Gdje je nestao Inkvizitor sa foruma ?

BB Mila Tokić ostavila supruga, kćer odvela majci u Tomislavgrad



Nalazim se u izuzetno lošoj financijskoj situaciji i teškom životnom razdoblju. Ne bih željela pričati o svojem braku, kroz suze je rekla Mila Tokić (21) za 24sata.hr.

Bivša stanarka 'Big Brothera' je prije nekoliko tjedana odselila se od supruga Ante (28). Kćer je privremeno odvela majci u Tomislavgrad dok se ne snađe. Nedavno se zaposlila kao konobarica u zagrebačkom noćnom klubu, a trenutačno živi kod prijatelja, pišu 24sata.hr.

Uskoro će unajmiti stan u kojem će živjeti s djevojčicom. Milin brak s građevinskim radnikom Antom je propao, kažu njihovi prijatelji, jer nisu imali novca. Ante je povremeno radio, a Mila je već mjesecima nezaposlena. Više nisu imali novca za podstanarski stan i režije pa su se počeli često svađati. Par je u braku bio pet godina, navode 24sata.hr.

Dok je Mila bila u 'Big Brotheru', Ante je govorio da nije ljubomoran na muškarce koji se motaju oko njegove atraktivne supruge.

Eto vam životne prilike momci, instant obitelj

Nema nam Dudua zadnjih par dana. Gdje li je s kim li je?

Cudo i da se uzela snjim kad je lose zaradivao.

Hercegovci grade Dalmaciju: Makarska je sada naš München

Uspješnoj turističkoj sezoni u Dalmaciji već godinama se ponajviše raduju Hercegovci, računajući tu Duvnjake i Livnjake. Kako i ne bi kada mnogi Hercegovci, napose građevinski djelatnici, zarađuju za život upravo u Dalmaciji, što je u ovoj krizi neobično važno.

Tako je ovih dana na Makarskoj rivijeri u tijeku velika smjena gostiju. Odlaze kupači i stranci, a stižu Hercegovci sa svojim kamionetima, miješalicama, mistrijama, čekićima, vaservagama, stiroporom, knaufom, ekšinama i drugim alatkama i materijalima.

Aus Duvno i ajde radit!

Pred novom kućom Damira Matijaševića usred Makarske, iz koje se čuo zvuk flekserice za kamen, zatekli smo Marijana Bagarića i Igora Medića. Inženjer Bagarić vlasnik je fasaderske tvrtke GIPSEP u Makarskoj, a Medić koordinator poslova u ime vlasnika zgrade.

- Odlučili smo praviti stiropor fasadu, jer nam je struka kazala da je stiropor vrlo kvalitetna izolacija koja štedi energiju, pa ljeti čuva kuću od zagrijavanja, a zimi od hlađenja - kaže Igor.

- Također smo saznali da su te fasade hit u Europi. Priznajem da mi je bilo malo čudno da su Duvnjaci meštri od tog posla, dok mi prijatelj Marijan, koji je podrijetlom Duvnjak, nije objasnio stvar.

- Objasnio sam Igoru da je prije rata u Njemačkoj, Švicarskoj i Austriji radilo oko 5000 Duvnjaka, mahom na građevini - veli Marijan.

Druga i treća generacija nastavila je s tim teškim, ali solidno plaćenim poslom, tako da su na izvoru učili te nove tehnologije. Tako je u Münchenu bilo dovoljno kazati da si “aus Duvno“ da ti gazda povjeri posao.

- Sjećam se tih vremena, jer sam i sam kao student radio na njemačkim bauštelama, sjećam se da su Duvnjaci u Münchenu iz praktičnih razloga nerado prihvatili promjenu imena Duvno u Tomislavgrad.

Ako si “aus Duvno“, dobiješ posao, ako si “aus Tomislavgrad“, kao da si “aus Donji Vakuf“. Kao što su npr. Janjevci zlatari, tako su Duvnjaci fasaderi.

Vještine posla prenose se s oca na sina. Svakog ponedjeljka povorka oko tisuću njih prelazi granicu na Kamenskom i Vinjanima, a barem ih je pet tisuća (računajući njihove iseljeničke potomke od Vukovara do Istre i Dubrovnika) koji trenutačno rade na fasadama diljem Hrvatske.

- Oni su ulipotali Beč, Berlin, Bern..., a sada lipotaju Zagreb, Istru, Dalmaciju... kaže Marijan.

- Usuđujem se kazati da su oni odradili 90 posto fasada na Makarskoj rivijeri i učinili je mnogo ljepšom. Treba znati da Nijemci, Švicarci i Austrijanci imaju zakone po kojima fasade ne smiju biti bez 15 centimetara stiropora. Umjesto da grade elektrane, oni štede.

Hrvatska nema dovoljno energije, pa bi se po istom receptu moglo uštedjeti nekoliko hidro i termoelektrana. Naravno, tamo države daju subvencije onima koji ugrađuju tople fasade. To Hrvatsku neminovno čeka.

Vraćamo se u kuću Damira Matijaševića i tamo nalazimo Antu Sablju iz Posušja kako dovršava kamenoklesarske poslove. Ante je sa svojim Posušacima, među kojima posebice ističe kamenjare Mirka Miličevića, Veljka Bagu i Zorana Lončara, u posljednjih 15-ak godina odradio mnogo velikih kamenih bauštela u Dalmaciji od Cresa i Malog Lošinja do Baške Vode, Splita i Promajne.

- Do 2000. sam vodio poslove u državnoj firmi “Kamen Split”, a nakon toga u samostalnoj tvrtki “Sabljo-kamen” - veli Ante. Pogledajte Marmontovu u Splitu, zvonik crkve u Promajni, rivu u Baškoj Vodi di ima tri tisuće kvadrata obrađena kamena.

Sve su to uradili Hercegovci, preciznije Posušaci. Morate znati da je Posušje imalo firmu “Ukras kamen” koja je stvorila mnogo dobrih majstora. Nažalost, danas ne stoji najbolje, ali imaju dobar kamen osoje, kao što Tonkan ima dobar kamen rujan, a Marić iz Tomislavgrada pravu firmu koja se probila i na hrvatsko tržište.

Još se može razumjeti da Hercegovci navlače dalmatinske fasade, ali kako to da kod tolikih poznatih dalmatinskih majstora od kamena, od majstora Radovana do klesara koji su gradili širokobriješku crkvu i bračkih kamenoklesara, sada njihovi učenici iz Hercegovine zidaju podzide i crkve, uređuju kamenom trgove i rive u Dalmaciji.

Nema rada na crno

Ne usuđuju se kazati pravu istinu, ali se osmijehom složiše s mojom procjenom da su se Dalmatinci razlijenili, preciznije, našli su lakši način zarade u turizmu. I dok turizam cvate, nema krize ni za Dalmatince ni za Hercegovce.

Usput rečeno, Hercegovci rade u Dalmaciji i Hrvatskoj s papirima i legalno, jer imaju mogućnost dobiti boravak zbog dvojnog državljanstva. Sve je transparentno. No život ne teče jednosmjerno, pa tako sveučilišni profesori i liječnici iz Dalmacije redovito dolaze u Hercegovinu prodavati znanje i zdravlje.

Davor Rebić iz Imotskog čak pravi fasade u Posušju, a njegov ćaća Mate u proljeće obrezuje loze i kolje gudine preko granice, u Posušju i Tomislavgradu. Đava je u Mati, kažu žene, jerbo on uvik nađe pokoju našu curu za imotske neženje priko granice. No o tome drugi put.

Di ste rodijaci?

Gdje god u Hrvatskoj vidim skelu s radnicima u bijelim kombinezonima, glasno im viknem: Di ste, rodijaci? To sam povikao i u Tučepima gdje sam na skeli ugledao četiri fasadera.

- Odakle ti, rodijače? - uglas mi uzvrati četvorka sa skele. Kad tamo, baš moji rodijaci – Stipe i Jozo Radoš iz Seonice, Ante Radoš iz Crvenica i Mijo Buljan iz Srđana.

Moje vješto oko zapazilo je da kuća već ima fasadu, a rodijaci po njoj navlače novu mrežu, kleber i edelpuc. Koji je vrag?

- Bili smo skupi gazdi iz Australije, pa on uzeo Bosance - veli Ante.

Pa kad je vidio da mu fasada ne vridi, opet pozva nas Duvnjake. Jeftino je najskuplje ako ne vridi.

KNJIGE

Knjiga mjeseca

SLONICA KAO KRIŽ O VRATU GREŠNIKA

Novi roman Ivice Đikića govori o ratnoprofiterskom podzemlju, o teretu smrtnih grijeha, te o jednom naizgled sasvim običnom ubici

Prestali smo se smijati. Nema u smijehu više božanske vedrine, nije smijeh hranjiv kao kruh ili krompir, nije nužan kao voda. Ovako je o smijehu nekad pisao Tin Ujević i ove riječi dobro opisuju osnovni ton drugog romana Ivice Đikića Sanjao sam slonove. Đikićev izvrsni prvijenac Cirkus Columbia prije osam godina je ovog autora preko noći učinio književnom zvijezdom (nagrada Meša Selimović, ekranizacija u režiji Danisa Tanovića). I prvi roman je kao i ovaj novi govorio o zločinima i mračnim tajnama koje se prešućuju, i u prethodnom je kao i u ovom pojava jedne životinje na neobičan način pokrenula radnju. Međutim, od onog prvobitnog Đikićevog humora s kojim je autor pisao o (bez)opasnim bizarnostima hercegovačke varoši, nije ostalo ništa: ovaj put mrak podzemlja nije razrijeđen šašavim preokretima ni dobroćudnim čudacima. Možda i s razlogom, jer milje o kojem Đikić ovaj put piše ne ostavlja previše razloga za smijeh.

Novi roman je špijunski triler čija je radnja smještena u hrvatsku prijestolnicu devedesetih, u rasponu od početka rata do Predsjednikove smrti (svaka sličnost sa F. T. je slučajna). Akteri su opasni kriminalci i njihovi advokati, seksi tužiteljica, obavještajac novajlija, pokoja krupna ratna generalska zvjerka i pokoji sasvim obični ubica.

Đikić u prvim poglavljima započinje naizgled nepovezane priče, ali ih postepeno isprepliće. Iz mačo svijeta pištolja, viskija i važnih dogovora u podrumskim restoranima sa najfinijim jelovnicima, počinje se izdvajati jedna sasvim drugačija priča. Čovjek koji je u ratu prošao svašta („Svojom rukom sam ubio sedamdeset dvoje ljudi, među njima je bilo i devet žena... Ja znam imena i prezimena svih ljudi koje sam ubio,“ izgovara Đikićev junak nezaboravne rečenice) dobiva neobičnu opsesiju. Nakon što se dokazao na ratištu, Andrija (ime ćemo s razlogom doznati tek mnogo kasnije) biva povučen na Otok u predsjednikovu gardu (očigledna aluzija na Brijune). Tamo žive dva slona koje vojnici iz dokolice i obijesti počinju mučiti. Svi moraju učestvovati, onaj koji se izdvaja rizikuje da i sam postane meta. Andriju u jednom trenutku razjareni slon povrijedi i ostali jedva dočekaju da se na životinji iskale i ubiju je. Na Otoku ostaje samo slonica Lanka kojoj se Andrija posvećuje u potpunosti. Njegovanje ogromne životinje i briga za nju postaće Andrijina životna misija, njegovo okajanje grijeha, njegov križ. Zbog slonice će ugroziti svoj brak i porodicu, smjestiti je čak i u sopstveno dvorište, čime će izazvati tihi bijes svojih sugrađana.

Priča o Lanki može se čitati kao alegorija o iskupljenju, u kojoj postaje očito koliki je teret istupiti iz stroja, odbiti poslušnost, odlučiti se za sućut. Nezgrapnost, ogromnost bića koje Andrija počinje spašavati u literarnom smislu je izvanredan izbor: Lanka je teret, u njoj nema skoro ništa umilno, čak i njen izmet je ogroman, a količine hrane koje proždire su enormne. Briga za nju motivisana je Andrijinom sasvim iracionalnom željom da je štiti čak i onda kad je izgladnjuje, smrzava i izlaže bolu. Pričom o Andriji i slonici Đikić je kroz efektnu hiperbolu prikazao veličinu tereta krivice, a sa blagom ironijom i neizbježnim pesimizmom je opisao jednu mogućnost iskupljenja koje se na kraju izjalovi.

Ostatak romana doima se pomalo kao postament za jednu jedinu priču. Sve drugo je žanrovski kliše (red seksa, red pucnjave, red intrige) uz etički važan implicitni poziv na suočavanje sa sopstvenim demonima iz prošlosti.

Težak oblik diskriminacije u Tomislavgradu: Hrvati bojkotiraju učiteljicu samo zato jer je Bošnjakinja!

Ministar obrazovanja FBiH kaže da ih Livanjski kanton ignorira

Autor A. Du. | Objavljeno 12.12.2011. u 06:12

Tomislavgrad: Nacionalna diskriminacija u obrazovanju

Težak oblik nacionalne diskriminacije, kako saznaje "Dnevni avaz", već duže postoji u Osnovnoj školi "Ivan Mažuranić" u Tomislavgradu, a s kojim se suočava jedna učiteljica bošnjačke nacionalnosti čije ime zbog moguće odmazde ne možemo objaviti.

Neće na nastavu

Kako saznajemo, hrvatski učenici ne idu na nastavu kod ove učiteljice, jer im to njihovi roditelji zabranjuju!

Ovu informaciju je naš list dobio iz izvora u Sarajevu, s obzirom na to da je tamošnji Bošnjaci skrivaju zbog mogućih posljedica.

Prema informacijama do kojih smo došli, ovaj bojkot su, naime, pojedini roditelji otvoreno obrazložili činjenicom da je navedena učiteljica Bošnjakinja te da oni zbog toga svoju djecu ne žele slati na njenu nastavu.

Federalni ministar obrazovanja Damir Mašić izjavio je za naš list da nije upoznat s ovim problemom, ali je upozorio da već duže vrijeme Ministarstvo obrazovanja Livanjskog kantona odbija bilo kakvu vrstu saradnje s resornim ministarstvom na federalnom nivou.

Bez kontakta

- Uredno ih pozivamo na sve ono što organiziramo, na sjednice koordinacije ministara obrazovanja nauke u FBiH. Šaljemo im redovno upite za informacije, ali od njih ne dobivamo nijednu korespondenciju. Tako i nije bilo načina da saznamo za ovaj problem - kazao nam je ministar Mašić.

On je dodao da će se ovo ministarstvo zauzeti da riješi ovaj problem, ohrabrivši pri tome navedenu učiteljicu da im se slobodno obrati.

NOVI EGZODUS Hrvati iz BiH masovno će se iseliti u Hrvatsku
Obitelj Dade Meštrovića (žena i dvoje djece) žive u Splitu, a on u rodnome Mrkodolu kraj Tomislavgrada, gdje je zaposlen. Tek za vikend ide u posjet ženi i djeci u Split, što ga čini iznimkom. Jer na tisuće dvojnih državljana žive u BiH, a rade u Hrvatskoj.



- Pa ja svakog ponediljka vozim iz Splita u Tomislav, a stotine Duvnjaka u obrnutom smjeru, na posa u Dalmaciju. A petkom ja prema Splitu, oni prema Kamenskom. Pokojni je ćaća Mirko uvik govorio da sam ka niko, pa tako ispade. Nakon rata je ćaća gastarbajtersku mirovinu uložio u benzinsku crpku niže sela, pa umro čim je dobio njemačku mirovinu. Onda smo tu posa našla nas trojica braće.

Život je Dadu odveo u Split, a braću Andriju i Zorana u Zagreb s obiteljima. Pa tako Dado brine o crpki, kafiću i majci u radne dane, dočim Zoran i Andrija dolaze u Mrkodol za vikend na smjenu. Uglavnom netko mora biti s majkom Matijom u roditeljskoj kući.

Inače, Dadin život može biti filmski predložak. S tri mjeseca ostao je kod bake Matije na selu, jer su roditelji radili vani. Pa se od 4. do 8. razreda školovao u Zagrebu, potom završio ugostiteljstvo u Njemačkoj, pa se oženio Splićankom i zaposlio u rodnom selu.

Odličan sugovornik o temi iseljavanja Hrvata iz BiH.

- Hrvate u BiH najviše je zafrkala Hrvatska - kaže Dado.

- Dala nam dvojno državljanstvo i dvojni boravak, pa uvik priti da će nam to ukinut. Evo, sad će Hrvatska u EU. More bit da nam neće ukinut dvojno državljanstvo, ali će ukinut dvojni boravak. A to opet znači da će se većina onih koji tu žive odlučiti za Hrvatsku. Onda u BiH gube sva druga prava kao što su pravo glasa, pravo na putovnicu i osobnu...

Tako će naši ljudi živit u rodnom selu, a imati prebivalište u Hrvatskoj. Ili će odselit, što je najčešći slučaj. U zaseoku Meštrovići ima 26 kuća, pravih vila koje su napravili gastarbajteri. No u njima živi samo 17 starijih Meštrovića. Ostale su prazne, osim za Gospojinu, kada dođu “vikendaši”.

- U ovi pet kuća oko naše nema živa stvora - govori Dadina majka Matija.

- Samo ja, moj Dado, naš ćuko i kokoši. Evo, u Split i Zagreb su otišla u zadnjih godina dva Danina sina, tri Kikilovića, tri Skičina, dva Gutina, četiri Tomina, trojica Ivanovih, tri Kakotića... Dvajest mlađih ljudi. Većinom su to školovani ljudi. Neki stanuju u ćaćinim kućama, neki kupili stanove, a ima i podstanara. A zamisli, Mijin sin pravi novu kuću u Meštrovićima, a živi u Njemačkoj. Ljudi vole imat tu kuću za odmor. I da imaju di doć kad se neko ženi ili umre.

- Prošla su vremena masovnog iseljavanja - govori nam poduzetnik koji nije želio da mu se ime spominje u novinama, jer drži građevinsku firmu u Hrvatskoj.

- Djeca gastarbajtera mogla su kupiti kuću ili stan, ali danas njihova djeca naprosto nemaju novca za to. Oni će se odlučiti za hrvatske papire samo zato da se lakše mogu domoći Njemačke, Austrije, Švicarske... Ona će biti samo tranzitna zemlja.

Poduzetnik i Dado se u jednom slažu: da nigdje ne cvatu ruže i da bi se mogli i trebali koristiti ovdašnji potencijali. Ovdašnja su polja nekada hranila Dalmaciju, danas su zarasla u korov.

- Imaju tu svoje krivice i žene - veli Dado - ne vole selo i samo im je važno da se domognu grada i gradskog života. A moćnije su od muškaraca, koji uvik popuste. Ne zato što su pametnije, nego su žene upornije i kad nešto zapikiraju, stalno udaraju u isto misto. Razbilo bi ti glavu da je tvrđa od kamena.

li ja sam se sa svojom dogovorio da ona s dicom živi u Splitu, a ja ću u Tomislavu, pa vikendom dolazit na silo. Još smo se dogovorili da ona i dica uzmu boravak u Hrvatskoj, a ja u BiH. I imam skroz skladan brak. A kad moji Splićani počnu prigovarat da im mi iz BiH uzimamo posa, ja povučem svoj primjer - da zarađujem u Tomislavgradu, a trošim u Splitu.

petar miloš

da li je potrebno za to dat 60000.- KM ne znam ali ne pise se u tom kontekstu nego kako smo glupi da uopce pravimo takav spomenik. po meni sam spomenik nije cudan.. .neka sta to je dio nase cinjenice.. kao sto negdi ima rudara tako bi ovde mogo bit gipser sa gletkelom i ostalim alatom..