Zvornik se prvi put spominje u 1410. godine, i to pod imenom Zvonik, koji je dobio po zvoniku franjevačkog samostana (Zonicurn, Zuonik sagrađen sredinom 13. vijeka,) a 1519. pod sadašnjim nazivom Zvornik. Zvornički stari grad (tvrđava) nastao je znatno ranije, vjerojatno u drugoj polovini 13. ili na početku 14. stoljeća).

Mala digresija, moram, da bi bilo jasnije. Istina, prije samog imena i samostana te predjele držao je “kralj” Dragutin od obitelji Nemanjića. On je zaslužan za dovođenje franjevaca jer je tu bilo većinsko hrvatsko katoličko stanovništvo.

Kralj sam stavio pod znake navoda, jer on je zapravo te predjele tj. Usoru, Soli i Mačvu dobio na upravu od svog šogora Ladislava IV hrvatsko ugarskog kralja. On se sam malo nakitio.

Srbi često “koriste” Dragutina kao “dokaz” kako su im granice išle daleko na zapad pa izmišljaju razne prastare manastire iz doba Dragutina, a u stvari to je bio teritorij hrvatsko ugarski. Ne bi to dobio na upravu Dragutin da se nije dobro oženio. A vladao je tu nekih dvadesetak godina. Umire 1316.

Razvitku naselja su pridonijeli i Hrvati iz Dubrovačke Republike, čija je velika kolonija od 1415. godine djelovala u Zvorniku, a bavili su se trgovinom i obrtima.

Iz toga vremena dokumentirani su crkve i samostani u Srebrenici, Zvoniku, Solima (kasnije osmanskog imena Tuzla), Gradovrhu i Labu kod Soli, Teočaku, Svetoj Mariji kod Bijeljine, Bijeljini, Bratuncu.

Nakon otomanske okupacije 1533. napušten je mjesni franjevački samostan i crkva sv. Marije. Crkva je pretvorena u džamiju, dobivši ime Fethija džamija (“osvojena”). Te godine napušten je i porušen zvornički katolički samostan. Propali su i okolni samostani, a katolici su se dali u bijeg.

Od onih koji su ostali, imućniji su Hrvati u prešli na islam, a siromašniji na pravoslavlje.

Dio protjeranih podrinjskih Hrvata iz Zvornika, Srebrenice i Bratunca završio je svoju seobu u Slavoniji, poglavito njenom istočnom dijelu, osobito oko Đakova i Našica. Drugi dio protjeranih podrinjskih Hrvata završio je u mađarskom dijelu Baranje sve do Pečuha, Mohača i još dalje do Baje.