Cijela javnost u BiH i Srbiji zna za mjesta stradanja pripadnika svog naroda (Bošnjaka, Srba) i ta mjesta imaju za njih važno značenje za povijesno sjećanje. Samo hrvatska javnost i Hrvati uopće niti ne znaju ime mjesta najvećeg stradanja Hrvata u BiH – selo Briševo!
A najzanimljivije je što na području gdje u srednjem vijeku uistinu i žive bogumili (Bugarska i Makedonija) – nema stećaka!
Bilo bi korisno da je SAD u međuvremenu napravio pritisak na Srbiju o tim pitanjima i na Hrvate za izlaz na Jadran. Ovo nam je drugi zahtjev. BiH ima izlaz na more, on se smanjivao iz godine u godinu te spao na 29 kilometara. Tražimo 10-14 kilometara. Bez toga, Republika Bosna ne može funkcionirati. Dakle, trebamo pritisak na Hrvate, poručio je prilično ultimativno Izetbegović.
Mostar, 14. veljače 1945. bio je to dan ulaska partizanske vojske u Mostar. Istoga dana u večernjim satima partizani su upali u franjevački samostan, izabrali sedmoricu franjevaca, odveli ih i likvidirali.
Hercegovina je znala pričati da je sita, a gladna da gladnija nije mogla biti. Znala je odbiti vjedro s hladnom i bistrom vodom uvjeravajući i sebe i sve oko sebe da žedna nije, a usne joj žeđ ispucala. Znala se smijat iz sve duše, a sve su joj činili da neutješno nariče i plače.
Napuštanjem, pa nestajanjem naselja gase se i predaju zaboravu mnogi nazivi mjesta.
Jedna od najčuvanijih tajni u vezi s Olujom jest sastanak hrvatskih časnika s ministrom obrane Gojkom Šuškom (15. srpnja 1995.) u njegovu rodnom Širokom Brijegu. Za njega se do sada nije znalo. Uz Tuđmanov "blagoslov", sedam najpovjerljivijih časnika HV-a, zajedno s ministrom, dogovorili su operativni plan Oluje, odnosno akcije oslobađanja Knina kodnog naziva Kozjak – 95.
Zato je važno aktualizirati poruke Lipanjskih zora. One su zajedničko sjećanje. Simbol oko kojega se Hrvati u BiH kao nacija okupljaju. Baš onako kao što to rade sve europske nacije oko svojih sjećanja i simbola.
Poznato je da hrvatski katolici, općenito govoreći, pripadaju u grupu odanijih naroda i vjernijih katolika prema Svetoj Stolici i prema svim Petrovim nasljednicima bez izuzetka. Stoga bi bilo za očekivati da je pitanje odnosa Svete Stolice i Hrvata često proučavano.
Dvoje staraca ubijeno, ubojica priznao, pa pušten na slobodu. Šute plaćenici iz nevladinog sektora. Šute inozemne ambasade. Šute federalni mediji. Šute jer su starci pogrešne, a ubojica prave nacionalnosti. Nedavno u Mostaru u jednom šoping centru netko je opsovao majku dvoma anonimnih novinara nekog još anonimnijeg portala čija su jedina referenca bogati donatori. To psovanje antifašističke majke bijaše predmetom zanimanja dnevnika udarnih termina po federalnim medijima, pisale su se kolumne i kolumne po dnevnim listovima i mučeničkim antifašističkim portalima, radile se tribine gdje su se dovodili mučenici iz Republike Hrvatske, Srbije i dr.
Pred očima cijeloga svijeta formirana je postrojba El-mudžahid i priključena 7. muslimanskoj brigadi u sastavu 3. korpusa Armije BiH pod neposrednim zapovijedanjem Alije Izetbegovića. Počinili su pripadnici 7. muslimanske brigade i postrojbe El-mudžahid stravične i brojne zločine nad Hrvatima u srednjoj Bosni, ali i nad Srbima, među kojima su i ritualna klanja i odsijecanje glava svojim nemoćnim i nevinim žrtvama.
Povijesne su činjenice sasvim drugačije nego što ih propagiraju mesićisti i sarajevski propagandisti, a jedna od njih je da Hrvatska Zajednica Herceg-Bosna nastaje tek nakon Hrvatske Zajednice Bosanska Posavina, što znači da su posavski Hrvati prije Mate Bobana, ali i Bošnjaka, politički samostalno počeli organizirati obranu, bez ikakve pomoći Sarajeva. Bez obzira na takve dokaze mnogi i dalje koriste prazne fraze, poput „Zagreb je kriv što je Posavina pala!“ ili kako je „Šušak mislio samo na svoj kamenjar!“.
Dok Hrvati iz iseljeništva ukazuju na veliku materijalnu, financijsku, lobističku kao i svaku drugu pomoć koju su pružili Hrvatskoj, Hrvati iz BiH ističu da su na hrvatskim ratištima prije i nakon Oluje izginuli mnogi sinovi Herceg-Bosne.
Moj muž je u zatvoru svjedok Isusa Krista