Dakle, provedena je anketa među 3.000 menadžera za ljudske resurse iz velikih svjetskih kompanija u 20 zemalja.
Ovo je lista prvih 20 najcjenjenijih sveučilišta. Ne mora značiti da su ovo najbolja, ali korporacije najviše vole ekipu sa slijedećih sveučilišta:

Najpriznatije rangiranje sveučilišta je ovo:

http://www.timeshighereducation.co.uk/w ... -rankings/

I moji su tu, visoko.

Mislim da su rang-liste za sveučilišta besmislena, barem znam iz nekoliko branši da se više gleda fakultet nego sveučilište, a ima i nekoliko bizarnih primjera gdje su više ljudi čuli za fakultet nego za matično sveučilište (npr. Wharton (U Penn.), Kellogg (Northwestern) itd.)

U SAD su najmjerodavniji US News (za sve) i Bloomberg/Businessweek (za biznis, ekonomiju i sl).

http://grad-schools.usnews.rankingsandreviews.com/best-graduate-schools.

Sa obzirom da na forumu imamo pravnika:

http://grad-schools.usnews.rankingsandreviews.com/best-graduate-schools/top-law-schools/law-rankings?int=e5db0b

Reputacija je jedno, a rangiranje po nekim parametrima (kao što je citiranost) je nešto drugo. Iz perspektive zapošljavanja, važnija je reputacija, to je jasno, ali iz akademske perspektive, istraživanja i slično, važnije su neke druge stvari.

Što se tiče prava, Yale je tradicionalno na vrhu, što je posebno interesantno budući da imamo Hrvata koji je godinama profesor tamo (dobar njima, ali ne i Vladi RH).

http://www.law.yale.edu/faculty/mirjandamaska.htm

Većina CEO-ova velikih američkih tvrtki je studirala na nekom nepoznatom sveučilištu u Kanzasu, Nebraski ili Indijani.

Eventualno poslije odu na poslijediplomski na Harvard ili MIT.

Iznenađuju me tri francuska sveučilišta na Liderovoj listi. Dosta su anglocentrične te liste, ne znam koliko opravdano.

Čudi me što nema njemačkih sveučilišta gotovo nikad na listi.

Sve te liste su anglocentrične, to nije nikakva novost. Što se studija tiče, pravo se i ne može učiti odmah, nego tek nakon što se prođe college, a ekonomistima je najvažniji MBA koji opet dolazi nakon što se prošla undergraduate razina.

Za MBA škole imaš i jedno i drugo, vrlo je transparentno, no u ovom rang-listama je dosta toga subjektivno (bazirano na percepciji), no jedna objektivna stvar je Intellectual capital (objašnjeno ispod):

http://www.businessweek.com/articles/2012-11-15/the-complete-2012-business-schools-ranking

Publiciranje je bitan kriterij kod svih obuhvatnijih rangiranja. Na svjetskoj razini, problem s time je da se favoriziraju fakulteti/sveučilišta s engleskog govornog područja.

Sva ta rangiranja su dobar pokazatelj, a nikako Sveto pismo. Jedna stvar koja im je zajednička, međutim, je da hrvatskih sveučilišta nema nigdje, ili se vrte oko 500. mjesta.

I jesu i nisu - sa MBA od top 5 američkih sveučilišta (pogotovo Harvard ili Stanford), možeš dobiti bjanko ček otprilike svugdje u svijetu, a na kraju krajeva, to je vjerojatno i najvažnije.

Kao što si rekao, i da i ne. U svim rangiranjima imaš istih par sveučilišta koja se vrte na vrhu i imaju takav ugled da bi se ljudi s njih zapošljavali sve i da ne postoje rang liste.

Doduše, o MBA na Harvardu sam čuo svašta, ali ajde, nećemo sad u to ulaziti.

Neki moji studiraju vani, izmedju ostalog i pravo. I tako ja s njim malo pricam i dodjosmo do rimskog prava, covjek, student prava prvi put cuje za rimsko pravo!?

Onda smo usli malo dublje u pricu i onda sam shvatio da oni nemaju ni sociologiju, ni povijesti... ma divotica. A sta ti je to, pita on mene...

Ja sam stvarno uvjerenja da je lakse studirati na tim prestiznim sveucilistima nego u ovoj nasoj divljini, gdje se pored izuzetno obimnog gradiva moras natezati sve od teta iz studentske pa do profesora i njihove samovolje do cistog bezobrazluka.

Ministry je vjerojatno u pravu za MBA i slično, no ja bih dodao njekoliko stvari:

* US News rangiranje je zadnjih godina dovedeno u pitanje i
sami Amerikanci su radili sasma drugačije popise glede uspjeha
studija. Jedno je ugled kad imaš na katedri Nobelovce, a on s eni ne pojavi.
Bolje ćeš naučiti na nekom normalnom studiju i biti operativniji.

* popisi jesu anglocentrični, no, po meni koji imam prama njima
neku averziju (ne dubinsku, nego me iritiraju qrčenjem) generalno-realni.
Tko god je pratio bilo što novo odkriveno u fizici, matematici,
medicini i fiziologiji, raznim poljima tehnike...zna da je preko 90% iz SAD,
a nešto i iz UK. Nijemci, do Hitlera no. 1., a i ostali, jednostavno nisu ti
koji "gone napredak" spoznajama i izumima.

* tzv. društvene i humanističke znanosti su nešto drugo.
To je u dobroj mjeri njemačka prćija, iako je dosadna
analitička filozofija dominirajuća. Nietzsche, Heidegger, Spengler, ..
i njihovi patuljci kao Foucault, Derrida,..
su i dalje veliki teutonski terminatori.

*točno je da je većina glavešina u ekonomiji (CEOs)
s manje poznatih sveučilišta, a posebno glavonje u vojsci
(Auburn u Georgiji)

* Britanci su zanimljivi- imaju talente, no brzo odu
u SAD ako se pokažu. Privuku ih velikim parama, dosta njih.

* sumarno, do Hitlera su bila 3 svjetska jezika: francuski, njemački i engleski,
a anglojezična sveučilišta nisu bila bogzna što, osim nekih iznimaka (u 19. st. su
američka oblikovana po njemačkom modelu, oko 1870-1880).
Engleski je ostao jedini svjetski jezik, no dominacija u naobrazbi
je postala još izrazitija.

Glede prirodnih znanosti, mislim da se može reći da odkad
su Nijemci prestali biti vodeći, nema radikalnih proboja.
Ima jakih poboljšanja, napose u primjeni u tehnici (poluvodiči, računala,..)
no novih paradigmi kao do 1930ih, istinski novih- nema.

No, i puno je ovo s DNK, računalima, laserima, .....