Kako su u proljeće '83. studenti završili na robiji kao 'fašisti' zbog pjesme koju su voljeli i partizani?


Vijeće Okružnog suda u Zagrebu osudilo je 11. travnja 1983. studente Marka Grubišića na kaznu zatvora od četiri godine, a Milana Sušca na kaznu zatvora od dvije i pol godine. Proglašeni su krivima jer su u studentskom domu Lašćina pjevali pjesmu „Marjane, Marjane” ubacivši u nju “nepodobne” riječi „crven-bijeli-plavi, pod kojim su pali Zrinski-Frankopani“, i „još jedno slovo ime Isusovo“

...

Novi je komunistički režim Bombardellijevu verziju pjesme potpuno prisvojio. Postala je jedan od njegovih zaštitnih, ali i nedodirljivih simbola. Prvi put u njezinoj dugoj povijesti promjena stiha ili riječi mogla je autora odvesti na dugogodišnju robiju. Upravo se to i dogodilo 11. travnja 1983., kada je vijeće Okružnog suda u Zagrebu osudilo Marka Grubišića na kaznu zatvora od četiri godine, a Milana Sušca na kaznu zatvora od dvije i pol godine.

Optuženi su, kako je navedeno u presudi, proglašeni krivima jer su u noći na 24. listopada 1982. u studentskom domu Lašćina, na proslavi rođendana jedne studentice, navodno, „u više navrata i na sav glas“, pjevali pjesmu „Marjane, Marjane, i to tako da su ubacili riječi „crven-bijeli-plavi, pod kojim su pali Zrinski – Frankopani“, i „još jedno slovo ime Isusovo“. Ti su stihovi, za sudsko vijeće nesumnjivo provokativni, izazvali „uznemirenje, revolt i reakciju“ jednog studenta srpske nacionalnosti.

Prijavio ih drugi student

Valja znati da on nije sam čuo Grubišića i Sušca da pjevaju inkriminirane stihove, nego ga je navodno o tome obavijestila studentica u čijoj sobi se rođendanska proslava održavala. Uglavnom, negdje oko tri ujutro, uznemireni i revoltirani student odlučio je reagirati pa je o svemu obavijestio sekretara aktiva Saveza komunista u domu Lašćina. Idući dan kasno navečer, 25. listopada 1982. oko 23 sata, Grubišić i Sušac su navodno fizički maltretirali dojavljivača. Daljnji je niz jednostavan: policijska istraga, optužnica, suđenje, osuda i zatvor.

Grubišić i Sušac osuđeni su za daleko manje u nas analizirani oblik delikta mišljenja ili verbalne političke delinkvencije. Radilo se o notornom članu 134. (stavci 1 i 3) Kaznenog zakona Jugoslavije, tj. kaznenom djelu izazivanja i raspaljivanja nacionalne, rasne ili vjerske mržnje, razdora ili netrpeljivosti među narodima i narodnostima Jugoslavije koji žive u SFRJ, koje je potom izazvalo nerede i nasilje. Kako se ovo kazneno djelo nalazilo u Glavi XIV. saveznog kaznenog zakona (kaznena djela protiv osnova socijalističkog, samoupravnog društvenog uređenja i sigurnosti SFRJ), Grubišića i Sušca je navodno pjevanje nekoliko stihova dovelo do statusa uhvaćenih, osuđenih i kažnjenih državnih neprijatelja.

Usporedivo s mnogo više analiziranim slučajevima klasičnog delikta mišljenja (član 133., stavak 1), i u ovakvim primjerima režim zapravo nije morao previše posezati za namještanjem suđenja. Definirane zakonom i u punoj ovisnosti o stavu suda, presudne su bile dvije pojavnosti, a obje ulaze u okvir fenomena neprijateljske propagande. Grubišić i Sušac su, naime, unaprijed znali da su inkriminirani stihovi neprijateljsko iskrivljavanje povijesne istine, s tom su ih spoznajom, tj. svjesni da se radi o neprijateljskom činu, potom namjerno odlučili ispjevati, a s unaprijed smišljenim planom da izgovorom neprijateljskih riječi izazovu povredu nečijih nacionalnih osjećaja. Da bi pokazalo kod Grubišića i Sušca kontrarevolucionarni umišljaj ili namjeru, sudsko je vijeće samo moralo stihove proglasiti neprijateljskim povijesnim falsifikatom, čiji izgovor navodno nedvojbeno povređuje nacionalne osjećaje Srba.

Pogledajmo kako je sudsko vijeće počinilo ovaj nečastan čin. Na početku, presuđeno je da su Grubišić i Sušac promijenili autentični tekst revolucionarne pjesme „Marjane, Marjane“. To je, naravno, bila očita laž kako je detaljno pokazao jedan njihov odvjetnik. Iz prije navedenog jasno proizlazi da su postojale brojne i različite verzije pjesme, pa i da su sami partizani rabili više verzija. Drugim riječima, uopće nije bilo moguće ustanoviti promjenu autentične verzije pjesme jer nije postojala autentična verzija pjesme, čak ni u partizanskom razdoblju! Vrhovni je sud predvidivo odbacio taj argument obrane, dodavši u drugostupanjskoj presudi još i da je njihov navodni neprijateljski umišljaj vidljiv u tome da su „glorificirali osobe iz hrvatske povijesti“ (Zrinski i Frankopani).

Tako su, navedeno je dalje, „bili svjesni da takvim načinom pjevanja (tj. navodnom promjenom autentičnog teksta i spomenom Zrinskih i Frankopana) mogu izazvati i raspaliti mržnju i razdor prema grupi osoba druge nacionalnosti“. Ovdje se valja zaustaviti jer su oba suda proglasili da je spomen imena dvaju plemićkih obitelji iz 17. stoljeća također pogodan za izazivanje nacionalne netrpeljivosti, mržnje i razdora. Preciznije, da je spomen Zrinskih i Frankopana povrijedio nacionalne osjećaje studenta srpske nacionalnosti. Pročitao sam u posljednjih godinu i pol stotine presuda zbog delikta mišljenja, ali na ovako zlonamjeran apsurd rijetko sam znao naići.

Istaknuti su članovi obitelji potom stradali u borbi s Austrijancima, a prije su se sukobljavali s Osmanlijama. Zapravo su i njihova nastojanja (pa makar na posredan način) pridonijela uspostavi obje jugoslavenske države. Sami Srbi, koje su znali naseljavati na svoje posjede spašavajući ih tako od nasilnih Turaka, bili su im zahvalni što su u kasnijim novinama i publikacijama često spominjali. Konačno, Zrinski i Frankopani postali su integralnom simboličkom vrijednošću hrvatskog nacionalnog identiteta, što ni sam režim nije poricao. Kako je, dakle, spomen Zrinskih i Frankopana mogao uvrijediti bilo kojeg Srbina? Riječi je „ime Isusovo“ Vrhovni sud znakovito izbacio iz nove osuđujuće presude, pokazujući da ipak zna voditi računa o aktualnom društveno-političkom trenutku. U Beogradu su imali samo nešto više smisla za realno. Savezni je sud smanjio kaznu Grubišiću na dvije i pol, a Sušcu na godinu i pol zatvora, uglavnom zbog stava da (navodni) napad na jednog čovjeka nije isto što i izazivanje masovnih nereda. Interpolacija je Zrinskih i Frankopana u pjesmu „Marjane, Marjane“ i dalje ostalo dijelom šireg neprijateljskog plana izazivanja nacionalne netrpeljivosti, mržnje i razdora.

Neovisno o nesretnoj sudbini Grubišića i Sušca (a vjerojatno baš zbog ovakvih presuda) u idućim je godinama broj pjevača pjesme „Marjane, Marjane“ nezaustavljivo rastao. Ne, naravno, u „autentičnoj revolucionarnoj varijanti“, ali – za režim još poraznije – ne ni u verziji koja je navodno ispjevana u travanjskoj noći u jednom studentskom domu u Zagrebu. U drugoj je polovici 1980-ih najraširenija varijanta pjesme glasila: „Marjane, Marjane, ča barjak ne viješ/ milu trobojnicu, naš barjak hrvatski/ Crven, bijeli, plavi to je barjak pravi, tko se pod njim vije kukavica nije, a tko se ne vije, bolje da ga nije!/ I još jedno slovo – ime Isusovo.”. Ova je varijanta posebno raširena bila u Dalmaciji, a popriličan je javni skandal izazvala u travnju 1989., kada je pjevana na košarkaškoj utakmici između Jugoplastike i beogradskog Partizana. Sve je privuklo i pažnju stranih novinara koji su počeli partijskim rukovodiocima postavljati neugodna pitanja. „U čemu se sastoji zlo da netko pjeva?“, splitske je rukovodioce pitao jedan iz Njemačke, „i u tom kontekstu je li pjesma Marjane, Marjane stara hrvatska pjesma?“ Opet režim ništa nije naučio: održavana su nova suđenja (premda za političke prekršaje), a mediji pjevače ove pjesme nazivali nacionalistima i fašistima. Godinu dana nakon spomenute utakmice, pjesma je ostala, a režim nestao s povijesne scene.

...ne laži ovaj napaćeni narod...

živ bio pa vidio....

PRIČA O MARIJANU BOŠNJAKU! Zbog Ustani bane robijao, ranjen dok je spašavao djevojčicu, iz vukovarske bolnice gubi mu se svaki trag


Koška, sjedište istoimene općine, nalazi se nedaleko grada Našica u Osječko-baranjskoj županiji. Svjedoci će reći kako je 1990. na dan prvih demokratskih izbora, na svakoj hrvatskoj kući u Koški bila izvješena hrvatska zastava.

Tijekom Domovinskog rata, mala Koška brojila je 173 branitelja, a među njima je bio i Marijan Bošnjak, jedan od 67 pripadnika tzv. našičke grupe koja se na očajnički apel grada u okruženju dragovoljno uputila u Vukovar.

Nažalost, Bošnjak je i jedan od trojice dragovoljaca iz te grupe koji se nikada nisu vratili kući, a njihova je sudbina i trideset godina kasnije, nepoznata.

Marijan Bošnjak, za prijatelje – Mareta, rođen je 17. rujna 1962. godine u Koški kao mlađi sin Zdenke rođ. Tomašić i Bene Bošnjaka.

Dugi niz godina igrat će nogomet za NK Seljak iz Koške, a bit će i član Streljačkog kluba Koška. Godine 1986. ženi se Irenom Hohoš koja im iste godine rađa sina Kristijana.

"Mareta je bio", reći će oni koji su ga dobro poznavali, "miran, dobar čovjek, ali jakog domoljubnog naboja. U bivšem je sustavu više puta je prijavljivan i zatvaran zbog pjevanja domoljubnih pjesama".

Mato Sarta, umirovljeni časnik HV-e, u razgovoru će to potvrditi:

"Marijanova obitelj je bila snažne hrvatske orijentacije i on je rastao u izrazito domoljubnom okruženju. Svjedok sam kako je još njegov otac davnih godina, kada se za to odmah dobivala zatvorska kazna, u jednim svatovima pjevao pjesmu Ustani bane".

Zapovjednik narodne zaštite Koška, i obrane Koška, Mato Lukić, reći će kako je još 1990., kada je organizirana Narodna zaštita, Marijan odmah pristupio istoj.

Naime, Koška se nalazila u poluokruženju u odnosu na srpska sela, a narednih mjeseci, posebno početkom '91., ta su se sela naoružavala iz tadašnje osječke i našičke kasarne, pa su se mještani Koške organizirali kako bi mogli, u slučaju potrebe braniti mjesto od eventualnog napada:

"Marijan je doista dragovoljac od prvih dana, prve straže, prve ophodnje, obuka, u svemu je sudjelovao. Treba istaknuti kako je sam tražio da ide u Vukovar, iako se već znalo kako je tamo iznimno teška situacija".

Dana 27. rujna 1991. godine, Krizni štab Općine Našice objavio je alarmantnu obavijest:

"Vukovar, grad heroj koji već mjesecima stoji na braniku Lijepe naše obratio se za pomoć u ljudstvu i naoružanju i našoj Općini. Pozivamo sve građane koji su sposobni i voljni uključiti se u obranu Vukovara kao dobrovoljci da se danas, 27. rujna 1991. godine do 15 sati jave u Općinski sekretarijat za narodnu obranu Općine Našice…“ .

Od gotovo dvije stotine voljnih ljudi koji su pridošli u nekoliko sati, njih, ukupno 67 heroja, u Bitci za Vukovar zapamćeni jednostavno kao "Našičani", iako su, osim iz Našica dolazili i iz Feričanaca, Donje Motičine, Đurđenovca, Velimirovca, Jelisavca, Podravskih Podgajaca, Lađanske, Našičke Breznice i Zdenaca (Orahovica), slabo naoružani, osim velikim srcem, krenuli su put Vukovara. Među njima bio je i jedan Koškanin. Marijan Bošnjak.