• Povratničke tegobe Hrvata (188310)
• DRUGI SVJETSKI RAT: Srce tame (1941 - 1945) (165807)
• Bošnjaci, tko ste, što ste... Da prostite... (95431)
• OSMANSKA VLAST Tamni vilajet i beskrajni rat 1463 - 1878 (92511)

• Bošnjaci, tko ste, što ste... Da prostite...
• To je naša zemlja, tu žive Hrvati
• Mesiću okani se Brčkog, šalji vojsku na Derventu!
• Srušena nelegalna džamija u naselju Sturba kod Livna!

• Zajednička druženja nositelja ratnih vojnih odličja HVO-a pokazuju jedinstvo i snagu hrvatskog čovjeka
• Na pomolu koalicija SDP-SBIH
• To je naša zemlja, tu žive Hrvati
• Hrvatski zatočenici doživjeli su ono što ljudski um ne može pojmiti
• Obilježen početak stradanja i napada na Hrvate Zenice

Statistika

• Ukupno registriranih korisnika: 9777
• Ukupno članaka: 23656
• Ukupno komentara: 2087
• Posljednji unos: Imenovan novi Nadzorni odbor Aluminija
• Zadnja promjena: 11.01.2019. 23:44

Bosna i Hercegovina – zemlja u krizi

Piše: Marko Zovko

Bosna i Hercegovina se trenutno nalazi u najvećoj političkoj krizi u postdejtonskom periodu. Osim ekonomske krize, te nestabilnih međunacionalnih odnosa koji nakon krvavog rata nikad nisu bili na nižoj razini nego sada, Bosna i Hercegovina se upravo suočava i s izazovom rješavanja političke i ustavne krize. Trenutna politička kriza će, po mom mišljenju, potrajati, a moguće je i da će poprimiti oblik permanentnog političkog sukoba, čije će posljedice snositi građani BiH, a ne isključujem niti mogućnost raspada zemlje, koji bi mogao nastupiti kao posljedica nemogućnosti dogovora između tri nacionalne političke elite i tri različita politička interesa.

Kada se govori o BiH, treba imati na umu nekoliko činjenica. Prva je da je ta zemlja poluprotektorat Međunarodne zajednice koja je faktički sačuvala cjelovitost zemlje za vrijeme rata i nakon njega.

Međunarodna zajednica svoje prisustvo u BiH opravdava potrebom provedbe mira i izgradnje dovoljne količine međunacionalnog povjerenja i državnih institucija koje će eliminirati mogućnost novih sukoba. Integrativne procese, pod pokroviteljstvom Međunarodne zajednice, koordinira i provodi Visoki predstavnik Međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini. Visoki predstavnik posjeduje iznimne (bonnske) ovlasti, kao što su: nametanje političkih odluka, suspendiranje političkih odluka, smjene političkih djelatnika i sl. Sve te ovlasti Visokog predstavnika nas upućuju na to da je on, ustvari, suveren u BiH, i kao takav, da je (su)odgovoran za sadašnju političku situaciju u zemlji.

Druga činjenica bitna za BiH jest njezina višeetničnost, odnosno, postojanje tri nacionalna segmenta, pravno zaštićena pojmom konstitutivnih naroda koji tvore i dijele Bosnu i Hercegovinu, i prema sadašnjem ustavu i prema odredbama ZAVNOBIH-a. Dakle, Bosna i Hercegovina nije građanska tj. nacionalna država jednog naroda, kao većina ostalih modernih europskih država, nego država s tri konstitutivna naroda koja može funkcionirati jedino na način uvažavanja principa konstitutivnosti i ravnopravnosti naroda, dakle na kompromisu i pravičnosti, a nikako kao liberalna (jedno)nacionalna demokracija tipa Hrvatske, Srbije ili Francuske koje su više ili manje centralizirane države. Iz ovoga slijedi da bi svaki pokušaj centralizacije političkog odlučivanja u ovakvim uvjetima društvene (nacionalne) polarizacije koja je nakon rata i etničkog čišćenja, te nikad uspjelog projekta povratka izbjeglih i raseljenih, poprimila i prostornu dimenziju u obliku homogenih i zaokruženih nacionalnih područja,samo još više produbio krizu u državi, te je doveo, potpuno sam uvjeren, na rub raspada. Jer, pojedine regije ili entiteti (npr. Republika Srpska) koji sad uživaju određenu autonomiju jamčenu Daytonom, ne bi, ni pod koju cijenu, pristali na centralizaciju odlučivanja, tj. prijenos ovlasti na ''Sarajevo''.

Treći bitan faktor u BiH jest politički rascjep koji se pojavljuje na liniji sukoba građanske i nacionalne – etnoteritorijalne opcije. Ta linija sukoba se poklapa i s granicama nacionalnih segmenata, što dodatno produbljuje taj rascjep. Naime, Bošnjaci kao (relativno) većinski narod zastupaju građansku opciju, a Srbi i Hrvati nacionalnu ili etnoteritorijalnu opciju. Te dvije političke opcije, ako nisu spremne na kompromis, su nepomirljive i izazivaju konstantne političke sukobe. Dakle, bez nužnog kompromisa građanskog i nacionalnog, BiH je osuđena na stalne političke sukobe koji, sasvim sigurno, onemogućavaju gospodarski napredak. Posljedice beskompromisnosti tih dviju opcija Bosna i Hercegovina je osjetila i u proteklom ratu, koji je u jednu ruku i rezultat nerazumijevanja onih koji su ultimativno zagovarali građansko ili etnoteritorijalno uređenje. Rat je BiH ostavio ogromnu hipoteku u vidu sljedećih problema: uništena industrija i usporena ekonomija, destruirani međunacionalni odnosi i međuljudsko povjerenje kao važni preduvjeti povećanja političkog i društvenog kapitala, koji je neophodan za daljnji razvitak naše zemlje. BiH u postratnom periodu nije uspijela riješiti niti jedan taj problem, a ovom krizom su međunacionalni odnosi dovedeni do kritične točke.

Što je dovelo do ozbiljnog pogoršanja političkih prilika u BiH nakon listopadskih izbora?

Kao što sam već napomenuo korijen sukoba leži u nepomirljivim nacionalnim interesima triju naroda. Ti nacionalni interesi se međusobno isključuju i tako generiraju krizu i nepovjerenje. Ukratko, bošnjačka politička elita (SDA, SDP – koji se predstavlja kao multietnička stranka, iako rezultati izbora pobijaju tu tvrdnju ili želju, SBiH i dr.) teži uspostavi građanske, unitarne i što centraliziranije države Bosne i Hercegovine, bez ekskluzivnih nacionalnih entiteta. Time bi Bošnjaci mogli ostvariti svoj puni nacionalni interes, a to bi bilo sačuvati cjelovitost države, i s obzirom na svoju brojnost, kontrolirati što veći dio zemlje. To se može ostvariti primjenom većinske demokracije u stilu ''jedan čovjek jedan glas'' koja bi bošnjačkom političkom tijelu omogućila da nameće svoju političku volju, a samim time i vrijednosti. S druge strane srpska (SNSD, SDS) i hrvatska (HDZ BiH, HDZ 1990) politička elita teže oblicima konsocijacijske demokracije i etnoteritorijalne (re)organizacije. S tim da Srbi, pošto već imaju svoj vlastiti entitet u BiH, puno ostvarenje svojih nacionalnih ciljeva vide kroz osamostaljivanje Republike Srpske ili barem kroz puno poštivanje Daytonskog sporazuma koji entitetima, faktički, daje status država u državi.

Najmalobrojniji narod u BiH, hrvatski, je ujedno i u najtežem političkom položaju. S obzirom na njihovu malobrojnost, Hrvatima drugi biraju predstavnike, Srbi u RS-u (slučaj Vlajki i Dodikovi hrvatski ministri u vladi), a Bošnjaci u Federaciji (slučaj Komšić i SDP-ovi i Lijanovićevi hrvatski delegati u Domu naroda Federacije BiH). Tako smo svjedoci da Hrvati u BiH uživaju okrnjenu konstitutivnost, što bi, u slučaju da se takva praksa nastavi primjenjivati i u budućnosti, moglo dovesti do njihove radikalizacije. U slučaju da se u Federaciji nastavi dekonstituiranje Hrvata, na način da se ona pretvori u građanski – bošnjački entitet, jedina izgledna opcija budućnosti BiH bila bi – njezin raspad na bošnjački i srpski dio. Jer, stvaranje ekskluzivnog bošnjačkog i ekskluzivnog srpskog dijela neminovno vodi disoluciji zemlje. Ili, da se izrazim metaforički: ''dvonožac je nestabilniji od tronošca i uzrokuje mogući pad na guzicu''.

Stoga, hrvatski politički interes je osigurati stvarnu jednakopravnost i konstitutivnost, putem implementacije konsocijacijskih demokratskih principa i dobivanja vlastite federalne jedinice. Razlika između hrvatske i srpske etnoteritorijalne politke je ta što Hrvati svoj puni interes mogu ostvariti samo u okviru Bosne i Hercegovine, iz razloga što nemaju kompaktan nacionalni prostor i što bi izdvajanje jednog dijela, značilo gubitak drugih, dok srpska politika zbog teritorijalne i političke pozicije Republike Srspke može težiti čak i osamostaljivanju.

Problem tih nacionalnih politika je taj što se one međusobno isključuju. Primjerice, unitarizacija i centralizacija vodi bošnjačkoj dominaciji, te srpskoj i hrvatskoj postupnoj asimilaciji. A s druge strane, Bošnjaci na etnoteritorijalizaciju gledaju kao na legalizaciju etničkog čišćenja i mogući raspad zemlje, njihove jedine domovine.

Bosna i Hercegovina se nakon Daytona nalazi u međuprostoru izgradnje državnih institucija, te nikada završenog rata koji je nastavljen političkim sredstvima. Izgradnja državnih institucija – ''kalemljenje Daytona'', po principu stvaranja liberaln(ij)e-građansk(ij)e i funkcionaln(ij)e države, vođena je posredstvom Međunarodne zajednice čija politika je često bila beskompromisna i u svojim efektima, pokazalo se, kontraproduktivna. To se očituje u mnogim njenim postupcima kao što su: ukidanje Hrvatske samouprave 2001. godine, Petritschevi amandmani koji su faktički dekonstituirali Hrvate u Federaciji, Ashdownovi obračuni s Republikom Srpskom, te nedavna Inzkovo suspenzija odluka Središnjeg izbornog povjerenstva koja je dovela do prelijevanja političke krize u Federaciji u ustavnu, s intencijom njene refleksije i na državnu razinu. Takvo ponašanje i djelovanje MZ, koje se u postdejtonskom periodu pokazalo kao prograđansko i prounitarno, izazvalo je negativne reakcije sa srpske i hrvatske strane čije su etnopolitike antiunitarne. Tako, možemo zaključiti da je i MZ svojim pristranim ponašanjem utjecala na generiranje krize na političkoj sceni BiH.

Ostaje pitanje koja je budućnost BiH nakon neminovnog odlaska OHR-a iz te zemlje, te dolaska svojevrsnog europskog (EU) predstavnika za BiH. Da li će Europa biti uspješnija od Amerike, hoće li naći rješenje kojim će se moći zadovoljiti sve tri strane? Ili je to nemoguće?! Hoće li zov Europske unije, koji je balkanskim političarima tako primamljiv, smekšati nacionalne političke elite i njihove isključive interese? Te tako omogućiti stvaranje funkcionalnije i pravednije države tri jednakopravna konstitutivna naroda, države koje će biti spremna za euroatlantske integracije.

Hoće li...???

Vitez.Info