Svoj život živimo kao da će trajati zauvijek, a zapravo imamo jako malo vremena i zašto bismo ga onda protratili noseći sa sobom stres, krivnju, zamjeranja, mržnju, strah i općenito sve one stvari koje nam kvare život i sreću...

Da vam netko sada, sa puno ozbiljnosti i autoriteta, recimo, u službenom odijelu i sa jako službeno djelujućim formularom dođe na vrata i kaže kako ćete umrijeti za tjedan dana, bit će to u sljedeću subotu u 15 sati i 28 minuta (tada ćete točno napustiti svijet), što biste učinili?

Vaše prve reakcije bi, naravno, bile nekoliko rečenica poput: „Ali od čega? Još sam mlad, osjećam se dobro. Nije mi ništa, nema razloga... Hoće li to biti neka nesreća ili?“ Razumljivo, naša prva reakcija na smrt je njeno negiranje i strah. I, recimo, da biste s druge strane bili suočeni s bešćutnom birokratskom reakcijom, poput službenika FINA-e koji vam uručuje obavijest o ovrhi i nema nimalo razumijevanja za vašu situaciju: „Ne znam, tako je odlučeno, vi umirete sljedeću subotu.“

Što biste učinili nakon toga? Netko bi, možda, što je razumljivo, odlučio napraviti tulum, počevši od ovog trenutka, koji bi trajao do trenutka smrti. Pozvao bi sve koje poznaje, ustvari, neka tulum bude tamo gdje se on nalazi i neka zabava putuje s njim, nema niti potrebe za organiziranjem, to je gubljenje vremena. Neka zabava počne sada! Kada već odlazi, što se ne bi barem zabavio i opustio...

Netko bi možda posjetio rodbinu i prijatelje, da se oprosti s dragim ljudima, da osjeti još malo ljudske topline. Na kraju, oni su razlog njegovog bivanja ovdje, situacije u kojima je imao najviše zadovoljstva vezane su za njih. Netko bi krenuo na brzinu učiniti sve one stvari koje je oduvijek želio učiniti (za put oko svijeta nema vremena, ali barem nešto od toga) da si ispuni želje i ode u miru. Reakcije bi stvarno bile razne.

No, znate li ikoga tko bi želio tih svih zadnjih tjedan dana provesti mrzovoljan, u stresu i nesretan, zamjerajući svima i svakome zbog situacije u kojoj se našao? Vjerojatno ne... Svi ćemo umrijeti jednog dana, možda to neće biti za tih tjedan dana, ali jednoga dana ćemo sigurno napustiti ovo tijelo. Ako to znamo i ako je to sigurno, zašto bismo kroz život željeli ići noseći sa sobom prtljagu koju ne želimo. Zamjeramo drugima zbog stvari za koje mislimo da su nam učinili i krivimo ih zbog naše situacije, umjesto da pustimo i oprostimo. U strahu smo od toga što će biti sutra i žalimo za onim što je bilo jučer, a i ono jučer i ono sutra uskoro više uopće neće biti. U stresu smo zbog posla, nedostatka posla ili općenito zbog financija, a kada odemo, otići ćemo praznih ruku i praznih džepova.

Čemu stres i čemu nezadovoljstvo? Osim toga, ako je situacija nepovoljna za nas, ona je takva i neće se promijeniti ako smo mrzovoljni i napeti. Uvijek imamo mogućnost izbora. Možemo kroz tu situaciju ojačati, steći nova iskustva i znanja, promijeniti sebe i promijeniti situaciju. Ne očajavati i sjetiti se kako će sve ovog dana naprosto nestati i kako bi najbolje bilo iskoristiti vrijeme koje nam je preostalo.

Pa niko te ne bi shvatio ozbiljno odmah. Idi prvoj osobi koju poznaješ reci :umrijeti ću.
Pa onda nam javi reakciju. Ima i ona kad nekoh hoćeš da pripadneš kažeš mu umrijeti ću, a taj ti odgovori : pa si ćemo umrijeti.

To je fikcija. 95% ljudi, iako znaju kad će umrijeti, zadnje dane provede isto kao ostatak života.

"Svako živo biće će smrt okusiti i Nama ćete se poslije vratiti". Kur'an,
Okrenuo bi se vjeri u potpunosti.
I pokušavao bi skupiti poene za Drugi svijet.

E , vidis..meni to zvuci licemjerno i kalkulantski .
Kada se rastanak primakne , ti bi da se prislepas
Greska. Dostupne su im sve informacije o tebi...pa i one koje ni sam o sebi ne znas .
Taj tvoj pokusaj zajeba bio bi u samom startu provaljen i pa bi te poslali , bar na izvjesno vrjeme ( par stotina hiljada godina) u dzenet na popravku.

Pa ima i toga, ali trudila bi se uzdignuti u onih PET procenata.

Kao što reče u članku to je neminovnost. Prije ili kasnije.

Samo je vjerujem najtragičnije kad osoba ima zive roditelje koji ostaju u tuzi i bolu.

Fakat. No ne u dzenet to je raj, nego u dzehenem ( pakao )

E , vidis..meni to zvuci licemjerno i kalkulantski .
Kada se rastanak primakne , ti bi da se prislepas
Greska. Dostupne su im sve informacije o tebi...pa i one koje ni sam o sebi ne znas .
Taj tvoj pokusaj zajeba bio bi u samom startu provaljen i pa bi te poslali , bar na izvjesno vrjeme ( par stotina hiljada godina) u dzenet na popravku.

Tako većina radi ako si kad pratio i govorim da je realnost sa 20tim dok su u mladosti se raskalaše kasnije čim dođu 50 su svi veliki vjernici.
Ne znam kako je primjer kod ostalih narodnosti.

Slazem se , ali opet stoji , ono sto rekoh gore .


Kod nas , vecina vjeruje da ima ''direktan link'' s Bogom , gotovo da nam ne treba posrednik .

Evo...poslacu ti jedan film , izuzetno filmsko ostvarenje Pavela Lungina ...Pa pogledaj, al ' natenane. .
Imaj strpljenja...
http://www.youtube.com/watch?v=WK7NqaIbKOM

U paklu/raju si do Sudnjeg dana. Onda Suđenje svim ljudima pa kom obujci kom opanci.

Nije glupost tako je posebno je berzeh a posebno Sudnji dan.

Zamjeramo drugima zbog stvari za koje mislimo da su nam učinili i krivimo ih zbog naše situacije, umjesto da pustimo i oprostimo. U strahu smo od toga što će biti sutra i žalimo za onim što je bilo jučer, a i ono jučer i ono sutra uskoro više uopće neće biti. U stresu smo zbog posla, nedostatka posla ili općenito zbog financija, a kada odemo, otići ćemo praznih ruku i praznih džepova.