosna je bila vrlo slabo povezana s drugim zemljama, ceste za kolni promet u Bosni su se tek počele graditi,6
nemuslimanima
nije bila zajamčena osobna sigurnost, a postojao je i strogi granični režim između
Habsburške Monarhije i Osmanskoga Carstva, koji je u sklopu Vojne krajine obuhvaćao sanitarni kordon i kontumace kao jedina mjesta na kojima je bio dopušten
prijelaz iz Monarhije u Carstvo i obratno, uz obveznu putovnicu nadležnih vlasti i
karantenu (u trajanju do 42 dana).7
To su, često uz jezičnu barijeru – nepoznavanje
jezika domaćega stanovništva – bili razlozi koji su odvraćali strance od putovanja
tom za europske romantičarske pustolove egzotičnom i „divljom“ zemljom. U Bosni
je četrdesetih i pedesetih godina 19. postojao strogi nadzor nad komunikacijom s
inozemstvom i vlasti su sprječavale širenje za sebe nepovoljnih informacija, što je
bila uobičajena praksa vladajućih krugova i u drugim zemljama. Ljudi za koje se
sumnjalo da su autori takvih informacija bili su izvrgnuti sumnjičenjima i kažnjavanju ako su ih otkrili. O tome je Nedić, dakako anonimno, izvijestio u Novinama
u nekoliko navrata, jer su, čini se, postojala razdoblja kad je taj nadzor bio osobito
strog. Takvo je razdoblje bilo početak četrdesetih godina, doba kad su turske vlasti
u Bosni registrirale ilirsku propagandu u Bosni i protestirale protiv toga na bečkom
dvoru, što je bio jedan od čimbenika koji je pridonio zabrani uporabe ilirskog nazivlja i simbola u siječnju 1843. Godinu dana ranije Nedić, i sâm gorljivi pristaša
ilirskog pokreta, konstatirao je: „Od Bosne imao bi vam dosta pisati, ali se nesmě
od Turakah, jer kad bi takovomu pismu u trag ušli, mogao bi glavom platiti.“8
Revolucionarna previranja 1848. u Europi u manjoj su mjeri imala odjek i u Bosni, pa
su se čak pojavili članci u kojima se pozivaju Hrvati da zatraže sjedinjenje Bosne
s hrvatskim zemljama, odnosno u kojima se slavenski narodi u Bosni pozivaju na
slogu i suradnju.9
Ti su članci izazvali veliku uznemirenost u Bosni i strah od mogućeg napada iz Hrvatske10 pa su na zahtjev osmanskih vlasti bosanski franjevci
morali u pisanom obliku demantirati pretpostavke o tome da je netko iz njihovih
redova napisao spomenute članke. Komentirajući činjenicu da nema mnogo članaka
iz Bosne, Nedić je ponovno konstatirao da u Bosni postoje domoljubno orijentirani
ljudi koji bi imali što napisati o situaciji u toj zemlji, ali to ne smiju činiti „jerbo
ovdě španjolska inquisitia još vlada i svaki domorodac mora ovdě strepiti.“ Iz tog se
razloga članci objavljuju anonimno.11 Treći veliki val stroge kontrole nad pisanom
komunikacijom i razmjenom informacija uveo je Omer-paša Latas u kolovozu 1851.
nakon što je slomio pobunu bosanskog (uglavnom) muslimanskog stanovništva
protiv uvođenja modernizacijskih reformi. Strogo je zabranio primanje bilo kakvih
novina iz inozemstva i naredio strogi nadzor nad korespondencijom s inozemstvom,
a sva sumnjiva pisma trebala su se otvoriti i donijeti njemu osobno. Radi toga više od
šest mjeseci u Gajevim Novinama nije bilo nikakvih vijesti o Bosni.12
Čini se da su u strahu od mogućih ozbiljnih posljedica za Franjevačku provinciju
Bosnu Srebrenu i provincijali svoju subraću upozoravali na oprez u komunikaciji s
inozemnim korespondentima pa čak i branili im pisati bilo kome o novostima iz
Bosne.13 O potencijalnoj opasnosti kojoj su se izvrgavali svi koji su održavali pisanu
komunikaciju s osobama u inozemstvu svjedoči činjenica da su se pisma slala preko
posrednika, koji su iz poslovnih razloga često komunicirali s inozemnim adresatima.
Tako je Nedić s poznatim političarom i odvjetnikom iz Slavonskog Broda Andrijom
Torkvatom Brlićem korespondirao preko Franje Zoretića, službenika u austrijskom
generalnom konzulatu u Sarajevu.14 Marijan Šunjić, biskup i apostolski vikar u Bosni, pisma za Brlića upućivao je na svog prijatelja Mušickog, upravitelja kontumaca
u Brodu na Savi, a na isti je način dobivao i odgovore.15 Kao dodatna mjera opreza
rabio se latinski jezik. Tim su jezikom pisani dijelovi pisama, koji su sadržajem
mogli kompromitirati pošiljatelja.16
Pisanje za inozemne novine bilo je, dakle, opasna pustolovina. Nema sumnje da
su posrednim putem uredništvu Narodnih novina stizali i dopisi iz Bosne, a na isti su
način stizale i informacije o aktualnim prilikama u toj zemlji. Kao primjer može se
navesti korespondencija Martina Nedića i drugih bosanskih franjevaca s Andrijom
Torkvatom Brlićem u kojoj je ovaj dobivao pouzdane informacije za svoje članke u
kojima je u Narodnim novinama pedesetih i šezdesetih godina 19. stoljeća izvještavao hrvatsku javnost o položaju kršćanskog stanovništva i o aktualnim zbivanjima u
Bosni. Ti su članci u sadržajnom i kronološkom smislu svojevrstan nastavak Nedićevih izvještaja o Bosni u Narodnim novinama.
https://hrcak.srce.hr/en/file/197855