Sve o Bratuncu.

Općina Bratunac je smještena u sjeveroistočnoj Bosni i Hercegovini. Unutar granica Republike Srpske (BiH) općina graniči s općinama Zvornik, Srebrenica i Vlasenica, a rijekom Drinom u dužini od 68 km graniči sa Srbijom. U općini postoji 15 mjesnih zajednica s ukupno 20.800 stanovnika.

Stanovništvo općine Bratunac
godina popisa -> 1991.
Muslimani -> 21.535 (64,05%)
Srbi -> 11.475 (34,13%)
Hrvati -> 40 (0,11%)
Jugoslaveni -> 223 (0,66%)
ostali i nepoznato -> 346 (1,02%)
ukupno -> 33.619

Grb:

Ja oduvijek mislio da se općina zove barutanac.

Mislim da se najviše izbjeglica iz Bratunca sklonilo u Srebrenici dok je ona bila još uvijek "sigurna zona UNa" .

Jedno od ružnijih mesta kroz koja prođoh. Imam par rođaka u Bratuncu.

Bratunac mi je poznat po logoru smrti za Bošnjake. Ni po čem drugom.

..."Za vrijeme raspada Jugoslavije i rata u Bosni i Hercegovini u Bratuncu je pobijeno mnogo Srba od strane muslimana. Među brojnim zločinima ističe se onaj izvršen u bratunačkoj osnovnoj školi. Takođe je izvršen veliki zločin na verski praznik Božić 1993. godine u srpskom selu Kravica, opština Bratunac. Tom prilikom je ubijeno preko 50 civila, žena, dece i staraca za jedan dan. Muslimanskim snagama je komandovao Naser Orić, kasnije osuđen pa oslobođen pred Međunarodnim krivičnim tribunalom."



http://www.nspm.rs/dokumenti/kompletan- ... alphabet=l

Nakon što su odali počast za više od 600 ubijenih civila s područja opštine Bratunac i sahranili 31 žrtvu zločina koji su počinile srpske snage, preživjeli logoraši i članovi porodica poginulih nastavili su da biju drugu bitku.

Iako je u Bratuncu postojalo nekoliko logora za Bošnjake, od kojih je najpoznatiji onaj u Osnovnoj školi „Vuk Karadžić“ niko ni do danas nije odgovarao za ove zločine, niti je žrtvama priznat status civilne žrtve rata. Preživjeli logoraši najavili su da će, ako im se ne prizna status, pravdu tražiti u evropskim institucijama.



U Bratuncu, gradu u Istočnoj Bosni blizu granice sa Srbijom, tokom rata je ubijeno više od 600 civila. Iako se najveći broj zločina počinjenih u ovom gradu veže za srebrenički genocid, iz Bratunca i okoline veliki broj civila ubijen je početkom 1992. godine, kada su u grad ušli pripadnici paravojnih formacija, poznati kao „arkanovci“ i „šešeljevci“.

Sakib Ahmetović, predsjednik udruženja logoraša Bratunca, kaže kako se događaji iz 1992. godine zaboravljaju. Prisjeća se da su najprije uslijedila odvođenja na ispitivanja sa kojih se niko nije vratio:

„Koje god lice je bilo privedeno, a prolazilo je kroz policijsku stanicu u Bratuncu, ono je završilo na Drini, gore, u Sikiriću, u Adama ispod Bratunca. Egzekucije su se izvršavale na Ljubovijskom mostu, niže carinskog terminala, i u Đetićima, na posljednjem mjestu gdje živi muslimansko bošnjačko stanovništvo.“

Iz Bratunca i okoline su izveli civilno stanovništvo, skupili ih na stadionu u gradu i odvojili muškarce od žena. One koje nisu odmah ubili, odveli su u fiskulturnu salu Osnovne škole „Vuk Karadžić“ gdje su ih tukli, mučili i ubijali. Ni oni koji su odvedeni u podrume policijske stanice, kao i pomoćne stanice, te podrume hotela Bosna - ili se nisu vratili ili su pretučeni i mučeni.

Arkanovci i Beli orlovi

Resko Salihović preživio je strahote Osnovne škole "Vuk Karadžić". U jednom od svojih svjedočenja opisao je:

„Kada smo ušli u salu bilo je negdje oko tridesetak ljudi. Ležali su na patosu da im nismo mogli poznati lica, a to su bile sve naše komšije. Bilo nas je mnogo, jedva smo stali. Kada su nas sve smjestili, tad su ušli ti „arkanovci“, pijani, drogirani, i „Beli orlovi“ i počeli nas odmah maltretirati i udarati. Zatim su prvo sklonili one što su ležali dolje, krvavi, tukli su ih željeznim šipkama, ubijali, dvojicu – trojicu su tu odmah preklali.“

Bilo je i drugih mjesta zatočenja, svjedoči Ahmetović:

„Bila je policijska stanica – podrumi, hotel 'Bosna', isto podrum, rezervna policijska stanica koja se nalazi odmah iza leđa Opštine, koja je zatvorena i sad, i možda ima nekih tragova u njoj, i Osnovnoj školi 'Vuk Karadžić'. Mi moramo reći da su to bili logori smrti.“

No, logorašima nije priznat status civilnih žrtava rata, iako su to u nekoliko navrata tražili od vlasti u Bratuncu i Republike Srpske, kaže Ahmetović. Krajnja instanca, kaže, biće evropske institucije, jer ih je sud u Bijeljini odbio:

„Nemamo nikakve šanse u RS da dokažemo da smo civilne žrtve rata. Oni su nas odbili, bez saslušanja. Mi ćemo pokušati preko međunarodne zajednice pokrenuti jednu tužbu, a postoji mogućnost da ćemo tužiti Opštinu. Mi imamo argumente, a oni neka dokažu da to nisu činili.“

Zastrašivanja svjedoka

U Bratuncu, prema iskazima preživjelih žrtava, i danas žive osobe koje su učestvovale u zločinima počinjenim 1992. godine. Sretao sam ljude koji su, dok sam bio zarobljen, pucali iznad moje glave. Oni to pravdaju činjenicom da su „morali“, „da to nije bio dio njihove volje“.Refik Begić, nekadašnji predsjednik Skupštine opštine Bratunac, i sam preživjeli logoraš iz Osnovne škole „Vuk Karadžić“, kaže kako je razočaran što nema odgovornosti, te da se počinioci koriste i metodama zastrašivanja svjedoka:

„Sretao sam ljude koji su, dok sam bio zarobljen, pucali iznad moje glave. Oni to pravdaju činjenicom da su „morali“, „da to nije bio dio njihove volje“. Na neki način pokušavali su da zakupe neki prostor kod tih osoba koje ovdje žive, da se zaustavi na tom, da se ne bi otvorio proces istrage nad njihovim zlodjelima. Bilo je slučajeva da su ljudi prijetili, bilo je slučajeva da govore da još nije to vrijeme da se sve stvari otkriju, bili su spremni čak i da pišu prijeteća pisma. Ja sam, naime, dobio nekoliko tih prijetećih pisama, uredno prijavio policiji, međutim, do dana današnjeg, ni nakon toliko godina nisu otkriveni autori.“

Za navedene zločine u logorima u Bratuncu počinjene 1992. godine još niko nije odgovarao, niti su sudski organi u RS pokrenuli pitanje odgovornosti za zločine koji su se dogodili u ovom gradu i okolini, iako se pominju u svjedočenju Miroslava Deronjića, kojeg je Sud u Hagu osudio na 10 godina zatvora za zločine u selu Glogova kraj Bratunca, kada je ubijeno 65 civila muslimana, a selo sravnjeno sa zemljom.

Sudija Volfgang Šomburg je, izričući presudu Deronjiću, o zločinima u Bratuncu, kazao:

„Izjavio je i da će se operacija trajnog uklanjanja bosanskih muslimana, ako operacija u Glogovi dobro prođe, narednih dana nastaviti i u gradu Bratuncu i mjesnim zajednicama Voljavica i Suha.“

U mjestu Suha, nadomak Bratunca, 1992. godine ubijeno je 38 osoba, među kojima su bile žene i u poodmaklom stadiju trudnoće, te djeca, od kojih je najmlađe imalo svega tri mjeseca, a najstarije jedanaest godina. Ni za ovaj zločin niko nije odgovarao.

Pred Sudom BiH za ubistvo četrnaest civila u selu Borkovac maja 1992. godine osuđeni su Mirko Todorović na 13 i Miloš Radić na 12 godina zatvora.

Vandali počupali 13 nišana s mezarja Veljaci u Bratuncu

Nepoznati počinioci su u noći između 11. i 12. maja počupali 13 nišana sa mezarja Veljaci u Bratuncu, a zatim ih u krugu mezarja složili u obliku krstova.

Ovaj vandalski čin desio se pred dženazu i kolektivni ukop 34 identificirana tijela, civilnih žrtava Bošnjaka iz Bratunca, koja je planirana za danas.

Incident na mezarju Veljaci desio se i pored toga obezbijeđenje koje je preuzela
lokalna policijska stanica, a tokom noći na mezarju je bilo i nekoliko redara koji su bdjeli pored tabuta, koji su jučer dopremljeni u popodnevnim satima iz Tuzle.


Iz Organizacionog odbora kolektivne dženaze poručili su građanima da ovaj incident neće onemogućiti održavanje dženaze, te da nema mjesta strahu i panici, te kako očekuju da će se u najkraćem roku pronaći počinioci izgreda.

Inspektori su jutros obavili uviđaj, a jake policijske jedinice, kao i svake godine održavaju red i sigurnost u vrijeme trajanja dženaze. Dženaza i ukop 34 identificirana tijela Bošnjaka, civilnih žrtava zločina počinjenih u Bratuncu 1992. - 1995. godine, zakazana je za 12 sati.

Kaže Inzko da je zadovoljan pozitivnim ozračjem.

Srpska posla.

Cudo nisu srbizirali bratunski grb.

Nisi primijetio čirilicu ?

Nije bratunski već bratunački.

Jesam, ali to je jos uredu, nemam nista protiv cirilice ali kad vidim sta su radili sa ostalim grbovima dodje mi da...

Jesil iz bratunca?

Tipična istočna Bosna, sirotinja i prije rata.

Mada pješačka zona je simpatična, slučajno zabasah.

A kad je neko kilavo vreme, posebno sneg, idealno za depresiju i snimanje horor filmova.

Još ono posle rata kad su se ifor/sforovci špartali na sve strane. Helikopteri na nebu, prasići na zemlji.

Bratunac bi se mogao nazvati paradoksom IB,iako više volim reći Istoka Srpske.
Uvijek su bili među najnerazvijenijim područjima. Osim pješačke zone vrijedne pomena imaju i Rajsku plažu,sve ostalo je sumorno i tužno.

U svakom slučaju neka je laka zemlja svim srpskim žrtvama.

Bosna je obično prilično siva i depresivna zimi :) Blato, bljuzgavica, qrac palac... ako je neko uspio da promijeni taj imidž, to su Pale, izgradilo se u pm...

šta izgradilo se, tek se počinje izgrađivat. Za koji dan idem gore,neke poslovne obaveze, uglavnom nadam se da ću za deset godina moći Pale staviti u kontekst najgrađevinskog mjesta sa izuzetno ugodnim urbanističkim planom. Ukoliko ih pogledaju migracije, proradi privreda i uđe strani kapital, razviće se itekako.

Što se Podrinja tiče, sem Zvornika i pomalo Višegrada sve je nekako sivo, isto je i sa druge tzv. Federalne strane,izuzev Tuzle osim sivog ima i crnog.....

Zvornik se baš fino sredio. Nakon rata strašan.