Inicijativa hrvatske predsjednice Kolinde Grabar Kitarović da se izmjenama revidiranog Daytonskog sporazuma, osigura institucionalna ravnopravnost Hrvata s druga dva naroda u BiH pokrenuta na najvišoj razini u Bruxellesu, kroz razgovor s prvim čovjekom Europske komisije Jean-Claudeom Junckerom dolazi u pravom trenutku, s obzirom na okolnosti i u BiH, a i u Hrvatskoj.
Ako se uhiti i bude sudilo Miloradu Dodiku zbog provedbe neustavnog referenduma, trebat će kako bi pokazali dosljednost u provedbi svojih odluka, također, uhititi i suditi bivšeg visokog predstavnika u BiH Paddyja Asdowna zbog provedbe neustavnog Statuta Grada Mostara i nametnute izmjene Izbornog zakona BiH, jer glas Bošnjaka u Mostaru vrijedi četiri puta više nego glas Hrvata. Uz njih dvojicu, trebalo bi suditi i bošnjačkim političarima koji ne žele provesti odluke Ustavnog suda za Mostar.
Nažalost, Hrvatska je dopustila da se u BiH vrše promjene entitetskih ustava i zakona te da se redovito krši državni ustav. Da je Hrvatska nakon potpisivanja sporazuma aktivan akter nitko ne bi znao za ministre Bajrovića i Kaplana, jer ne bi to nikad postali.
Ovakva BiH tone u sumraku unitarizma i separatizma. Što prije tvorci i jamci Daytona shvate da je rješenje ustroja BiH u tri nacionalne zajednice (entiteta), to će se prije ugušiti ideje onih koji u miru planiraju osvojiti ono što nisu osvojili u ratu.
Potpredsjednik još uvijek aktualne Vade Republike Hrvatske Božo Petrov i njegov kolega ministar vanjskih poslova RH Miro Kovač posjetivši tijekom vikenda Stolac doprinijeli su raščišćavanju važnih stvari u javnom prostoru BiH.
Halilović je tu, na žalost, u pravu: uvijek će biti ljudi "voljnih" za rat. Međutim, on to uzima zdravo za gotovo: iz sličnih pitanja logički se podrazumijeva da je prethodni rat većina ljudi jedva dočekala. Istina je drugačija, i ne tako crno-bijela kao što se to želi prikazati i što vrijedi za svaki rat: mehanizam "voljnosti" isključivo se sastoji u dovođenju ljudi pred svršen čin.
Hrvatska politika je na sve to već peti dan nijema. Nakon što je Milanović, predsjednik stanke koja nije baš poznata po senzibilitetu za Hrvate u BiH, svojevremeno došao u Mostar kada je tamo za bošnjačkog proljeća doslovno gorilo i pridonio tom gestom smirivanju situacije točnije obeshrabrivanju nasilnika, Predsjednica i novi premijer Plenković bi načinili veliki korak unatrag ako uskoro ne posjete Stolac i time pokažu kako Hrvatska neće tolerirati nikakvo (izvan)institucionalno nasilje nad tamošnjim Hrvatima.
Za razliku od Stolačkog prekida izbora, Abdićeve pobjede u Kladuši i srpske pobjede u Srebrenici, prava iznenađenja lokalnih izbora su pobjede Fuada Kasumovića u Zenici i Zdravka Maroševića u Varešu!
Salmir Kaplan krenuo je u osvajanje Stoca još u svibnju 2015. Već tada bilo je jasno kako bivši federalni ministar kulture s kulturom i demokracijom nije baš na ti.
Ako je Bosna i Hercegovina pravna država, onda bi Salmir Kaplan morao završiti u zatvoru budući da je fizički napao predsjednika Općinskog izbornoga povjerenstva Stolac, tj. predstavnika države. Zamislite što bi vam se dogodilo da pretučete prometnog policajca jer vam se ne sviđa što vas je zaustavio.
Kažu da noj kad mu zaprijeti opasnost zabode glavu u pijesak pa mi se sve više čini da bi se hrvatska politička elita i u Hrvatskoj i u BiH mogla opisati po sličnoj matrici, ako nam se ne sviđa ono što vidimo dobro je napraviti se kao da toga i nema. I dok se svi drže realiteta nama ponestaje iluzija (makar kad je BiH u pitanju). Znano je već od dvije tisućite da Srbi imaju republiku u kojoj imaju vlast sa svojom većinom i Bošnjaci imaju Federaciju (u kojoj imaju vlast sa svojom većinom) i Hrvati imaju Visokog Predstavnika, ambasadu (teško je reći veleposlanstvo) Republike Hrvatske (i onu na Ciglanama, a poneki i još koju, imamo čak i nuncija koji, pitanje je zna li uopće tko su katolici u BiH) i nešto lokalne vlasti i nadpamet koja se ne smije niti komentirati, jer je sve uredu (ovako nam i treba).
Uvijek nas raduje kada čujemo da se mladi i sposobni ljudi vraćaju u BiH. Jedan je takav primjer Ivo Čakarić, koji je rodom iz Dobretića, a veći dio života proveo je u Hrvatskoj. Po struci inženjer građevine s radnim mjestom na Sveučilištu u Rijeci, ovaj dvadesetšestogodišnjak odvažio se vratiti u svoj zavičaj i dati svoj doprinos razvitku svojega kraja i opstanku našega naroda.
Vrlo jednostavno: ovaj je referendum odmjeravanje snaga u BiH i pozicioniranje domaćih, regionalnih i svjetskih političkih aktera za sljedeću fazu daytonskog procesa. A sljedeća faza je novo državno ustrojavanje BiH. Tempiran je prije lokalnih izbora u BiH (2. listopada) kako bi maksimalno mobilizirao srpske, ali i bošnjačko/muslimanske birače da lokalno zacementiraju svoja postignuća u političkom ovladavanju entitetima u kojima dominiraju: Republikom Srpskom i Federacijom BiH.
Ovih dana neki mediji iz RH gotovo pa optužuju Hrvate u BiH kako oni podržavaju referendum koji se održava na području polovine BiH koji kontroliraju Srbi, i to da misle da će tako lakše doći do svoga entiteta. Nismo baš primijetili da Hrvati u BiH podržavaju taj referendum, ali ne bi bilo ni čudno kada bi ga i podržali, s obzirom na to što im se sve događalo u ovih zadnjih 20-ak godina.
No, dok god se Bošnjaci ponašaju kao da je država samo njihova u BiH neće biti napretka. Nastavlja li Bakir politiku svoga oca Alije Izetbegovića koja se sažeta u poviku ''spremni smo žrtvovati mir za državu'', misleći pri tom na Bošnjake i njihovu viziju države? Na verbalnoj razini nije, no na praktičnoj i te kako jeste.