Junaci Bljeska – nikad ispričane priče o poginulim herojima
Specijalac iz Lučkog: Tko će u rat ako mi nećemo

Vojničina: Snažan poput stroja, specijalac Robert Erdelja bio je i prijatelj kakav se sreće jednom za života

"To su ti moji dečki", rekao je toga jutra svojoj majci. Bio je suncem obasjan petak tog ranog proljeća, u osvit operacije Bljesak. Već je čvrstim vojničkim korakom zakoračio na ulicu kad ga je nešto, puno jače od želje da što prije odjuri u bazu, natjeralo da se vrati u svoju sobu, potraži jedan od desetaka albuma i prolista fotografije svojih suboraca. "Vidi ih, mama. Evo nas na Velebitu, na našoj svetoj planini, a ova ti je dolje s juga", listao je jednu za drugom, prelazeći prstima preko lica svoje braće po oružju. Opasnih i nježnih istovremeno. Kratko je mahnuo majci na pozdrav pa posljednji put prešao preko kućnog praga... Robert Erdelja zaustavljen je u koraku u bespućima zapadne Slavonije.

A trebalo je biti drugačije. Vjetrovi rata zatekli su ga na Policijskoj akademiji koju je uspješno završio 1992. pa se pohitao prijaviti se u Specijalnu jedinicu policije, u zagrebačke Alfe. Preplavljen strahom, otac je dao sve od sebe da ga zadrži.

– Nije njemu bila nikakva sila ići u rat, upravo je položio za sportskog pilota, čekalo ga je još sto sati leta da dobije profesionalnu dozvolu, ali uzalud. Rekao je: "Neka prvo završi rat pa ćemo lako dalje. Tko će ako nećemo mi" – prisjeća se Mirko Erdelja. A otac kao otac, priznaje da je imao velike planove za sina, vrhunskog sportaša koji je trenirao borilačke sportove, poput boksa, džiju-džice, tajlandskog boksa, talentiranog za jezike, pa mu je uz njemački, koji je odlično govorio, plaćao i satove engleskog. Zov domovine, ipak, bio je preglasan.

A Robert Erdelja bio je rođena vojničina, fizički snažan poput kakva stroja, k tomu prijatelj kakvog ti je čast susresti možda jednom za života, govore suborci. Završio je obuku za padobranca. Planirao je sjesti za kokpit MiG-a, ali su ga zbog sitne nepravilnosti na jednom oku odbili. Kasnije su mu ponudili da upravlja helikopterom, ali je odbio, smatrajući da to nije dovoljno žestoko za njega. Još u Alfama pokazivao je čudesnu upornost.

Dok bi drugi nakon napornih treninga napuštali poligone i dvorane, Robi Erdelja ostajao bi sam vježbajući do iznemoglosti.

– Kad nije bio po terenima ili na treninzima, moj je sin znao napuniti ruksak kamenjem pa vježbati na terasi – sjeća se otac. Stoga nikog nije iznenadilo kada je za sljedeću stepenicu ratnog puta 1. siječnja 1994. odabrao Antiterorističku jedinicu Lučko.

– Alfe su bile vrhunska specijalna postrojba, ali Lučko... to je elita nad elitama. Vjerujem da je želio biti u društvu najboljih. Kad je napravio prve testove bili smo zapanjeni. Nitko u bazi nije bio tako spreman kao Robi – slažu se suborci Željko Vidaković i Marijan Huško.

– Premda je naša baza oduvijek mala i svi se znamo u dušu kao obitelj, ipak je prošlo raznih ljudi, ali nitko nikada nije tako "legao" svima kao Robi...

Uništeni fotoaparat

Prisjećaju se potom zajedničkih terena po Velebitu ili pak Dubrovnika, ali i jednog detalja, duboko urezanog u kolektivno sjećanje postrojbe. U Robijevu ruksaku, naime, koliko god pretrpan bio, s njima je u akciju uvijek išao i fotoaparat.

– Uvijek nas je slikao. Sve što danas imam od fotografija, a znače mi puno, mogu zahvaliti samo njemu – kaže Željko pa se mislima vratiti tamo gdje ne želi, put zapadne Slavonije, u operaciju iz koje će se postrojba vratiti bez jednog čovjeka.

Premda nikada nećemo znati je li Robi Erdelja znao da ide u smrt ili tek slutio, posljednjeg jutra svog života rekao je: "Imam čudan predosjećaj. Samo da prođe ovaj dan".

A sve je mirisalo na smrt. Zadatak je bio osvojiti Ivanovac, uporište srpske jurišne brigade, koji su naše snage cijelu prethodnu godinu izviđale, očekujući najžešći otpor. I naišli su na njega i na minobacački pakao na zemlji.

– Već smo stigli nadomak ulaza u bazu, dočekala nas je vatra čudo jedno, cijelo vrijeme napada tukli su po nama, po nama su padale i granate kojima ni upaljač nisu stigli izvaditi pa je Robi krenuo naprijed i onda... Stvarno ne razumijem, u toj akciji osim njega nitko nije ni ogreben. Dobar smo komad puta pješačili, dobro smo se kretali, nigdje nismo ušli na minsko polje, sve smo dobro odradili – govori suborac Željko jedva suzdržavajući suze, kao da se po tko zna koji put preispituje je li se moglo drukčije, je li moglo bolje, bi li možda... premda duboko u sebi zna da bi istog trena dao vlastiti život za Robertov.

Kada su mnogo kasnije smogli hrabrosti raskriliti unutrašnjost njegova ruksaka, ondje su, skriven u dubini, pronašli fotoaparat, posve uništen. Bljesak će ostati jedina operacija koju nije uspio zabilježiti okom svoje kamere. Pa ipak, suborcima nije uskratio sjećanja. Ona su živa u dubini njihovih duša gdje brižljivo čuvaju uspomenu na ratnog druga.

Robert 
Erdelja (21)

Pripadnik Antiterorističke jedinice Lučko iz Zagreba.

Rođen u Novoj Gradiški 8. rujna 1973., poginuo je prvog dana operacije na prvoj liniji obrane.

http://www.vecernji.hr/vijesti/specijal ... nak-546025

JUNACI BLJESKA – NIKAD ISPRIČANE PRIČE O POGINULIM HEROJIMA
Javio je: "Nitko nije stradao". Onda je pokošen

Ivica 
Čaja sa svojim je suborcima k majci navraćao tri puta. Svake godine svećenik nad grobom ponovi: Bio je hrabri baja našeg kraja.

Nešto prije podneva, pripadnici mješovite minobacačke baterije 125. bojne uspjeli su ući u Jasenovac. Bio je 1. svibnja i osjećali su zadovoljstvo. Tim više što je većina boraca bila sa tog položaja udaljena samo desetak kilometara od rodnih kuća. To olakšanje činilo ih je gotovo euforičnima – obranili su svoje a da pritom nitko nije stradao. Još se svatko od njih jednom okrenuo iza sebe. Nisu sanjali. Uspjeli su. To je u najmanju ruku u tom trenutku zaslužilo fotografiju i stisak ruke Ivici Čaji, njihovu zapovjedniku. Njegova hrabrost i još bolja vojnička procjena dovele su ih do osjećaja euforije. Čaja se nasmijao, uhvatio telefon i odmah svojim nadređenima javio vijest: "Ušli smo u Jasenovac. Nitko nije stradao." I dok je telefonirao netko je od naših snimio fotografiju koja je dokaz uspjeha. Jednom kad se okupe prolistat će te uspomene koje svjedoče o njihovoj povezanosti, prijateljstvu i povijesti. Telefonski je poziv završio, prošlo je od podneva 15 minuta kada se na njih, ni sami ne znajući odakle, obrušila kiša metaka.

– Bježite! – iz svega je grla strogim glasom zapovjedio Čaja svojim vojnicima. Od te je zapovijedi sada dugih 18 godina. Prelazimo prag Čajine kuće u blizini Novske. Na zidu priznanja, zahvalnice, slike, a u gostinjskoj sobi u kutu drvena vitrina. U njoj dvogled, kompas, upaljači, novčanik, njegove dozvole i olovka koju Čaja koristi. Koju je koristio te 1995. godine. U rodnoj kući tek majka Anka, velikih suznih očiju.

Izdanu zapovijed nakon kiše metaka nitko od vojnika nije prekršio. Čaja se podigao u namjeri da iskoristi zolju, no kako se otkrio, pokosio ga je snajperski metak. Čaja je toga 1. svibnja izdahnuo samo 15 minuta nakon telefonskog poziva kojim je javio sretnu vijest.

– Nametnuo se vojničkim znanjem i vrhunskim ljudskim kvalitetama. Otkako je pristigao počelo se intenzivnije raditi na stručnoj obuci, koju su četnici sigurno osjetili na svojim leđima. Zahvaljujući njemu nitko od naših nije izrazio želju da promijeni postrojbu i nitko još nije ranjen – tako su govorili i govore o Čaji.

Svake godine kada obiđe njegov grob, svećenik koji već dobro poznaje njegovu obitelj ne može ne ponoviti uvijek istu rečenicu: "Hrabri baja našeg kraja".

U istoj, 125. postrojbi bio je i Čajin mlađi brat. Tog 1. svibnja i Ivica je trebao svratiti kući, majka je već pripremala jelo, a mlađi je brat nešto uranio. Krajem se proširila sirena, znak uzbune. Majčino je srce na taj zvuk zakucalo jače, kao da je osjetilo da je, deset kilometara od dvorišta gdje joj je još 1991. sin rekao da odlazi u rat, nastradao. Vijest je stigla brzo. Njezina sina više nema! Sahraniti ga je mogla tek deseti dan jer je u Novskoj sigurnost svih mještana bila i više nego ugrožena.

– Posljednji sam ga put vidjela dan prije pogibije. Bila je nedjelja i sa svojim je suborcima kod nas u kuću dolazio tri puta. Došli su na doručak i ručak, no večerati nije želio jer mi je rekao da više nema vremena i da se mora vratiti svojim suborcima – priča majka Anka. Kaže njezin je Ivica bio poseban čovjek.

Ostalo je samo ordenje

– Bio je veliko dijete, obožavao je šalu. Volio je nogomet, obožavao ribolov, bio je član dobrovoljnog vatrogasnog društva – rekla je i zastala. Navrle su suze i zadrhtao joj glas.

– Sada mi je od njega ostalo samo ordenje, zastave i zahvalnice – tiho će.

– Znate kakav je bio čovjek i koliko ga je ljudi voljelo kada na njegovu grobu gori stotinu svijeća. Redovito odlazim na grob, ponekad i na mjesto na kojem je stradao. Čak je i škola trebala nositi njegovo ime, no kasnije se to nije uspjelo realizirati – priča Ivičina majka. Njezin mlađi sin, koji ju je i obavijestio o pogibiji svoga brata, njezina sina, redovito je zajedno s obitelji posjećuje. Ivica se nije ženio, prije nego što je odlučio reći majci da odlazi u rat radio je u Petrokemiji.

– Svaki dan sve je teže. Čovjek je sve stariji i tako shvaća da povratka više nema, da to mora prihvatiti. Ali majčino srce takve vijesti ne prihvaća – zaključuje majka Anka.

Ivica 
Čaja (32)

Zapovjednik mješovite minobacačke baterije 125. bojne.

Prije nego je krenuo u rat radio je u Petrokemiji. Poginuo je 1. svibnja 1995. godine u Jasenovcu.

http://www.vecernji.hr/vijesti/javio-je ... nak-546047

JUNACI BLJESKA - s maturalnog plesa na ratište
Dječak-ratnik primio je metak u srce koji je osjetila i njegova majka

Počast: Osnovna škola u Rakitju iz kojeg je potekao uskoro će nositi njegovo ime.

U osvit operacije Bljesak, nadomak Bijele Stijene, grupa izviđača u tišini je polijegala uzduž vrtače u gustoj šumi i čekala. Odjednom najmlađi među njima, više dječak nego ratnik, iznenada progovara: "Ako se više ne vidimo, da se pozdravimo" pa krene dijeliti zagrljaje redom. Suborci iz Specijalne policije brzo su ga prekorili, traže potpunu tišinu. Koji trenutak kasnije on pada pokošen mecima u svojoj prvoj borbenoj akciji s Alfama. I posljednjoj.

Stotinjak kilometara dalje u obiteljskom domu u Rakitju tog 1. svibnja 1995. točno u 5.35 sati majku Mirjanu probudila je oštra bol u srcu.

– Metak. Dobila sam metak – bilo je sve što je uspjela povikati hvatajući se za prsa. Suprug je smiruje, tješi, ali i prekorava.

– Pa ti pokapaš živo dijete – rekao je kratko. Ali majka je majka i samo ona zna što je slutnja, a što gorka spoznaja. Ubrzo, saznat će od drugih ono što je znala i sama, da je bol osjetila u trenutku pogibije svog sina, 22-godišnjeg Vladimira Deščaka.

– Nećeš više na ratište, ja ću te svezati – jecala je majka jer je duboko u sebi znala da drukčije nije moglo ni biti.

Malac koji se snašao

Jer, u rat je otišao nakon maturalne večeri. Majka je sanjala o sinu studentu, ali njemu je srce reklo gdje mu je mjesto. Najprije se, već u lipnju 1991., prijavio u Tigrove pa s njima prošao sva ratišta. Dogodine djeluje u Vojnoj policiji, pa naposljetku s prvim danima 1995. stiže u Alfe.

– Iako je po dolasku zatekao nas starije dečke, koji su se tijekom pet godina rata upoznali u dušu, taj se malac brzo snašao. Pametan dečko, brzo je pohvatao sve što je važno za naš posao. Bio je komunikativan, uvijek nasmijan, vesela dušica koja se pokazala kao pokretač svih druženja nakon posla. U postrojbi smo se tih godina nagledali i raznih osobenjaka, što u ratu baš i ne prolazi, ali Vlado je brzo, u tih nekoliko mjeseci koliko smo imali čast poznavati ga, postao dio nas – priča suborac Robert Hasija pa se prisjeća Vladina ratnog puta s Alfama koji ga je dalje vodio kroz akcije Krug, Poskok 2 i, dakako, Velebit koji svakome od njih brzo otkrije pravo lice. A iza Vladina dječačkog lica, ispostavilo se, krio se istinski prijatelj. I tako je četiri mjeseca nakon njegova dolaska postrojba dobila signal za Bljesak.

Trebalo je probiti neprijateljske linije i omogućiti prodor naših snaga, no već u prvim minutama Alfama je pošlo po zlu. U zasjedi, smrt je brzo pronašla svoj cilj. Što se uistinu dogodilo u zoru kobnog dana?

– U ekipi izviđača koji su išli naprijed bila smo trojica: Vlado Petrović, Vlado Deščak i ja. Još je bio mrak, jedva smo vidjeli kuda hodamo pa nas je već nakon petnaestak metara dočekala zasjeda. Ispalili su nekoliko rafala i pobjegli, ali dovoljno da izgubimo Vladu. Primio je tri-četiri metka. Nisam mogao vjerovati, ali Vlado je umro s osmijehom na usnama – prisjeća se suborac boreći se sa suzama.

Ponosni na oca

Vlado Deščak iza sebe je ostavio svoju Marinu koju je predstavio majci kao buduću suprugu u vrtlogu rata, kada mu je bilo tek 20 godina, a njoj 18. Ubrzo će se ispostaviti da to nije bio djetinji hir, da je njezin Vlado dobro odabrao svoju ljubav koja će mu uskoro podariti kći Mateu, pa i sina, čije rođenje nije dočekao slaviti. Jer, kada je otišao u Bljesak, supruga je bila trudna šest mjeseci.

Bio bi Vlado danas ponosan na njih, uspješnu studenticu psihologije i srednjoškolca Matiju Vladimira, koji je ime dobio po ocu.

Hrvatska, koju je toliko volio, žrtvi svog junaka nastojala se odužiti na mnoge načine.

Posmrtno je odlikovan odličjima Reda Zrinskog i Frankopana, Reda Nikole Šubića Zrinskog i medaljom Bljesak, dodijeljen mu je i čin višeg inspektora.

Ne zaboravljaju ga ni suborci. Svake godine veterani iz Alfi organiziraju memorijal u praktičnom pucanju njemu u čast. A osnovna škola u Rakitju, iz kojeg je potekao, nosit će ime hrvatskog viteza Vladimira Deščaka. Dobar je to put da mu iz srca kažemo: hvala.

Vladimir Deščak (22)

Pripadnik Specijalne jedinice policije Alfa Zagreb, prethodno u 1. gardijskoj brigadi.

Rođen u Brežicama 17. kolovoza 1972., poginuo 1. svibnja 1995. na području Bijele Stijene kod Novske.

http://www.vecernji.hr/vijesti/djecak-r ... nak-546048

Hvala Vam na svemu. Slobodni smo ljudi.

ima li išta o Atosu Načinoviću iz Rijeke?

ima u večernjem listu, dodatak o akciji bljesak...

e u ovo vrijeme 1995. su se davale posljednje upute prije izlaska na crtu napada. pravac širinci-čaprginci-trnakovac, odrađeno vrhunski.........

Danas je prilog u Večernjem sa 30 osobnih priča poginulih branitelja.

Tako da Dudu trk do kioska dok još stigneš. Ja bio, na nekima su već i rasprodali.

Večernji.

Da i Osi kažem nešto lijepo budući se ne slažem sa podosta od toga što piše na forumu ali...za predforumsku karijeru, hvala.

Mada nebi bilo loše da ste vi Siščani malo pripustili čede do Zagreba da djeluje edukativno na moje sugrađane. Onda nas ni BBC ne bi imao na piku.

BBC nas ima na piku jer mu žena loše kuha, žena bi mu loše kuhala i da su čede osvojile Pešćenicu

Osa, kakav je bio otpor srpskih paravojnih formacija u akciji Bljesak??

Jadni dečki, uzalud su stradali. A vidim da i novinari na tome zarađuju, sramota.

Pali su za oslobođenje 500 km2 hrvatske zemlje...

Sanjaš SAO Zapadnu Slavoniju i Džakulu kao njenog predsjednika ili nas malo podjebavaš ovdje ?

Koja će sutra biti tko zna čija. I jesu li važniji ljudi ili zemlja?

Zadar, ne šalim se, nažalost. Ne s takvim stvarima.

Prometna povezanost države i teritorijalna cjelovitost su važniji nego 50 života ljudi koji su znali što ih čeka...

Sad još reci da imaš isto mišljenje o Oluji

Posve isto, ne o Oluji nego o stradalima. Mada su sudjelovale meni bliske osobe i mada je i moja kuća tada oslobođena.

JUNACI BLJESKA
Rafal s pravoslavne crkve pokosio ga je na 13. godišnjicu braka

Ratko Milijević mislio je da do rata ne smije doći, ali kada je poginuo njegov prijatelj, znao je da mora krenuti

Ne zna je li joj u ovih osamnaest godina bilo teže kad se njihova kći Silvana udavala pa ju nije imao tko odvesti pred oltar ili kad je bila jedina žena među očevima koji su svoje sinove doveli na nogomet. Ili, možda, kad su dolazile i prolazile pričesti i krizme njihovo dvoje djece, male i velike mature, prve ljubavi, upisi na fakultet... Sve je to prolazila bez njega. Sama je, evo, već gotovo dva desetljeća, otkako je njezin Ratko 1. svibnja poginuo u Medarima.

– Pogođen je snajperskim rafalom ispucanim s pravoslavne crkve – priča Ljubica Milijević dok sjedimo u njezinom domu u Novoj Gradiški. Na zidu dnevnog boravka dominira fotografija pokojnog supruga, časničkog namjesnika.

– Bila je subota kad je otišao od kuće. A u nedjelju je naš sin Dejan, tada devetogodišnjak, imao prvu pričest. Crkva je taj dan bila pusta, nigdje muškaraca. Svi su otišli. U ponedjeljak je bila naša trinaesta godišnjica braka. Tog jutra susjed iz policije kazao mi je da s djecom dođem k njemu, a ja sam rekla da ne bih išla, da se bojim da će me netko tražiti. Oko nas se čula pucnjava i svi smo znali da se nešto sprema. Sutradan sam otišla k susjedu, a kad sam se vraćala, pred mojom su kućom stajala dvojica muškaraca u vojnim uniformama. Pretpostavila sam, znala, što se dogodilo. Ratko je poginuo dan prije, u ponedjeljak, na našu godišnjicu. Zašto baš na taj dan? Kao da ga je netko ukrao – priča Milijevićeva udovica.

Ratko Milijević bio je jedinac Slavice i Mladena. Volio je ribolov, zaigrati nogomet, roštiljati, družiti se s prijateljima... Volio je život.

– Ratko je govorio da do rata ne bi smjelo doći. A kad je poginuo jedan njegov kolega, iza kojeg je ostalo malo dijete, kazao je da sada vidi da je do rata došlo i da ide braniti ono što je pokušavao stvoriti. Prošao je novogradiško ratište, išao na Psunj. Djeca su je jako veselila kad je dolazio kući i donosio konzerve. Svaki slobodan trenutak bio je s nama. Danas je nama troma teško pričati o njemu. Uvijek se rasplačemo – prebirući po bolnim uspomenama kaže Lj. Milijević.

Priprema akcije

Do prošle godine, kaže, nije imala ni volje ni snage iz kuće maknuti stojeve za rezbarenje drveta. Stajali su onako kako ih je ostavio.

– Bavili smo se rezbarijom – objašnjava donoseći iz sobe ogledalo koje je njezin Ratko napravio.

– U hrvatskoj vojsci suprug je bio od 1991. godine. Zapovjednik mu je bio Željko Žgela – priča.

Brigadir Žgela o tim danima uoči Bljeska kaže:

– Akcija se pripremala dulje vrijeme i ljudi su s velikim nestrpljenjem čekali kada će prestati pripreme i kad će se krenuti. Želja je bila velika da se taj dio zemlje vrati pod hrvatsku zastavu – kaže ovaj zapovjednik 121. domobranske pukovnije čije su snage prve ušle u Okučane. Ratko Milijević nije imao sreće da to doživi. Počiva ovaj branitelj na novogradiškom groblju gdje su prošle godine, na Dan domovinske zahvalnosti, još uvijek nepoznati počinitelji oskvrnuli njegov spomenik.

– Kad se to dogodilo, osjećala sam se samo malo manje strašno nego kad je poginuo – govori udovica.


Ratko Milijević (35) - 121. novogradiška brigada, posmrtno odlikovan činom časničkog namjesnika

Rodio se u Novoj Gradiški gdje je i živio sa suprugom i dvoje djece. Ubijen iz snajpera u Medarima

http://www.vecernji.hr/vijesti/rafal-pr ... nak-546579

Junaci Bljeska
Granata je pala kada je 20-godišnjak javio da dolazi kući

Najmlađa žrtva: Tomislav je imao nepunih 20 godina kada je ubijen u Novskoj na crpki.

Koliko li će još puta majci Katici pred očima biti slika tog jutra kada je budila svog Tomislava, a on joj je, kao da je nešto slutio, govorio:

"Nemoj me zvati, nemoj me tjerati. Mama, ti mene tjeraš da idem, a znaš da ću poginuti."

Ipak, ustao je. Otišao. I poginuo:

– Tek je došao iz redovne vojske, u Križevcima prošao obuku, a onda su ga digli u rat. Večer prije odlaska bio je s društvom u disku. Nije htio ustati kad sam ga zvala, ali, što ću, morala sam. Rekla sam mu da se mora javiti i uvukla se k njemu u krevet, da ga zagrlim. Na jedvite jade je ustao, kao da je znao da mu se bliži kraj. Otišao je s mirisima jutra – teško uzdišući priča Katica Last dok sjedimo u domu u Novim Mihaljevcima kod Požege koji je dijelila sa sinom Tomislavom, vojnikom u topništvu 123. požeške brigade.

Upitat će Katica Last po tko zna koliko puta i sebe i druge je li baš tako moralo biti, je li njezin sin trebao umrijeti. Pa, nije stigao proslaviti ni 20. rođendan. Ubijen je tri i pol mjeseca ranije, 2. svibnja u Novskoj.

– Mi u kući nismo imali telefon pa je taj dan Tomislav iz govornice u Novskoj zvao susjedu i prijatelje. Susjeda mi je došla reći da se javio i rekao joj da nas sve pozdravi i da on sutra dolazi kući jer je sve gotovo – priča Katica Last.

Taman što je poklopio slušalicu i krenuo prema suborcima, odnekud se stvorila prokleta granata. Pala je i ubila Tomislava Lasta, najmlađu žrtvu hrvatskih vojnih snaga u akciji Bljesak.

Majci Katici i ocu Andriji nisu odmah javili što je bilo.

– Javljeno nam je da je Tomislav ranjen, da ćemo ga moći posjetiti. I ja sam pripremila pidžamu, da mu ju ponesem... A onda je pred naša vrata stigla Hitna pomoć, izišli su doktori... I bilo nam je svima jasno što se dogodilo. Od toga dana naš se život pretvorio u pakao – kaže majka najmlađe žrtve Bljeska, pogledavajući prema suprugu Andriji koji već desetu godinu leži prikovan uz krevet.

Kada je Tomislav poginuo, Andrija Last dobio je infarkt. Od tada do danas u njegovu su zdravstvenom kartonu evidentirana četiri moždana udara, bolest srca, epilepsija... Katica Last oboljela je od dijabetesa, ima visok tlak...

– Živjeti moraš, a rane nikako ne zacjeljuju – kaže pa se u mislima iznova vraća na dan kad je posljednji put vidjela sina.

– Otišao je u Požegu u vojarnu, ali se nekako uspio vratiti kući, da se još jednom s nama pozdravi. Sestri je dao fotografiju djevojke s kojom je tek započeo vezu i rekao joj da mu čuva tu sliku. Eh, imao je on planova i želja, ali se, na žalost, nikada ništa neće ostvariti – tužno će mati.

Tomislav je bio četvrto i najmlađe dijete supružnika Last koji su imali dva sina i dvije kćeri. Njihov stariji sin Mario u rat je otišao kao dragovoljac, u Specijalnu jedinicu policije Trenk. I on je bio u Bljesku.

– Tomislavu je ta akcija, u koju su ga pozvali, bila i prva i posljednja. U ratu nije bio ni dva mjeseca, piše to i u registru hrvatskih branitelja. Na obuku je išao u Križevce. Zapovjednik mu je bio sada pokojni Ivan Matanović – priča Katica Last dok ju suprug tužnim očima gleda iz kreveta, nemoćan da išta kaže.


Tomislav Last (20)

U topništvu 123. brigade Hrvatske vojske iz Požege bio je vojnik.

Rođen je 1975. godine u Požegi, živio je u obližnjim Novim Mihaljevcima. Poginuo je u Novskoj.

http://www.vecernji.hr/vijesti/granata- ... nak-546028

Nisu poginuli uzalud. Poginuli su za pravu stvar. I za to su dali ono najviše što su imali, vlastiti život.

I trebalo bi malo više poštovanja prema tome.

Koju pravu stvar-da birokrate jednim potpisom sve popišaju?Da ti stranac određuje što smiješ na tvojoj zemlji?

I tko danas zastupa te branitelje, govno Predrag Matić. Što ga Srbi ne zatukoše u logoru.

I još puno toga, prije svega tamo nitko ne živi niti se išta privređuje. Sve propada.

Slobodu.

O ostalom se da raspravljati ali češće je to odraz hrvatskog mentaliteta nego stvarnosti.

Dali su živote da bi mi danas imali slobodu i da bi nam bilo bolje. I svakako nam je bolje nego da smo izgubili rat. To što nismo zadovoljni opet imamo slobodu da to promjenimo. To što radije sjedimo doma i kukamo to je naš problem. I više govori o nama nego o onome za što su ti dečki dali živote.

Nećak Boška Buhe, Nebojša Buha poginuo je u Domovinskom ratu u Operaciji Bljesak kao pripadnik 81. gardijske bojne iz Virovitice. Imao je čin časničkog namjesnika, najviši dočasnički čin u Hrvatskoj vojsci. Poginuo je prvi dan akcije u Cagama, mjestu koje se nalazi na cesti prema Lipiku, sjeverno od Okučana. Nebojša u operaciji Bljesak uopće nije trebao biti jer je zbog ozljede oka na terenu imao operaciju i na dan operacije je trebao biti na bolovanju. Kada su vojnici došli u njegovu kuću da razduži mitraljez on im je rekao: "Ne može, kud Garo, tud i ja". I otišao je. Ime Garo dao je mitraljezu od kojeg se nije htio odvajati. "Baš je bio hrabar, kao njegov stric Boško Buha. Neno je pucao iz mitraljeza, a Boško je bacao bombe" kaže majka Jagica Buha.



Šta su ti geni.

Nebojša je dijete iz mješanog braka, ja sam katolkinja, a muž, kojeg smo svi zvali Pajo, bio je pravoslavac. Ali Pajo je uvijek Nebojši govorio: "Sine, zapamti, mi smo Hrvati".

Neno.

– Nekoliko sati prije početka akcije, oko 23 sata, zove me zapovjednik Ferenčević iz 105. brigade i kaže da ima problem. Mislim si, kakav sad problem, u pet ujutro krećemo, on ide s kolonom, cijelom brigadom od 2500 ljudi, pa kaže: “UN mi ne da proći”. Pitam ja njega: “Jesi ti zapovjednik?” Kaže da jest. Pitam: “Je l’ iza tebe cijela brigada?” Kaže da jest. “Pa što čekaš, ne može te deset Jordanaca zaustaviti, ideš u rat, čovječe, što me zoveš, daj pojedi ih. Ne moraš ih tući, svakog stavite u kamion, dajte im jesti i piti pa prolazite.” Tako je i bilo – smije se general Mareković, kojeg pitamo u čemu je, s vremenskim odmakom, važnost operacije Bljesak.



– Bilo je važno da nakon dvije godine mira – jer se od 1993. i Medačkog džepa provodila tek obuka vojnika – Hrvatska pokaže da može. I generalu Bobetku bio je strašno velik izazov provesti uspješnu operaciju. Rekao mi je: “Marijane, mi nemamo pravo na neuspjeh jer o ishodu operacije Bljesak ovisi hrvatska budućnost”. Morali smo prvo sami sebi dokazati da mi to možemo i da smo sposobni. Također, trebali smo doznati koje smo lekcije naučili za drugu operaciju, puno veću i ključnu za državu, a to je Oluja. Trebalo je osloboditi prugu, cestu i autocestu, otvoriti komunikaciju – kaže general Mareković pa dodaje da možda najveći uspjeh operacije Bljesak leži u tome što smo poslali poruku i pobunjenim Srbima i cijelom svijetu da Hrvatsku vojsku treba shvatiti kao vojnu silu. Poslije Bljeska, otkriva general, moral i spremnost bili su na takvoj razini da je vojsku trebalo “držati na lancu” da odmah ne krene u Oluju. Tri mjeseca kasnije dovršili su posao otpočet operacijom Bljesak.

http://www.vecernji.hr/vijesti/general- ... nak-546568