ČEDOMIR ANTIĆ

Presuda

Jedan sud koji ne znači ništa – osim što ima naziv međunarodni – presudio je očekivano...

Radujte se domaći Evropjeci, što se po nesreći sudbine nađoste u Srbiji! Jedan sud koji ne znači ništa – osim što ima naziv međunarodni – presudio je očekivano... Oni što se vesele sada pomišljaju kako je dobra međunarodna zajednica u svom pragmatizmu ustvari presudila pravedno: nevaljale i nezrele balkanske desperadose dobro je izvukla za uši i pozvala ih da uzviknu ono staro, dečije: „Mir, mir... niko nije kriv... i ava, ava, niko nije krava...” Ili tačnije: „Svi smo ovde krave.”

Rat i zločini su prošlost. Srbija je odavno prihvatila da se tiho žali na one koji su počinjeni nad njenim narodom, a da one koje su Srbi stvarno i navodno izvršili priznaje taman posle toliko otpora koliko nekom nemačkom ili američkom siledžiji treba da nas naknadno još malo kinji.

Šta nam govore ovaj slučaj i presuda? Pre svega,da do pomirenja u regionu nije došlo. Dejtonska Bosna i Hercegovina je protivno svom Ustavu ostala pri tužbi protiv Srbije (ali ne i Crne Gore), isti sud je prihvatio tužbu, a sa istom argumentacijom odbio je našu tužbu protiv NATO. Tužbu protiv Srbije Hrvatska je podnela 1999. u vreme kada smo bili žrtve agresije. Tužbu je podnela uprkos činjenici da je bila reč o dogovorenom ratu između Miloševića i Tuđmana, a da nije tako ne bi RS Krajina pala šapatom i ne bi posle bezuslovno bile predate njene istočne opštine. Tužba je u stvari formulisana i podnesena već u vreme kad je u Zagrebu promenjena vlast i kada je počela „detuđmanizacija”. Tada je trebalo da pomogne stvaranju patriotske legitimacije SDP-a.

Više nije reč o ratovima. Srbija je prihvatila posledice ratova, promenila je vlasti, stranke bivšeg režima su prihvatile program, ako ne i uverenja, autošovinističkih ekstremista iz nekadašnjeg DOS-a. Srpski birači neće više LDP u parlamentu, zato njegov program danas sprovode vlasti sa mandatom dovoljnim da promeni Ustav. Mi treba da živimo s vlastima, onim iz 2009. i ovim sada, koje su najteže stradanje jednog balkanskog naroda u proteklih 400 godina – genocid nad Srbima u NDH, iskoristili kao pravni trik kako bi dezavuisali hrvatsku tužbu. Naše vlade su bile spremne da tužbu povuku samo ako Hrvatska povuče svoju... Da li je moguće da je srpskim vlastima, nekad i sad, od svega pa i od interesa pravde i naroda, važnije šta će o svemu misliti političari i javnost nekoliko zapadnih država? Zamislimo da se neko u Izraelu na taj način odnosi prema holokaustu? Ako je ovakvo poređenje za nekoga neumesno: zamislimo da se neko na taj način u Sarajevu poigrava Srebrenicom, ili u Zagrebu Vukovarom? Srbija treba da živi sa velikim silama koje su joj navodno prijatelji, ali ne vide nameru hrvatskih vlasti da izvrše progon Srba, čak ni u času kad predsednik Hrvatske Tuđman daje antisrpske i antisemitske izjave, kada u bezglavom veselju na putu ka Kninu zaurla kako je zauzeta srpska zemlja postala „čista” kao u vreme Zvonimira. Ni kada je rekao kako Srbi nisu stigli da odnesu u progonstvo „ni svoje prljave gaće”. Jako je krivo bilo Mati Graniću što se „otac domovne” tako izlanuo...

Nije dobro što hrvatski sudija ne bi preživeo glasanje protiv hrvatske tužbe, ali je još gore što naša javnost nije ni primetila da naš predstavnik na Međunarodnom sudu nije glasao za našu tužbu.

Hrvatska treba da živi sa mržnjom. Mržnjom koja je postojala i pre Jugoslavije. Mržnjom koju nisu skrivili ni Srbija, ni slobodni pravoslavni seljaci u Vojnoj krajini. Tu mržnju su stvorili globalni interesi jedne crkve koja se kali na svojim granicama i, kasnije, sebičnost jednog nacionalnog pokreta koji je nastajao u nepovoljno vreme i na malom terenu razlika. Čak ni kada je posle epizode sa Nezavisnom Državom Hrvatskom, poslednjom Hitlerovom saveznicom u Evropi, prošla nekažnjeno za zločine prema Srbima i ponovo dobila državu, posle uspeha u nedavnom ratu kome je ishod dogovoren još u Karađorđevu 1991, uprkos progonu Srba u gradovima, odmazdi, egzodusu Krajišnika, ratnoj pravdi, ukidanju većine obećanih prava iz 1995. i 1996. godine... Većinska Hrvatska je uvek imala isti stav prema Srbiji. Istim je tonom rečena poruka Franje Tuđmana iz 1992. o tome da je njegova država priznata dok je Srbija izolovana i međunarodno prokleta, te prekjučerašnja izjava inače umerenog premijera Milanovića o Hrvatskoj u EU i Srbiji (pa sledi knedla) „kojoj želimo sve najbolje na njenom putu ka EU”. Na tom putu Hrvatska je posle rata ukinula autonomne kotare za Srbe, nije sprovela Erdutski sporazum, priznala je nezavisnost Kosova, višestruko je oštetila srpske prognanike, nije spremna na kompromis ni oko granice na Dunavu kao što nije bila ni oko tužbi...

To su činjenice. Zašto se srpske elite prave da ih ne vide?

*Napredni klub

Čedomir Antić
objavljeno: 06.02.2015

Većinska Hrvatska je uvek imala
isti stav prema Srbiji. Istim je tonom rečena
poruka Franje Tuđmana iz 1992. o tome da je
njegova država priznata dok je Srbija izolovana i
međunarodno prokleta, te prekjučerašnja izjava
inače umerenog premijera Milanovića o Hrvatskoj
u EU i Srbiji (pa sledi knedla) „kojoj želimo sve
najbolje na njenom putu ka EU”. Na tom putu
Hrvatska je posle rata ukinula autonomne kotare
za Srbe, nije sprovela Erdutski sporazum, priznala
je nezavisnost Kosova, višestruko je oštetila
srpske prognanike, nije spremna na kompromis ni
oko granice na Dunavu kao što nije bila ni oko
tužbi...

++++++++++++
Šta je rekao da nije tačno?

Većinska Hrvatska je uvek imala
isti stav prema Srbiji. Istim je tonom rečena
poruka Franje Tuđmana iz 1992. o tome da je
njegova država priznata dok je Srbija izolovana i
međunarodno prokleta, te prekjučerašnja izjava
inače umerenog premijera Milanovića o Hrvatskoj
u EU i Srbiji (pa sledi knedla) „kojoj želimo sve
najbolje na njenom putu ka EU”. Na tom putu
Hrvatska je posle rata ukinula autonomne kotare
za Srbe, nije sprovela Erdutski sporazum, priznala
je nezavisnost Kosova, višestruko je oštetila
srpske prognanike, nije spremna na kompromis ni
oko granice na Dunavu kao što nije bila ni oko
tužbi...

++++++++++++
Šta je rekao da nije tačno?

...

Među dijelom javnosti postavlja se pitanje – je li se, s obzirom na tešku dokazivost genocida, tužba uopće morala podizati i zašto se od nje nije odustalo, posebice nakon što je 2007. odbijena tužba BiH protiv Srbije. Znamo da nijedna vlada zbog niza razloga od tužbe nije ni željela ni mogla odustati – kako vi gledate na te dvojbe?

Istina je da su izgledi na uspjeh hrvatske tužbe bili minimalni, posebno nakon što je odbijena tužba BiH protiv Srbije. No treba uzeti u obzir da bi odluka o povlačenju tužbe teško pogodila hrvatsku javnost, posebno u ratom opustošenim krajevima i od onih koji su u ratu podnijeli žrtve. Stoga se nada u uvodno spomenutu panoramsku sliku događaja - koju bi presuda mogla pružiti - učinila dovoljnim razlogom da se od tužbe ne odustane. Moje je mišljenje da bi izgledi na uspjeh bili malo bolji da smo tužbu izmijenili. Dokazati genocid Srbije bilo je moguće samo ako bi Sud napustio dokazni standard koji je postavio u predmetu BiH protiv Srbije. No na nevoljkost sudaca da utvrde genocid Srbije upozoravali su i politički razlozi: latentno prisutne bile su želja za održavanjem simetrija s parnicom BiH, kao i briga za poboljšanje odnosa Srbije i Hrvatske. Smatram stoga da bismo imali malo bolje šanse da smo tužbu ograničili na ono što bi bilo lakše dokazati i što bi suci lakše “progutali” iz političkih razloga. Umjesto da se Srbija tuži da je prekršla Konvenciju o genocidu time da je sama počinila genocid, trebalo je preinačiti tužbu pa tužiti Srbiju da je prekršla Konvenciju time što nije spriječila genocid neke paramilitarne grupe kojoj se genocidna namjera u nekoj epizodi mogla lakše dokazati. Nije s tim u vezi na odmet uzeti u obzir da je Konvencija izvorno zamišljena samo zato da se utvrdi odgovornost države za nesprečavanje i nekažnjavanje genocida. Stajalište da država sama svojim genocidnim ponašanjem može prekršiti Konvenciju izražen je tek u parnici Bosne protiv Srbije unatoč protivljenju sadašnjeg predsjednika Međunarodnoga kaznenog suda.


Nakon razrješenja s mjesta pravnog zastupnika Hrvatske niste htjeli javno govoriti o razlozima odlaska, no vaše se ime nakon presude i dalje spominje u javnosti. Neki idu tako daleko da se presuda doživljava kao neuspjeh kojem je pridonijelo i vaše razrješenje. Želite li danas govoriti o razlozima odlaska i je li se moglo učiniti više?

Uvjeren sam da ishod parnice ne bi bio drugačiji da sam ostao na položaju pravnog zastupnika Hrvatske. Koliko sam imao prilike ustanoviti, moja je nasljednica vrlo dobro obavila svoj dio posla. Kad je pak riječ o razlozima mog odlaska, najvažnii je taj da sam ostao bez utjecaja na odluke koje su se donosile u Zagrebu i Londonu. Britanski dio tima nije sa mnom uopće komunicirao, a odluke su se u Zagrebu donosile u zadnji čas, na način na koji nisam vičan djelovati. Postao sam tako fikus koji nisu zalijevali iz Zagreba, pa sam se uklonio da ne uvenem. Mučila me i okolnost da mi se učinila privlačna izmjena tužbe koju sam maločas spomenuo. No da bi se to dogodilo, bile su mi potrebne političke veze koje nisam imao.

Zagreb i London prijatelja dva...

Uostalom tako je to uvijek i bilo.

u odgovornoj državnoj politici, prema strateškim pitanjima sve stranke pa i lideri bi morali imati isti stav, a odnos prema srbiji ili srbije prema hrvatskoj je svakako strateško pitanje, jer iz srbije je u hrvatsku dolazilo zlo, da nije bilo tog zla, nikad srbi u hrvatskoj ne bi pošli putem bez povratka,to zlo im je dalo osjećaj da su jači, da će moći, a na kraju su ostali sami i prošli kako su prošli.
hrvatska se mora osigurati da nikad to zlo iz srbije više ne bude prijetnja hrvatskoj i njenim građanima....

Pre će biti da Hrvatska pravi uvod za novi rat sa Srbijom.
Posle ćete opet kukati kako je Srbija izvršila agresiju a ustvari Hrvatska upravo sada vrši agresiju na Srbiju izazivajući srpski odgovor.

Pojasni.

Spoljna politika Hr prema Sr je neprijateljska.
Odnos prema ostatku Srba u Hr i eventualnim povratnicima neprijateljski.

Srbija nije riješila pitanje ubijenih i nestalih Hrvata, a koji su pokopani negdje u Srbiji.

Srbija nije procesuirala zločince koji su vodili koncentracijske logore za Hrvate na području Hrvatske.

Srbija ne priznaje da su na teritoriju Srbije bili koncentracijski logori.

Srbija nije vratila pokradeno iz Hrvatske.

Srbija nije isplatila ratnu odštetu iako se sama na to međudržavnim ugovorom obvezala.

Srbija nije platila korištenje JNA hardware-a koji su Hrvati financirali.

Srbija svojata postignuća bivše države ponajprije sportska.

Predsjednik i premijer Srbije su učestvovali u agresiji na Hrvatsku sa snažnom sumnjom da je barem jedan od njih upleten u ratne zločine.

Srbija kleveta Hrvatsku po svijetu gdje stigne koristeći laži i izvrtanja.

Srbija nije priznala što se dogodilo u zadnjem ratu, a to je agresija na Hrvatsku i to osudila i ispričala se.

Srbija se sramotno odnosi prema hrvatskoj manjini u Srbiji, a nivo prava nije ni do koljena pravima srpske manjine u Hrvatskoj.

Srbija si uzima za pravo da sudi hrvatskim građanima za stvari počinjene na teritoriju Hrvatske, dok istovremeno tvrdi da nema nikakve veze sa događajima u Hrvatskoj u devedesetima.