Novinske vijesti razlikovale su se u detaljima, ali sve su sadržavale sljedeće podatke: u srijedu 7. studenoga 2012. u poslijepodnevnim satima Ljerku S. M. (36) nožem je ubio bivši suprug Petar M. (46) u stanu u stambenoj zgradi u Strossmayerovoj ulici u Osijeku. Susjedi nisu reagirali, iako su čuli vriske i buku. Policiju je zvala žena koja živi nekoliko zgrada dalje
Ulaz ima 16 stanova, a osam ih je balkonima okrenuto prema unutarnjoj strani ulice. Kao i balkoni osam stanova susjednog ulaza iste zgrade. U jednom od stanova, na zadnjem, četvrtom katu, posljednja je dva mjeseca živjela Ljerka S. M. s dvoje djece školskog uzrasta.

Prije tri godine se rastavila od supruga s kojim ima djecu. Njeni roditelji su novinarima izjavili da nisu bili u svađi, da su se dogovarali oko djece i da su radili u istoj tvrtki. No, nekoliko dana prije ubojstva bivši je suprug Ljerki prijetio SMS porukama jer je doznao da ima novog partnera. Te je srijede došao u njezin stan. Borba i glasno zapomaganje trajali su desetak minuta dok je nije nožem usmrtio.

Policiju je zvala žena koja živi nekoliko zgrada dalje. Upravo je dolazila kući i dok je parkirala auto ispred zgrade u kojoj je živjela Ljerka, čula je zapomaganje. Kazala je da joj je žao što nije išla do Ljerkina stana i razbila vrata ‘pa makar i ona sama nastradala’.

‘Ljerku je vidjelo barem desetak ljudi’

Čim je izašla iz auta, vidjela je Ljerku S. M. na balkonu. Nije je poznavala. Ljerka je leđima bila pritisnuta na balkonsku ogradu stana na četvrtom katu dok joj je muškarac ruku zabijao u tijelo. Tada nije znala da je imao nož, mislila je da je tuče. Ljerka je više puta povikala: ‘Upomoć, zovite policiju, ubit će me!’ Bilo je to ‘bolno glasno’, kaže za Jutarnji list. Sigurna je da je vidjela barem desetak ljudi kako s balkona i prozora te i okolnih zgrada gledaju što se događa.

Jedna je žena na balkonu vješala rublje. Dvaput je pitala je li tko zvao policiju. Nitko joj nije odgovorio. ‘Danas tuku nju, a sutra će vaše kćeri i djecu i nitko neće pomoći, jeste li vi normalni!’, povikala je. Netko joj je dobacio da se ‘ne petlja’ i da ide kući. Sama je pozvala policiju mobitelom, ali je par puta pogriješila broj ‘jer stalno mijenjaju te brojeve’. Pitala je ljude koji je broj policije i netko joj je s balkona doviknuo da zove 192. Ljerku je bivši suprug u međuvremenu uvukao u stan, čulo se vrištanje, zapomaganje i lomljava, ‘kao da se jako puno stakla skršilo’. Ljerkin glas je bio sve tiši. U 15,37, dobila je policiju koja je došla za nekoliko minuta. Tada se više ništa nije čulo iz Ljerkina stana.

Pola zgrade spavalo u 15,30?!

Gospođa s drugog kata, koju su novinari zatekli na balkonu, u to je vrijeme bila u kući. Kaže da je spavala i ništa nije čula jer je izolacija u zgradi odlična. Mladi čovjek koji živi u stanu do njezina na drugom katu potvrdio je da se kroz zidove ništa ne čuje i kao primjer navodi da ta susjeda ne čuje čak ni njegovo malo dijete kada plače, a zna ‘vrištati iz petnih žila’. I on je bio kod kuće u vrijeme ubojstva, kaže da nije ništa čuo, iako je baš tada izašao na balkon ‘baciti pelene’.

Uto i susjed s prvog kata izlazi na balkon i kaže da je i on bio u vrijeme ubojstva doma, ali je također spavao. ‘Spavao sam i pod granatiranjem, imam čvrst san, ništa me ne može probuditi.’ No on ne misli da je izolacija zgrade građene krajem šezdesetih godina dobra i kaže da čuje ne samo plač onog istog malog djeteta u stanu na katu poviše, nego i kada netko od susjeda ide na zahod.

218055,224930,217283,224934
‘Imam osjećaj da će netko nekog ubiti’

U stanu na trećem katu, točno ispod onoga u kojemu je ubijena Ljerka, živi mladi par. ‘Čovjek u ovoj zgradi postane imun na takve stvari’, kazala je mlada djevojka. Tu srijedu ona je bila sama u stanu. Razgovarala je telefonom s majkom i čula je kroz zidove kako Ljerka viče ‘Upomoć, upomoć’, a potom i strašnu buku, ‘kao da je pao veliki ormar’. Rekla je mami: ‘Imam osjećaj da će netko nekog ubiti.’

Nije izašla na balkon i nije pozvala policiju, ali kaže da bi to učinila da nije već bila na telefonu, iako bi je bilo strah prijaviti nasilje, jer ‘što ako policija pusti nasilnika, a on zna da je ona zvala policiju’. Njezin mladić pak kaže da se kroz zidove sve čuje te da su kao od kartona.

Policija pola sata čekala da uđe u stan; nije smjela provaliti

Kada je policija došla, oko pola sata su čekali vlasnika stana da bi mogli ući. ‘Policija zakonski ne može ući u stan bez naloga. Da su se čuli povici upomoć ili da je netko posvjedočio što se prethodno događalo, policija bi mogla nasilno ući u stan, ali u stanu je bila tišina, a nitko od svjedoka nije policajcima rekao što se događalo’, kazao je Marko Ćaleta, glasnogovornik PU osječko-baranjske, i objasnio da telefonska prijava nije dovoljna, jer ne može policija na svaki telefonski poziv provaljivati u stanove.

Kada su konačno ušli, u stanu su zatekli mrtvu Ljerku i njezinog bivšeg supruga koji je ozlijeđen, ali izvan životne opasnosti. Prvi poziv koji je policija primila bio je onaj u 15,37 sati, gospođe koja se tu slučajno zatekla. Drugih poziva nije bilo.

meni ovo nije toliko strašno (mislim na to što ljudi navodno nisu reagirali) jer je uistinu moguće da se nije čulo zapomaganje (onaj tko je čuo, taj je i reagirao), koliko slučaj kad leševi usamljenih i zaboravljanih ljudi, umrlih od gladi, bolesti ili studeni, mjesecima trunu iza vrata, a da susjedi koji svaki dan prolaze tuda, ne zapitaju se što je s nesretnikom, zašto ga nema tako dugo, ima li što pojesti, jel mu hladno... u sredini gdje živim, ne zna se za takav slučaj otkad god ljudi pamte.

a inače trebamo se zapitati kako bi svi mi reagirali da čujemo stravične krike u susjedstvu?
zvati policiju je prvi korak, ali njihov dolazak je uvijek u kašnjenju, u saniranju posljedica, vrlo rijetko sprječavanju.
a tu je i strah od odmazde zbog dojave.
kako bi ste se vi ponašali u tim situacijama?

Mladi čovjek koji živi u stanu do njezina na drugom katu potvrdio je da se kroz zidove ništa ne čuje i kao primjer navodi da ta susjeda ne čuje čak ni njegovo malo dijete kada plače, a zna ‘vrištati iz petnih žila. I on je bio kod kuće u vrijeme ubojstva, kaže da nije ništa čuo, iako je baš tada izašao na balkon ‘baciti pelene’.

susjed s prvog kata izlazi na balkon i kaže da je i on bio u vrijeme ubojstva doma, ali je također spavao. ‘Spavao sam i pod granatiranjem, imam čvrst san, ništa me ne može probuditi.’ No on ne misli da je izolacija zgrade građene krajem šezdesetih godina dobra i kaže da čuje ne samo plač onog istog malog djeteta u stanu na katu poviše, nego i kada netko od susjeda ide na zahod.

meni ovo nije toliko strašno (mislim na to što ljudi navodno nisu reagirali) jer je uistinu moguće da se nije čulo zapomaganje (onaj tko je čuo, taj je i reagirao), koliko slučaj kad leševi usamljenih i zaboravljanih ljudi, umrlih od gladi, bolesti ili studeni, mjesecima trunu iza vrata, a da susjedi koji svaki dan prolaze tuda, ne zapitaju se što je s nesretnikom, zašto ga nema tako dugo, ima li što pojesti, jel mu hladno... u sredini gdje živim, ne zna se za takav slučaj otkad god ljudi pamte.

a inače trebamo se zapitati kako bi svi mi reagirali da čujemo stravične krike u susjedstvu?
zvati policiju je prvi korak, ali njihov dolazak je uvijek u kašnjenju, u saniranju posljedica, vrlo rijetko sprječavanju.
a tu je i strah od odmazde zbog dojave.
kako bi ste se vi ponašali u tim situacijama?