Twitter

Statistika

Ukupno registriranih korisnika: 9634
Ukupno članaka: 23656
Ukupno komentara: 2087
Posljednji unos: Imenovan novi Nadzorni odbor Aluminija
Zadnja promjena: 11.01.2019. 23:44

Nalazite se na: Početna » Kolumne » Politika » Andrićev „oficir za vezu“

Andrićev „oficir za vezu“

« Prethodni članak | Sljedeći članak »

Napisano 14.10.2011. 18:59

Andrić u Travniku

Andrićev „oficir za vezu“

Pola vijeka od dodjele Nobelove nagrade za književnost IVI ANDRIĆU obilježava se nizom manifestacija u piščevom rodnom gradu, Travniku; Travničanin ABDULAH AVDO MAGLIĆ, koji je od 1948. pa sve do Andrićeve smrti 1975. „po službenoj dužnosti“ bio njegova veza sa Travnikom, sjeća se susreta i razgovora sa slavnim piscem

Piše: Maja Radević, Slobodna Bosna

Regijom je prije nekoliko dana prostrujala neočekivana, iznenađujuća, za mnoge šokantna vijest: srpski pisac i „otac nacije“ Dobrica Ćosić ovogodišnji je dobitnik Nobelove nagrade za književnost, i to kao „poslednji disident 20. veka, svedok kraja jedne epohe i prorok vremena koje dolazi“. Vijest su u roku od nekoliko minuta prenijeli gotovo svi srbijanski portali i agencije, no ubrzo se ispostavilo da se radi tek o podvali grupe nepoznatih internet-šaljivdžija, koji su ovu informaciju plasirali preko lažnog sajta nobelprizeliterature.org, identičnog zvaničnoj web stranici Nobelovog komiteta.
Pola stoljeća ranije, krajem listopada 1961., objavljeno je da je književnik Ivo Andrić laureat Nobelove nagrade. Među brojnim izjavama i reakcijama kolega sa prostora cijele bivše Jugoslavije na ovu vijest, ostala je zabilježena i ona Dobrice Ćosića: „Jedan Jugosloven vidio se iz tolikih daljina, kroz mnoge i svakojake pomrčine...“

ŽIVOT U SARAJEVU

Ivo Andrić do danas je ostao jedini književni nobelovac sa ovih prostora. Pedeseta godišnjica od dodjele Nobelove nagrade Andriću obilježava se ove godine nizom manifestacija u Bosni i Hercegovini, Srbiji i – u nešto manjem obimu - u Hrvatskoj. U Travniku, rodnom gradu Ive Andrića, mnogi još uvijek pamte ponos i euforiju koja je zahvatila ovaj bosanski gradić tih dana nakon što se saznalo da je upravo njihov sugrađanin dobitnik najprestižnijeg svjetskog priznanja za književnost. U Kulturno-prosvjetnoj zajednici Travnika tada je organiziran hitan sastanak na kojem je zaključeno: čekaće se informacija iz Beograda o tome kako obilježiti nagradu, a u međuvremenu, svi se moraju dobro pripremiti da se u školama prezentira Andrićevo djelo, naročito Travnička kronika, da se učenici informiraju što znači Nobelova nagrada i da što više saznaju o Andriću...

Travničanin Abdulah Avdo Maglić bio je Andrićev dugogodišnji „oficir za vezu“ sa njegovim rodnim mjestom. Sa nobelovcem se, „po službenom zaduženju“, susretao u Travniku, Sarajevu i Beogradu od 1948. pa sve do Andrićeve smrti, 1975. godine.
„Prvi put sam ga sreo 1947. kada je došao u Travnik da održi književno večer, u sali gdje je nekada bio Oficirski dom. On je tada živio u Sarajevu. Nakon oslobođenja, Rodoljub Čolaković je kao predsjednik Vlade dogovorio u Beogradu sa Centralnim komitetom da se svi Bosanci koji su imalo školovani odmah upute u BiH. Tako je i moja supruga premještena iz Beograda u Sarajevo, u Ministarstvo saobraćaja, a pretpostavljam da je na osnovu tog dekreta i Andrić tada završio u Sarajevu“, priča Abdulah Maglić.
Iduće godine, 1948., Andrić je posjetio Travnik i prisustvovao svečanosti otvaranja prvog industrijskog objekta u Travniku, pilane u Biloj.

„To je bio 29. studeni 1948. godine. Otvarali smo pilanu, bilo je lijepo vrijeme, napolju smo pripremili ručak, i tada sam se onako malo neposrednije sa njim upoznao. Pokojni Antonije Isaković mi je mnogo godina kasnije ispričao da je Andrić dolazio u Travnik i neposredno poslije završetka rata. Obilazio je ulice, mahale, mjesto gdje je bila kuća u kojoj je rođen... Ali, tada se nije nikome javljao, niti je itko znao da je on tu“, kaže Maglić.

„NE ZOVITE MI NOBELOVCE“

Abdulah Maglić ušao je u politiku, kako sam kaže, „sticajem okolnosti“. Po završetku rata koji je proveo u partizanima, 1946. imenovan je za predsjednika Sreskog sindikalnog vijeća, pa je neko vrijeme bio predsjednik općine, potpredsjednik sreza...
„Sve do mirovine bio sam na neki način u politici. Nikada nisam saznao kako je došlo do toga da su mene zadužili da u ime Travnika održavam kontakt sa Andrićem. Pretpostavljam da je nalog došao iz Sarajeva. Uglavnom, od tada sam ga posjećivao u Sarajevu, često sam bio kod njega na ručku, a sa nama je u društvu bio još jedan Travničanin, Ivo Sunarić, koji je bio prvi ministar pravosuđa u Vladi BiH. Kako je Sunarić živio u Sarajevu u isto vrijeme kada i Andrić, njih dvojica su se upoznali i sprijateljili, pa sam tako i ja uvijek kada bih dolazio u Sarajevo sa Sunarićem išao kod Andrića.“
U početku oficijelni susreti vremenom su prerasli u dosta prisan odnos - ili bar onoliko prisan koliko se to s Andrićem moglo biti. Poput mnogih drugih koji su ga osobno poznavali i naš sugovornik pamti Andrića kao pristojnog, učtivog čovjeka, ali uvijek na određenoj distanci. Možda najtočniji opis nobelovca u jednoj kratkoj rečenici dala je Vera Stojić, njegova dugogodišnja suradnica, prevoditeljica i osobni tajnik i, po mnogima, žena koja ga je najbolje poznavala: „Bio je nekako tuđ čovek.“

„Bio je prilično šutljiv i jako škrt u razgovoru, uvijek sam se malo i čudio tome. Kad bih došao kod njega, uglavnom sam ja pričao, a on bi samo ponekad pitao o nekim stvarima i događajima u Travniku. Uvijek ga je zanimalo što ima u Travniku. Za razliku od njega koji je bio dosta zatvoren, njegova supruga Milica bila je simpatična, razgovorljiva žena“, sjeća se Abdulah Maglić.
„Kada smo odlučili da obnovimo njegovu rodnu kuću u Travniku, otišao sam u Beograd da ga upoznam sa tom idejom. Sjećam se da me je onako ozbiljno, pomalo ljutito, pitao: Što vi to tamo radite? Neću nikakvih spomenika, niti išta! Rekao sam mu: Druže Ivo, mi tu kuću uređujemo prije svega da bude biblioteka vaših djela. On je to na kraju prihvatio, pa nam je Vera Stojić poslala za biblioteku veliki broj stranih izdanja Travničke kronike i drugih Andrićevih djela.“

Ivo Andrić nikada nije posjetio svoju obnovljenu rodnu kuću, kaže pomalo sa žaljenjem Maglić: „Ne znam zašto nije došao. U to vrijeme već je bio bolestan i pretpostavljam da su mu ljekari zabranili putovanja, jer više nikada nije posjetio ne samo Travnik, nego ni u Bosnu uopće nije dolazio.“
Posljednji put nobelovac je bio u Travniku 1972., kada je obilježavano 80 godina njegovog rođenja. U Travniku je te godine obnovljena biblioteka, otvorena je i Dječja biblioteka i još dvije biblioteke, u Turbetu i Biloj.

Netko iz Organizacionog odbora tada je predložio da se na proslavu Andrićevog 80. rođendana pozovu i književni nobelovci iz drugih zemalja. Za to su saznali i novinari, pa je Mustafa Gafić u beogradskoj Politici objavio ovu vijest. Andrić je, sjeća se Maglić, bio veoma ljut.
„Rekao mi je: Kakve vi to nobelovce pozivate?! Nisu nobelovci Đorđe Marjanović pa da skakuću po bini! Odgovorio sam mu da je to bio samo prijedlog i da nije točno što su novinari objavili. On je rekao: Dobro, ako nije točno, onda idite u Politiku i demantirajte to! Ja nisam znao ni gdje je sjedište Politike, pa je Ivo Sunarić telefonom obavijestio urednicu njihove kulturne rubrike da mi iz Travnika želimo doći i da nas primi. Dođemo mi tamo, objasnimo joj u čemu je stvar i da želimo da objave demanti, a ona na to onako otresito kaže: Nećemo mi ništa demantirati, nije Andrić Bog!“, priča Maglić.

Abdulah Maglić posljednji put posjetio je Ivu Andrića u Beogradu 1974., za njegov 82. rođendan. „On je u svom stanu priredio ručak i ja sam tada prvi put upoznao i Veru Stojić. Ručali smo u jednoj opuštenoj, obiteljskoj atmosferi, razgovarali, Andrić se interesirao što je novo u Travniku, kakva je situacija sa školstvom. Ponekad bih mu, kao mali znak pažnje, donosio malu kačicu travničkog sira...“

Andrić je umro godinu dana kasnije u Beogradu. Odmah nakon što je sahranjen, u Skupštini grada Beograda održan je sastanak koji je vodio Rodoljub Čolaković, a tu su bili i predstavnici Srpske akademije nauka i umjetnosti, sjeća se Maglić: „Kada je Roćko (Čolaković, op.a.) pokrenuo pitanje Andrićeve zaostavštine, da se vidi što bi trebalo da se ostavi u Beogradu, a što u Bosni, tadašnji predsjednik SANU Pavle Savić skočio je sa stolice i, onako uzrujano, rekao: Nema ništa, to sve Beogradu ostaje! Njemu Roćko kaže: Pavle, čekaj bolan, stani, sjedi bolan, da se dogovorimo! Ali Savić je bio neumoljiv: Ne, ne, nikako!!! On je to zaveštao da ostane u Srpskoj akademiji nauka.“
Zavičajni muzej u Travniku i Andrićeva Zadužbina na čijem je čelu Maglić bio sve do 1999. već godinama pokušavaju da uspostave kontakt i suradnju sa Zadužbinom u Beogradu - za sada, bez uspjeha. Ipak, Abdulah Maglić ni u poznim godinama ne odustaje od svoje namjere i piše pisma nadležnim „drugovima“ u Beograd. Želja mu je, kaže, da se kopija poznatog spomenika Andriću koji je postavljen u Beogradu izradi i postavi u Travniku: „Volio bih, dok sam još živ, da se to i ostvari.“

■ ENES ŠKRGO, KUSTOS ZAVIČAJNOG MUZEJA TRAVNIK

Cijela ova godina u Travniku u znaku je Andrića

Travničani su 50. godišnjicu dodjele Nobelove nagrade Ivi Andriću počeli obilježavati već u siječnju ove godine, kada je u suradnji sa Festivalom Sarajevska zima priređena izložba Ivo Andrić -pisac i/ili diplomata, u produkciji Muzeja grada Beograda.
„Andrićevi dani ove godine su veoma sadržajno obogaćeni. Ovo je možda prvi put da se brojne institucije ujedinjuju i zajednički predstavljaju mnoštvo različitih, sadržajno interesantnih programa - od predstave Prokleta avlija, književnih večeri, promocija knjiga, izložbi, scenskih čitanja Andrićeve literature u travničkim srednjim i osnovnim školama...“, kaže Enes Škrgo, kustos Zavičajnog muzeja u Travniku.
Do kraja godine u planu su još mnogi programi. Posebno je zanimljiv foto-safari pod nazivom Staze, lica, predjeli koji će biti predstavljen u Sarajevu, Višegradu i Travniku - oko 40 umjetničkih fotografa iz cijele bivše Jugoslavije pokušat će svojim fotoaparatima zabilježiti sve ono što danas može asocirati na Andrićevu literaturu i život u ova tri grada. Paralelno s tim projektom planirano je i snimanje dokumentarnog filma. Ovih dana u Travniku je predstavljena i izložba dokumentarno-umjetničkih fotografija Mikija Đuraševića sa dodjele Nobelove nagrade Ivi Andriću, koje je autor ustupio Muzeju. Upriličena je i revija dokumentaraca Bore Kontića i Faruka Sokolovića o Andriću, književna večer sa Ivanom Lovrenovićem i Enverom Kazazom, promocija publikacije Abdulaha Maglića Sjećanja na susrete s Ivom Andrićem...

| Slobodna Bosna | HB.org |