Ne bih o razgovorima, nego o raspravama glede specifične tematike.

Po svemu sudeći, stavimo li na stranu emo dio da bi ljudi htjeli pretvoriti raspravu u raspru, tj. nametnuti svoje stajalište-- činjenica je da je većina rasptava jalova.

Uzmimo dio gdje su sugovornici uglavnom istoga ranga, mislim na informiranost, inteligenciju, verbalnu sposobnost itd. No što to vrijedi ako imaju bitno različite svjetonazore- npr. jedan je moderni sekularni, a drugi predmoderni vjerski.

Čak i ako su slični, ostaje razlika u ukusu. Na američkoj TV dugo je bila emisija gdje su dva kritičara, Siskel i Ebert, ocjenjivala isti film. Dobila se šira slika, no uglavnom ne i slaganje jer su imali različite temperamente i ukuse.

Drugo je kad je velika razlika u razumu i znanju, pa je jedan diskutant vidno inferioran drugom.

To onda pogotovo nema smisla i gubitak je vremena.

Bilo nekad

Nije rasprava jalova ako se ne složiš sa sugovornikom. Slaganje je potrebno samo ako nastojite postići dogovor oko nečega.

Rasprava može biti korisna jer čuješ drugu perspektivu. Nisu ljudi blesavi kako to često izgleda na prvi pogled. Obično imaju svoje neke pozadinske razloge zašto kažu prividno glupu stvar, često je to samo drugačiji interes.

Rasprava je korisna jer možeš nešto naučiti i tako povećati vlastito znanje. Naravno ako samo gledaš kako pobijediti u raspravi onda je naporno. Ali ako nisi oženjen za "svoje" mišljenje, i ako je sugovornicima cilj istina a ne biti u pravu i čuvati ego, onda su na istoj strani. Umjesto sukoba, zajedno napadaju problem i onda je moguć visok stupanj usuglašenosti.

Razprave znaju biti jako koristne zbog onih drugih koji ih slušaju ili čitaju, a također, makar je mala vjerojatnost da ćeš sugovornika uvjeriti odmah na licu mjesta, ipak postoji mogućnost naknadnog promišljanja o razpravi, gdje je moguće da sugovornik nakon nekog vremena promišljanja ipak prihvati tvoje argumente, koje je u prvi mah zbog osjećaja odbijao.

Ovo je istina na apstraktni način, no u zbilji generalno nije. Po mom iskusvu, mikronski dio ljudi je sposoban čuti drugačije mišljenje i racionalno ga osvijestiti. Ljudi osttaju kod svojih stavova i točka, a ti su uglavnom subjektivni, i to kod kontroverznim tea najviše.

Npr. rasprave o covidu su besmislene. Nije stvar u tom je li netko primijetio ovo ili ono, ili je li poduzeto adekvatno nešto, nego ljudi koji govore o plandemiji, o velikom rsetu- to su idioti. Iritantni idioti. Po tom je svjetonazoru sve s covidom u svim kulturama planirano u nekim skrivenim krugovima s nekim skrivenim ciljevima globalnoga tipa- a to je idiotizam. Slušajući idiote čovjek nema nikakve koristi.

Ili o temi kao npr. Jugoslavija ili Jasenovac ili kako je došlo do rata 90ih. Čak i među Hrvatima koji nisu nešto loši, ima nemalog dijela koji su emocionalno povijesno glupi i npr. obožavaju Tita (ne da ga cijene, jer i ja ga cijenim u nizu stvari ne dovodeći u pitanje da je i zločinac).

Ne vidim nikakvo obogaćenje u spoznaji kad sretnem dogmatske likove koji su, npr. veliki privrženici NDH, Jugoslavije, koji misle da su Oluju isplanirali Amerikanci, kojima je Jugoslavija neki sentiš od kokte i fiće, koji misle da se zapad obogatio eksploatacijom obojenih glupana- a ne poglavito vlastitom inventivnošću, koji misle da postoji zagrebni život profila da u loš dio idu pripadnici svih drugih religija osim njihove,....

Sumarno, u raspravi s drugima u 95% nisam ništa naučio ni profitirao.

Ovakvih primjera ima koliko hoćeš, no to je i nevažno.

Važno da su ljudi psihološki isprani i vakcinisani, da su sljedeća dva tjedna najvažnija te da su najbogatiji se dodatno obogatili i putovali slobodno, a mi ko kerovi bili zatvarani.

Na mene se ne može utjecati, ne može potkupiti niti me mogu ušutiti konformisti koji ne vide dalje od svog nosa.