HercegBosna.org

HercegBosna.org

Forum Hrvata BiH
 
Sada je: sub stu 17, 2018 6:37 pm.

Vremenska zona: UTC + 01:00




Započni novu temu Odgovori  [ 4 post(ov)a ] 
Autor/ica Poruka
 Naslov: ZA GLOBUS PIŠE IVO LUČIĆ Ni Hrvati ni Srbi u BiH nisu i neće biti Bosanci po nacionalnosti
PostPostano: ned ruj 02, 2018 1:26 pm 
Offline
Avatar

Pridružen/a: uto lis 05, 2010 11:48 am
Postovi: 75987
Lokacija: #120db
Citat:
ZA GLOBUS PIŠE IVO LUČIĆ Ni Hrvati ni Srbi u BiH nisu i neće biti Bosanci po nacionalnosti

AUTOR: Ivo Lučić
OBJAVLJENO: 01.09.2018. u 16:50

Željko Komšić, pretendent na mjesto hrvatskoga člana Predsjedništva BiH, kao glavnu točku svoga programa ističe 'ukidanje konstitutivnosti naroda', što ne znači ništa drugo nego pokušaj dokidanja hrvatskoga političkog subjektiviteta i uništenja nacionalnog identiteta

Tri etnokonfesionalne skupine, tri naroda odnosno tri nacije koje danas utemeljuju Bosnu i Hercegovinu i u njoj žive imaju dugu i duboku tradiciju života u razdijeljenim zajednicama i iz toga proizašle ekskluzivnosti. Vjerska i politička vodstva dugo su, još od predmodernih vremena, propovijedala, pisala i govorila o Bosni i Hercegovini odnosno o “Bosni” kao “našoj” zemlji. U tim pričama, kao i u toj “Bosni”, nije bilo mjesta za druge. Oni su bili došljaci koji će otići, kao što su i došli. Svejedno, pozivali se na slavna kraljevstva, još slavnija carstva, povijesno pravo, prirodno pravo ili na popis stanovništva (čije ovce toga i planina), Bosna, a s njom i Hercegovina, uvijek je bila i bit će “naša”. Kako nekada, tako i danas.

Ni moderni mediji, ni ustavi i zakoni, ništa nije u potpunosti zatrlo tradiciju ekskluzivnosti ni praksu negiranja identiteta “drugih”. To negiranje dolazi u manje ili više agresivnim oblicima, od onih po kojima smo jedino “mi” autohtoni, pa do onih “dobronamjernih” kako bismo se svi trebali odreći (dijela) svoga identiteta i prihvatiti “zajednički” bosanski (nad)identitet. Uporišta za takva stajališta tražena su u “historiografiji” a u novije vrijeme sve više u politologiji i pravnoj znanosti. Spoznaja da je za svako političko stajalište moguće pronaći odgovarajuću političku teoriju rezultirala je ironičnim sloganom “U svojoj teoriji na svojoj zemlji”.

Od nekadašnjih pripadnika “tri plemena jednoga naroda” preko epizoda s “hrvatskim cvijećem”, “neopredijeljenima” i “jugoslavenstvom”, što sve stane u “kratko 20. stoljeće”, došlo se do ustavnih definicija naroda i države, kojima su manje-više svi nezadovoljni. Rezultat je to kompromisa koji tamošnji narodi/građani nisu sami postigli nego im je nametnut izvana, bez osjetljivosti za tradiciju. Zato ne iznenađuje to što se ponovno i sve glasnije javljaju zahtjevi za “ukidanjem konstitutivnosti”, “ukidanjem nacija” i “proglašenjem bosanske nacije”. Takvi zahtjevi imaju čvrste (bošnjačke) nacionalističke i unitarističke temelje, obično ih prati izblijedjela komunistička ikonografija, a uračunati su i određeni oblici nasilja. Traži se i iščekuje sila koja bi bila u stanju na kraju drugoga desetljeća 21. stoljeća “ukinuti postojeće nacije” i “proglasiti” jednu, jedinstvenu bosansku naciju, s temeljem u “najbrojnijem narodu”.

Do tada, dok se takva sila ne pronađe ili dok ne se ne pojavi, sitnim se subverzijama pokušava rasklimati postojeće nacionalne identitete Hrvata i Srba u Bosni i Hercegovini. Sa Srbima to teže ide jer imaju institucionalnu zaštitu, a i broj etničkih Srba koji su prihvatili političko odnosno nacionalno bosanstvo je zanemariv, sveden na nepun autobus “marksističkih intelektualaca”, komunističkih aktivista, dobrih zetova i sitnih šićardžija.

Kod Hrvata je situacija bitno drukčija, institucionalna zaštita je do te mjere nedostatna da pretendent na mjesto hrvatskoga člana Predsjedništva BiH Željko Komšić kao glavnu točku svoga programa ističe “ukidanje konstitutivnosti naroda”, što ne znači ništa drugo nego pokušaj dokidanja hrvatskoga političkog subjektiviteta i uništenja nacionalnog identiteta. Takvih kao on moglo bi se naći i za nekoliko autobusa. Komšić u svojim planovima ne računa na hrvatske glasove, iako pretendira na mjesto hrvatskoga člana Predsjedništva, a očito vjeruje da će radikalnim zahtjevima i protuhrvatskom retorikom dobiti dovoljan broj bošnjačkih glasova kojima će (i treći put) biti izabran na željenu funkciju. Indikativno je da takva njegova retorika nije potakla međunarodne protektore na bilo kakvu reakciju.

Nekada su bili vrlo ažurni kada je u pitanju bilo “antidaytonsko djelovanje”, a ovo je svakako jedno od najgrubljih takvih djelovanja, barem posljednjih godina. Komšićeve provokacije nisu izuzetak, u političkom i javnom prostoru puno je pokušaja negacije postojećih identiteta i ustavnih rješenja. Oni naravno dolaze gotovo isključivo iz bošnjačkog društvenog i političkog miljea, pa i sam Komšić pripada tome miljeu, koji sve više tone u iracionalnost i sve je dalji od realnosti.

Prošloga tjedna muslimani diljem svijeta slavili su Kurban bajram. Središnja svečanost Islamske zajednice u BiH održana je u Gazi Husrev-begovoj džamiji u Sarajevu. Reisu-l-ulema Husein ef. Kavazović održao je i tradicionalnu bajramsku hutbu koja se temeljila na islamskim odnosno općeljudskim vrijednostima i s njima povezanim plemenitim porukama. Međutim, dotakao se i politike, što je također legitimno, kao što je legitimno političke poruke analizirati i podvrgnuti kritici. Ono što svakako zaslužuje osvrt to su određeni pojmovi koje je uvaženi reis koristio, a koji zbog svoje višeznačnosti mogu izazvati nerazumijevanje i nesporazume. Važno je znati da kada govori o “našem narodu”, “našoj zajednici” i “našoj zemlji” on govori o bošnjačkom narodu, muslimanskoj zajednici i Bosni i Hercegovini.

Kada govori o “našoj bosanskoj tradiciji” opet govori o bošnjačkoj tradiciji što se jasno vidi iz navedenih “primjera” te tradicije i objašnjenja koje uz nju ide: “Od bosanskih kraljeva, preko rahmetli Gazi Husrev-bega, Gradaščevića, Spahe i predsjednika Izetbegovića čuvali smo njenu državnost i posebnost, i borili se za nju.” Osim “bosanskih kraljeva” koji su tu ubačeni da utemelje “tradiciju”, a do kojih je prvi sljedeći spomenuti rahmetli Husrev-beg držao koliko i Lenjin do Romanovih odnosno Josip Broz do kralja Petra Karađorđevića, svi su ostali, zaključno s Izetbegovićem, dio isključivo bošnjačko-muslimanske političke tradicije. Bošnjacima je Izetbegović politički vođa i “otac nacije”, muslimanima je on vjerski vođa i reformator, dok je Hrvatima i Srbima u najneutralnijoj verziji član i predsjednik Predsjedništva BiH te vrhovni zapovjednik vojske protiv koje su ratovali.

Reis Kavazović zaključuje politički dio hutbe pozivom vjernicima da iziđu na izbore jer će u suprotnom biti ugrožen “demokratski potencijal naše zemlje”, a oni trebaju izabrati one koji će se brinuti “o vrijednostima našeg naroda i domovine Bosne i Hercegovine, i da rade za dobrobit svih ljudi koji u njoj žive.” Dobre želje “svim ljudima” koji žive u BiH ne mogu prikriti činjenicu da je Bosna i Hercegovina u njegovoj perspektivi “naša” što znači bošnjačka i muslimanska zemlja i domovina, a da su Hrvati i Srbi samo “ljudi koji u njoj žive” bez svojih identiteta, političkih subjektiviteta, ali i bez dovoljnih demokratskih potencijala. To je ta tradicija ekskluzivnosti u novoj formi bošnjačkog nacionalizma udruženog s bosanskim unitarizmom, na isti način kao što je svojevremeno srpski nacionalizam bio povezan s jugoslavenskim unitarizmom. Naravno da ni Hrvati nisu (bili) imuni na takvu vrstu ponašanja, pokušaj pohrvaćenja drugih u prošlosti ih je skupo koštao.

Ipak, među najambicioznije i najdugotrajnije pokušaje “nacionalizacije” drugih i nadilaženja identitetskih razlika u BiH spada propagiranje, pa i nametanje političkog odnosno nacionalnog bosanstva svim građanima BiH, pa i Hrvatima i Srbima. Prvi takav pokušaj nastao je i propao krajem devetnaestog i početkom dvadesetog stoljeća unutar austrougarske politike prema BiH. Pokazalo se već tada da je proces nacionalnog konstituiranja kod hrvatske i srpske elite bio dovršen, a da muslimanska nije prihvatila nacionalno bosanstvo/bošnjaštvo jer je smatrala da će ono ugroziti njezin primarni islamski identitet.

Nastankom Jugoslavije, unutar višestranačja i stranačkih agitacija, ali i crkvenih manifestacija, proces nacionalnog konstituiranja Hrvata i Srba dovršen je i na pučkoj razini. Katolici u BiH ostali su ili su postali Hrvati, pravoslavni su se identificirali sa srpstvom, dok su muslimani odbili identifikaciju s prethodnim identitetima, opet u strahu za svoj primarni islamski identitet te su se poistovjetili s jugoslavenstvom. Ono nije bilo povezano ni s jednom konfesijom, ali ni s nekim specifičnim i definiranim teritorijem, te im je omogućavalo očuvanje posebnosti, ali i osjećaj povezanosti kako između muslimanskih zajednica unutar Jugoslavije, tako i s drugim “jugoslavenskim” narodima.

Izuzetak su činili pojedini pripadnici muslimanske elite koji su se (povremeno/privremeno) opredjeljivali kao Hrvati ili Srbi. To je bilo posebno naglašeno za vrijeme Drugoga svjetskog rata i poraća, za velikih prevrata. Stvaranjem Narodne Republike Bosne i Hercegovine kao jugoslavenske federalne jedinice otvorio se prostor za redefiniranje postojećih identiteta.

Suvremena državnost BiH utemeljena je u studenome 1943., na zasjedanju Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine. Tada je nastala formulacija prema kojoj BiH nije “ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska nego i srpska i muslimanska i hrvatska”. Prema svim ustavima BiH dok je bila jugoslavenska republika (1946., 1963. i 1974.) ona je definirana kao država tri naroda, Hrvata, Srba i Muslimana (kasnije Bošnjaka). U preambuli važećega Ustava BiH piše: “Bošnjaci, Hrvati i Srbi, kao konstitutivni narodi (zajedno s ostalima), i građani Bosne i Hercegovine ovim utvrđuju Ustav Bosne i Hercegovine…” Logično, svaki Hrvat, Srbin ili Bošnjak, osim što je pripadnik svoje nacije, ujedno je i građanin Bosne i Hercegovine.

Neki građani BiH nisu pripadnici “konstitutivnih naroda” nego su pripadnici nacionalnih manjina koje nisu posebno navedene u Ustavu BiH pa su oni (oko 4%) svrstani među “ostale” narode. Ta ustavna odredba vrlo precizno pokazuje da su Hrvati, Srbi i Bošnjaci suvereni narodi i ravnopravni građani koji konstituiraju Bosnu i Hercegovinu odnosno “utvrđuju” njezin Ustav. Zato je BiH i “njihova” zemlja, i “njihova” domovina, jednako koliko je i “naša”, a “naš” je narod samo jedan od tri konstitutivna naroda/nacije s jednakim pravima i obvezama i s jednakim manjkom ili viškom demokratskog potencijala. Onoga pak tko misli da je njegov narod superioran ostalima u europskim demokratskim zemljama obično nazivaju fašistom.

_________________
"Veni, vidi, Deus vicit!" - 12.09.1683.


Vrh
   
 
 Naslov: Re: ZA GLOBUS PIŠE IVO LUČIĆ Ni Hrvati ni Srbi u BiH nisu i neće biti Bosanci po nacionalnosti
PostPostano: pon ruj 03, 2018 3:41 pm 
Offline
Avatar

Pridružen/a: ned stu 22, 2009 11:36 am
Postovi: 21569
Lokacija: СРПСКА
Vezano uz temu


Tuđmanov obavještajac Lučić žestoko napao Komšića zbog problematiziranja konstitutivnosti


Tri etnokonfesionalne skupine, tri naroda odnosno tri nacije koje danas utemeljuju Bosnu i Hercegovinu i u njoj žive imaju dugu i duboku tradiciju života u razdijeljenim zajednicama i iz toga proizašle ekskluzivnosti. Vjerska i politička vodstva dugo su, još od predmodernih vremena, propovijedala, pisala i govorila o Bosni i Hercegovini odnosno o “Bosni” kao “našoj” zemlji. U tim pričama, kao i u toj “Bosni”, nije bilo mjesta za druge. Oni su bili došljaci koji će otići, kao što su i došli. Svejedno, pozivali se na slavna kraljevstva, još slavnija carstva, povijesno pravo, prirodno pravo ili na popis stanovništva (čije ovce toga i planina), Bosna, a s njom i Hercegovina, uvijek je bila i bit će “naša”. Kako nekada, tako i danas.


Ni moderni mediji, ni ustavi i zakoni, ništa nije u potpunosti zatrlo tradiciju ekskluzivnosti ni praksu negiranja identiteta “drugih”. To negiranje dolazi u manje ili više agresivnim oblicima, od onih po kojima smo jedino “mi” autohtoni, pa do onih “dobronamjernih” kako bismo se svi trebali odreći (dijela) svoga identiteta i prihvatiti “zajednički” bosanski (nad)identitet. Uporišta za takva stajališta tražena su u “historiografiji” a u novije vrijeme sve više u politologiji i pravnoj znanosti. Spoznaja da je za svako političko stajalište moguće pronaći odgovarajuću političku teoriju rezultirala je ironičnim sloganom “U svojoj teoriji na svojoj zemlji”.

Od nekadašnjih pripadnika “tri plemena jednoga naroda” preko epizoda s “hrvatskim cvijećem”, “neopredijeljenima” i “jugoslavenstvom”, što sve stane u “kratko 20. stoljeće”, došlo se do ustavnih definicija naroda i države, kojima su manje-više svi nezadovoljni. Rezultat je to kompromisa koji tamošnji narodi/građani nisu sami postigli nego im je nametnut izvana, bez osjetljivosti za tradiciju. Zato ne iznenađuje to što se ponovno i sve glasnije javljaju zahtjevi za “ukidanjem konstitutivnosti”, “ukidanjem nacija” i “proglašenjem bosanske nacije”. Takvi zahtjevi imaju čvrste (bošnjačke) nacionalističke i unitarističke temelje, obično ih prati izblijedjela komunistička ikonografija, a uračunati su i određeni oblici nasilja. Traži se i iščekuje sila koja bi bila u stanju na kraju drugoga desetljeća 21. stoljeća “ukinuti postojeće nacije” i “proglasiti” jednu, jedinstvenu bosansku naciju, s temeljem u “najbrojnijem narodu”.

Do tada, dok se takva sila ne pronađe ili dok ne se ne pojavi, sitnim se subverzijama pokušava rasklimati postojeće nacionalne identitete Hrvata i Srba u Bosni i Hercegovini. Sa Srbima to teže ide jer imaju institucionalnu zaštitu, a i broj etničkih Srba koji su prihvatili političko odnosno nacionalno bosanstvo je zanemariv, sveden na nepun autobus “marksističkih intelektualaca”, komunističkih aktivista, dobrih zetova i sitnih šićardžija.

Kod Hrvata je situacija bitno drukčija, institucionalna zaštita je do te mjere nedostatna da pretendent na mjesto hrvatskoga člana Predsjedništva BiH Željko Komšić kao glavnu točku svoga programa ističe “ukidanje konstitutivnosti naroda”, što ne znači ništa drugo nego pokušaj dokidanja hrvatskoga političkog subjektiviteta i uništenja nacionalnog identiteta. Takvih kao on moglo bi se naći i za nekoliko autobusa. Komšić u svojim planovima ne računa na hrvatske glasove, iako pretendira na mjesto hrvatskoga člana Predsjedništva, a očito vjeruje da će radikalnim zahtjevima i protuhrvatskom retorikom dobiti dovoljan broj bošnjačkih glasova kojima će (i treći put) biti izabran na željenu funkciju. Indikativno je da takva njegova retorika nije potakla međunarodne protektore na bilo kakvu reakciju.

Nekada su bili vrlo ažurni kada je u pitanju bilo “antidaytonsko djelovanje”, a ovo je svakako jedno od najgrubljih takvih djelovanja, barem posljednjih godina. Komšićeve provokacije nisu izuzetak, u političkom i javnom prostoru puno je pokušaja negacije postojećih identiteta i ustavnih rješenja. Oni naravno dolaze gotovo isključivo iz bošnjačkog društvenog i političkog miljea, pa i sam Komšić pripada tome miljeu, koji sve više tone u iracionalnost i sve je dalji od realnosti.

Prošloga tjedna muslimani diljem svijeta slavili su Kurban bajram. Središnja svečanost Islamske zajednice u BiH održana je u Gazi Husrev-begovoj džamiji u Sarajevu. Reisu-l-ulema Husein ef. Kavazović održao je i tradicionalnu bajramsku hutbu koja se temeljila na islamskim odnosno općeljudskim vrijednostima i s njima povezanim plemenitim porukama. Međutim, dotakao se i politike, što je također legitimno, kao što je legitimno političke poruke analizirati i podvrgnuti kritici. Ono što svakako zaslužuje osvrt to su određeni pojmovi koje je uvaženi reis koristio, a koji zbog svoje višeznačnosti mogu izazvati nerazumijevanje i nesporazume. Važno je znati da kada govori o “našem narodu”, “našoj zajednici” i “našoj zemlji” on govori o bošnjačkom narodu, muslimanskoj zajednici i Bosni i Hercegovini.

Kada govori o “našoj bosanskoj tradiciji” opet govori o bošnjačkoj tradiciji što se jasno vidi iz navedenih “primjera” te tradicije i objašnjenja koje uz nju ide: “Od bosanskih kraljeva, preko rahmetli Gazi Husrev-bega, Gradaščevića, Spahe i predsjednika Izetbegovića čuvali smo njenu državnost i posebnost, i borili se za nju.” Osim “bosanskih kraljeva” koji su tu ubačeni da utemelje “tradiciju”, a do kojih je prvi sljedeći spomenuti rahmetli Husrev-beg držao koliko i Lenjin do Romanovih odnosno Josip Broz do kralja Petra Karađorđevića, svi su ostali, zaključno s Izetbegovićem, dio isključivo bošnjačko-muslimanske političke tradicije. Bošnjacima je Izetbegović politički vođa i “otac nacije”, muslimanima je on vjerski vođa i reformator, dok je Hrvatima i Srbima u najneutralnijoj verziji član i predsjednik Predsjedništva BiH te vrhovni zapovjednik vojske protiv koje su ratovali.

Reis Kavazović zaključuje politički dio hutbe pozivom vjernicima da iziđu na izbore jer će u suprotnom biti ugrožen “demokratski potencijal naše zemlje”, a oni trebaju izabrati one koji će se brinuti “o vrijednostima našeg naroda i domovine Bosne i Hercegovine, i da rade za dobrobit svih ljudi koji u njoj žive.” Dobre želje “svim ljudima” koji žive u BiH ne mogu prikriti činjenicu da je Bosna i Hercegovina u njegovoj perspektivi “naša” što znači bošnjačka i muslimanska zemlja i domovina, a da su Hrvati i Srbi samo “ljudi koji u njoj žive” bez svojih identiteta, političkih subjektiviteta, ali i bez dovoljnih demokratskih potencijala. To je ta tradicija ekskluzivnosti u novoj formi bošnjačkog nacionalizma udruženog s bosanskim unitarizmom, na isti način kao što je svojevremeno srpski nacionalizam bio povezan s jugoslavenskim unitarizmom. Naravno da ni Hrvati nisu (bili) imuni na takvu vrstu ponašanja, pokušaj pohrvaćenja drugih u prošlosti ih je skupo koštao.

Ipak, među najambicioznije i najdugotrajnije pokušaje “nacionalizacije” drugih i nadilaženja identitetskih razlika u BiH spada propagiranje, pa i nametanje političkog odnosno nacionalnog bosanstva svim građanima BiH, pa i Hrvatima i Srbima. Prvi takav pokušaj nastao je i propao krajem devetnaestog i početkom dvadesetog stoljeća unutar austrougarske politike prema BiH. Pokazalo se već tada da je proces nacionalnog konstituiranja kod hrvatske i srpske elite bio dovršen, a da muslimanska nije prihvatila nacionalno bosanstvo/bošnjaštvo jer je smatrala da će ono ugroziti njezin primarni islamski identitet.

Nastankom Jugoslavije, unutar višestranačja i stranačkih agitacija, ali i crkvenih manifestacija, proces nacionalnog konstituiranja Hrvata i Srba dovršen je i na pučkoj razini. Katolici u BiH ostali su ili su postali Hrvati, pravoslavni su se identificirali sa srpstvom, dok su muslimani odbili identifikaciju s prethodnim identitetima, opet u strahu za svoj primarni islamski identitet te su se poistovjetili s jugoslavenstvom. Ono nije bilo povezano ni s jednom konfesijom, ali ni s nekim specifičnim i definiranim teritorijem, te im je omogućavalo očuvanje posebnosti, ali i osjećaj povezanosti kako između muslimanskih zajednica unutar Jugoslavije, tako i s drugim “jugoslavenskim” narodima.

Izuzetak su činili pojedini pripadnici muslimanske elite koji su se (povremeno/privremeno) opredjeljivali kao Hrvati ili Srbi. To je bilo posebno naglašeno za vrijeme Drugoga svjetskog rata i poraća, za velikih prevrata. Stvaranjem Narodne Republike Bosne i Hercegovine kao jugoslavenske federalne jedinice otvorio se prostor za redefiniranje postojećih identiteta.

Suvremena državnost BiH utemeljena je u studenome 1943., na zasjedanju Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine. Tada je nastala formulacija prema kojoj BiH nije “ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska nego i srpska i muslimanska i hrvatska”. Prema svim ustavima BiH dok je bila jugoslavenska republika (1946., 1963. i 1974.) ona je definirana kao država tri naroda, Hrvata, Srba i Muslimana (kasnije Bošnjaka). U preambuli važećega Ustava BiH piše: “Bošnjaci, Hrvati i Srbi, kao konstitutivni narodi (zajedno s ostalima), i građani Bosne i Hercegovine ovim utvrđuju Ustav Bosne i Hercegovine…” Logično, svaki Hrvat, Srbin ili Bošnjak, osim što je pripadnik svoje nacije, ujedno je i građanin Bosne i Hercegovine.

Neki građani BiH nisu pripadnici “konstitutivnih naroda” nego su pripadnici nacionalnih manjina koje nisu posebno navedene u Ustavu BiH pa su oni (oko 4%) svrstani među “ostale” narode. Ta ustavna odredba vrlo precizno pokazuje da su Hrvati, Srbi i Bošnjaci suvereni narodi i ravnopravni građani koji konstituiraju Bosnu i Hercegovinu odnosno “utvrđuju” njezin Ustav. Zato je BiH i “njihova” zemlja, i “njihova” domovina, jednako koliko je i “naša”, a “naš” je narod samo jedan od tri konstitutivna naroda/nacije s jednakim pravima i obvezama i s jednakim manjkom ili viškom demokratskog potencijala. Onoga pak tko misli da je njegov narod superioran ostalima u europskim demokratskim zemljama obično nazivaju fašistom.



(Jutarnji)


http://24sata.info/politika/324496-tudj ... nosti.html


Vrh
   
 
 Naslov: Re: ZA GLOBUS PIŠE IVO LUČIĆ Ni Hrvati ni Srbi u BiH nisu i neće biti Bosanci po nacionalnosti
PostPostano: pon ruj 03, 2018 4:10 pm 
Offline
Avatar

Pridružen/a: ned stu 22, 2009 11:36 am
Postovi: 21569
Lokacija: СРПСКА
Ti jarca, ispade da sam linkovao isti tekst kao uvodni. Prevarilo me ono: Autor T. C.

Izvinjavam se.


Vrh
   
 
 Naslov: Re: ZA GLOBUS PIŠE IVO LUČIĆ Ni Hrvati ni Srbi u BiH nisu i neće biti Bosanci po nacionalnosti
PostPostano: pon ruj 10, 2018 3:55 pm 
Offline
Avatar

Pridružen/a: uto lis 05, 2010 11:48 am
Postovi: 75987
Lokacija: #120db
Onako, reda radi kolumna. Ali ne treba smetnuti sa uma da Ivo piše u Globusu i objašnjava stvari neupućenim Perecima. Ako danas više i ima takvih.
Paradoksalno mnogim Hrvatima je migrantska kriza promjenila i mišljenje o bejha. Svjedok sam tome iz bezbroj primjera.

Citat:
ZA GLOBUS PIŠE IVO LUČIĆ Puno toga među Bošnjacima, Srbima i Hrvatima je 'zloglasno'

ruj 09, 2018
PIŠE: IVO LUČIĆ

Ako je to tako, a jest, logično se nameće pitanje tko to i zašto četvrt stoljeća nakon rata ne prepoznaje hrvatska nacionalna obilježja u BiH i njihovim paljenjem skrnavi mir i uspomenu na poginule hrvatske vojnike. Kako to da uredništvo nekada “uglednih” dnevnih novina ne razlikuje zastavu Republike Hrvatske od zastave Hrvata u BiH, a hrvatske portale u BiH (od Posavine, preko Žepča do Mostara) od portala u Hrvatskoj.

Tijekom noći s nedjelje na ponedjeljak, posljednjega vikenda u kolovozu 2018. godine, zapaljena je hrvatska zastava u Žepču, postavljena uz spomenik poginulim pripadnicima Hrvatskoga vijeća obrane. Sarajevski dnevni list Oslobođenje dotakao se tog događaja, ali se usput pozabavio i drugim slučajevima isticanja hrvatskih nacionalnih obilježja u BiH. Objavljen je članak koji je naslovljen “U Orašju zastave Hrvatske u čast tzv. Herceg Bosne, jedna navodno zapaljena u Žepču”. U podnaslovu teksta piše: “Tokom jutra brojni portali u Hrvatskoj prenijeli su informaciju Mjesne zajednice Selišta kod Žepča u kojoj se navodi da je na spomen-obilježju poginulih pripadnika HVO zapaljena hrvatska zastava.” Sami tekst počinje sljedećom tvrdnjom: “Uz glavne saobraćajnice na području općine Orašje tokom proteklih nekoliko dana postavljeno je nekoliko zastava Republike Hrvatske.” Tekstu je priložena i fotografija na kojoj se vidi šest zastava hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini i ni jedna zastava Republike Hrvatske. Nikada ne treba podcijeniti neznanje i površnost društveno političkih radnika u BiH (kao ni onih u Hrvatskoj), ali oni bi ipak morali znati kako izgleda zastava Republike Hrvatske. Trebali bi također znati i koja je i čija je zastava što je ovih dana, u nešto većem broju nego inače, izvješena na prostorima gdje u većem broju žive Hrvati. Napomenimo još jednom da su Hrvati konstitutivan narod odnosno ustavotvorna nacija u BiH, a zastava o kojoj se piše danas je zastava hrvatskog naroda u BiH, a prije toga zastava Hrvatske Republike Herceg Bosne (Hrvatske zajednice Herceg Bosne), koja je u proljeće 1994. mirovnim Washingtonskim sporazumom integrirana u Federaciju BiH. Tim sporazumom priznati su svi njezini “pravni i administrativni aranžmani”, HVO je integriran u Vojsku Federacije, zadržao je svoju komponentu i svoje ratne zastave. Priznati su činovi i odličja, mirovine i po svemu je jasno, a najprije po ustavnim odredbama, da su Hrvati bili i ostali jednakopravan, konstitutivan narod u toj Federaciji, kao i u cijeloj BiH.

Ako je to tako, a jest, logično se nameće pitanje tko to i zašto četvrt stoljeća nakon rata ne prepoznaje hrvatska nacionalna obilježja u BiH i njihovim paljenjem skrnavi mir i uspomenu na poginule hrvatske vojnike. Kako to da uredništvo nekada “uglednih” dnevnih novina ne razlikuje zastavu Republike Hrvatske od zastave Hrvata u BiH, a hrvatske portale u BiH (od Posavine, preko Žepča do Mostara) od portala u Hrvatskoj. Ponavljam da nikada ne treba podcijeniti neznanje i površnost, ali se ovdje radi o nečemu drugome. Društveno politički radnici, odnosno nacionalni/istički djelatnici u medijima koji su od nekada državnih bosansko-hercegovačkih postali bošnjačko-bosanski nacionalni/istički mediji, ne priznaju postojanje Hrvata u BiH. Ne priznaju i ne poznaju njihova nacionalna obilježja niti njihove medije. Oni ne priznaju stvarnost i Ustav, nego žive u ideološkim projekcijama i iluzijama koje permanentno održavaju, uvjereni da je, kao nekada u “dobra stara (diktatorska) vremena” stvarnost ono što oni, po nalozima i uputama iz komiteta, napišu na stranicama svojih novina. Pri tome zaboravljaju da su nekada takvu nametnutu “stvarnost” branili milicija i tužiteljstvo, a po potrebi i vojska, dok je danas ona tek otužno karikaturalno podsjećanje na nekadašnju moć i “slavu” i nekada koliko-toliko relevantne novine. Način pisanja novinara Oslobođenja nije izuzetak, već je pravilo kojega se drže gotovo svi bošnjačko-bosanski mediji i skoro svi njihovi novinari. Tako se i čitaniji Dnevni avaz osvrće na spomenute hrvatske zastave člankom “Po posavskim selima vihore se zastave zloglasne Herceg Bosne”. Naglasak je na “zloglasnoj” društvenopolitičkoj zajednici (kako se to nekada imenovalo). Hrvatska zajednica Herceg Bosna očito je na zlu glasu u bošnjačko-bosanskim medijima i među njihovim konzumentima, kao što je “zloglasna” i Republika Srpska. Konačno Hrvati i Srbi su također “zloglasni” osim one nekolicine koja se odrekla nacionalnog identiteta i u ime “građanstva” služi bošnjačkom nacionalizmu i bosanskom unitarizmu. Oni nisu “zloglasni” među Bošnjacima, ali su zato i te kako “zloglasni” među Hrvatima odnosno Srbima do te mjere da uz njihova imena obično ide pridjev “kmet”, “slugan”, “otpadnik”, “izdajnik” i slično.

Osim njih, među Hrvatima (a i Srbima) “zloglasni” su gotovo svi bošnjačko-bosanski “heroji”, “gazije”, “šehidi”, vojni i politički dužnosnici, od Gazi Husrev bega i Alije Izetbegovića do Rasima Delića, Nihada Bojadžića, obojice Ćela i Mušana Topalovića. Neki su živi neki nisu, neki su osuđeni, neki nisu, ali su svi u hrvatskoj javnosti na zlu glasu odnosno “zloglasni”. Jednako tako, “zloglasne” su i gotovo sve ”slavne” i “viteške” postrojbe Armije BiH, od Sedme muslimanske brigade, El Mudžahida, Handžar divizije pa do Četvrtog korpusa, Crnih labudova, 44. brdske brigade i da ne nabrajamo dalje. Neke su počinile manje, neke više zločina, ali su sve na zlu glasu odnosno “zloglasne”. Na posebno “zlu glasu” među Hrvatima u BiH je Treći korpus Armije BiH koji je osnovan za rat protiv Hrvata i čiji je zapovjednik čak osuđen za ratne zločine pred Haškim tribunalom. Sjedište korpusa, a jedno vrijeme i muslimanskog političkog vodstva, bilo je u Zenici. Odatle je protjerano oko 14 tisuća Hrvata, sva hrvatska sela su spaljena, oko 2000 Hrvata zatvoreno je u logore, počinjeno je više masovnih zločina; u selima Šušnju, Dusini, Čajdrašu i drugima ubijena su 74 civila među kojima i troje djece. Zeničke vlasti neće taj “zao glas” popraviti time što će bivšega predsjednika Republike Hrvatske Stipu Mesića proglasiti svojim počasnim građaninom. On i onako među Hrvatima u BiH kotira kao i bilo koji “zloglasni” bošnjački političar protuhrvatske orijentacije, na primjer Sefer Halilović.

Isto tako, Hrvatima su srpske “herojske” postrojbe “zloglasne”, kao što su i Srbima hrvatske. Puno je toga u našoj povijesti “zloglasno” da bi sve to navodili i na to trošili prostor i vrijeme. Zato kvalifikacija Hrvatske Republike Herceg Bosne kao “zloglasne” u bošnjačko-bosanskim medijima, ne znači ništa. Isto tako, svođenje Hrvatske Republike Herceg Bosne na zločine koji su se u njoj u ratnom razdoblju dogodili jednako je svođenju Republike Bosne i Hercegovine na još masovnije i još okrutnije zločine koji su se dogodili na teritoriju pod bošnjačko-muslimanskom vlašću i pod njihovom zastavom. Republika Bosna i Hercegovina ipak nije bila samo zločin na Kazanima, u Grabovici, Doljanima ili Uzdolu. Ona je bila puno više od koncentracijskog logora na stadionu u Bugojnu, u muzeju u Jablanici, na Musali u Konjicu ili u Muzičkoj školi u Zenici. Republika Bosna i Hercegovina bila je i legitimna želja bošnjačkog naroda (pa i dijela ostalih) za slobodom i neovisnošću, za svojom nacionalnom (odnosno građanskom) državom. S druge strane Hrvatska Republika Herceg Bosna nastala je tijekom mirovnog procesa na temeljima Hrvatske zajednice Herceg Bosne osnovane 18. studenoga 1991. na inicijativu Hrvata iz središnje Bosne i Posavine. U nju su uključeni i HZ Soli iz Tuzle, te HZ Sarajevo. HZ HB je zamišljena kao koordinacija općina koja se odmah u osnivačkom aktu obvezala “poštivati demokratsku vlast BiH dok postoji državna neovisnost u odnosu na bivšu ili svaku drugu Jugoslaviju”. Čuvari i obnovitelji Jugoslavije, te konstruktori raznih “historijskih sporazuma” žestoko su zamjerili bosansko-hercegovačkim Hrvatima deklarirano antijugoslavenstvo i značajan doprinos u rušenju jugoslavenske federacije što je bio preduvjet stvaranja neovisne Republike Hrvatske. Tu treba tražiti i na prvi pogled čudnu i nelogičnu političko-medijsku spregu bošnjačkih nacionalista, bosanskih unitarista, islamista, jugoslavenskih utopista, europskih “liberala” i “socijalista” s raznim “nevladinim udrugama” a zapravo eksponentima raznih “stranih vlada”. Svi su oni barem u jednom vremenu računali ili koketirali s opstankom ili obnovom kakve-takve jugoslavenske zajednice (eventualno bez Slovenije, ali zato s Albanijom). HZHB je osnovana nakon što je agresija na Hrvatsku dosegla vrhunac, nakon što je razoren i okupiran Vukovar, nakon što su postrojbe JNA napale Dubrovnik i popalile sedam hrvatskih sela u istočnom dijelu Hercegovine, nakon što je Alija Izetbegović rekao da rat u Hrvatskoj “nije naš rat” i nakon što se Vlada SR BiH na to nije htjela (smjela) ni oglasiti. Nastala je u stanju nužne obrane kao prirodno pravo jednoga naroda na obranu i očuvanje identiteta i političkog subjektiviteta. Važno je napomenuti kako to hrvatstvo nije bilo usmjereno protiv Bosne i Hercegovine. Isti ljudi koji su osnovali i vodili HZHB podržali su raspisivanje referenduma o neovisnosti BiH u njezinoj Skupštini, sudjelovali su u organizaciji i pridonijeli uspjehu tog referenduma koji je bio temelj državne neovisnosti BiH. U svakom službenom aktu iznad imena HZHB stavljali su ime države Bosne i Hercegovine. U intervjuu Slobodnoj Bosni, deset dana nakon proglašenja HZHB njezin predsjednik Mate Boban je izjavio kako “Bosna više nije ponosna”, jer njezinim cestama, željeznicom i zrakom “kruži zlo, ona je okupirana”. Dodao je kako je hrvatski narod morao nešto učiniti i dati do znanja da to ne prihvaća i tako sačuvati svoj ponos. Boban je kao zastup­nik sudjelovao u radu Skupštine BiH i 25. siječnja 1992. glasovao je za “Odluku o raspisivanja referenduma o nezavisnosti BiH”.

Treba znati i da HZ HB zapravo nije ni funkcionirala sve do travnja 1992. i otvorenog rata s JNA i srpskim dobrovoljačkim postrojbama odnosno “zlom” koje je Boban spominjao. Tek tada je ona aktivirana i osnovano je Hrvatsko vijeće obrane u kojem je bilo Muslimana gotovo koliko i Hrvata. Iz današnje perspektive legitimno je postaviti pitanje zašto je ta zajednica nazvana hrvatskim a ne nekim nacionalno neutralnim imenom. One koji bi takvo pitanje eventualno postavili podsjetio bih na tekst Izetbegovićeve Islamske deklaracije u kojoj je napisao: “Musliman može ginuti samo s imenom Allaha i u slavu Islama ili bježati s bojnog polja.” Naravno, to je njegovo stajalište, no ne treba smetnuti s uma da je na tim idejama 1990. osvojio vlast i da je, štoviše, upravo iz tih riječi izvirala praksa islamizacije Armije BiH koja je trebala ojačati moral i učvrstiti identitet odnosno povezanost među njezinim pripadnicima. O tome koliki je uspjeh toga pothvata bio može se raspravljati. U takvim okolnostima i vremenima, kad je u susjedstvu buktio rat za samostalnu Hrvatsku, bilo bi više no naivno zamišljati da se Hrvate u BiH moglo mobilizirati u organizaciju pod kakvim ocvalim i kompromitiranim socijalističkom nazivom. To tim prije što su se socijalistički mitovi možda i najpliće u bivšoj Jugoslaviji ukorijenili upravo u toj populaciji. Svakome tko bilo što zna o društvenim gibanjima jasno je da su ginuti tada mogli samo s hrvatskim imenom i pod hrvatskom zastavom koju su ipak razvili unutar bosansko-hercegovačkog državnog konteksta.

_________________
"Veni, vidi, Deus vicit!" - 12.09.1683.


Vrh
   
 
Prikaži postove “stare”:  Redanje  
Započni novu temu Odgovori  [ 4 post(ov)a ] 

Vremenska zona: UTC + 01:00


Online

Trenutno korisnika/ca: / i 84 gostiju.


Ne možeš započinjati nove teme.
Ne možeš odgovarati na postove.
Ne možeš uređivati svoje postove.
Ne možeš izbrisati svoje postove.
Ne možeš postati privitke.

Forum(o)Bir:  
Powered by phpBB © 2000, 2002, 2005, 2007 phpBB Group
Facebook 2011 By Damien Keitel
Template made by DEVPPL - HR (CRO) by Ančica Sečan
phpBB SEO