Ljevičarsko prisjećanje ubojstva obitelji Zec: Znaju li imena ove djece ubijene u Domovinskom ratu?


U povodu 32. godišnjice tragičnog ubojstva obitelji Zec, kod Adolfovca na Sljemenu otkrivena je spomen-ploča i održana komemoracija. S komemoracije je poslana poruka kako pamte ‘svu djecu koja su u takvim okolnostima morala odrastati, a naročito onu koja nisu uspjela odrasti’. ‘Pamtimo Aleksandru Zec’, poručili su. Ovakvom porukom nametnuli su pitanje pamte li djecu ubijenu u Domovinskom ratu navedenu niže u članku i znaju li im imena?

Tomašević: Zagreb mora biti otvoren grad, grad razlika i različitosti

Gradonačelnik Zagreba Tomislav Tomašević rekao je kako je kao gradonačelnik treći puta na ovom mjestu, na datum kada se prije 32 godine dogodio zločin ubojstva obitelji Zec.

Zahvalio je svima koji su omogućili podizanje spomen-ploče obitelji Zec.

– Spomen-ploča je jedna mračna uspomena ovjekovječena u kolektivnoj memoriji i povijesti Zagreba. Tu je da stalno podsjeća na strašan zločin, kako se nikada više takvo što ne bi dogodilo. U budućnosti Zagreb mora biti, i jest, i bit će, otvoren grad, grad razlika i različitosti, u kojem nitko nije diskriminiran po nijednoj osnovi, u kojem svi stanovnici s ponosom kažu: Zagreb je naš grad. Pozivam sve da gradimo takav otvoreni grad u budućnosti, poručio je.

Pamte djecu – ali drugima ne znaju imena?

– Na naše je živote nepotrebno utjecala činjenica da je Nikola Srbin, a ja Hrvatica i da smo odrastali u nezrelom društvu u kojem se često predbacivala krivica, a rijetko preuzimala odgovornost. U društvu u kojem su počinitelji prolazili nekažnjeno, a žrtve se svjesno zaboravljalo – kazala je Senna Šimek iz Inicijative mladih za ljudskih prava.

– Pamtimo njihove obitelji koje su ostale bez najmilijih, sve protjerane bez doma i rodnog zavičaja, osiromašene bez radnih mjesta i egzistencije. Pamtimo svu djecu koja su u takvim okolnostima morala odrastati, a naročito onu koja nisu uspjela odrasti. Pamtimo Aleksandru Zec. Ali pamtimo i zločince, njihova sramna nedjela i besramne zaštitnike: one koji su počinitelje oslobodili, a zatim i odlikovali, kao i one koji motive ubojstva danas relativiziraju. Slučaj obitelji Zec oslikava slijepo nasilje, ne samo prema našim najugroženijim sugrađanima, već i prema institucijama pravne države, ideji demokracije i ljudskih prava, rekao je Nikola Kožul iz Srpskog narodnog vijeća.

Pupovac zahvaljuje Tomaševiću

Nakon komemoracije Milorad Pupovac, predsjednik SNV-a, rekao je kako je ubojstvo obitelji Zec konačno dostojno obilježeno.

– Svi koji su godinama inzistirali na tome večeras zahvaljuju Gradu Zagrebu koji je podržao podizanje ovog znamena. To je značajno za Grad, za zemlju, kao pokazatelj kako se treba sjećati, završavati s ratnim strahotama i graditi toleranciju i mir među ljudima, rekao je.

Prof. Nazor o djeci ubijenoj u Domovinskom ratu

Prof. dr. sc. Ante Nazor, ravnatelj Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata, za Narod.hr je u analizi spornih dijelova udžbenika “Zašto je povijest važna? “ pisao i o djeci ubijenoj u Domovinskom ratu. Nazor je već ranije za Narod.hr rekao kako u Hrvatskoj mnogi ne znaju ni za jednu drugu stradalu obitelj, osim za obitelj Zec.

“Za svako društvo smrt djeteta je tragedija. A ubojstvo djece posebno je odvratan zločin. Neovisno o tome je li se dogodilo u miru ili je posljedica ratnih djelovanja. Zbog iznimne osjetljivosti javnosti na stradanje djece i emocija koje ono izaziva ta je tema iznimno pogodna i za manipulaciju. Stoga je poštivanje načela uravnoteženosti u publiciranju takvih tema posebno važno.

No, unatoč činjenici da su za veći dio ubijenih civila i djece u Domovinskom ratu odgovorni pripadnici srpskih snaga, u poglavlju „Posljedice rata“ poimenično se navodi samo obitelj i samo fotografija obitelji za čije stradanje su odgovorni pripadnici hrvatskih snaga (str. 253). Autor toga poglavlja potpuno je zanemario činjenicu da su na gotovo isti način, izvan borbenog djelovanja, praktično na kućnom pragu, pripadnici srpskih snaga ubili najmanje dvadesetero djece, zajedno s njihovim roditeljima:

– obitelj Šajnović (dječaka Renata rođ. – 1984. ubili su zajedno s roditeljima Stankom i Marijom 2. listopada 1991. u selu Bodegraj kraj Okučana);

– članove obitelji Nikšić (djecu Ivicu – rođ. 1974. i Vericu rođ. – 1978. ubili su zajedno s ostalim mještanima 13. listopada 1991. u Širokoj Kuli);

– članove obitelji Šmit (dječaka Zorana – rođ. 1981. ubili su zajedno s djedom Ivanom i bakom Zdravkom Šmit 15. listopada 1991. u Pakračkim Vinogradima);

– obitelj Kozbašić (djecu Tamaru – rođ. 1978. i Alena – rođ. 1982. ubili su zajedno s roditeljima Milanom i Gordanom, 4./5. studenoga 1991. u Petrinji);

– članove obitelji Kovačić (dječaka Josipa – rođ. 1980. ubili su zajedno s majkom Ankom 8. studenoga 1991. u Čakovcima);

– obitelj Jurić (djecu Daria – rođ 1987. i Tomislava – rođ. 1989. ubili su zajedno s majkom Verom i još 12 mještana 15. studenoga 1991. u selu Kostrići, a nekoliko dana nakon toga ubili su i njihova oca Zlatka);

– članove obitelji Fabac (djecu Željku – rođ. 1977. i Nikolinu – rođ. 1981. ubili su 11. prosinca 1991. u selu Gornje Jame kod Gline);

– obitelj Čengić (djecu Gorana – rođ. 1987. i Slobodana – rođ. 1981. ubili su zajedno s roditeljima Dragom i Nevenkom 18. siječnja 1992. u Erveniku);

– članove obitelji Štefančić (djevojčicu Martinu – rođ. 1987. ubili su zajedno s njezinom bakom Bernardicom 21. ožujka 1992. u Vukovaru);

– obitelj Pakšec (djecu Damira – rođ. 1980. i Daria – 1976. ubili su zajedno s roditeljima Stjepanom i Anom 9. travnja 1992. u Vukovaru);

– obitelj Grgić (djecu Anamariju – rođ. 1988. i Ivana – rođ. 1979. ubili su zajedno s roditeljima Stjepanom i Tomislavom 19. ožujka 1993. u rubnom dijelu Novske) …

O tim obiteljima ni slike ni tona! Ni u medijima, ni u udžbeniku …

Jednako tako ni o članovima obitelji Matijević (Franjo – rođ. 1975. i roditelji Jozo i Ana ubijeni su 19. travnja 1992. kod Iloka) i obitelji Baković (Ante – rođ. 1984. i Marija – rođ. 1982. te otac Momir ubijeni su 23. listopada 1992. na cesti Vrana – Pakoštane), koje su pripadnici srpskih snaga ubili izvan naselja u kojima su živjeli.

Istine radi, kad već nabrajam ubijene obitelji, treba spomenuti i da su osim ubijene Aleksandre Zec (rođ. 1979.) i njezinih roditelja Mihajla i Marije (ubijeni 7. prosinca 1991. u Zagrebu), pripadnici hrvatskih snaga iz neposredne blizine, na kućnom pragu, ubili još petero djece i članova njihovih obitelji: Milenu (rođ. 1976.) i Marka (rođ. 1979.) Olujića, zajedno s roditeljima Radomirom i Anicom (ubijeni 17./18. veljače 1992. u Cerni); Dejana (rođ. 1978.) i Nenada (rođ. 1982.) Radosavljevića, zajedno s roditeljima Radetom i Jovankom (ubijeni 25. veljače 1992. u Daruvaru); te Danijelu Roknić (1977.), zajedno s ocem Markom (ubijeni 5. listopada 1991. u kući na crti bojišnice u Turnju kod Karlovca).

Sve osobe koje sam spomenuo zaslužuju pijetet”, napisao je, između ostaloga Nazor.

Jesu li članovi obitelji Zec ubijeni zato što su Srbi?

Prema onima koji se okupljaju na komemoraciji, članovi obitelji Zec ubijeni su iz jednog jedinog razloga te 1991. godine u Zagrebu – zato što su Srbi. Tu tezu je eksplicite izrekao i nekadašnji SDSS-ov potpredsjednik Hrvatske vlade Boris Milošević kazavši da se ubojstvo dogodilo zbog etničke pripadnosti obitelji Zec.

Obitelj Zec nije likvidirana jer pripadaju srpskoj nacionalnoj manjini, već je riječ o bestijalnoj pljački koja je rezultirala ubojstvom oca obitelji, imućnog mesara s vezama u policiji, Mihajla Zeca, potom i likvidacijom njegove supruge i kćeri koje su svjedočile njegovom ubojstvu.

Lazarević: Nama nitko nikada nije rekao da treba ubijati Srbe po Zagrebu, pa i ja sam Srbin

Ranije je Branko Lazarević, umirovljeni kriminalist koji je radio očevid ubojstva te noći 7. prosinca 1991. na zagrebačkoj Trešnjevci gdje je ubijen Mihajlo Zec i kod Adolfovca na Medvednici, za tportal rekao:

”Došao sam u tu ulicu i zatekao ekipu za očevid, već je bila stigla. Kao šef odsjeka za očevide bio sam dužan informirati načelnika o tome. Čovjek je ležao u blatu pored ceste uz koju mu je kuća. Pogledao sam, informirao se o osnovnim stvarima. Bio sam u kući. Pogledao sam prvi kat. Kuća je bila ispremetana, ispreturana, povađene ladice. Oni su tražili lovu. Zec ju vjerojatno nije dao, pa su tražili sami. Uzeli su nešto oružja i novca”, prisjeća se Lazarević.

Kaže da je tek kasnije iz novina doznao da je pokojni Zec poznavao jednoga od ubojica (Muniba Suljića, op.a.), koji je imao pečenjaru, pa mu je Zec davao meso i posuđivao novac.

Upali i Červenku u stan

Na pitanje je li tih godina bilo sličnih ubojstava, kaže da nije, no bila je jedna, kako kaže, samozvana grupa koja je upadala ljudima u stanove.

”Nama nitko nikada nije rekao da treba ubijati Srbe po Zagrebu, pa i ja sam Srbin. Bilo je to vrijeme u Zagrebu u kojem se pojavila jedna grupa koja je hodala po stanovima za koje su znali da u njima ima oružja i novca. To je neka samozvana grupa koja je išla kamo god kad su imali informaciju da neki Pero, Marko ili Janko ima pušku… ‘Ajmo uzet’ pušku, a ako ima i koji dinar, uzet ćemo i tu lovu.’ I gotovo.”

Otkrio je i jedan zanimljiv detalj. Upali su u stan i Zvonimiru Červenku, hrvatskom generalu koji je organizirao obranu Zagreba, a poslije, u vrijeme Oluje, bio je načelnik Glavnog stožera HV-a. “Radio sam taj očevid – i od njega su odnijeli neko oružje i nešto novca. Nisam siguran. Hoću reći da su išli po stanovima. Ako su bili kod Červenka, išli su i Hrvatima. Zaključio sam da su im bili bitni oružje i lova. Ako je osoba koja to ima Srbin, onda je to još bolje. Ako je Hrvat, nije problem’” zaključio je Lazarević.

Unatoč svim tim činjenicama, brutalno ubojstvo djevojčice Aleksandre ljevica i nakon 31 godinu koristi za moralne ucjene, stavljajući teret njezina ubojstva na Hrvatsku, ističući da su članovi obitelji Zec ubijeni isključivo zato što su bili Srbi.

Kojić: Što je s drugom ubijenom djecom?

S tom se tezom se, osim Lazarevića, ne slaže još jedan pripadnik srpske nacionalne manjine – Slavko Kojić. On pak, kao i mnogi, podsjeća da se zaboravlja na više od 400 djece ubijene u srpskoj agresiji na Hrvatsku o kojima ljevica ne govori.

”Ja sam pripadnik iste nacionalne manjine kao i pokojna Zec i s te strane bih trebao pokazivati značajniju empatiju od drugih. Mene muči da imate još 400 djece koja su stradala i ja ne bih nikoga izdvajao tako da bih ja tu temu prepustio drugima koji se to bave”, kazao je Kojić lani o 30. godišnjici ubojstva.

Mlinarić: Aleksandra Zec ubijena je kao tragični, neželjeni svjedok te pljačke, bez ikakve političke pozadine

I saborski zastupnik Domovinskog pokreta Stipo Mlinarić ranije osudio ubojstvo djevojčice Aleksandre Zec, ali i naveo kako tragedija obitelji Zec nije bila posljedica djelovanja HV-a, nego pljačke kuće, a Aleksandra je ubijena kao tragični, neželjeni svjedok te pljačke, bez ikakve političke pozadine. Istaknuo je da svi znaju za ime Aleksandre Zec, no da za imena više od 400 ubijene djece u srpskoj agresiji, ne zna gotovo nitko.

Milanović o slučaju Zec: To je moralno kamatarenje

Predsjednik RH Zoran Milanović jednom je prilikom je pak kazao: ”Aleksandra Zec je grozna priča. Ali ja znam u ratu i groznijih priča od te priče. Iza kojih stoje neki drugi ljudi, jedna druga strana. Hoćemo idućih 50 godina jedni u druge prstima upirati? Što je sa starcima koji su ubijeni u Promini 1993. godine od strane paravojske Srpske Krajine, 40 ljudi je ubijeno. Nisam tamo vidio Pupovca. On ide samo na bankomat. Ponaša se nedolično i igra prljavo…”

Zbog odnosa prema ubojstvu članova obitelji Zec, Milorada Pupovca nazvao je ”moralnim kamatarom”.“Ovaj slučaj je slučaj jedne pljačke u kojoj je ljudska pohlepa i zlo bez obzira u kojim uniformama u paklu rata, petero hijena rata došlo opljačkati Mihajla Zeca, ubili su ga i pokupili dvoje svjedoka. Suprugu i mlađu kćer. Na Sljemenu su ih likvidirali. To je grozno, no je li to nakon 30 godina razlog za flagelantstvo i treba li svake godine službena politika priznavati svoj grijeh s kojim nema ništa. Nema ni Tuđman, pa ni nesretni Vladimir Šeks. To je moralno kamatarenje od kojeg neki ljudi žive. Koliko god puta kažeš žao mi je, to nije dovoljno, klekni, lezi…”, kazao je Milanović.

Biondić: Ovdje se može jedino govoriti o privatnom obračunu Muniba Suljića i Mihaela Zeca i osveti

Predsjednik riječke Udruge hrvatskih dragovoljaca Domovinskog rata Mile Biondić za Narod.hr je kazao kako smatra da je ubojstvo obitelji Zec tragedija i privatni obračun i osveta zbog neraščišćenih financijskih odnosa jednoga od ubojica, policajaca Muniba Suljića i oca obitelji Zec.

”Postrojba u koju je bio mobiliziran Munib Suljić nije imala nikakvu zonu odgovornosti na tom dijelu grada Zagreba, ona dakle nije bila vojno angažirana. Ovdje se može jedino govoriti o privatnom obračunu Muniba Suljića i Mihaela Zeca i osveti”, rekao je Biondić.

Goluža: Od 402 ubijene djece u ratu javnost zna samo za Aleksandru Zec; za ostalo 401 dijete – ne


Trpimir Goluža se na svom Facebook profilu osvrnuo na nepravdu i nelogičnost hrvatskog nemara i zaborava 401 ”bezimenog” ubijenog djeteta u ratu, a pamćenja i spominjanja samo jednog imena – Aleksandre Zec. ”401 bezimeno i samo jedno s imenom, prezimenom i nacionalnošću, zašto?”

Goluža se prisjetio ove bolne činjenice povodom obilježavanja 32. godišnjice tragičnog ubojstva obitelji Zec. Tomislav Tomašević poslao je na komemoraciji na Sljemenu poruku o tome kako je važno pamtiti svu djecu koja su u datim okolnostima morala odrastati, a noročito onu koja nisu uspjela odrasti, misleći na Aleksandru Zec.

Od 402 ubijene djece u ratu hrvatska javnost zna samo za Aleksandru Zec

Glouža naglašava kako je tijekom Domovinskog rata u Hrvatskoj je ubijeno 402 djece, a najmanje 1200 ih je teže ranjeno. Samo u Slavonskom Brodu, uglavnom djelovanjem srpskog topništva, ubijeno je 29 djece. U ratu u Hrvatskoj je najmanje 40 djece ubijeno iz neposredne blizine. Namjerno, zločinački, monstruozno, izvan borbenih aktivnosti.

”Ako bismo hladno statistički gledali na te zločine i politikantski ih dijelili po nacionalnosti, onda bismo mogli napisati i to da je od te djece četvero njih bilo iz mješovitog hrvatsko – srpskog braka, da ih je dvoje bilo srpske nacionalnosti, a 34 hrvatske nacionalnosti.
Od sve te djece šira hrvatska javnost zna samo jedno ime – Aleksandra Zec. Imena ostale djece prekrivena su zaboravom”, kaže Goluža.



Prikrivanje i potiskivanje sve ostale ubijene djece

On kaže kako to nije slučaj niti je nebriga. Izdvajanje i isticanje samo jednoga imena, samo jedne tragedije i samo jednoga zločina služi upravo prikrivanju i potiskivanju svih ostalih imena i sve ostale ubijene djece. Ono služi “aboliranju” svih ostalih zločina i zločinaca, tvrdi.

Goluža kaže kako tragično i sramotno ubojstvo Aleksandre Zec koje je počinjeno iz koristoljublja služi za stigmatiziranje hrvatske države, hrvatske vojske i policije. Ono se mimo svakoga smisla i mjere svake godine, gura, kao prst u oko, svakom hrvatskom domoljubu, svakom građaninu.

Tomašević plasira jeftine patetične politikantske parole kojima vrijeđa žrtve

”Svi bi se mi zbog ovoga zločina trebali osjećati krivima, a svi bi srpski zločinci zbog njega trebali niti amnestirani. Ili bi u najmanju ruku sav rat i sve žrtve trebale biti relativizirane i izjednačene po onoj poznatoj paroli ‘Mir, mir, nitko nije kriv’ ili još poznatijoj ‘Ko nas bre zavadi”’, tvrdi Goluža.

Istče da u tom bešćutnom i nečasnom poslu neizostavno sudjeluje i gradonačelnik grada Zagreba Tomislav Tomašević. ”On, kao i cijela njegova anacionalna aktivistička družina umjesto bavljenja ozbiljnom politikom pa i ozbiljnim suočavanjem s prošlošću, u suradnji s etabliranim etnobiznismenom u Hrvatskoj plasira jeftine patetične politikantske parole kojima vrijeđa žrtve i unose nemir u društvo. Ali eto, ‘može’ im se, jer su im Zagrepčani omogućili da Zagreb bude ‘njihov’. No, ne još zadugo”, poručuje Goluža.

E, moj Zagrebe. A Bandić ti nije vaja.

pa Bandić je glavni krivac za ovo.

On oko Jakuševca nije napravio ništa zadnjih 15 godina, niti oko spalionice, ništa.

Da Bandić nije bio katastrofa ne bi ovi debili preuzeli grad.

Onda je idući gradonačelnik Pernar.
Ako ćemo usporediti prosječnog Zg birača i njegov intelekt.
Dati vlast populistima i ljudima bez radnog staža glavni grad na upravljanje.
To je u rangu s mentalnom zaostalosti.

'LICEMJERNO JE ŠTO RADITE'

Legendarni vukovarski branitelj poslao poruku Jeckov: 'Ubili su je pripadnici našeg naroda gospođo'

Da Bandić nije bio katastrofa ne bi ovi debili preuzeli grad.

Bravo za Djeda Božićnjaka, ne vidim ništa sporno u pjesmi. Nakon pirovićke, ovo je pravo osvježenje.

Dobio sam i ja ovaj video i bas sam se nasmijao. Odlicna ideja. Ne vidim nista sporno, ako drugi jezici i kulture koji nas bas i ne vole pune arene, onda ni ovo nebi trebalo smetati.

“Snimka je uznemirila Zagrepčane”. Koje Zagrepčane? Jugonostalgičare, srbokomuniste i potomke jugooficira? Neka ih je uznemirila!

Mišetić odgovorio Joviću: Narod je na izborima prvom prilikom srušio Jugoslavenski komunistički sustav



Profesor na Fakultetu političkih znanosti Dejan Jović ponovno je podigao prašinu u Hrvatskoj. Razlog je njegova nova knjiga “Uvod u Jugoslaviju”. Ona započinje Balaševićevim stihom “Poneki mornar možda ostane bez lađe, ali bez mora to je izuzetan peh” čime se jasno naglašava Jovićeva jugonostalgičarska pozicija koju ni u javnim nastupima ne skriva.

Dapače, on tvrdi da u tim stavovima nije usamljen nego dijeli mišljenje i jugonostalgiju s mnogim državljanima Hrvatske. Kako i ne bi kad je, prema Jovićevom mišljenju, ta komunistička Jugoslavija bila demokratskija od zapadne demokracije jer ljudi u demokracijama, tvrdi Jović, zapravo nisu mogli promijeniti sustav na izborima?!

Ova rečenica samo je dio njegove agende rušenja mita o Jugoslaviji kao nedemokratskoj državi. Na takve tvrdnje na društvenoj mreži X reagirao je odvjetnik Luka Mišetić.

Narod je prvom prilikom na izborima srušio YU komunisticki sustav

Luka Mišetić je na svom X profilu reagirao na tvrdnje Dejana Jovića ustvrdivši kako je riječ o ironiji jer je narod prvom prilikom na izborima srušio YU komunistički sustav. Objavu Luke Mišetića prenosimo u cijelosti:
”1/Gledao sam vrlo zanimljiv intervju @ladotomicic sa @dejanfpzg na YouTubeu. Zanimala me Jovićeva tvrdnja da su YU komunisti mislili da je njihov sustav “demokratskiji” od zapadne demokracije jer “ljudi u demokracijama zapravo nisu mogli promijeniti sustav na izborima”. Ironično, jer narod je prvom prilikom na izborima srušio YU komunisticki sustav”, napisao je Mišetić.

Tko je Dejan Jović?

Dejan Jović je rođen 1968. godine u Samoboru, doktor je političkih znanosti i analitičar koji je bio savjetnik predsjedniku Ivi Josipoviću.

Magistrirao je političke znanosti 1994. godine u Ljubljani,a doktorirao je na Londonskoj školi ekonomije 1999. godine. Stipendije i potpore primao je od Britanske Akademije, Fondacije Carnegie, Umjetničkog i humanističkog vijeća te Otvorenog društva Georgea Sorosa.

Od 2004. do 2006. bio je posebni savjetnik ministra vanjskih poslova i europskih integracija, a od 2009. do 2014. godine bio je glavni analitičar Ive Josipovića.

Glavni je urednik časopisa Političkih misli koji je objavio rad o konzervativno-političkim pokretima u Hrvatskoj, a koji je sadržavao lažne informacije o udruzi “U ime obitelji” te je član Hrvatskog politološkog društva.

Konzultant je Ekonomsko-obavještajne jedinice (Economist Intelligence Unit). Njegovo znanje koristilo je nekoliko britanskih konzultantskih firmi, a povremeno i ministarstvo vanjskih poslova i Commonwealtha vlade Ujedinjenog Kraljevstva, navodi se u njegovoj biografiji.

Čestitao Budimiru Lončaru na “razbijanju” Hrvatskog generalskog zbora

Bivši predsjednik RH Ivo Josipović uručio mu je otkaz 2014. godine kada je u svom časopisu Politička misao objavio osobni komentar povodom škotskog referenduma o neovisnosti u kojem je zaključio kako je hrvatski referendum 1991. godine bio “vrlo ne liberalan” i da nije bio održan u slobodnim i poštenim okolnostima.

Nadalje, on je u veljači 2019. godine čestitao Budimiru Lončaru na “razbijanju” Hrvatskog generalskog zbora kojeg su napustili generali Ivan Tolj i Ivan Kapular zbog šutnje o odlikovanju bivšeg ministra vanjskih poslova SFRJ koji je najpoznatiji po uspješnom lobiranju za nametanje embarga Hrvatskoj glede nabave oružja u jeku velikosrpske agresije.

Ideja stvaranja Hrvatske “retardirana i nakaradna”

Krajem 2020. on je na Twitteru podijelio riječi iz intervjua književnika Pere Kvesića, u kojem on kaže kako je ideja stvaranja Hrvatske bila “retardirana i nakaradna” te kako je nemoguće “realizirati lošu zamisao i očekivati nešto dobro”.

Uz link na intervju Pere Kvesića u Večernjem listu, Dejan Jović izdvojio je napisao:

“Izvrstan intervju Pere Kvesića. Kaže: “Ne razumijem zašto je Igor Mandić boležljivo blag kad kaže da je Hrvatska propali projekt. Već je i sama zamisao bila retardirana i nakaradna… Ne možete realizirati lošu zamisao i očekivati nešto dobro”

Dejan Jović blizak je suradnjih SDSS-a i Milorada Pupovca. Na europskim izborima 2019. Jović je bio na drugom mjestu SDSS-ove liste.

Dejan Jović...

... u veljači 2019. godine čestitao Budimiru Lončaru na “razbijanju” Hrvatskog generalskog zbora kojeg su napustili generali Ivan Tolj i Ivan Kapular zbog šutnje o odlikovanju bivšeg ministra vanjskih poslova SFRJ koji je najpoznatiji po uspješnom lobiranju za nametanje embarga Hrvatskoj glede nabave oružja u jeku velikosrpske agresije.

Tko sjedi u Vijeću časti HND-a i selektivno kažnjava? Većina članova povezana je s ‘Novostima’


Vijeće časti, politički obojanog Hrvatskog novinarskog društva (HND), učestalo kažnjava samo novinare i kolumniste koji pišu o zabrinjavajućim stvarima oko pripadnika LGBT zajednice ili pripadnika srpske ili romske manjine te manjinskih vjerskih skupina. S druge strane, kad su u pitanju pripadnici ‘rodne, nacionalne ili vjerske većine’, vrijeđanje i diskriminiranje je čak i nagrađeno. Tko to sjedi u Vijeću časti HND-a i donosi takve odluke?

Imena većinom povezana s ‘Novostima’

Članovi Vijeća časti HND-a su Mašenjka Bačić, Jerko Bakotin, Đurđica Klancir, Gordan Panić, Hrvoje Šimičević, Ante Pavić i Ivana Radaljac Krušlin. Zanimljivo, većina onih koji su pisali za ‘Novosti’ SNV-a Milorada Pupovca.

Mašenjka Bačić

Mašenjka Bačić pisala je za Novosti Srpskog narodnog vijeća te za fact check portal Oštro.

Bačić se u ‘Novostima’, zanimljivo, bavila temama problema s kojima se susreće LGBT zajednica, podupirala Istanbulsku konvenciju, pisala o srpskom stanovništvu u Hrvatskoj… a čak je radila i intervju s drugom članicom Vijeća – Đurđicom Klancir.

Zanimljivo je da je ova novinarka ranijeu tekstu u okviru “Balkanske stipendije za novinarsku izvrsnost”, uz potporu ERSTE fondacije i fondacije Otvoreno društvo, u suradnji s Balkanskom istraživačkom mrežom, pisala o “udaru na ženska prava u RH”.

Članak nazvan “U Hrvatskoj je pravo na pobačaj na udaru”, objavljen je na stranici balkaninsight.com.

Između ostaloga, navela je da su 2013. godine “konzervativne lobističke grupe ostvarile su svoju prvu veliku pobjedu kada je udruga “U ime obitelji” uspjela izboriti održavanje referenduma”, da bi naknadno napisala kako je u svibnju ove godine “između pet i deset tisuća ljudi sudjelovalo je na maršu nazvanom “Hod za život” kojim se proklamirala svetost obitelji”, iako je prisustvovalo 15.000 ljudi, a geslo je bilo “Za život, obitelj i Hrvatsku”.

Bačić je inače radila na filmu redatelja Darija Juričana “Gazda: Početak”.

Jerko Bakotin

Jerko Bakotin i danas je autor na ‘Novostima’, gdje se većinom bavi vanjskopolitičkim temama napadajući desnicu, a pisao je na portalu Lupiga, H-alter i slično.

Bakotin je, kako i Šimičević 2018. godine vratio nagrade dobivene od Hrvatskog novinarskog društva (HND) u znak profesionalnog i građanskog protesta zbog nagrađivanja novinarke Nove TV Ivane Petrović za televizijsko izvještavanje s izricanja presude za ratni zločin šestorici bosanskohercegovačih Hrvata, ističući da je ”nagrada dodijeljena za izvještaj bez osnovnih novinarskih elemenata”.

Bakotin je inače podržao Danku Derifaj, zbog odgovora odvjetnika Davorina Karačića, koji zastupa pjevača Marka Perkovića Thompsona, na njegovu objavu kojoj ga naziva psetom, ‘Thompsonovim kerom’.

“Oglasio se i Thompsonov ker Davorin Karačić, ne odolivši, naravno, da svoje priopćenje začini s par šovinističkih primjedbi. A ako skrolate malo niže njegovu fejs stranicu, naći ćete lijep niz rasističkih opaski o Afganistancima, zbog kojih bi u Njemačkoj bio pod istragom”, objavio je novinar ‘Novosti’, koje dobivaju oko 300 tisuća kuna mjesečno iz proračuna RH.

Osim toga, ljubitelj je Ive Goldsteina i javno podržava Možemo.

Hrvoje Šimičević

Iz Novosti nam dolazi još jedan član Vijeća časti, Hrvoje Šimičević.

Šimičević je, kao i Bakotin, i danas autor na ‘Novostima’, a nekoliko puta pokazao je zanimanje za temu Bleiburga, naravno u napadačkom stilu.

Smetala mu je i Vlatka Vukelić, i to toliko da je o njoj pisao nekoliko puta, a portal Narod.hr optužio je za žicanja sredstava i napao Vijeće za elektroničke medije zbog dodjele sredstva za objavu tekstova na temu “Epidemija transseksualizma u Hrvatskoj i svijetu”.

Tu su i druge teme, pa i napadi na neke hrvatske nogometne reprezentativce zbog pjevanja Thompsonove “Bojne Čavoglave”.

Fond za druge (udruga Domino) nagradio je Šimičevića nagradom Vesna Kvesić, koji je u tjedniku Novosti, a koje izdaje Srpsko narodno vijeće za izdavača, kako u Impressumu stoji – Milorada Pupovca, objavio je serijal tekstova o zataškavanju navodnih slučajeva pedofilije u Sotinu od strane mons. Đure Hranića, đakovačko-osječkog nadbiskupa. Serijal tekstova financiran je sredstvima GONG-a, a u žiriju za dodjelu sredstava je bila i novinarka Slavica Lukić, nevjenčana supruga Milorada Pupovca.

Ante Pavić

Ante Pavić također je pisao za ‘Novosti’ i Oštro, kao i za Forum.tm i Al Jazeeru.

Radio je i u redakciji Faktografa, pa je kao takav u sklopu projekta Osnaživanje mladih kroz medijsko obrazovanje mlade ‘učio’ kako se boriti protiv lažnih vijesti.

Ivana Radaljac Krušlin

Ivana Radaljac Krušlin, radijska novinarka i urednica.

Poznata je po svom djelovanju na Hrvatskoj radioteleviziji, u programu Hrvatskog radija, Radio Sljeme U braku je s hrvatskim pjevačem, skladateljem i tekstopiscem Željkom Krušlinom Kruškom.

Poznata je po serijalu dokumentarnih reportaža “Žena, kurva, kraljica”, “Dom na kraju svijeta”, “Svijet za šut” i “Dema, devla” za koji ju je Hrvatsko novinarsko društvo 2012. godine nagradilo nagradom Marija Jurić Zagorka.

Đurđica Klancir

Najiskusnija među njima, Đurđica Klancir, bila je novinarka i urednica više medija (Business.hr, Globus, tportal, net.hr, N1), a svojedobno je bila i šefica za odnose s javnošću SDP-a. Klancir je proglašena novinarkom godine 2019. godine od strane HND-a.

Počela je pisati kao studentica, u Poletu, potom je zaposlena kao novinarka u tjedniku Danas, a u političkom tjedniku Globus prošla je put od novinarke do glavne urednice. Bila je urednica u Poslovnom tjedniku i Poslovnom dnevniku, a globalni medijski izdavač sa sjedištem u Švedskoj, Bonnier AB, 2005. izabrao ju je za kreatoricu i glavnu urednicu medijskog projekta Business.hr – poslovnih novina i web portala koji su ostali upamćeni po inovativnom konceptu i hrabrom novinarstvu. 2009. prelazi na Tportal, na mjesto zamjenice glavne urednice, a od 2012. do 2017. godine bila je glavna urednica Tportala. Zanimljivo je kako je Tportal, dok je urednica bila Klancir, pokazivao uređivačku politiku koja je bila u skladu s onime što je zastupao SDP.

Poznat je i slučaj kad je policija legitimirala Klancir kao novinarku portala Net.hr, objasnivši kako to čine na zahtjev sisačke policije, kako bi utvrdili identitet tuženoga kao i adresu prebivališta.

Đurđica Klancir inače nije bila prva koja je prešla na poziciju u nekoj stranci iz određenog medija(s Tportala u SDP) – isto je učinio njezin bivši suprug Tihomir Ladišić, kad je 1999./2000. godine postao glasnogovornik SDP-a, pa onda Zrinka Vrabec Mojzeš koja je sa pozicije urednice Radija 101 postala savjetnica predsjednika Mesića, a zatim i Josipovića, a tu je i Danica Juričić Spasović koja je nakon otkaza na Business.hr(koje je, zanimljivo, osmislila i pokrenula Klancir) postala glasnogovornica bivšeg predsjednika, pa zatim SDP-a…

Gordan Panić

Gordan Panić je fotoreporter u Glasu Slavonije.

Lijevo-liberalne pozicije

Nije sporno da novinari imaju stavove. Jasno je da ih imaju. Problem je kad svoje stavove skrivaju, prave se da su “nepristrani”, a na razne načine – kroz članke, a i donošenje pristranih odluka – u stvari uvijek pokažu stranu koju podržavaju.

Zanimljivo je kako se inače u Hrvatskoj urednici novina, portala, TV emisija ne izjašnjavaju o svojim političkim opredjeljenjima. Jednostavan je odgovor na pitanje zašto? Kad bi to učinili – javnosti bi se pred očima pojavila slika nesrazmjerne zastupljenosti lijevo-liberalnih urednika u hrvatskim medijima. U kojoj 70-90% urednika hrvatskih medija zastupa lijevo-liberalne pozicije – praveći se da to ne čine.

Ovakav postotak preslikava se i na članove Vijeća časti HND-a kad su u pitanju novinari koji zastupaju upravo lijevo-liberalne pozicije. Samo neki od njih, očito, to ni ne pokušavaju sakriti.

Kad bi to učinili – javnosti bi se pred očima pojavila slika nesrazmjerne zastupljenosti lijevo-liberalnih urednika u hrvatskim medijima. U kojoj 70-90% urednika hrvatskih medija zastupa lijevo-liberalne pozicije