extra članak
Nakon završetka građanskog rata ratnici sa srpske strane normalno sudjeluju u hrvatskoj Vladi, Saboru, autobusno glasuju na hrvatskim izborima itd. Uskoro ćemo imati ćirilične nazive i u Krapini, Čakovcu, Varaždinbregu i sličnim mješanim sredinama. To Hrvatima i nije tako važno. Pa ljudi smo!
Desetak minuta nakon što je Premijer na TV-u izrekao da Ingrid engleski govori bolje nego što čita, javio se na Facebooku moj prijatelj Mario Profaca i zamjerio Premijeru što Tarzana uopće nije spomenuo. Odmah sam mu čestitao jer je to vrsta humora koju izuzetno cijenim. Sve ostalo što se tiče Zorana Milanovića može se podvesti pod crni humor. Kao I izjava da Finska za razliku od Hrvatske nije nikada bila u građanskom ratu je raritetna i na granici bizarnosti. U siječnju 1918.g., u Finskoj je buknuo građanski rat kao i uvijek – između crvenih i bijelih. Crvene su podržavali Rusi, a bijele Estonci, Poljacvi, Šveđani I Nijemci. Klasika! S jedne strane napredni I slobodoumni boljševici, a s druge mračne i reakcionarne snage. Progresivne i napredne snage željele su slobodnu Finsku u okviru ruskog raja punog raskošnih gulaga, a reakcionari slobodnu i neovisnu finsku državu.
Piše: Zvonimir Hodak, dnevno.ba
Kako još od antičkih vremena povijest piše tragedije, ona se dogodila i u Finskoj. U građanskom su ratu pobijedili bijeli reakcionari i Finska je umjesto jedne od sovjetskih republika postala samostalna Republika Finska. Na čelo države je došao maršal Gustav Mennerheim kojeg Finci danas smatraju Ocem domovine. Iako je tijekom II svjetskog rata surađivao s Nijemcima, priznao NDH, Finska je nakon 1945.g., sačuvala neovisnot i s vremenom postala jedna od najrazvijenijih zemalja. Nakon 1945.g.Finci nisu prošli Bleiburg, Jazovku, marševe smrti, križni put, a Otac domovine u svakom finskom gradu ima spomenik. Naravno ta konstatacija zlobne desničare i ognjištare odmah asocira na našeg Oca domovine dr. Tuđmana koji je za nagradu dobio trg u glavnom gradu na kojemu jedino psi i mačke pišaju i seru. Valjda zato jer naš Otac domovine nije surađivao s Nijemcima u II svjetskom ratu, niti je priznao NDH. Možda da je, bi i on dobio spomenik u svakom hrvatskom gradu! Malo morgen!
Što se tiče našeg građanskog rata kako ga zove Milanović, tu je ideju Zoki sigurno pobrao od svojih bistrih savjetnika koji su vrhunski sručnjaci za povijest. Osobito Slavek Goldstein sa srednjom stručnom spremom. Možda baš on stoji iza genijalne Milanovićeve teze o građanskom ratu između građana hrvatske i srpske nacionalnosti. Seljaci su se valjda držali po strani. Povijest poznaje više tipova građanskih ratova. Jedan od najtipičnijih odvijao se od 23. 08. 1942.g., do 2.02. 1943.g., pred Staljingradom. Čitav se rat odvijao u gradu pa se s punim pravom može nazvati građanski. U Hrvatskoj se građanski rat uglavnom odvijao po selima Hrvatske I Bosne. U Hercegovini se nisu građani previše borili isključivo zbog netolerancije lokalnog stanovništva, pa su se građani srpske strane nekako držali po strani. Ipak je završilo kao da smo u Finskoj. Nakon završetka građanskog rata ratnici sa srpske strane normalno sudjeluju u hrvatskoj Vladi, Saboru, autobusno glasuju na hrvatskim izborima itd. Uskoro ćemo imati ćirilične nazive i u Krapini, Čakovcu, Varaždinbregu i sličnim mješanim sredinama. To Hrvatima i nije tako važno. Pa ljudi smo! Najvažnije je da je građanski rat završio. Christian Freidrich Hebbel je napisao: “Da bi nekome mogli lakše oprostiti moramo uraditi kakav manji grijeh da bi on i nama mogao oprostiti!”
U posjet Hrvatskoj došao je mračni diktator Ilham Alijev. Na zadnje se noge digao Zoran Pusić, Sanja Sanvarka i slično društvo. Oni su osobito osjetljivi na diktatore koji krše ljudska i građanska prava i zato ne žele ni čuti za trgovinu s Azerbeiđanom. Ako se već mora trgovati neka to budu samo demokratske zemlje kao Kuba, Venecuela, Sjeverna Koreja i Iran. E, tu je Premijer učinio kobnu grešku jer je brzopleto proglasio NGO u Hrvatskoj licemjernima. Ma i ja bih se uvrijedio da mogu! Sjetite se samo žestokih demonstracija NGO-a prigodom posjeta visoke kineske delegacije Hrvatskoj. Naše su udruge žestoko protestirale protiv jednopartijskog sustava, radnih logora za preodgajanje u kojima bez optužnice i suda, prema zapadnim izvorima, radi više milijuna ljudi.
Doduše, našim borcima za ljudska prava svidio se kineski običaj da oko 250 kriminalaca strpaju u kamione, dovezu na nogometni stadion u Pekingu i tamo ih pred punim gledalištem strijeljaju. Nadaju se da kad bi naša vlada prihvatila taj hvale vrijedan običaj i kroz neko vrijeme svaki dan na Maksimirskom stadionu strijeljala po 250 hrvatskih ratnih zločinaca, Hrvatska bi napokon postala demokratska, skoro kao njima neprežaljena Juga. Ako netko od zločinaca i umakne, neće nam trebati Kinezi. Njih će riješiti Documenta Vesne Tešerlić, I.Z. Čičak, kapetan Pusić, Sanvarka, B. Dežulović, a nekog od njih bi mogla klepnuti knjigom po glavi i Mirjana Krizmanić svojom podebelom knjigom “Udri brigu na veselje” ili tako nekako.Premijer je osim licemjerja spomenuo liderima NGO-a i lovu koju primaju od države za to svoje licemjerje. Odmah se uzbudila Sanja Sanvarka ustvrdivši kako NGO-I moraju ispunjavati rigorozne kriterije da bi došli do love koja život znači. Lako je pred Esplanadom vikati Alijevu “Aleluja!”, ali da bi se to smjelo moraju se ispuniti rigorozni kriteriji. Prvi je da se osnuje udruga. Drugi je da bar 98% članova budu protuhrvatski orijentirani I po mogućnosti ljevičari. Treći je da disciplinirano surađuju sa Savom Štrbcem. Tek tada se može dobiti Vladinih 40 srebrenjaka. I na kraju jedna moja osobna isprika NGO-ima. Nedavno sam, ne provjerivši izvor, napisao da bi se od novca koji Hrvatska daje NGO-a mogao sagraditi Pelješki most. Nakon provjere shvatio sam da sam falija! Ne jedan nego tri Pelješka mosta samo od novca koji hrvatske vlade već dva desetljeća odvajaju za nevladine pijavice. Kažu Englezi da je najteže odlučiti koji most zapaliti, a koji prijeći. Ako su u pitanju hrvatski NGO I Pelješki most, odluka za mene uopće ne bi bila teška!
Hrvatima se prošli tjedan dogodilo nešto što se običnom čovjeku do sada činilo znanstvenom fantastikom. Naime, izbilo je na svjetlo dana da u Hrvatskoj postoje još članovi HNS-a koji su nezaposleni. I ja sam se prekrižio. Mirni i zadovoljni hrvatski puk je živio u zabludi kako su svi članovi te stožerne hrvatske stranke već odavno zbrinuti npr: kao Kinezi u Hrvatskoj. Kad jedan umre nema sahrane jer se na njegovom direktorskom mjestu odma pojavi novi HNS-ovac približno sličnog izgleda i sposobnosti. Nedavno su ultra sposobni članovi HNS-a obaviješteni iz središnjice da u ministarstvima graditeljstva I kulture postoji potreba za članovima njihove stranke. Utvrdilo se kako se radi o lažnoj informaciji jer su svi članovi HNS-a (stranke koja bi na sutrašnjim izborina prošetala izbornom pistom sa 2% glasova) već odavno dobro zbrinuti u državnim službama i u javnim poduzećima. Nakon izbijanja afere iz HNS-a su mudro poručili da je e-mail sa pozivom da se jave za posao otišao na teren u najboljoj namjeri. Naravno, nitko ni ne sumnja da su im namjere bile najbolje…. Za HNS-ovce! Još je Baruch Spinoza napisao: “Sreća se sastoji u tome da čuvaš samog sebe!” Ili stranku ako se zove HNS!
Druga nevjerojatna stvar koja se desila u istom tjednu je tvrdnja Zdravka Mamića da u Hrvatskoj postoje Srbi koji ne vole Hrvatsku. Stvarno nebuloza! U Pravu je pravovjerni Marinko Jurasić kad se u Večernjaku zalaže za najoštriju kaznu za takav zločin. Kaže Marinko da je Maminjo uvrijedio sve hrvatske građane, a osobito branitelje. Mene nije! Kaže nadalje Marinko kako se zna koja je jedina sankcija za Mamića, ali se on ipak nije konkretno izjasnio na koju misli. Iz ogorčenja kojim odiše člančić, ipak se vidi da se Marinko valjda dvoumi između kazne strijeljanja i vješanja.
Pustimo nesretnog Maminja kao što ga je i sutkinja istrage pustila na slobodu. Za sada, na Marinkovu žalost, ništa od strijeljanja ili doživotne robije. Znao sam da se u demokratskoj Belgiji mrze Valonci i Flamanci. Tu mržnju ne skrivaju i ne boje se je iskazivati. O mržnji između Engleza i Iraca snimljeni su čak mnogi filmovi. Koji će Irac noću ući u Belfastu u protestantski dio grada? O ljubavi između Srba i Albanaca da i ne govorimo. Srbi su se u toj ljubavi bili previše razmahali pa ih je NATO malo izbombardirao. Navodno se mrze i Makedonci i Albanci koji žive u Makedoniji kao i Turci i Armenci, ali sve to još nije sigurno. Marinko Jurasić s pravom vjeruje kako nikada nije bilo mržnje između Poljaka i Rusa. Iz te ljubavi niknuo je 1980tih godina pokret Solidarnost koji je uličnim demonstracijama i štrajkovima iskazivao ljubav prema bratskom ruskom narodu. Najbolji dokaz kako su tada bili idilični odnosi između Rusa i Poljaka je činjenica da je jedno vrijeme ruski maršal Malinovski bio ministar obrane Poljske bez poljskog državljanstva. Još će neki zaslijepljeni tipovi tvrditi i kako su Nijemci mrzili Židove, ili da Škoti ne vole Engleze, Sve mi je to shvatljivo jer se radi o ljudima i narodima, ali nikako ne mogu povjerovati da u Hrvatskoj mogu postojati Srbi koji ne vole Hrvatsku! A i zašto bi Srbi mrzili Hrvate? Hrvati nisu nikada vodili ratove sa Srbima u Srbiji, niti im se tamo desila nekakva Oluja da bi morali traktorima put Hrvatske. Pa da ih Srbi sad zbog toga još I mrze! Za takvu laž koju je izrekao Mamić odmah treba u aps i najstroža kazna kao da je ubio ljude ili pronevjerio lovu. Ako neki neoprezni član HSP-a kaže da mu je pun kufer Srba, misleći pri tome na svog predsjednika Stranke, odmah i s njim treba u Remetinec da se tamo bar mjesec dana hladi dok vlast ne razjasni na koga je HSP-ovac zapravo mislio. A tada će ga dohvatiti Jurasić i novinska falanga, željna skidanja glava, a sve u ime demokracije i slobode govora.
Nisam čuo ni Jurasića ni bilo kojeg drugog novinara što misle o nedavnom slučaju u Kninu kad je pravoslavni pop zaprijetio ubojstvom dvojici hrvatskih dragovoljaca i za to dobio blagu uvjetnu kaznu. No, dobro - nije on Mamić, a niti su dragovoljci ministri! U subotu sam dobio SMS poruku od moje stranke rođene u Vukovaru pa je u cijelosti prenosim:
“Gutten Morgen! Imam problem.
Mamić mi se ne sviđa.
Primitivni su mi njegovi istupi.
Ne, to nije moj problem!
Imam problem što se zbog izgovorene riječi
U mojoj zemlji završava u zatvoru!
Prije par godina,
Neki su samozvani četnici,
A danas policijski službenici u Vukovaru pjevali:
“Šaljite salate, bit’ će mesa, koljemo Hrvate!”
Ajme, koliko je zločinaca I zločina
u mojoj zemlji abolirano!
Možda, kao što u mojoj zemlji nisu
Kažnjena ta zlodjela,
Ni pjevanje nije kažnjivo,
Ma što da se izgovori u pjevačkom zanosu.
Možda bi Mamić prošao lišo da je svoje stihove uglazbio!Denis Diderot je svojedobno bio napisao: “Neznanje je bliže istini negoli predrasude!”Tko stoji iza Milanovićeve teze o građanskom ratu?
