RSS
English

Web katalog

Najčitanije

Najčitanije zadnjih 7 dana

Najkomentiranije

Najbolje ocijenjeno

Statistika

Hej Slaveni - sve trenute svađe „zbratimljenih naroda“

Napisano 20.08.2011. 10:31
Jugosfera

Piše: Mirha Dedić

Svađe, kletve, tužbe “bratskih” republika

SVI HLADNI RATOVI “ZBRATIMLJENIH NARODA“

Ni dvije decenije nakon krvavog raspada bivše zajedničke države razmirice, svađe, sukobi među bivšim republikama a danas suverenim državama nisu završene, brojna su pitanja koja opterećuju međususjedske odnose, od priznanja ratnih zločina, genocida, do tužbi i teritorijalnog razgraničenja. Naša novinarka analizira zbog čega je došlo do pogoršanja odnosa među državama u regionu i koja zemlja ima najviše neriješenih pitanja sa svojim komšijama

Nesuglasice susjednih zemalja sa Srbijom izazvane su iritantnom retorikom Borisa Tadića o liderstvu Srbije u regionu

U posljednih nekoliko mjeseci bilo je značajnih susreta na najvišem nivou među liderima BiH, Srbije i Hrvatske koji su imali za cilj popravljanje ili otopljavanje međususjedskih odnosa. Od svijeta pozdravljeni sastanci šefova država u Karađorđevu i na Brionima potpuno su zaboravljeni nakon što su isti ti visoki zvaničnici, u posljednjih mjesec dana, razmijenili prilično oštre tonove.

Neriješenih međudržavnih problema je mnogo, počev od priznanja zločina, suđenja osumnjičenim, do tajnih optužnica, različitog gledanja na stradanja, genocid, zatim povratak izbjeglih, vraćanje imovine, rješavanje problema granica…

Vanjska politika Srbije, kada je riječ o odnosu sa susjedima, u posljednjih nekoliko mjeseci prolazi kroz dramatične preokrete. Dok je Kosovo i dalje glavna tačka neslaganja sa susjedima, nekoliko krupnih problema dodatno je opteretilo odnose Srbije sa zemljama u regionu.

Srbijanski predsjednik Boris Tadić često ističe da je Srbija, pod njegovom rukovodstvom, lider u regionu kada su međususjedski odnosi u pitanju. No, ispostavilo se da Srbija ima najviše sporova sa susjednim zemljama.

Istovremeno dok su odnosi Srbije i Kosova na najnižoj mogućoj razini, otvorena je nova etapa pogoršanja odnosa između Srbije i Hrvatske.

Naime, namjeru hrvatske premijerke Jadranke Kosor da 24. avgusta posjeti Prištinu zvanični Beograd ocjenjuje kao nastavak promovisanja antisrpske politike kojoj Kosor i njena stranka HDZ pribjegavaju u posljednje vrijeme kako bi politički oživjeli i podigli popularnost među desno orijentisanim hrvatskim glasačima.

Posjeta Jadranke Kosor Prištini ocjenjuje se kao podrška Hashimu Thaçiju, u trenutku kada su odnosi Beograda i Prištine na tački usijanja - u iščekivanju nastavka pregovora i rješenja pitanja položaja srpske zajednice na sjeveru Kosova, a „dodatnim guranjem prsta u oko" Beograd smatra najave Jadranke Kosor kako je ova posjeta prekretnica u „ekonomskim odnosima dvije zemlje", koja dolazi nakon što je Priština blokirala svoje granice za uvoz robe iz Srbije i ostavila „prazan prostor" na tržištu Kosova.

Prema najavama iz Zagreba, sa Jadrankom Kosor će otputovati i veći broj hrvatskih privrednika, koji će učestvovati na ekonomskom forumu privrednih komora Hrvatske i Kosova. Uporedo s tom najavom, kosovski ambasador u Zagrebu Valdet Sadiku pozvao je hrvatske privrednike da investiraju na Kosovu. Krajem septembra ili u oktobru na Kosovu se privatizuju pošta i telekom Kosova, a prema najavama ekonomista iz Prištine, Hrvatska je jako zainteresovana za njihovu kupovinu.

“OLUJA”, VAZDUH TREPTI…

Osim što smatra da dolazak hrvatske premijerke u Prištinu ima za cilj „zabadanje noža u leđa Srbiji", Tadić je prije nekoliko dana najoštrije osudio izjavu Jadranke Kosor koja je zahvalila generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču za zapovjedanje hrvatskom vojnom akcijom Oluja.

"Izjava Jadranke Kosor ne doprinosi razvoju dobrosusedskih odnosa Srbije i Hrvatske koje pokušavaju svoju saradnju podići na viši nivo nakon teških sukoba iz poslednjeg desetljeća prošlog veka na prostoru bivše Jugoslavije… Nikakve predizborne kampanje i borbe za vlast ne smiju imati za temelj veličanje onih koji su počinili ratne zločine. To je vrlo neodgovorna politika”, poručio je Tadić.

Još žešće kritike na račun hrvatskih zvaničnika Tadić je uputio prije godinu i po dana kada je odlazeći hrvatski predsjednik Stjepan Mesić bio među prvim političarima u regionu koji su posjetili Prištinu i tom prilikom dobio titulu počasnog građanina.

Jedno od najosjetljivijih pitanja između ove dvije države su tužbe za genocid. Srbijanski predsjednik Boris Tadić je nedavno hrvatskom predsjedniku Ivi Josipoviću predložio da Hrvatska povuče tužbu protiv Srbije za genocid, nakon čega bi Srbija povukla protivtužbu. Problem bi, predlaže Tadić, riješili vansudskim poravnanjem.

Međutim,od povlačenja tužbi Srbije i Hrvatske pred Međunarodnim sudom pravde očigledno uskoro neće biti ništa! Naprotiv, proces je dodatno zakomplikovan nakon što je hrvatski pravni tim prije nekoliko mjeseci podnio pisani odgovor na protivtužbu Beograda. Kako saznajemo, u obimnom podnesku od pet tomova (samo prvi ima više od 500 stranica), hrvatska strana odbacuje optužbe Srbije za genocid. U istom materijalu, Hrvatska pojačava svoju argumentaciju u tužbi za genocid protiv Srbije novim navodima i dokazima.

Pored tužbi za genocide, među Hrvatskom i Srbijom postoji niz neriješenih pitanja, prije svega pitanje granice, zatim imovina Srba u Hrvatskoj. Takođe međusobne odnose, smatraju hrvatski analitičari, opterećuje i činjenica da se ne govori o zločinima koji su počinjeni nad Hrvatima u Vojvodini. U srbijanskoj javnosti se nikada ne pominju Hrtkovci, Kukujevci, zatim činjenica da je 20 ljudi ubijeno u Vojvodini tokom devedesetih godina, dok je 35.000 moralo, ne svojom voljom, otići iz ove pokrajine.

I dok su odnosi Srbije i Hrvatske prilično poljuljani, odnosi Srbije i Bosne i Hercegovine su se prije mjesec, tačnije nakon posjete predsjednika Borisa Tadića Sarajevu, počeli pomjerati sa mrtve tačke. Međutim, tokom proteklih godina nagomilali su se brojni problemi druge vrste koji opterećuju odnose BiH i Srbije. Otvaranje sudskog procesa za Dobrovoljačku ulicu u Beogradu, raspisivanje potjernica za 18 državljana BiH, nakon čega je uslijedilo hapšenje Ejupa Ganića i generala Jovana Divjaka na aerodromima u Londonu, odnosno Beču, zatim presuda Iliji Jurišiću za tuzlansku kolonu, problemi su koji su dodatno opteretili međususjedske odnose. Pitanje koje najviše remeti odnose između dvije zemlje jesu potjernice za državljanima BiH na osnovu optužnica koje su podignute devedesetih godina. Predsjednik Srbije Boris Tadić je tokom svog sedmogodišnjeg mandata samo dva puta posjetio Sarajevo. Za to vrijeme je razvijao specijalne odnose sa Miloradom Dodikom, koji uporno osporava teritorijalni integritet BiH i negira žrtve genocida.

REGIONALNI LIDERI I DOMAĆI IZDAJNICI

Tadić je prilikom svoje nedavne posjete Sarajevu kazao da Srbije poštuje suverenitet i teritorijalni integritet BiH i naglasio da Srbija hoće pomirenje sa svim susjedima, međutim analitičari smatraju da je ova Tadićeva želja samo deklarativna i da proističe iz nametnog uslova koji Srbije mora ispuniti kako bi do kraja godine dobila status kandidata za pristup Evropskoj uniji.

Pored sporazuma o ustupanju dokaza između dva tužilaštva, između BiH i Srbije bi trebalo da se potpiše sporazum o granicama, što takođe predstavlja dugogodišnji problem. Granice su markirane i parafirane još prije pet godina, međutim Srbija je tražila zamjene teritorija zbog pruge koja na jednom dijelu teritorije prolazi kroz Bosnu i Hercegovinu.

„Smatram da nema potrebe za zamjenom teritorija, a potpisivanjem sporazuma o granicama definitivno bi se otklonile sve sumnje da Srbija ima nekakve aspiracije prema Bosni i Hercegovini. Bosna i Hercegovina je već potpisala sporazum o granicama sa Hrvatskom i Crnom Gorom, pa bi takav sporazum trebala što prije potpisati i sa Srbijom“, kaže Sulejman Tihić, predsjednik SDA.

Međutim, postavljanjem novog ambasadora Srbije u BiH Ninoslava Stojadinovića, koji je gotovo na svakodnevnom linku sa predsjednikom Tadićem, problemi koji su se godinama gomilali uskoro bi se mogli početi rješavati, što je u razgovoru za naš list potvrdio i sam ambasador Stojadinović. “Pitanje sukcesije, granice, energetike, optužnica rješavaćemo svakodnevno”, najavio je ambasador Stojadinović.

Crna Gora od svih zemalja u regiji ima najlošije odnose sa Srbijom. Odnos Srbije prema Crnoj Gori već se duže vrijeme ne može okarakterisati kao dobar, naročito nakon crnogorskog priznanja nezavisnosti Kosova, koje je u Beogradu primljeno sa žestokim kritikama.

Pred nedavno posjetu premijera Igora Lukšića Beogradu bivši crnogorski premijer Milo Đukanović je kazao da su odnosi Srbije i Crne Gore loši jer Srbija i dalje negira crnogorski nacionalni i kulturni identitet.

Posljednja u nizu akcija koje dokazuju hegemonistički odnos Srbije prema susjedima jeste blokada usvajanja izbornog zakona u crnogorskoj Skupštini koju je zvanični Beograd realizovao preko svojih satelitskih partija u Crnoj Gori. Prijedlog izbornog zakona, čije usvajanje predstavlja jedan od ključnih uslova da zvanična Podgorica do kraja godine dobije datum početka pregovora o članstvu u EU, nije uspio da obezbijedi dvotrećinsku većinu u parlamentu nakon što je opoziciona Socijalistička narodna partija svoju podršku zakonu uslovila uvođenjem srpskog jezika kao službenog jezika u Crnoj Gori. Znakovito je da je do promjene stava najveće opozicone partije prema zakonu, u čijoj izradi je i sama učestvovala, došlo nakon susreta njenog lidera Srđana Milića sa predsjednikom Srbije Borisom Tadićem na Tari. Nakon tog susreta, SNP je preko noći podršku zakonu uslovio ispunjavanjem protivustavnih zahtjeva u pogledu statusa srpskog jezika, za koje je bilo izvjesno da ih crnogorska vlast neće prihvatiti.

DVA OKA U GLAVI

Da je zvanični Beograd inspirator blokade izbornog zakona u crnogorskoj Skupštini smatra i Miodrag Vuković, poslanik vladajuće Demokratske partije socijalista i predsjednik skupštinskog odbora za evropske integracije. “Izborni zakon bi bio usvojen, a Crna Gora bi dobila datum za početak pregovora da se Beograd nije umiješao. Zbog sukoba na Kosovu, evrointegracije Srbije će vjerovatno biti zaustavljane, pa srpski državni vrh čini sve da se to desi i Crnoj Gori”, rekao je Vujović. On je aktuelno rukovodstvo Srbije optužio da se vodi logikom da “ne može lider u regionu, kako voli sebe da predstavlja, da bude u evrointegracijama iza Crne Gore”, zbog čega nastoji da je u tome zaustavi.

“Mi ne bismo imali problema da nije miješanja Beograda. Pa, poslanik SNP-a je prije glasanja o izbornom zakonu razgovarao sa predsjednikom Srbije Borisom Tadićem. Nije slučajnost ni to što se patrijarh Irinej baš u to vrijeme našao u Crnoj Gori, a gori Kosovo”, ukazao je Vuković na “čudnu” koincidenciju koja je pratila neizglasavanje izbornog zakona.

Međutim, crnogorske vlasti su na kraju popustile pa je u ponedjeljak (15. avgusta) postignut sporazum premijera Igora Lukšića sa predstavnicima opozicije o vraćanju srpskog jezika u crnogorski obrazovni program.

Odnosi Srbije i Crne Gore bili su dodatno uzdrmani tvrdnjama pojedinih srpskih zvaničnika da Crna Gora ne želi sarađivati u borbi protiv organiziranog kriminala i da krije odbjeglog Darka Šarića, koji je optužen za krijumčarenje 200 kilograma kokaina. Međutim, stvari su se djelimično izgladile nakon nekoliko sastanaka direktora policije Srbije i Crne Gore.

Jedan od najvećih remetilačkih faktora u Crnoj Gori predstavlja Srpska pravoslavna Crkva na čelu sa vladikom Amfilohijem Radovićem. Državno rukovodstvo Crne Gore tvrdi da Mitropolija crnogorsko-primorska SPC-a na čelu sa vladikom Amfilohijem Radovićem ne podržava državne interese Crne Gore i da je ona dio SPC-a, čija je centrala u Srbiji, koji ne gleda dobronamjerno na crnogorsku nezavisnost. Crna Gora je formirala Crnogorsku pravoslavnu crkvu i zatražila njeno kanonsko priznanje od drugih pravoslavnih crkava, što je dovelo do ozbiljnog spora sa Srbijom, koja štiti interese SPC-a, slično kao što to čini u odnosima s Makedonijom, čija pravoslavna crkva također teži autokefalnosti. Vladika Amfilohije zbog gubljenja “nadležnosti” nad većinom crkava u Crnoj Gori, među njima i manastira Sveti Ostrog koji donosi milionsku dobit, već mjesecima proklinje sve što nije srpsko u Crnoj Gori.

Crna Gora nema neriješenih problema sa zemljama u regiji, a i privredni pokazatelji su na njezinoj strani - prosječna plata u toj zemlji od oko 500 eura znatno je viša od prosječne plate u Srbiji koja iznosi oko 340 eura. Srbija ima problem visoke inflacije, koja je prošle godine bila nešto viša od 10 posto, dok je u Crnoj Gori, koja koristi euro kao valutu, inflacija bila oko 0,5 posto.

Otkako se osamostalila, Crna Gora se prema Hrvatskoj ponaša kao dobar susjed. Vidjelo se to i po naklonosti crnogorskog političkog rukovodstva prema hrvatskim firmama na javnim tenderima. Tako je na jakom međunarodnom tenderu respektabilna zagrebačka kompanija Geofoto dobila posao izrade geodetskog projekta koji će biti temeljem katastra Crne Gore. Nakon uspostavljanja čvrste ekonomske saradnje problem granica (Prevlaka) potisnut je za ove dvije zemlje u potpuno drugi plan. Međutim, gorući problem u regionu nesumnjivo predstavlja hladni rat između Srbije i Kosova. Srbija najviše spornih pitanja ima upravo sa Kosovom. Pored toga što osporavaju status Kosova kao međunarodno priznate države, veliki problem zvaničnici Beograda prave oko carinskog pečata na kojem piše Kosovo, zbog kojeg je i došlo do zastoja prometa roba. Prepreka bi, prema Borislavu Stefanoviću, šefu pregovaračkog tima Srbije, mogla biti prevaziđena uvođenjem dva pečata, kojima bi bila ovjeravana roba što ulazi sa jedne na drugu stranu. Međutim, taj prijedlog Priština ne prihvata.
Na tvrdnje prištinskih medija da su međunarodni predstavnici predložili kosovskim institucijama da obezbijede specijalni status za sjeverni deo Kosova, odmah je reagovao glavni beogradski pregovarač Borislav Stefanović negirajući da je o tome ikada bilo riječi.

JUG SRBIJE I/LI/ SJEVER KOSOVA

Prema pisanju kosovske štampe, EU priprema plan po kojem bi srpske opštine na Kosovu imale zajednički mehanizam odlučivanja, uz izvjestan stepen finansijske samostalnosti. Srpske opštine bi na direktan način dobijale određeni procenat od carinskih taksi na prelazima sa Srbijom. O aktuelnoj ponudi, kako objavljuju prištinski dnevnici, treba da se izjasne i Beograd i Priština, a mehanizam preko kojeg bi opštine odlučivale bio bi nazvan „regionalni savjet za sjever“, formiran na osnovu Ahtisarijevog plana. U ovoj „supstancijalnoj autonomiji“ opštine bi imale i jednu posebnu budžetsku liniju koju bi kontrolisala Priština.

Kosovski ministar policije Bajram Rexhepi tvrdi da bi do kraja avgusta ili početkom septembra na graničnim prelazima Jarinju i Brnjaku mogla biti raspoređena kosovska carina. Rexhepi kaže da će KFOR izgubiti strpljenje sa Srbima na sjeveru koji odbijaju da uklone barikade u Rudarima. “Ja sam optimista. Možda do kraja avgusta, početkom septembra, imaćemo carine, graničnu policiju. To bi trebalo da bude vreme ‘refunkcionalizacije’. Na tim tačkama će biti multietnički sastav pripadnika - i Albanci i Srbi”, kaže Rexhepi. Pored srpskih enklava, za Beograd je sporna i imovina Srpske pravoslavne crkve na Kosovu. Zemlja na kojoj se nalaze “srpske svetinje”, kako nazivaju Pećku patrijaršiju, manastire Gračanicu i Visoke Dečane te crkvu Bogorodice Ljeviške, po Beogradu, trebala bi da pripada isključivo Srbiji.

Ni Slovenija nije imuna na regionalne svađe i razmirice. Srbija je Slovencima prošle nedjelje duboko zamjerila i optužila je da je napravila težak propust stavljanjem mape Srbije bez Kosova i Metohije na plakat povodom košarkaškog turnira u Ljubljani (od 6. do 9. avgusta).

Nakon reakcije Košarkaškog saveza Srbije, odmah po dobijanju brošure povodom turnira na kojem će učestvovati bivše republike SFRJ, domaćini su ispravili “propust”. Osim prepravljanja plakata stiglo je i izvinjenje. Ubrzo je odštampana nova brošura koja bi se mogla nazvati kompromisom, pošto na plakatu lopta prekriva prostor Kosova. Međutim, u Beogradu je protumačeno da to nije učinjeno nenamjerno budući da je Slovenija među prvima priznala nezavisnost Kosova.

Poznati su i ostali slovenački sporovi sa susjedima iz nedavne prošlosti.

Nakon što je nastala svojevrsna politička idila između slovenačkog premijera Boruta Pahora i hrvatske premijerke Jadranke Kosor, završeno je svojevrsno „ratno stanje“ Hrvatske sa Slovenijom. Šta su Kosor i Pahor dogovorili vezano za Piranski zaljev, niko sa sigurnošću ne zna reći, međutim napetosti i tenzije koje su prijetile da izazovu sukobe srećom su nestale. Da li će štediše bivše Ljubljanske banke dobiti svoj novac, takođe hrvatskoj javnosti nije razjašnjeno, međutim to pitanje se zbog pomenutih nesuglasica za sada i ne pokreće.

PAHOR, KOSORKA, KOSOVSKA DRAMA

Iz svega navedenoga vidi se da Srbija ima najviše razmirica sa svojim susjedima. Politički analitičar Boško Jakšić za naš list komentariše zbog čega Srbija ima najviše problema sa susjedima: “Svako ko je bio u zajednici sa Srbijom, počev od Slovenije, Hrvatske, Crne Gore i Kosova, bio je srećan kada je se oslobodio. Te razmirice su legat nedavne prošlosti, a negde su u međuvremenu pravljeni, hoću reći ne samo u vreme Slobodana Miloševića već u zadnjih deset godina demokratske vlasti. Srbija i dalje vodi populističku politiku koja u svojoj osnovi ima dosta nacionalnog. U svakom slučaju, previše nacionalnog da bi lako ispunjavala uslove EU za pomirenje. Druga stvar je što ta pomirenja među susedima nisu proizvod želje samih naroda i njihovih političkih elita, nego su izraz želje ili pritiska Brisela. ‘Dispečer’ u Briselu kaže: e, ljudi ne možete vi da se ponašate u skladu sa vašim epovima, mitovima i nacionalnim ponosom, već ima da se ponašate u skladu sa evropskim standardima. Dakle, nismo mi dobrovoljno došli do tog stadijuma da bi sve to funkcionisalo mnogo bolje.

Tadićeva vrsta retorike o liderstvu Srbije u regionu je iritantna. Da bi neko bio lider u savremenom svetu, treba da bude lider po efikasnoj ekonomiji, po organizovanom nezavisnom sudstvu, po dobrom obrazovanju i školstvu, po bruto nacionalnom proizvodu. Srbija ni po jednoj od najbrojanih stvari ne može da se podiči i ponajmanje može da kaže da je neki lider u regionu. Ponavljanje te floskule o liderstvu u regionu je iritirajuće i ona na određen način indukuje zazor koji vlada prema Srbiji. Što se Bosne i Hercegovine tiče, ja se plašim da je srpsko rukovodstvo u velikoj meri nespremno da potpuno nezavisno gleda ili brani interese Srba u BiH, što je potpuno legitimno kao pripadnike istog naroda, ali da je Republika Srpska deo jedne nezavisne države. To vrlo često kvari odnose na relaciji Beograd - Sarajevo, jer jedno je brinuti se o Srbima, recimo, južno od Ibra, ili zapadno od Drine ili južno od Save, a drugo je tamo gde to poprima oblika državnog mešanja u poslove jedne nezavisne suverene države. Zbog toga su ti odnosi relativno hladni i onakvi kakvi jesu. Međutim, mi u čitavom regionu imamo primat politike nad ekonomijom i onog trenutka kada kapital bude preplovljavao reke koje sam nabrojao, onda će stvari biti mnogo bolje. Međutim, političari danas upadaju u manje ili veće regionalne konflikte zarad biračkih tela. Tih koškanja će i dalje biti, ali će njihov intenzitet opadati zato što su jednostavno svi svesni da nema ništa od Evropske unije ako budu vodili te svoje prkosne ili tvrdoglave nacionalne politike”.

Dobrosusjedske svađe

Slobodna Bosna

 


Nema komentara

Anketa

Ustavi