Podsjetimo, Dežul sladostrasno zamijenio ukradenog i pretopljenog A. B. Šimića i A. Šantića koji nije pretopljen. Barem ne ovaj put. I zabrinuo se za Srbe Mostara koji drhte pred hrvatskim fašizmom i beru kožu na šiljak kao u turski vakat. To objavio u Sarajevu, tamo gdje je bilo pet puta više Srba nego u Mostaru a sad ih je pet puta manje u tom i takvom Sarajevu nego u Mostaru. O etničkom čišćenju i ovovremenskoj presiji na Srbe Sarajeva, ni riječi. Napisao potom, „da ne kriva ni tamo ni ‘vamo“ isti Dežul nešto o islamskom fundamentalizmu, pa dobio zgražanje i ozbiljnu fetvu od ozbiljnog muslimana.
Izvrnuta logika društvenih odnosa u kojem su (politička) prava određena brojem pojedinaca koji ih traže, dominantna je u neformalnom političkom i javnom diskursu do danas. Histerija oko „broja" dobro se vidjela na popisu 2013. gdje su etnički prvaci Najbrojnijih unaprijed predviđali tuđu malobrojnost, pa im u skladu s tim, određivali i količinu prava.
Sretnu se na ulici dva jarana, odavno se nisu vidjeli. I šire ruke jedan drugom, osmijeh od uha do uha, a jedan sav ushićen kaže ovom drugom – Đe si, bolan, nema te k'o Kebe na Federalnoj televiziji?!? Nije šala, makar je, priznajte, fora dobra. Mirsad Kebo, sasvim je ozbiljna stvar, ne postoji za Federalnu televiziju, makar je još uvijek važeći potpredsjednik te iste Federacije. U zemlji u kojoj se mnogi mediji, a najglasnije neki sarajevski, rado busaju kako su jako objektivni, mnogo realni i u stalnoj borbi za istinu i pravdu, događa se medijska šutnja...
U analizi za Institut za društvena i politička istraživanja iz Mostara dr.sc. Dražen Pehar analizira studiju temeljem koje Kongres usvaja politike o BiH.
Neprincipijelnost sarajevskih političkih stranaka u obrani države od „stranog uplitanja“ jasna je svakom tko i površno prati poslijeratnu povijest nazadovanja zemlje. Dok strani državnici ili diplomati podržavaju sarajevsko viđenje BiH, bošnjačke stranke pozdravljaju i objeručke prihvaćaju „miješanje u unutarnje stvari“. Kada se netko od njih usudi iznijeti drugačije viđenje stvari, Sarajevo ga proglašava djeliteljem države i bez pardona „udara po prstima“.
Slaven Raguž u svojoj kolumni piše o odnosu međunarodnih organizacija i ''antifašističkih portala''.
Dobri su bili ovi hrvatski predsjednički izbori. U početku je sve izgledalo izvjesno i rutinirajuće. Aktualni predsjednik je vodio u svim anketama i sve se činilo pukom formalnošću. Toliko da je jednom izjavio da čak i ako se Gotovina kandidira da će ga pobijediti.
Ivan Vukoja piše o prašini koju je u Sarajevu podigla novoizabrana predsjednica Hrvatske izjavama kako će podržati zahtjeve legitimnih hrvatskih predstavnika u BiH, neovisno o tome hoće li se ti zahtjevi oslanjati na preustroj županija ili će biti na tragu „trećeg entiteta“.
Posebno će biti zanimljiv njen odnos prema bh. Hrvatima, koji su joj na ovim izborima dali veliku potporu. Tu bi moglo doći do sukoba dvije Kolindine ljubavi, Amerike i Hrvata iz BiH, čiji su interesi već dugo suprotstavljeni, na štetu ovih zadnjih. Njeni birači od nje svakako očekuju i da Hrvatsku konačno i simbolički oslobodi rezidua komunističkog totalitarizma.
Najveće zasluge za pobjedu Kolinde Grabar Kitarović ne pripadaju ni njenoj stranci, čiji su čelnici, prije svega Milijan Brkić, odradili golem posao na terenu, ni medijima, koji su uglavnom iritantno bili skloniji Josipoviću, pa čak ni Milanoviću i njegovim ministrima koji su joj svojim gafovima i aferama zadnjih tjedana također “dali ruke“, već prije svega njoj samoj. Uspjela je pogoditi žicu većine hrvatskih birača.
Hrvatska opet traži manje loše rješenje. Što se nas iz BiH tiče, nama nitko neće pomoći nitko dok ne budemo svjesni da moramo prvo mi sami sebi pomoći. Mi moramo jasno i nedvosmisleno znati što je to što želimo od sebe u BiH, to staviti na papir u vidu dokumenta i krenuti više jednom raditi na tome tražeći partnera u braći Hrvatima iz Hrvatske.
„Daidže“ su odreda bili kolumnisti i gosti komentatori u skoro svim vodećim tiskovinama koje izlaze u Sarajevu. Na radijskom i televizijskom programu zastupljeniji su od Kemala Montena i Hanke Paldum zajedno. Komično je kako su se „daidže“ utopile u šerbet autoviktimizacije koji ih okružuje. Istinski su „zabrijali“ da su neka prognana manjina. Pa tako Šarčević veli: „Časno je u svakom nacionalističkom ludilu i totalitarnom režimu, kako bi rekao Kolakowski, učiniti veliku izdaju, biti izdajnik naroda.“
Vanjska politika Hrvatske, odnosno aspekt te politike prema BiH imao je, čini se, onoliko faza koliko i Hrvatska predsjednika, koji su, po hrvatskom Ustavu, sukreatori vanjske politike zemlje.
U Katoličkom tjedniku broj 50. od 21. prosinca 2014., objavljena je analiza pomoći Vlade Republike Hrvatske Hrvatima u BiH za razdoblje 2012. - 2014. Članak prenosimo u cijelosti.
Kraj 2014., istodobno je i kraj sumornog četverogodišnjeg razdoblja obilježenog vladavinom stranke koja je na početku mandata, praveći vlast ignoriranjem izborne volje jednog suverenog naroda u BiH obećala Federaciju BiH pretvoriti u zapadnu Njemačku.
Kontaktirajte nas