Mnogi su branitelji ogorčeni čak i činjenicom da su pripadnici društvene elite dobili visoke vojne činove, a mnogi borci s ratišta - niti to.
Vraćam se dvadesetak godina u prošlost, u neke teške i mukotrpne dane. Samo par njih imam u sjećanju, sve drugo se svodi na ono što bih poput spužve upijala iz usta ljudi koji su ih kao takve živjeli. Zanimljivo je to što veliki broj onih, koji se sjećaju tog perioda, žele pobjeći glavom bez obzira na svaku sjetu. Djeca ne pamte dobar dio djetinjstva koje je obilježila igra u rovovima, udari granata, tihi plač, molitva majki i baka kada se pogase sva svjetla.
Vrišti li Središnja Bosna dovoljno glasno, toliko da je čuju i najbliži susjedi i daleki oceani i pričaju o njezinom vrisku, ali odbijaju pomoći. Europo, tebe pitam, vrištimo li dovoljno ili nas rane trebaju još jače progutati, duše nam izrezati, da bi ti, Europo, čula?
Simboli rata i stradanja u BiH postali su opsada Sarajeva i etničko čišćenje u Srebrenici dok ratna zbivanja u Središnjoj Bosni nisu bila važna domaćim, a još manje međunarodnim javnostima.
Apsurdno je da je narod koji je dobio rat kapitulirao u miru. Ostao je bez institucionalne i teritorijalne zaštite, nema svojih javnih medija... Nema svojih heroja. Ako Hrvati ne žele u BiH kao narod potpuno nestati, moraju promovirati svoje vrijednosti. Obveza je to i RH. Za početak, u BiH od zaborava trebaju otrgnuti bosanske Kate Šoljić i hercegovačke Blage Zadre. Sjećanje na njih bit će ujedno i odavanje zahvalnosti žrtvama.
„Hrvatska manjina se progoni i pritvara, u bivšoj Muzičkoj školi se zlostavlja ili progoni. Demonstracije žena Hrvatica koje su želje razgovarati s gradonačelnikom kako bi dobile zaštitu rastjerane su plinom i suzavcem.. u Zenici i okolini raste užasan pritisak bosanske vojske - Avet fundamentalizma u velikom dijelu Središnje Bosne sada je stvarnost. Sela u okolini Zenice sva su već etnički očišćena„. Ovim je riječima njemačka humanitarna organizacija Komitee Cap Anamur izvijestila o ratnim zbivanjima u Zenici i Središnjoj Bosni u kolovozu 1993. godine.
Uoči skorašnje obilježavanja 24. godišnjice vojne operacije Lipanjske zore kojima je oslobođena dolina Neretve, deblokiran Mostar, a srpske snage odbačene do današnje entitetske linije Federacije i RS-a razgovarali smo s jednim od aktivnih sudionika i nositelja ove akcije Milenkom Dugandžićem “Midžom”.
Pripadao je rijetkoj vrsti ljudi kojima se čovjek ne suprotstavlja ni kada su argumenti na njegovoj strani jer je iza svake njegove riječi stajala neka osnovna snaga. Do kraja srčan, nije ga zanimalo ništa osim njegova naroda – zapisao je Nenad Ivanković o Tihomiru Tihi Mišiću u knjizi Krvava zemlja, a toga se zapisa uvijek sjetim uz godišnjicu pogibije ovoga karizmatičnog zapovjednika Četvrte bojne Hrvatskoga vijeća obrane Mostar.
Od povratka Daria Kordića gotovo da i nema tog profesionalnog pljuvača po Domovinskom ratu i braniteljima koji se nije otresao o Daria Kordića.
Godina je 1992., srpske paravojne formacije te JNA razaraju Hrvatsku. Svakodnevno se vrše razni napadi na hrvatski narod kako u RH tako i u HB.
Obljetnica - 20 godina od osnutka HVO brigade „Josip ban Jelačić“
Jedan grad, na kraju 20. stoljeća, u srcu Europe, sravnjen sa zemljom. Grad, na kraju 20. stoljeća, u srcu Europe, zauvijek označen krvlju. Grad, na kraju 20. stoljeća, u srcu Europe, zauvijek označen suzom. Grad, na kraju 20. stoljeća, u srcu Europe, i danas traži svoje mrtve.
Bosanska Posavina, uz Vukovar, druga je najkontroverznija točka Domovinskog rata jer - priče oko dogovora, prodaje, izdaje, namještanja, izraženije su nego na bilo kojem drugom mjestu. Kao izravni sudionik obrane Posavine, i sam, danas, imam pomiješane osjećaje i pitanja na koja nemam odgovor. Sa zanimanjem sam pratio izlaganje povjesničara Maria Tomasa i ostalih sudionika tribine HSP AS - ipak, odlučio sam ne pisati vijest o tribini, nego kroz kolumnu iznijeti vlastita razmišljanja i stavove.
Neki hrvatski mediji uvjeravaju nas u zločinačku politiku Hrvatske prema BiH
Na okruglom stolu „Dvadeset godina od međunarodnog priznanja Bosne i Hercegovine i osnivanja Hrvatskog vijeća obrane, 1992.-2012. održanom u Mostaru 12. travnja, iz brojnih izlaganja može se izvući zaključak da međunarodnog priznanja BiH ne bi bilo bez Hrvata niti bi se BiH obranila da nije bilo HVO-a.
Kontaktirajte nas